Krpelji u ratu protiv bh. ekonomije

Zijad Krnjić, direktor Zavoda PIO/MIO FBiH ovih dana je ni pet, ni šest izjavio-izvalio da je u Federaciji BiH potrebno povećati stope doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje kako bi se stvorili uslovi za stabilnu isplatu penzija. Pritom Krnjićeva izjava nije došla u svojstvu prijedloga ili savjeta šta on misli da bi se trebalo uraditi, nego naprotiv, direktor nam je jasno dao do znanja da je usvajanje ovakve mjere pod moranjem:  "To je jedino moguće rješenje, da se naše plaće malo smanje kako bi penzioneri imali više penzije, a to će se, prema mom mišljenju, morati desiti uskoro”.

                 (Foto: Zijad Krnjic)

U FBiH ukupni porezi i doprinosi na plate iznose 69 posto na neto zaradu i kao takvi spadaju u sami evropski, ali i svjetski vrh. Ali tu priča ne staje-  ako poredimo ukupne poreze i doprinose na plate u našoj zemlji sa ukupnim davanjima u drugim državama, možemo zaključiti, bez obzira na metodologiju obračuna, da su oni među najvećim na svijetu, a ako na sve to još dodamo i obračunamo razne druge pokazatelje, poput životnog standarda i kupovne moći, inflacije i rasta cijena, te saberemo još i troškove za razne druge oblike državnog, entitetskog, kantonalnog ili općinskog harača (takse, naknade, fiskalizacija i slično)  jasno ćemo doći  do poražavajućih saznanja o jednoj od najskupljih, a ujedno i socijalno najneefikasnijih i najnesigurnijih država.

Osim toga, u BiH valjda nećete sresti poslodavca koji se neće požaliti na visinu doprinosa kao na jednu od najvećih kočnica za uspješno bavljenje biznisom, a gotovo svi ugledniji ekonomisti već godinama alarmiraju javnost o potrebi za smanjenjem nameta koji su, u ovom iznosu, nesnosan balast našoj ekonomiji. Dakle, dodatno povećanje doprinosa nužno bi vodilo dodatnom slabljenju ionako preslabašnog privatnog sektora u našoj zemlji. Suočeni sa novim nametima poslodavci bi bili primorani otpuštati radnike, a kao razumljiv odgovor na državni banditizam došlo bi do jačanja sive ekonomije. Na ove izgledne posljedice neki od poslodavaca su javno upozirili u reakciji na Krnjićevu izjavu.

No, i pored svih izvjesnih nuspojava takvog poteza, direktor Zavoda PIO/MIO nema razloga da brine. Sigurno uhljebljen na poziciji direktora ove vrlo važne državne institucije, Krnjićevi pogledi očigledno su i suviše ograničeni da bi bio u stanju sagledati širi društveni kontekst i pritom razviti osjećaj i minimalne društvene odgovornosti. Dodatno slabljenje ekonomije, pad standarda, otpuštanje radnika i jačanje rada na crno, nije nešto što Krnjiću zadaje muke. Njemu, kao klasičnom državnom birokrati briga i interes je prvenstveno sebi obezbijediti što lagodnije radno mjesto, odnosno što je moguće više sredstava poreskih obveznika za sistemsku manipulaciju i lak posao, te za to dobiti zahvalnost svoje, u ovom konkretnom slučaju penzionerske klijentele. O onim radnim ljudima koji stvaraju nove vrijednost i koje bi ovakva mjera direktno osiromašila i unazadila- drugi neka brigu brinu. Bitno da je Krnjićev, odnosno interes PIO/MIO-a podmiren.

Ovakve stupidarne, štetočinske i nadasve neodgovorne mjere, nažalost, i nisu nešto neobično u ovom društvu kada su u pitanju državne strukture i njihovi skromni ljudski izdanci. U glavi mi još odzvanja izjava direktora Federalne uprave za inspekcijske poslove Ibrahima Tirka, koji je prije nešto više od godinu dana povodom akcije državnog reketiranja malih poduzetnika zamišljene na način da im službenici inspekcije upadaju u urede i rovare po kompjuterima ne bi li pronašli piratske programe na koje će udariti kaparu- izjavio da se poslodavci bespotrebno žale da su im preveliki nameti jer su među najmanjim u Evropi i da oni lažu da pune budžet kad to kod nas u najvećem procentu čini država! S obzirom da država nema svoj novac nego posjeduje isključivo ono što od svojih radnih građana koji stvaraju nove vrijednosti uzme kroz poreze, nije baš najjasnije šta je Tirak mislio pod tim da je država ta koja puni budžet!? Osim ukoliko, eventualno, Tirak zna za neku tajnu državnu riznicu s neograničenim blagom kojim se puni budžet, ovakva izjava bila bi dovoljna za izvlačenje konačnog i nesumnjivog zaključka da je Tirak potpuni diletant, nedostojan funkcije koja mu je povjerena, a u normalnom društvu bi zbog takvih izjava bio "razapet" od strane medije sve dok zbog blamaže i siline pritiska ne bi bio prinuđen podnijeti ostavku. Koliko se sjećam, a vrlo se dobro sjećam, izjava Tirka tada je u medijima prošla apsolutno nezapaženo, kao što će vjerujem i ovaj štetočinski i idiotski prijedlog Krnjića. I čak i kada bi se ostvarila njegova prijetnja o dodatnom povećanju doprinosa, i ne sumnjam da bi naša javnost ubrzo zaboravila ko i zbog čega im je povećao namete, kao što se danas više niko živ ne sjeća ko, kada i kako nam je uvodio i povećavao razne poreze i doprinose.

Država vs. tržište

Izjava Krnjića i generalno ponašanje većine pripadnika naše vladajuće budžetske klase simptom je jednog dubokog stanja svijesti koja vlada u tom dijelu društva- stanja permanentne, grčevite borbe za povećanje vlastitih privilegija i utjecaja s jedne, te krajnjeg prezira prema tržištu s druge strane. Iako bi po logici stvari Krnjići, Tirci i ostale budžetske age pred poslodavcima i radnim ljudima iz realnog trebali biti manji od makovog zrna, jer upravo zahvaljujući njihovom radu i porezima koje plaćaju oni dobijaju svoje plate i mogućnost da rade,  u njihovim izjavama redovno ćete prepoznati krajnji skepticizam, netrpeljivost i osvetoljubivost prema slobodnom poduzetništvu i tržištu, te svemu što oni predstavljaju.

Ovakav odnos prema privatnom sektoru od strane državnih službenika donekle je i razumljiv. Privatni i državni sektor suštinski su, i u svakoj svojoj pori- potpuni antipodi. I iako državni sektor ne može postojati bez privatnog sektora, a privatnom je državni potreban tek toliko da mu obezbijedi pravnu i fizičku sigurnost, ono što šteti privatnom, državnom kratkoročno donosi znatne benefite. Primjerice, preveliki porezi i prekrobrojne regulacije znatno otežavaju normalno funkcionisanje i razvoj privatnog sektora, ali zato javnom veći porezi obezbjeđuju više sredstava, a regulacije veću moć i opus nadležnosti. Osim toga, za razliku od poslodavaca koji u zdravim društvima uspjeh mogu ostvariti jedino tako što tržištu ponude proizvode i usluge koje će što veći broj ljudi željeti koristiti, a radnici visoke plate i ugled obezbjeđuju uspješnim radom za kojim postoji potražnja, kod državnih službenika stvar je nešto drugačija. Oni na najodgovornije funkcije dospijevajaju uglavnom zahvaljujući političkim i stranačkim vezama. Dakle, dok je za značajniji uspjeh na tržištu neophodna izvrsnot bez obzira kojim poslom da se bavite, za uspjeh u državnom sektoru presudna je- podobnost. Zaposleni u javnom sektoru svjesni su da na te pozicije najčešće nisu došli zahvaljući svom znanju i sposobnostima, nego uglavnom zahvaljujući političkim vezama, a za održavanja na istima presudni su ne težak rad i dokazivanje, nego odanost svojim političkim i interesnim mecenama. S obzirom na te, suštinski suprotne predispozicije za uspjeh i opstanak u javnom sektoru u odnosu na tržište, oni instinktivno preziru privatni sektor jer osjećaju da kada bi sigurni administrativni položaj sa još sigurnijom platom zamijenili bespoštednom tržišnom utakmicom, u njoj bi od konkurencije naprosto bili pregaženi  i njihov život ni izbliza ne bi bio tako lagodan. U svemu tome najpogubnija stvar je što su i budžetlije, kao i svi drugi ljudi, u poslu vođeni prvenstveno svojim sebičnim, pohlepnim interesima. I dok je za zaposlenog i poslodavca u privatnom sektoru ta pohlepa uglavnom korisna i ostatatku društva, jer da bi ostvarili materijalno blagostanje neophodno je da svojim sunarodnjacima ponude neku konkretnu uslugu za koju će oni biti spremni dobrovoljno izdvojiti svoj novac, javni sektor raspolaže monopolom na silu. Njihove plate ne zavise od produktivnosti i tržišne efikasnosti, nego ih sami sebi izaglasavaju, a finansiraju se od poreza koje svojevoljno nameću realnom sektoru. Poput krpelja, javni se kači za realni sektor, siše mu krv, tj. novac, raste, prenosi bolesti poput nezaposlenosti, besperspektivnosti i stagnacije, sve dok u konačnici žrtva ne podlegne. S obzirom da mu je u to prirodi, krpelj u svojoj nagonskoj žeđi za krvlju nije u stanju razviti bilo kakvu empatiju i ili odgovornost prema žrtvama koje uništava.

Zato je potpuno razumljivo zašto Krnjić najavljuje povećanje doprinosa kako bi povećao finansijska sredstva Zavoda na čijem je čelu, ali mu ne pada na pamet da za rješenje problema penzija predloži smanjenje javnog sektora.. I dok je takvih poput Krnjića kao pripadnika jedne posve odvojene, budžetske društvene klase, potpuno suprostavljene našem realnom sektoru koji sve više posustaje, građani koji rade i stvaraju nove vrijednosti mogu očekivati da će im se u budućnosti još snažnije sisati krv sve dok jednom potpuno ne presuše. 

Gora-bolja Bosna i Hercegovina

Stanje u Bosni i Hercegovini i dalje je tradicionalno beznadežno. Krize vlasti na raznim nivoima i političke blokade koje su u ovoj luđačkoj košulji skrojenoj u Daytonu od početka uobičajenost, poprimile su možda i najozbiljniji oblik do sada i nije izvjesno da će aktuelna vladajuća garnitura političkih partija, a nevladajućih gotovo da nema, do sljedećih izbora uspjeti profunkcionisat na bilo kojem nivou višem od opštinskog.

Nakon četverogodišnje dominacije osovine Dodik-Silajdžić, pred izbore 2010. mogli smo čuti zabrinuta upozorenja odveć umornih međunarodnih funkcionera i domaćih analitičara kako su četiri godine njihove vladavine bile potpuno izgubljene za BiH, te da stoga naša zemlja nema više vremena za čekanje i potrebno je da munjevitom brzinom počnemo s provođenjem reformi ukoliko se iole želimo približiti zemljama u okruženju na putu ka, kako se to popularno kaže- euroatlantskim integracijama.

I bješe izbori, SBiH ode u penziju, SDP sjede na trenersku klupu, ostali igrači ostaše u igri uz neka nova lica na klupi. Trener u crvenoj majici pokaza da je totalni diletant nedostojan tako ozbiljnog posla- s konstantnim rotacijama igrača izazva pobunu u ekipi, najpopularnijeg igrača otjera iz igre, a igrač u zelenom dresu odbi da napusti teren i umjesto toga odluči da mu do kraja utakmica minira igru. Ovakvo rasulo u crveno-zelenom timu iznimno obradova njihovog glavnog konkurenta iz Laktaša, no smiješak s lica ubrzo mu nestade kada se navijači njegovog tima u sve većem broju i sve glasnije pobuniše zbog katastrofalnih rezultata na domaćem terenu. “Sve su to kopilad”- rekao bi poetičn bloger, a u slobodno vrijeme do ove izjave i sekretar SNSD-a Rajko Vasić.

No, ako je vesela Dodikova družina svojim izjavama i djelovanjem unosila strah i nemir u junačka srca patriotskih snaga zabrinutih za budućnost i opstanak naše Jedne i Jedine, nakon posljednjih izbora više nema razloga da brinu. Naime, teško da je ijedna politika separatizma, nacionalizma, podjela i segregacije mogla nanijeti veći udarac cjelovitoj i funkcionalnoj Bosni i Hercegovini od političke farse u režiji dvije najveće bošnjačke stranke- SDA i SDP-a, koje su u bespoštednoj borbi za vlast i moć gdje god je to bilo moguće onemogućili normalno funkcionisanje države. No, da nije sve tako crno i da ipak ima nade za ovu zemlju saopštio nam je član predsjedništva Bakir Izetbegović. Sve što treba da uradimo, veli predsjednik, jeste da se strpimo do izbora 2014. Tada će valjda, računa Izetbegović, njegova stranka odnijeti apsolutnu pobjedu na svom parčetu zemlje, i u skladu sa starom dobrom tradicijom odvesti zemlju i u narednih najtežih 20 godina.

I dok tako SDA po ko zna koji put štiti opstanak Bosne i Hercegovine i bošnjačkog naroda, SNSD i dalje prepada Srbe sa bošnjačkim unitaristima i domaćim srpskim plaćenicima, Bosić protestuje protiv “orijentalne patetike” iz Sarajeva, Radončić nastavlja ratovati s Bakirom, Lijanović nam ponavlja lekcije o političkom sistemu SAD-a, a od SDP-a ni traga ni glasa: Bosna i Hercegovina je i zvanično potvrđena kao najsiromašnija država Evrope sa najnižim standardom, nezaposlenost i dalje prelazi 40%, po indeksu ekonomskih sloboda smo također prikovani za evropsko dno, a bebe nam umiru u beogradskim bolnicama jer politički idioti već nekoliko mjeseci nisu u stanju usaglasiti se oko pitanja o izdavanju jedinstvenih matičnih brojeva. Siromaštvo, besperspektivnost, korupcija, nezaposlenost i opća apatija i dalje ostaju dominantno obilježje bh. društva, obilježje koje pogađa svakog građanina i sve narode u ovoj zemlji. No, čini se da ovo političko, a najprije ekonomsko beznađe dugoročno može i nešto pozitivno iznjedriti. Iako još uvijek stidljivo i polako, sve primjetnije se pojavljuju iskre neke bolje Bosne i Hercegovine. Rat je stanje u kojem najbolje i najgore osobine najboljih i najgorih pojedinaca dolaze do izražaja, pa se u takvim okolnostima crno na bijelo daju prepoznati i nitkovi i veličine. Naša zemlja na svu sreću već 18 godina nije u ratu, ali ratni mentalitet nastavio je i dalje kroz sve ovo vrijeme biti dominantan mentalitet našeg društva kojeg karakterišu podjele, mržnja, netrpeljivosti, obilna paranoja i zatvorenost u svoje oronule uspavane sredine. Ovakvo stanje svijesti dovelo je do rezultata da su, u ionako nakaradno sklepanoj dejtonskoj državi, najveću popularnost uživale one snage koje su bile najglasnije u dodatnom potrahnjivanju naših strahova i antagonizama. Posljedice takve prakse jasno se ogledaju u socijalnom beznađu, siromaštvu i potpunoj besperspektivnosti, i čini se da sve veći broj ljudi shvata da ih je takva politika uljuljkavanja u halucinogenu kolektivističku utopiju odvela u mračni tunel kome se ne nazire kraj, a stanje besparice, beznadežnosti i apatije kod mnogih polako nadjačava svijest o “zaštiti svojeg” kao primarnog smisla postojanja.

Protesti u Sarajevu zbog nerješavanja pitanja jedinstvenih matičnih brojeva, koji ma koliko su možda i bili neogranizovani, svojim odjekom u javnosti su pokazali da je većini građana polako dozlogrdilo i da je im je dosta više upornih ponižavanja koje im priređuju političke elite. Iako su proteste u Sarajevu i blokadu parlamenta dodikovci ovaj put pojačani SDS-om, po običaju nastojali prikazati kao udar na Republiku Srpsku i njene predstavnike s tajnom političkom pozadinom i planom za centralizaciju BiH, čini se da im takva huškačka retorika zaluđivanja i širenja straha barem kod dobrog dijela građana RS više ne pali. Naime, uporedo sa sarajevskim protestima banjalučki studenti izašli su na ulice svog grada izražavajući nezadovoljstvo studentskim standardom i općim stanjem u društvu s jasnom porukom “Mile lopove, izađi vani”. Iako ova dva protesta nisi bili direktno povezani, i iako, i pored želje pojedinih sarajevskih demonstranata da nekako povežu ove proteste, vođe banjalučkih protesta nisu dale direktnu podršku sarajevskim demonstrantima, oba protesta ipak imaju bitnu zajedničku crtu- predstavljaju dugo očekivan i prijeko potreban bunt protiv istog uzroka problema- političkih nesposobnjakovića i štetočina zlih namjera koji su građanima i Banja Luke i Sarajeva i svih ostalih gradova u BiH u podjednakim količinama podarili urušeno društvo, zaostalost i siromaštvo. I kad zagrebete ispod površine postratnih traumi, antagonizama, podjela, netrpeljivosti i borbi za nacionalne ciljeve, vidjet ćete jednako siromašnog, nerealiziranog, nesretnog i ogorčenog sarajevskog, banjalučkog ili mostarskog studenta, nezaposlenog, radnika, penzionera, građanina i seljaka. A podrška koju su i sarajevski i banjalučki protesti dobili iz, zaista svih krajeva naše zemlje, pokazuje da postoji sve veći broj onih ljudi koji su ljudskost i solidarnost u stanju staviti iznad kolektivnih antagonizama i traumi.

Za borbu za bolju i prosperitetniju Bosnu i Hercegovinu nije nužno da dijelimo zajedničke poglede na državno uređenje, dešavanja u prošlosti ili ideologiju, Iako oko nekih ključnih pitanja koja se tiču samog uređenje Bosne i Hercegovine i toga kako ova država treba izgledati još dugo neće biti konsenzusa, građani naše zemlje trebaju i moraju konačno obraćati pažnju na svoja egzistencijalna pitanja i one stvari koje se u suštini najviše tiču svih nas, te temeljem tih stvari početi graditi povjerenje i bolju saradnju. A meni se čini da ti dani nezaustavljivo dolaze iz prostog razloga što kad imate drutšvo čije se institucije urušavaju, koje je prikovano za evropsko dno po standardu i koje polako zapada u stanje opšteg haosa i očaja, iz toga se može izroditi ili još veće zlo ili nešto pozitivno. S obzirom da mi već dvadesetak godina živimo u zlu koje teško da može biti veće od onog kojeg su propovijedale i personificirale naše političke i društvene elite, vjerujem da će konačno neki normalniji umovi sa normalnijim zahtjevima i pogledima na svijet sve više dolaziti do izražaja, a gladni stomaci i osjećaj beznađa kod sve većeg broja ljuda polako će nadjačavati nacionalne osjećaje i strahove za narod, entitet, državu…. Tako vođeni logikom stomaka, jer je logiku uma od građana BiH pretenciozno očekivati, ljudi od političara polako počinju tražiti polaganje računa za katastrofalno stanje u društvu i upropaštene živote. S obzirom da nam prema svim izgledima u skorije vrijeme ne slijede bolji ekonomski dani, nego naprotiv, zaključit ću da nas u skorije vrijeme vjerovatno očekuje gora-bolja Bosna i Hercegovina.

Protesti protiv čovjeka koji je preporodio Tursku

Politički uspon aktuelnog premijera Turske Recepa Tayyipa Erdoğana počinje 1994. godine, kada kao kandidat Stranke blagostanja biva izabran za gradonačelnika Istanbula. U tom trenutku u Istanbulu su postojali brojni problemi- grad je bio neuređen s neadaktvatnim gradskim prevozom, brojnim problemima opskrbe vodom, zapuštenim kulturno-historijskim spomenicima i krajnje neefikasnom javnom službom. Odlučan u namjeri da se obračuna s korupcijom i grad dovede u red, Erdogan je u četiri godine svog mandata preporodio Istanbul- grad je dobio redovnu opskrbu vodom, novi sistem gradskog prevoza, uređene deponije, tržne centre, autoputeve, zelene površine, studentske domove i mnoge kapitalne projekte.  Još tada su protivnici optuživali Erdogana da u Istanbulu namjerava uvesti islamske zakone, no od toga nije bilo ništa. Upravo će optužbe za pokušaj uvođenja islamizma i ukidanja turskog sekularizma postati glavna optužba koju će njegovi politički protivnici, uključujući i sadašnje demonstrantne, koristiti kao glavni argument u borbi protiv Erdoganove vladavine.

Ustavni sud je zabranio Stranku blagostanja 1998. godine, pa je Erdogan, zajedno s ostacima bivše stranke pristupio novosnovanoj Stranci vrline. Godinu dana kasnije, pod optužbom da je poticao vjersku mržnju, osuđen je na devet mjeseci zatvora, od čega je odslužio četiri mjeseca.

Stranka vrline je 2001. također zabranjena pod optužbom da je kršila sekularne zakone, što Erdogana nije pokolebalo u njegovim političkim ambicijama. Iste godine osnovao je Partiju pravde i razvoja (AKP), koja je na izborima 2002. ostvarila pobjedu s 35% glasova, što joj je po tadašnjim turskim zakonima bilo dovoljno da samostalno formira vladu. Narod Turske upamtio je odlične rezultate koje je Erdogan ostvario kao gradonačelnik Istanbula i nakon višedecenijske dominacije kemalističkih politika čiju je vladavinu pored njegovanja tekovina sekularizma, karakterisala i ekonomska zaostalost te masovno kršenje ljudskim prava i sloboda, odlučio je povjerenje dati novom političkom konceptu.

Uslijed velike zabrinutosti koja je vladala u samoj Turskoj i izvan nje zbog dolaska na vlast stranke čiji su članovi imali islamističku prošlost i kao takvi predstavljali potencijalnu prijetnju sekularističkom uređenju u zemlji, Erdogan i ostalo rukovodstvo stranke uporno su isticali da AKP nema tajni vjerski program, nego se radi o konzervativnoj stranci prozapadnog tipa koja je kao svoje prioritete isticala približavanje EU i ekonomski napredak zemlje, uz oživljavanje pomalo potisnute turske tradicije.

U tom kontekstu, jedan od važnijih aspekata političke ideologije AKP bio je i ekonomski liberalizam, zahvaljujući čijoj je primjeni tokom narednih desetak godina vladavine ove stranke Turska doživjetla potpuni procvat- ekonomija je značajno liberalizovana i oslobođena brojnih zakonskih stega koje su ograničavale razvoj poduzetništva, tržište je deregulisano i izvršena je privatizacija većih kompanija koje su bile u državnom vlasništvu. Ovakve mjere ubrzo su dovele do velikog ekonomskog rasta koji u Turskoj već godinama kontinuirano traje, priliva stranih investicija i otvaranja nekoliko miliona radnih mjesta. O rezultatima vladavine AKP u Turskoj možda najbolje govore statistički podaci o stanju u zemlji danas, nakon desetak godina vladavine ove stranke, u odnosu na 2001., godinu prije dolaska AKP-a na vlast: ukupni bruto domaći proizvod 2001. iznosio je 230 milijardi dolara, danas on iznosi 770 milijardi; realnog ekonomskog rasta nije ni bilo 2001., odnosno zemlja je bilježila pad koji je iznosio čak -9,4%, dok danas Turska bilježi rast od 8,9%; prihod po glavi stanovnika povećan je sa sa 3 000$ na 10 600$; izvoz je povećan sa 25 milijardi na 152 milijarde dolara; izdvajanje za zdravstvo sa 29 povećano je 16,8 milijardi dolara, a za školstvo sa 6,5 milijardi na 47,4 milijardi danas. Osim toga, Turska je vratila i komletan dug MMF-u!

Pa ipak, pozitivne promjene koje su se desile tokom vladavine Erdogana i AKP-a nisu se odnosile samo na ekonomsku situaciju u zemlji. Iako lične i socijalne slobode u Turskoj još uvijek nisu na zavidnom nivou, u posljednjih nekoliko godina zemlja i na ovom polju ostvaruje značajan napredak.  Ukinuta je smrtna kazna, uvedena je veća sloboda govora i udruživanja, data su manjinska prava Kurdima, težište vlasti prebačeno je ka manjim administrativnim jedinicima, i što je možda i najvažnije- armija je stavljena pod civilnu kontrolu. Ovakvi rezultati nisu prošli bez nagrade turskog naroda, tako da je na opštim izborima 2007. stranka osvojila 46,5% glasova, a četiri godine kasnije čak 49,8% glasova.

Protiv čega se protestuje?

Pa ipak, i pored ogromnog ekonomskog napretka koji je Turska ostvarila pod vodstvom AKP-i Erdogana, veće demokratizacije društva te gotovo natpolovične podrške na izborima, ovih dana svjedoci smo nimalo mirnih protesta u Turskoj na kojima demonstranti izražavaju bunt protiv aktuelne vlasti i optužuju je za tiraniju i pokušaj uvođenja islamizma! Treba također napomenuti da ovo nisu prve demonstracije protiv Ergogana i AKP-a zbog navodnog pokušaja islamizacije turskog društva. Sličan pokušaj rušenja AKP-a postojao i 2007., kada su milioni pobornika striktnog sekularizma demonstrirali po gradovima Turske. Generali, koji su tokom četiri decenije oborili četiri vlade i zatvorili isto toliko islamskih partija, izveli su brodove na Bosfor sa cjevima okrenutim gradu. Onda su raspisani prijevremeni izbori u julu na kojima je Erdogan ubedljivo trijumfovao, osvojivši čak 46, 5% glasova.

Danas, šest godina nakon tog događaja, ponavlja se slična situacija. Ako je neko možda i pomislio, naivno, da je povod za masovnije demonstracije u turskim gradovima bio brutalan odgovor policije na proteste protiv rušenja parka i izgradnje tržong centra, ili protiv pokušaja ograničavanja prodaje alkohola, njegove sumnje su mogli odagnati konkretni politički zahtjevi s kojima su naoružani slikama Ataturka istupili demonstranti. Jarko politički i ideološki obojeni demonstranti otkrili su, što kroz ikonografiju, što kroz istupe svojih glavnih protagonista, pravi uzrok ovih protesta- Erdogana i AKP se optužuje za pokušaj uvođenja islamizma i uništenje sekuralističke Turske, zamjera mu se njegov otpor režimu Bašara Al Asada u Siriji, spominje se borba protiv nejednakosti u društvu, a sve je popraćeno uličnim nasiljem uz uništavanje privatne i javne imovine, te čak i skrnavljenje džamija… Pritom, sam način i tok demonstracija jasno ukazuje da se radi o vrlo smišljenoj akciji s dubljom pozadinom: od namjernog organizovanja protesta na za to nedozvoljenom mjestu kao iskre za veće nemire, preko slanja lažnih podataka medijima o broju poginulih i povrijeđenih na demonstracijama do montiranja slika sa protesta kako bi se poslala lažna slika o brutalnosti i siledžijstvu turske policije- jasno je da ovi protesti za cilj imaju uzdrmati tursko društvo i oslabiti poziciju vladajuće stranke.

No, s kojim motivom se nastoji uzdrmati zemlja i srušiti vlast koja je Turskoj donijela veliki ekonomski napredak i rast standarda svim građanima, učinivši od nje regionalnu silu i svjetski relevantan politički faktor? U ime kojih ljudskih prava i sloboda i protiv kakve islamizacije se bore oni koji protestuju sa slikama osobe koja je stvorila sistem u kojem je pokrivenim ženama bilo zabranjeno ući na fakultet, što je tek nedavno promijenjeno, i kada svi podaci govore da je stepen ljudskih prava pod Erdoganovim režimom ne zavidno, ali ipak povećan? Je li pokušaj uvođenja zakona o ograničavanju prodaje alkohola ( takvi zakoni su na snazi u mnogim evropskim zemljama, poput primjerice Švedske u kojoj se samo u državnim prodavnicama do 20 sati mogu kupiti alkoholna pića), odlika te islamizacije i kršenja teško stečenih sloboda, a s druge strane stvarno kršenje prava osobama s vjerskim uvjerenjima i drugačijim ideološkim stavovima nešto što je društveno poželjno i priželjkivano? Erdogan ako je i imao namjeru sistemske islamizacije turskog društva, onda je to dosad jako jalovo radio, jer je vrlo teško pronaći zakone koji ozbiljnije idu u tom pravcu, a koje je njegova stranka usvojila, osim ako pod islamizmom ne podrazumijevamo samu činjenicu da Erdogan zajedno s najprominentijim političarima AKP-a nedvosmisleno ističe svoje islamsko vjerovanje i slijeđenje islamskih vrijednosti?

Ili se pak naprosto radi o činjenici da kemalističkim ljevičarima koji su odlučili izraziti svoj, nimalo miroljubiv bunt prema Erdagonovom režimu, nikakav rast standarda i povraćeni ponos zemlji ne mogu nadomjestiti želju i žal za vremenima kada su u svojoj kemalističkoj poludiktaturi pod svesrdnom podrškom vojske mirno mogli kompletnom društvu nametati svoj ideološki teror i sistemski šikanirati neistomišljenike? Da su kojim slučajem ovi protesti organizovani prije kojih petnaestak godina, umjesto “brutalnosti” policije, vrlo vjeorvatno bismo gledali slike tenkova kako gaze demonstrante.

(Ne)sloboda govora

Većina građana Bosne i Hercegovine protivnici su slobode govora, ili barem smatraju da ona treba biti strogo ograničena i uskraćena onima koji, kako se to voli reći, pozivaju na mržnju, nasilje i diskriminaciju, što je također i našim zakonom zabranjeno. Međutim, postavlja se pitanje kako odrediti kada govor prerasta u pozivanje na navedene stvari i spriječiti eventualnu zloupotrebu, te, što je po meni i najbitnije- ukoliko sebe želimo smatrati slobodnim društvom, imamo li pravo nekom, pa i pojedincima koji promoviraju najmorbidnije i najzloćudnije ideje, zabraniti da misle?

Televizija Pink BH nedavno je kažnjena sa 4 000 KM zbog kršenja člana 4. Kodeksa o emitovanju RTV programa kojim se zabranjuje govor mržnje. Naime, tokom emisije navodno su u telop-u prikazivane SMS poruke gledalaca koje su u sebi sadržavale govor mržnje na rodnoj osnovi, te podsticale na diskriminaciju, mržnju, netrpeljivost i nasilje prema LGBTIQ osobama. Pored sadržaja ovih poruka, u emisiji su čitani i komentari sa Facebook profila emisije Zabranjeni forum, koji su također sadržavali poruke uvredljivog i diskriminatornog sadržaja, te se ponižavajuće odnosili prema LGBTIQ osobama, a sporni su bili i komentari gledalaca iz publike koja je uglavnom neblagonaklono reagirala na ideju o legalizaciji gej brakova u BiH. Na ovu odluku RAK-a se oglasilo i pozdravilo je izvjesno udruženje “Okvir” koje zastupa interese LGBTIQ populacije u Bosni i Hercegovini. No, da su zaista iskrene u svojim zahtjevima za borbu protiv diskriminacije i netolerancije, upravo bi takve grupe bile najglasnije u borbama protiv bilo kakvih cenzura i ugnjetavanja, u skladu sa onom Voltaierovom: “Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš”; jer, ako sta sami žrtva navodne diskriminacije i netrpeljivosti prema sebi, koja je onda logika da uz pomoć državnog aprata represije isti takav odnos želite uspostaviti prema svojim neistomišljenicima i zabraniti im pravo na govor?

Iako kod pojedinih grupacija možda i postoji opravdan strah od nasilja i šikaniranja, pa smatraju da oni koji eventualno pozivaju na to trebaju biti i zakonski sankcionirani, kad zagrebete ispod površine bombastične retorike tih samoprozvanih ljudskopravaša i boraca za slobodu, bit će vam jasno da njih slobode, a naročito govora, najmanje interesuju; ne interesuje ih čak ni eventualno kažnjavanje svih onih pojedinaca i grupacija koje pozivaju na nasilje i mržnju. Sve te velike parole, aktivizmi i tobožnja zabrinutost za prava onih ili ovih, u konačnici imaju za cilj nametanje vlastitih ideoloških uvjerenja i istina kao neupitnosti, i u tu svrhu se ne libe (zlo)upotrebljavati i državnu represiju. Stvari funkcionišu jednostavno- svoje ideje proglasiš progresivnim, liberalnim, civiliziranim i spasonosnim, a sve one koji se ne slažu s njima neprijateljima slobode i napretka s kojima se treba obračunati ne birajući sredstva.

Tako će ta ista samoprozvana progresivna, ljevičarska, ljudskopravaška elita, s pravom dići cijelu halabuku zbog toga što je studentici filozofije u Sarajevu onemogućeno dobrovoljno darivanje krvi zato što se izjasnila kao gej, ali će također s oduševljenjem i salvama podrške dočekati odluku svojih istomišljenika s istog tog državnog Filozofskog fakulteta u Sarajevu da se Fatmiru Alispahiću, rigidno boljševički, prekrše osnovna ljudska prava i zabrani branjenje doktorske disertacije na tom fakultetu, uz otvoreno staljinističko opravdavanje te odluke da je nepoželjan zbog svojih stavova; ista klika će se svim silama zalagati za sankcioniranje šovinizama, govora mržnje na etničkoj, vjerskoj, rasnoj, spolnoj i rodnoj osnovi, pa će u cilju privatizacije antifašizma i degradiranje neistomišljenika (jer ko nije za SDP-ov zakon taj je fašist!), SDP godinama predlagati ublehaški zakon o zabrani nikad jasno navedenih fašističkih organizacija u BiH, dok s druge strane ljevičarski drugovi neće vidjeti ništa sporno u onom drugom, ljevičarskom šovinizmu, i pozivanju na klasne sukobe, rezanje glava “buržujima” ili pak otvoreno slavljenje komunističkih zločinaca i diktatora, a nerijetko i veličanje njihovih zločina (od čega naš javni protostor vrvi); poželjni će također biti i nerijetko ogavni, otvoreno šovinistički napadi na vjerske zajednice: prikazivanje karikature Mustafe Cerića, tadašnjeg poglavara Islamske zajednice BiH u tanga gaćama na naslovnici bh. Dana bit će pravdano slobodom govora, no ista ekipa će vrištati za zakonskim sankcijama i procesuiranjima ako se neko, kao što je to bi slučaj u spornoj emisiji Pinka, usudi reći da gejeve smatra bolesnim ili da ne voli Srbe, Hrvate, Bošnjake, feministkinje, ljevičare… itd.

Ovaj teror političke korektnosti svoj, sasvim providan uzrok ima u čisto ideološkim motivima. Cilj je, uz pomoć agresivne medijske propagande, institucija sile i zloupotrebe “ljudskih prava”, stvoriti društveni ambijent u kome će većina ljevičarskih istina postati svetinje čije će se propitivanje ako treba i zakonom kažnjavati, dok će opća pljuvačina i širenje mržnje prema svim ideološkim neistomišljenicima biti ne samo pravdano slobodom govora, nego i aktivno podsticano. Svjesno ili ne, naši domaći ljevičari time zapravo samo pokazuju da su dobro savladali lekcije svojih ideoloških otaca, poput Herberta Marcusa koji je savjetovao da “čistu” toleranciju treba zamijeniti onom istinskom “oslobađajućom” tolerancijom: “Oslobađajuća tolerancija označava netolerantnost prema pokretima s desnice, a tolerantnost prema pokretima s ljevice”. I tu zapravo razni ocvali akademici, mediji, nevladine organizacije, udruženja za zaštitu ljudskih prava, feminističke grupacije, gej aktivisti i ostali, sa svojim dominantnim diskursom i selektivnim biranjem “govora mržnje” protiv kojeg će se boriti, duvaju u isti rog sa ciljem stvaranja kulturološke diktature vlastitih svjetonazora ili spletova ideja.

No, pogrešno bi bilo iz ovog teksta izvući zaključak da je, ne baš najjasnije definirana, desna intelektualna i medijska scena kod nas operisana od pokušaja korištenja raznih institucionalnih mehanizama za nametanje svog svjetonazora i represiju nad neistomišljenicima. Prije će biti da im je, uslijed činjenice da ljudi sa lijevim svjetonazorima tradicionalno dominiraju našim akademskim, medijskim i nevladinim institucijama, skučen manevarski prostor za djelovanje, te im zbog silnih pritisaka i napada i ne preostaje ništa drugo nego da se, kao što to primjerice često čini Fatmir Alispahić kad odgovara na brojne zahtjeve da mu se zabrani javno djelovanje, pozivaju na vlastita prava i slobodu govora.

Na kraju dolazimo u paradoksalno situaciju, ne baš svojstvenu samo za BiH, da oni koji se kunu u ljudska prava i slobode su uvjerljivo najglasniji u zahtjevima da se upravo u ime tih prava i sloboda onima sa “radikalnim” stavovima uskraćuje osnovno pravo- pravo na slobodu izražavanja, dok s druge strane oni pojedinci, koji nerijetko otvoreno promoviraju šovinizam i netoleranciju, svoje djelovanje opravdavaju pravom na slobodu govora. I imaju i pravo, jer sloboda govora ne može biti neka relativna, varijabilna kategorija, koja može postojati samo do neke mjere, i koju ćemo tumačiti onako kako nama odgovara. Sloboda govora ili postoji ili ne postoji- i ma koliko lično, širenje mržnje prema narodima, rasama, klasama, vjerskim grupama i bićima općenito, smatram nečovječnim i užasavajućim, ni umovima s takvim idejama nemamo pravo zabranjivati da misle. Istinski slobodnim društvom moći ćemo se smatrati tek kada se protiv raznih šovinističkih, rasističkih i mrziteljskih stavova, umjesto pozivanjem na zakone o zabrani širenja mržnje (a koje ćemo potom vrlo široko definirati kako bismo se obračunavali s raznoraznim neistomišljenicima!), počnemo sukobljavati zdravim razumom i argumentima.

Dometi Demokratske fronte

Sudeći po dosadašnjem razvoju događaja, novoosnovana Demokratska fronta ne nudi ni najmanje razloga za optimizam. Naime, svi dosadašnji potezi koji su vučeni u procesu osnivanja stranke otkrivaju duboki amaterizam, hronični nedostatak osnovnih menadžerskih sposobnosti i osjećaja za javnost te potpunu ideološku dezorijentiranost.

 Priča o osnivanju Komšićeve stranke započela je u ljeto prošle godine nakon što je, zbog raskola sa rukovodstvom partije, odlučio definitivno napustiti SDP. Odmah potom krenule su špekulacije da namjerava osnovati vlastitu stranku, što je Komšić ubrzo i potvrdio. I dok se tako javnost bavila nagađanjima o imenu, ideologiji i članovima, novoj stranci mjesecima nije bilo ni traga ni glasa, a uslijed trenutne političke krize i mnogo važnijih političkih aktera, ni Komšić sa svoje, ne pretjerano utjecajne pozicije hrvatskog člana predsjedništva, se nije čuo. Konačno, nakon što smo saznali da će se zvati Demokratska fronta, nova stranka svoju osnivačku skupštinu imala je u aprilu ove godine. Gori datum za osnivanje nije mogao biti izabran.

Nekoliko dana nakon što je napustio SDP, sva pažnja javnosti danima je bila usmjerena na Komšića i njegovu političku budućnost. Da je iskoristio dati momenat i uz najavu, trenutno poduzeo i konkretne radnje na osnivanju stranke i početnoj gradnji njenog imidža, Komšić je tu pažnju mogao mnogo duže i snažnije zadržati, i stvoriti daleko bolju poziciju za buduću stranku. Umjesto toga, odlučio je da čeka, držeči zainteresirane u neizvjesnosti oko izgleda i sastava nove stranke. A onda, u najgorem mogućem trenutku, nekoliko mjeseci po okončanju općinskih, i na pola puta između dvaju parlamentarnih izbora, Demokratska fronta upriličila nam je osnivački kongres sa mahom nepoznatim licima, koje je osnivač opravdao tvrdnjom da će njegova stranka biti sastavljena od novih, mladih ljudi koji se još nisu okušali u politici i spremni su ponuditi nove ideje društvu. Doduše, nije baš najjasnije kako se u tu priču o stranci za novu generaciju uklapa njena potpredsjednica, Hanka Vajzović, koja do sada vjerovatno nije bila član samo onih stranaka koje još nisu ni osnovane; ili slike Tita, zastave SFR Jugoslavije i SR Bosne i Hercegovine koje je Demokratska fronta udrobila u svoje virtualne plakate, i s kojima se Komšić slika po manifestacijama iskazivanja nekrofilske ljubavi prema mrtvim sistemima i državama.

Između petokrake i ljiljana

No, pokazana neozbiljnost i amaterizam u dosadašnjem procesu stvaranja Demokratske fronte, te ideološki bučkuriš kojim ta stranka odiše gradeći vizualni identitet malo sa zastavama s ljiljanima, malo sa zastavama SR BiH, malo sa stećkom, malo sa slikom Tita, na sebi zapravo ima mastan pečat koji održava nesumnjivo autorstvo njenog osnivača. Komšić je do sada nebrojeno puta dokazao da nije političar velikog formata. Ako pogledate njegovu dosadašnju političku karijeru, osim demagogije i nekoliko bombastičnih kontroverznih izjava s kojima je sticao simpatije naroda, Komšićevi konkretni politički rezultati krajnje su minorni; stvari su još značajno i gore ako pogledate njegovo iskustvo u nepolitičkoj karijeri. Pored toga, baš kao što i Demokratska fronta za sada odaje utisak političke svaštare razapete između stećka, petokrake i ljiljana, tako je i lična ideološka pozicija samog Komšića sasvim nesvakidašnja. Kao dobitnik najvišeg ratnog odlikovanja Armije BiH, “Zlatnog ljiljana”, u startu je budio velike simpatije među svim probosanski orijentiranim pojedincima u našem društvu, a njegove ratne zasluge godinama je pratilo verbalno promoviranje patriotizma i bosanstva kao osnovnih vrijednosti. No, ono što je Komšića posebno istaklo u odnosu na ostale političare sa “Bosna uber alles” retorikom, je to što je za razliku od onih koji su tradicionalno igrali na kartu patriotizma, Komšić nastupao iz jedne lijeve (a zovu je i građanskom) pozicije SDP-a. I pored toga, kao i većina njegovih bivših partijskih drugova, neskriveni je simpatizer Josipa Broza Tita, bivše Jugoslavije i njenih tekovina. Tako je na našoj političkoj sceni stvoren jedinistveni politički brand mješavine Zlatnog ljiljana, branioca Republike BiH, titoiste, jugonostalgičara i ljevičara.

Između SDA i SDP-a

Takav spoj jugo-bosanstva naišao je na krajnje pozitivan odjek u bošnjačkom biračkom tijelu. Najprije je SDP-u omogućio da sruši monopol igranja na patriotsku kartu dvojca SDA-SBiH i zaigra na njihovom domaćem terenu ne narušavajući svoj imidž neokomunističke i jugonostalgičarske partije. Koliko je takav ideološki spoj bio uspješan pored ogromne popularnosti koju je Komšić uživao i još uvijek uživa u narodu (340 000 osvojenih glasova na zadnjim izborima) govori i sastav njegovih simpatizera među kojima ćete naći svega i svačega- od ratnih veterana, preko bošnjačkih nacionalista, samoprozvane “gradske raje”, modernih socijaldemokrata pa sve do radikalnih marksista koji otvoreno prizivaju nacionalizaciju.

Upravo ovakva popularnost i podrška koju još uvijek uživa u narodu daje realna očekivanja da bi Demokratska fronta, uz daleko ozbiljniji rad, bolji menadžment i PR, mogla biti jedan od glavnih političkih činilaca u BiH. Ipak, iako mu kratkoročno zbog masovnosti stranke i uspjeha na izborima može biti korisno što je u stranku u stanju privući i zagrižene marksiste i razočarane bivše glasače SDP-a, i “etničke Bosance” i sekularne bošnjačke nacionaliste, Komšić će u jednom trenutku morati preuzeti političku odgovornost i odlučiti kojoj grupi dati primat. Taj problem će posebno doći do izražaja ako Komšić, nakon što mu istekne mandat u predsjedništvu, odnosno poslije sljedećih izbora, dođe u poziciju da se pita o konkretnim stvarima i politikama, jer tada mu više neće vode piti dosadšnja narodska opravdanja: “Dobar je on, ali mu Lagumdžija/partija ne valjaju”. Iako je teško, nije nemoguće graditi stranku na svim tim identitetima, no problem dodatni mu predstavlja aktuelni bespoštedni sukob na relaciji SDA-SDP, možda i najžešći kojem smo svjedočili do sada, a koji se u skorijoj budućnosti vjerovatno neće smiriti. Na pokušaje izbacivanja iz vlasti, SDA je, vrlo uspješno, odlučila zaigrati na svom tradicionalnom terenu pozivanja na zaštitu države BiH i nacionalnih interesa bošnjačkog naroda od političkih kvislinga, dok SDP odavno gubi kako popularnost, tako i konce iz ruku, te demonstrira potpunu nezrelost za vođenje države.

Iako će rezultati uveliko utjecati na to, Komšić će poslije izbora, vrlo izvjesno, biti u poziciji da odluči da li će se držati po strani tog sukoba i igrati sam protiv svih, ili će se prikloniti jednoj od strana, bilo taktički, bilo ideološki. I dok će upravo razočarani bivši glasači SDP činiti veći dio glasačke baze Željka Komšića zbog čega po prirodi stvari mora biti suprostavljen svojoj bivšoj stranci, ti isti glasači mu vjerovatno neće oprostiti bilo kakvo koaliranje sa SDA, sa kojom trenutno, spletom okolnosti, duva u isti rok patriotske retorike i otpora SDP-u.

Od toga hoće li svoju stranku primarno graditi kao ljevičarsku, jugonostalgičarsku, multietničku i građanski probosansku, odnosno na vrijednostima koje je do sada utjelovljavao SDP-a, ili će, možda čak i bez koaliranja, primat dati SDA-ovoj probuđenoj retorici o branjenju države i izdajama, uveliko će zavisiti sudbina Demokratske fronte. Naravno, sve ovo pod uslovom da ozbiljnije počnu raditi na promociji stranke i privlačenju novih članova i simpatizera, dok ljudi nisu zaboravili da su opšte i osnovani, što i ne bi bilo toliko nevjerovatno ukoliko nastave djelovati kao i dosad. Na krilima Komšićeve popularnosti Demokratska fronta bi, uz kvalitetnu kampanju, mogla postati treća ili čak druga politička snaga u Federaciji BiH i bitan politički faktor. I samo to!- jer svi oni koji očekuju neke velike političke promjene i reforme s Demokratskom frontom, uzaludno se nadaju. Mješavina jugokomunističke nostalgije i patetičnog igranja na patriotske emocije predstavlja zapravo samo prežvakavanje ideja koje u ovoj zemlji dominiraju već sedamdesetak godina. Osim toga, istinski odlučni lider i reformator za kojim ova zemlji vapi, poptuni je antipod iskrenom i otvorenom, ali u pogledu državničkih kvaliteta minornom Komšiću.

Tačerizam je lijek za BiH

Nedavno preminula barunica Margaret Thatcher (1925.- 2013.) prva, i za sada jedina žena premijerka Velike Britanije i predsjednica Konzervativne partije, tokom svoje dvanaestogodišnje vladavine (1979.-1990)., što predstavlja najduži staž jedne osobe na čelu ove države u 20. stoljeću, trajno je preobrazila svoju zemlju i svojim je idejama dobar dio svijeta usmjerila na jedan novi politički i ekonomski kolosijek.

Rijetko koji lider u domaćoj i svjetskoj javnosti izaziva toliko oprečnih stavova kao što je slučaj s bivšom britanskom premijerkom. Razlog za to leži prvenstveno u njenom čvrstom, beskrupuloznom i odlučnom karakteru koji je kao takav bio neophododan za dubinske, bolne i u narodu često nepopularne, ali nužne reforme koje su u Velikoj Britaniji provedene. Kada je Thatcher 1979. godine ušla u svoj ured u Downing Street broj 10, zemlja se suočavala sa mnogobrojnim problemima- prosječna inflacija iznosila je čak 13%, porezi su bili ogromni i krajnje destimulirajući, čitave industrije poslovale su u velikim gubicima i kao rupe bez dna vještački održavane novcem poreskih obveznika, brojne štetne regulacije odvlačile su investicije i uništavale poduzetnički duh, dok su sindikati koji su si priskrbili ogromnu političku moć predstavljali nesnosan uteg britanskoj ekonomiji. Koliko je situacija bila ozbiljna možda najslikovitije ilustruje činjenica da je Velika Britanija u stranoj štampi često nazivana „ekonomskim bolesnikom Evrope“.

Reforme koje je Thatcher odlučila provesti bile su brze, sveobuhvatne i snažne. Započela je masovnu privatizaciju državnih kompanija (od telekoma, preko aviokompanije do rudnika), smanjila do tada ogromne i destimulirajuće porezne stope direktnih poreza, ukinula brojne štetne regulacije, provodila politiku štednje, obračunala se sa štetnim utjecajem sindikata i neprofitabilne segmente privrede pustila da propadnu. Iako su te promjene radnike zaposlene u gubitaškim firmama privremeno ostavile bez posla, a pojedince naučene živjeti od plodova tuđeg rada bez privilegija, one su bile nužne kako bi Britanija mogla ponovo postati ekonomski zdravo i stabilno društvo, i velikoj većini Britanaca donijele su daleko više koristi nego štete. O ekonomskim rezultatima Thatcherkine politike možda najbolje svjedoče podaci da je u dvanaest godina njene vladavine ukupni GDP Velike Britanije povećan za 23%, a lično bogatstvo uvećano je za čak 80%.

U državničkom pogledu Margaret Thatcher je bila jedna od danas zaboravljenih lidera koji imaju jasne principe i vrijednosti od kojih ni po koju cijenu nisu spremni odustati, te je odlučno i beskompromisno u njima istrajavala uprkos brojnim pritiscima javnog mnijenja. Nije bila populist, niti je ikad nastojala podilaziti narodnim masama, dapače, mnoge njene izjave i potezi bili su sušta suprotnost od onoga što bi većina možda željela čuti. U ideološkom pogledu bila je mješavina tradicionalnog britanskog konzervativca, nacionaliste i ekonomskog liberala. Svojim vođenjem zemlje, Britancima je ponovo vratila pomalo poljuljano dostojanstvo i ponos- od ekonomskog preporođavanja zemlje, preko sprječavanja argentinske okupacije Falklanda, do beskrompromisne političke borbe protiv komunizma i Sovjetskog saveza kao odumirućeg predvodnika odumiruće ideologije.
Lični prosperitet kao rezultat vlastitog rada, nedopustivost življenja na tuđi račun, poštena plata za pošten posao, život u skladu sa mogućnostima, te spremnost da se brani svaki pedalj domovine i njenog naslijeđa, možemo definisati kao osnovne tekovine tačerizma.

Thatcher u Bosni

Za razliku od drugih bivših komunističkih država poput Estonije, Češke ili Poljske, koje su nakon oslobađanja od crvene okupacije uspješno implementirale mnoge od politika za koje se zalagala Margaret Thatcher, i uspjele uspostaviti danas stabilna i uređena društva, Bosna i Hercegovina odlučila je biti ponavljač starih zabluda. U zemlji razrušenoj ratnim razaranjima i opterećenoj kako njegovim naslijeđem tako i tekovinama socijalizma, od nezavisnosti suvereno upravljalu razni neodlučni i bezprincipijelni populisti kojima osnovni sistem vrijednosti kojeg slijede predstavlja održavanje na vlasti radi nje same. U to ime, kako bi se kupila poslušnost naroda i podilazilo nagonima masa, naši vlastodršci nastavili su pothranjivati parazitski socijalistički mentalitet gdje je pojedinac uvjeren da mu država i društvo samim svojim postojanjem duguju nešto.

Takva politika ogledala se u nizu primjera- od zdravih i radno sposobnih građana su nakon rata planski i ciljano stvarani socijalni slučajevi (boračke naknade), najveće firme zadržane su u državnom vlasništu i (p)ostale su leglo korupcije i političkih spletkarenja, administracija se tokom godina gomilala i postala najpoželjnije radno mjesto koje se dobijalo za stranačku člansku i glas na izborima, a privatni sektor opterećen brojnim regulacijama i velikim nametima nikada nije oslobođen od političkog pritiska.

Rezultati su takvi da je BiH danas jedna od najsiromašnijih i nejbesperspektivnijih država u Evropi- s ogromnom nezaposlenošću, jednom od najvećih javnih potrošnji, brojnim državnim firmama-gubitašima koje su rupe bez dna i silom se održavaju novcem poreskih obveznika, velikim destimulirajućim porezima i brojnim besmislenim regulacijama, te korupcijom na svakom čošku kao jednim od glavnih obilježja društva. I umjesto hrabrog i odlučnog, ili barem postepenog obračunavanja s ovakvim naslijeđem, i provođenja nužnih reformi, vlade na raznim nivoima BiH, radi kupovine socijalnog mira i zadržavanja vlastitih privilegija, ovakav samorazarajući sistem svim silama nastoje što duže održati. U ime toga, spas se traži u zaduživanju kod MMF-a, a konačna propast ostavlja se političkim nasljednicima. Jer, sistem u kojem ogroman procenat stanovništva zavisi od budžetskih prihoda, a ti prihodi zbog prevelikog tereta na leđima realnog sektora postaju sve manji pa se stoga rashodi pokrivaju zaduživanjem, vrlo brzo sebe mora dovesti do stadija gdje novca za nagomilane budžetske potrebe jednostavno više neće biti. Privatni sektor će pokleknuti, krediti više neće biti odobravani, dugovi će biti nagomilani i ogromni, a sve to više neće imati ko plaćati i zemlja će doći u stanje bankrota.

Kako bi se spriječio takav scenarij, u BiH je nužno čim prije primjeniti tačerovsku doktrinu, što podrazumijeva finansijsku konsolidaciju, privatizaciju velikih državnih firmi, deregulaciju tržišta, likvidiranje gubitaša, reforme zdravstvenog i penzionog sistema, te što je možda i najvažnije, prekidanje s praksom da se zdravim i radno sposobnim ljudima omogućuje da budu primaoci socijalnih davanja.

Onaj ko bi bio spreman provoditi ovakve reforme, morao bi biti istinski patriota koji dobro svoje zemlje stavlja na prvo mjesto i misli na njenu dugoročnu perspektivu, ima izgrađen sistem vrijednosti, hrabar je i odlučan lider, ne podliježe pritiscima medija i masa, te je spreman učiniti brojne nepopularne i bolne, ali nužne poteze, kako bi ovo jednog dana mogla postati uređena i razvijena zemlja; i posebno važno, bio bi spreman na to da ga mnogi mrze. Takav lider bi morao biti bosanski Margaret Thatcher. No, u moru domaćih političkih beskičmenjaka i bezveznjaka takvog pojedinca nećete naći. Stoga, sami zaključite kakva subdina nas čeka.

Bosanci protiv Bošnjaka

 Priča o popisu stanovništva koji će se u BiH obaviti 2013. odavno se zahuktala, a centralnu temu zauzima pitanje nacionalnog izjašnjavanja. Kod Srba i Hrvata stvar je prilično jasna. Bosanskohercegovački Srbi i Hrvati već najmanje jedno stoljeće imaju čvrsto izgrađen nacionalni identitet te njihovi politički predstavnici, intelektualci i aktivisti nevladinih organizacija, stoga nemaju potrebu organizirati okrugle stolove, seminare ili pisati pamflete s ciljem da pripadnicima svog etničkog korpusa “objasne” kako se trebaju izjasniti na sljedećem popisu. S druge strane pomalo tragikomično izgledaju aktivnosti i rasprave kojih smo posljednjih dana svjedoci kod trećeg korpusa u BiH po pitanju nacionalnog izjašnjavanja. Tako bošnjački političari i intelektualci svojoj “pastvi” daju upute kako da se izjasni na popisu, društvene mreže su prepravile propagandne poruke koje promoviraju bošnjaštvo, a čak je pokrenuta i incijativa “Bitno je biti Bošnjak”, čiji aktivisti zabrinuto ističu da čak trećina pripadnika bošnjačkog nacionalnog korpusa “nema izraženu nacionalnu svijest”.

Priznao to neko ili ne, činjenica jeste da su Bošnjaci još uvijek nacija u nastajanju koja danas prolazi kroz one faze i probleme kroz koje su ostale formirane nacije prolazile negdje tokom pretprošlog stoljeća. Izvjesno je da će se na popisu pored Bošnjaka, Srba i Hrvata, veliki broj ljudi nacionalno izjasniti kao Bosanci, Bosanci i Hercegovci ili čak muslimani. Poslije tri konstitutivna naroda nesumnjivo će najveći broj biti “Bosanaca” ili “Bosanaca i Hercegovaca”. U ogromnoj većini slučajeva radi se o, zašto da se lažemo, pojedincima koji  imaju muslimansko kulturno-vjersko porijeklo, ali odbijaju identifikaciju s bošnjačkim nacionalnim imenom. To su zapravo one društvene snage koje sebi vole tepati da su progresivne, moderne, urbane, kulturne, napredne, godinama su bile vjerno glasačko tijelo SDP-a i ježe se i samog naziva Bošnjak jer ga identificiraju sa pripadnošću islamu i vjerskim konzervativizmom. 

Posljednjih dana na društvenim mrežama smo svjedoci žustrih rasprava koje se vode između Bošnjaka i “Bosanaca”. Kao neko ko je pobornik bošnjačkog nacionalnog imena, pokušat ću pobiti neke od najučestalijih argumenata koje koriste oni koji odbijaju prihvatiti bošnjačko nacionalno ime i nude apstraktno bosanstvo ili bosanstvo-hercegovstvo kao alternativnu.

 Mi odbijamo da budemo pripadnici torova!

Ovo je možda najučestaliji, ali po meni i najbanalniji argument onih koji se na budućem popisu namjeravaju izjasniti kao Bosanci. Zapravo, cijeli ovaj svijet je sastavljen od torova; samim svojim rođenjem postojemo dio mnogih torova. Najprije smo valjda svi rođeni u ljudskom toru, zatim imamo i svoj neki rasni, porodični, jezički, vjerski, strukovni, regionalni, pa na koncu i nacionalni tor. A šta bi bilo izjašnjavanje kao Bosanac nego pokušaj stvaranja novog, četvrtog tora?

Mi se primarno identifikujemo sa državom Bosnom i Hercegovinom i želimo da budemo njen autohton narod

Ovakva tvrdnja u startu implicira da su svi koji se izjasne kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda, ili kao Romi, Jevreji, Turci, Italijani, itd., manje patriote od njih i da se oni ne identifikuju sa državom. To što neko gaji etnički identitet ni na koji način ne mora umanjivati njegovu ljubav prema državi kao i obratno. Osim toga, naziv Bošnjak svoj korijen ima još u Srednjem vijeku. Izveden je iz imena Bosna, a označavao je stanovnika Bosne. Sa stabilizacijom osmanlijske vlasti, riječ Bošnjak upotpunosti zamjenjuje srednjovjekovno Bošnjanin. Naziv Bošnjak se za stanovnike Bosne koristio sve do Kraljevine Jugoslavije kada ga kao teritorijalna odrednica zamjenjuje izraz Bosanac. Dakle, historijski gledano, riječ Bošnjak svojevremeno je imao identično značenje kao i danas riječ Bosanac. No, bitna razlika između imena Bosanac i Bošnjak, jeste što za razliku od bošnjačke nacije, projekat o stvaranju nacije pod bosanskim imenom nikad nije ni postojao.

Nacije su fenomen modernog doba i rezultat su određenih historijskih društveno-ekonomskih odnosa. Nacija u današnjem smislu nastaje sa pojavom nacionalnih država, građanskog društva te kapitalizma kao dominantnog ekonomskog sistema. Stoga, proces formiranja nacija koje danas poznajemo svoju ekspanziju je imao u 19. stoljeću. Bošnjačka nacija početke  svog formiranja ima sredinom 19. stoljeća i tada je bila predvođena bosanskim franjevcima poput Ivana Frane Jukića. Iako je riječ Bošnjak sve do kraja  tog stoljeća predstavljao etničku odrednicu za stanovnike Bosne svih konfesija, bošnjaštvo nikad nije uspjelo zaživjeti kao nacionalna ideologija. Problem što bošnjačka nacija tokom pretprošlog stoljeća nije zaživjela za razliku od reicmo srpske i hrvatske bio je u datim društveno-ekonomskim odnosima koji su tada vladali u Bosni. 

Zahvaljujući Osmanskog feudalnom sistemu  bosanski muslimani tokom 19. stoljeća nisu uspjeli izgraditi svoju građansku klasu koja je u svim zemljama bila predvnodnik stvaranja modernih nacija, a njen neizostavan temelj bio je i uspostavljanje novog kapitalističkog ekonomskog sistema. Umjesto toga, u BiH je vladao feudalni sistem. Bošnjačka feudalna elita koju su činili age i begovi svim silama se opirala modernizaciji koje je i samo Osmansko carstvo sredinom 19. stoljeća počelo stidljivo provoditi, te su po svaku cijenu nastojali sačuvati svoje feudalne privilegije i dotadašnji način života, odbijajući modernizaciju i društvene tokove kojima je išao ostatak Evrope. Austrougarskom okupacijom i uvođenjem novih vrijednosti u bosanskohercegovačko društvo, kod muslimanskog stanovištva još se snažnije povećala identifikacija s islamom, koja je postala primarna i dominantna.

Najozbiljniji projekat stvaranja bošnjačke nacije predvodio je Benjamin Kallay koji je za vrijeme A-U 1882-1903. godine bio guverner BiH i dugogodišnji ministar finansija. Cilj stvaranja zajedničke bošnjačke nacije u koju bi ušle sve tri konfesije u BiH, bio je razbijanje srpske i hrvatske nacionalne ideologije koje su već uveliko uzele maha među katoličkim odnosno, pravoslavnim stanovništvo u BiH, a išle su na ruku pretenzijama Boegrada, odnosno Zagreba, prema našoj zemlji. Projekt bošnjačke nacije je neslavno propao, između ostalog zato što je i samo muslimansko stanovništvo ne računajući tada vodeće intelektualce poput Safvet-beg Bašagića, odbilo tu ideju, identifikujući se prvenstveno s vjerskim identitetom. Početak 20. stoljeća Bosna i Hercegovina je dočekala sa dvije izgrađene nacije, srpskom i hrvatskom, te velikim procentom anacionalnog stanovništva kome je islam činio primarni identitet. Nakon toga i mnogi bošnjački intelektualci napuštaju ideju bošnjačke nacije i počinju se deklarirati kao Srbi ili Hrvati.

Raspadom Austro-Ugarske i stvaranjem Kraljevine Jugoslavije u kojoj je nametano unitarno jugoslovenstvo, iako su politički bili organizirani u Jugoslovensku muslimansku organizaciju pod vodstvom Mehmeda Spahe, bosanski muslimani nisu imali preveliku mogućnost da svoj posebni vjerski identitet izdignu na nacionalno pitanje. Pobjedom partizana u Drugom svjetskom ratu i dolaskom komunista na vlast, muslimani ponovo nisu uvaženi kao posebna etnička grupa, sve do 1971. kada su priznati kao šesti jugoslovenski narod pod imenom Muslimani, što je predstavljao svojevrsni nonsens da jedna nacionalna grupa nosi ime po svojoj vjerskoj pripadnosti. Od šezdesetih godina pojedini bošnjački intelektualci, mahom u dijaspori poput Adil-bega Zulfikarpašića, zalagali su se za vraćanje historijskog imena Bošnjac, što je učinjeno 93. na Bošnjačkom saboru u jeku rata. Za razliku od bošnjaštva, projekt stvaranja nacije “Bosanci” nikad nije postojao.

Bošnjak je vjerska odrednica i isključuje one koji nisu muslimani

Netačno! Bošnjak je nacionalno ime koje je odlukom vodećih bošnjačkih intelektualaca kao historijsko imena vraćeno na Bošnjačkom kongresu 93. Potpuno su u pravu oni koji tvrde da je ta odluka donijeta potpuno netransparentno i nedemokratski, tj. da narod niko ništa nije pitao. No činjenica je također da je većina dotadašnjih Muslimana prihvatila novo-staro ime, da su Bošnjaci Deytonskim sporazumom priznati kao konstitutivan narod u BiH te da je bošnjačko ime ubrzo zaživjelo kao nacionalna odrednica. Razlog zbog čega se bošnjačko ime identifikuje sa vjerskom odrednicom jeste što je ono iskorišteno kao zamjena za dotadašnji nacionalni naziv Muslimani i uključilo je samo one ljude koji su imali muslimansko kulturno-religijsko naslijeđe. Da li su na taj način iz bošnjačke nacije možda nenamjerno isključeni oni koji ne gaje takvo naslijeđe, ostaje otvoreno pitanje. Međutim, činjenica jeste da su tri konstitutivna naroda bila realnost BiH iz AVNOJ-evske Jugoslavije, da je takve ustavne postavke BiH unijela u svoju nezavisnost i da stoga, uzimajući u obzir davno prije izgrađeni sprski i hrvatski nacionalni identitet u BiH, Bošnjaci su jedino i mogli postati zamjena za Muslimane. Stvari ne bi drugačije izgledale ni da je izabrano ime Bosanci. Slijedeći logiku da je bošnjaštvo čvrsto vezano uz islam, onda isto tako možemo zaključiti da je ateizam ono što povezuje većinu onih koji se izjašnjavaju kao Bosanci, jer većina njih ističe otklon prema bošnjaštvu upravo iz razloga što ga povezuje s islamskim vjerskim identitetom.

 Izjašnjavanjem kao Bosanci jačamo građansku BiH i državnu Bosnu i Hercegovinu

Naionalno izjašnjavanje ni na koji način ne može snažiti državu, posebno kada je ta grupa koja se, kako sebi voli pogrešno tepati, “jedina koja se identifikuje s državom” tek četvrta po brojnosti. Problem je međutim što se na taj način direktno slabi bošnjački narod. Zanemariv je broj katolika i pravoslavava u BiH koji će se izjasniti kao Bosanci, iz prostog razloga što oni nemaju nacionalne probleme koje Bošnjaci danas proživljavaju. S druge strane, bošnjački korpus, što je pomalo banalno, bit će podijeljen na Bošnjake, Bosance, moguće i Bosance i Hercegovce, muslimane… što otkriva stanje kolektivne svijesti u kome se taj narod nalazi. Argument da izjašnjavanjem kao Bosanci jačamo državu Bosnu i Heregovinu, možda bi i pio vode kada bi imao ikakvog efekta u Banjoj Luci ili Širokom Brijegu, ali nema. Prisutan je isključivo u onim sredinama gdje su Bošnjaci većina, a protagonosti “bosanstva” pretjerano se i ne trude svoj koncept promovisati u nebošnjačkim sredinama. Naravno, kristalno je jasno kojem, po prirodi stvari, etničkom korpusu pripadaju oni koji će se izjasniti kao Bosanci, i sa sigurnošću se može konstatirati da su tzv. Bosanci ništa drugo nego podgrupa Bošnjaka, koja je i prisutna samo u onim sredinama gdje su Bošnjaci većina. Upravo od broja Bosanaca zavisit će i broj Bošnjaka u BiH, no nemojte se iznenaditi ako se nakon popisa ustanovi da su Srbi  većinski narod u BiH.

Ideološki sukob Bosanaca i Bošnjaka

Prema posljednjem popisu stanovništva u BiH održanom 1991. u našoj zemlji je živjelo 242.682 ili 5.54 % Jugoslovena. Koncept jugoslovenstva koji je tih godina vladao u mnogim konfuznim glavama i pored ubrzanog raspadanja Jugoslavije, uveliko podsjeća na argumente onih koji danas promovišu bosanstvo. Tadašnji Jugosloveni ubjeđivali su sve oko sebe da su oni ono prosvijećeno, napredno, urbano stanovništvo Jugoslavije, da oni ne pristaju na etničke podjele i nacionalizam, da im je identifikacija s državom na prvom mjestu… u samo nekoliko mjeseci jugoslovenska bajka, a sa njom i Jugosloveni bila je definitivno otišla u historiju, a uslijedio je krvari rat između jugoslovenskih naroda sa stotinama hiljada žrtava.

No ako pogledamo ideološki milje onih koji danas promovišu Bosanca kao etničku odrednicu, vidjet ćemo da se mahom radi o istim pojedincika koji su nekad promovisali jugoslovenstvo- dakle o onim osobama kojima su i danas Tito i petokraka na srcu, koje se deklarišu kao ljevičari i godinama čine vjernu glasačku bazu SDP-a i manjih ljevičarskih stranaka.  Njihovo današnje insistiranje na izjašnjavanju kao Bosanac, Bosanac i Hercegovac, manje ima veze sa ljubavlju prema Bosni i Hercegovini, otporu nacionalnim podjelama i sličnim argumentima koje koriste, koliko sa prezirom prema dobrom dijelu vlastitog naroda.

Ako je nacionalizam u 19. stoljeću bio liberalni pokret koji je zajedno s nacionalnom državom nastajao kao rezultat liberalnih ideja, u modernom dobu njegovanje nacionalnog identiteta i njegovih vrijednosti, je nešto što prvenstveno vežemo za konzervativne društvene snage. I upravo su te konzervativne snage u promovisanju bošnjaštva često znale biti vrlo sirove- od bivšeg reisa Mustafe Cerića koji je kao lider muslimana u BiH često istupao i kao bošnjački ideolog i pritom bošnjaštvo gotovo uvijek usko vezao uz islam, ili pak preko Fatmira Alispahića koji je pisao stvari poput toga da onaj koji nije musliman ne može biti Bošnjak, pa do raznih drugih političkih, vjerskih i intelektualnih lidera koji su bošnjaštvo usko vezali uz pripadnost islamu i sami su doprinosili da se kod dobrog dijela stanovništva pojavi otklon prema bošnjačkom imenu,.

Oni što se danas busaju u prsa sa svojim nacionalnim bosanstvom i s druge strane nipodaštavaju bošnjaštvo, to rade upravo kako bi izrazili svoj prezir i otklon od onog dijela svog naroda kojeg doživljavaju kao nacionalističkog, primitivnog, ruralnog, religijski konzervativnog, neobrazovanog, itd., dok s druge strane o sebi godinama gaje mit urbanih, uglađenih, modernih i pametnih građana. I dok ta podjela između konzervativnog i uslovno rečeno liberalnog stanovništva među svim modernim narodima svijeta uglavnom završava na ideološkom osnovu, u još uvijek neizgrađenoj bošnjačkoj naciji desilo se to da je potonji dio stanovništva odbio i samo nacionalno ime, iz razloga što ga vezuje uz retrogradne i konzervativne društvene snage. Rasprave između Bosanaca i Bošnjaka kojih smo ovih dana svjedoci, a do popisa će ne sumnjam biti sve češće, zapravo na površinu još jednom izbacuju jedan tihi sukob koji je već dugo prisutan u bošnjačkom narodu; sukob da maksimalno  konkretizujem- ljevice i desnice, ateista i vjernika, onih koji ljube Titovu sliku i onih koji poštuju Aliju; ideološki sukob koji postoji u svakom zdravom i modernom narodu, ali koji kod Bošnjaka zbog nedovršenog nacionalnog projekta za sobom nužno otvara i pitanje samog identiteta.

Bošnjaci će se etablirati kao moderna i čvrsta nacija tek kad u sebe uspiju inkorporirati pluralizam pojedinačnih identiteta koji će sadržavati pripadnike različitih konfesija (jer Bošnjak bez problema može biti i protestant, ateist, agnostik, budist,, itd.), društvenih, političkih i raznih drugih identiteta, s islamskom tradicijom kao jednom od ključnih ali i ne isključivih odlika bošnjačkog naroda. S druge strane, bosanstvo kao koncept ima smisla jedino ako će biti nadetnička ideja koja će u sebe uključivati pripadnike svih etničkih grupa u Bosni i Hercegovini, ali ni na koji način neće pokušavati ugrožavati njihov etnički identitet. Dakle, bosanstvo je moguće jedino u onoj formi nacionalnog identiteta kakav je prisutan u zemljama poput SAD-a, Kanade ili Velike Britanije, no svaki pokušaj stvaranje bosanske etnije i novog naroda, osuđen je na propast- kako zbog nedostatka historijskog osnova za njega, tako i zbog činjenice da u BiH žive dva i pol čvrsto izgrađena etnička identiteta.

Zašto volim svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu

Mnogi me optužuju da su mi tekstovi puni pesimizma, negativne energije i da osim crnih misli, svojim pisanjem ne nudim ljudima ni najmanji razlog da budu optimistični i gledaju na život s vedrije strane. Kako bih opovrgnuo ove ničim utemeljene tvrdnje, odlučio sam napisati krajnje afirmativni tekst, pun nježnosti i vedrih misli o mojoj najvećoj ljubavi s kojom cijelom svojom dušom dijelim, kako sve njene uspjehe i radosti, tako i poraze i nepravde koje nam nagrizaju zajedničku dušu- mojoj ljubljenoj domovini, Bosni i Hercegovini. Od Kulina bana i dobrijeh dana do danas, na brdovitom Balkanu između Save i mora, Drine i Une, ugnijezdila se bajkovita zemljica Bosna, sa hiljadu svojih čari i vrednota, razvijanih tokom više stotina godina njene historije u kojoj je ispratila dvije velike carevine, dvije Jugoslavije, pretrpila bezbrojne ratove i još uvijek nije pokleknula pod silnim teretom troglavog konja koji ju je uzjahao.

Ovdje ću paušalno, vođen čisto subjektivnim doživljajem, navesti 10 razloga zbog kojih toliko volim svoju zemlju.

1. Danas prije svega s ponosom možemo istaći da pravimo najbolje ćevape i pitu na svijetu. Toliko smo ponosni na svoju hranu da smo sve tekovine grada koji predstavlja jedinstveno svjetsko raskrižje civilizacija i kultura, svojevremeni balkanski biser dvije velike carevine, koji je preživio najdužu opsadu u modernoj historijim a također je i olimpijski centar, podredili njegovom brandiranju kao mjesta u kojeg turisti željni masne hrane i povećanja nivoa holestorola u krvi dolaze prvenstveno da bi se nažderali ćevapa.
Naša hrana toliko je ukusna i slasna da je BiH jedina zemlja u svijetu u kojoj se osoba od 85 kila smatra neuhranjenom, a imati 100 kila u BiH nije pokazatelj pretilosti, nego imati manje od toga je dokaz da ste mlakonja. Iako prema istraživanju Bosanci i Hercegovci su šesta najdeblja nacija na svijetu, na sve strane ćete čuti brujanje o tome kako ljudi rove po kontejnerima, što može značiti samo jedno- naši kontejneri obiluju hranom. Da vidim zemlju koja se s tim podatkom može nositi?

2. Bosna i Hercegovina je zemlja koja je svijetu podarila velike umove poput Mehmed-paše Sokolovića, Ive Andrića, Meše Selimovića ili Vladimira Preloga. Ante Pavelić, Ratko Mladić, Radovan Karadžić, Vojislav Šešelj… nikad čuo za njih.

3. Bosanci kao narod su izmislili humor. Bez naših viceva, Top liste nadrealista ili Audicije, stanovnici u regioni bili bi osuđeni na Žikinu dinastiju, Tesnu kožu ili nenadmašne hrvatske humorističke bisere. Toliko smo duhoviti da sami o sebi smišljamo viceve kao o maloumnom glupanima, i s ponosom ih pričamo narodima u okruženju, dok nas oni doživljavaju baš onakvim kakvim sebe predstavljamo- kao glavne junake iz viceva.

4. Bosna i Hercegovina uređena je kao snažno decentralizirana država , u kojoj postoje kantoni koji imaju više ministarstava nego naselja, a s ponosom možemo također istaći da sa preko 180 registriranih stranaka uvjerljivo držimo svjetski rekord kao najpluralnije društvo na svijetu. Toliki stepen političke demokratije i decentralizacije za rezultat ima da 5-6 pojedinaca poput nedodirljivih autokrata već više od decenije žari i pali bh. političkom scenom i pomoću ukorijenjene partiokratske hobotnice kontrolišu sve važnije segmente društva. Iako u ovoj pojavi baš i nije unikatna, BiH je i zemlja u kojoj su javno psovanje, prijetnje, ucjene, primitivizam i sirova malograđanska bahatost, uz pokoju bombastičnu izjavu sročenu na nivou osobe s težim poteškoćama u razvoju, recept za dugovječno političko liderstvo.
5. Bosna i Hercegovina jedina je zemlja na svijetu u kojoj se sistem u kojem polovina ukupno zaposlenih radi u administraciji, većina vodećih kompanija je u vlasništvu države, tržište krajnje regulirano i opterećeno brojnim nametima, a sprega ekonomije i države vremenom postaje sve veća, od većine ljudi smatra nebouzdanim divljim neoliberalnim kapitalizmom.

6. Za razliku od nehumanih materijalističkih društava koja mladim ljudima zagorčavaju život tako što ih za završavanje prestižnih fakulteta primoravaju da podižu kredite, naporno uče i praktično nauče raditi posao za koji trebaju dobiti diplomu, u BiH je život studentima znatno olakšan, pa je za postajanje visokobrazovanim građaninom dovoljno s vremena na vrijeme donijeti plavu kovertu, flašu viskija ili raširiti noge. I dok listu najboljih svjetskih univerziteta redom popunjavaju oni privatni, u BiH takvi fakulteti služe kao servisi za izdavanje diploma, najčešće u periodima kada vozači autobusa prave pauzu u Kiseljaku ili Travniku. Kad smo već kod univerziteta, također samo u BiH možete biti dio akademske elite i promotor etičkih vrijednosti u društvu, i pored toga što svoje sugrađane nazivate genetski genocidnim, ili je dokazano da ste primili mito ili seksualno napastvovali studentice.

7. Bosna i Hercegovina jedina je zemlja u čijem se glavnom gradu gradonačelnik bira izvlačenjem iz šešira.

8. Bosna i Hercegovina je jedina zemlja u kojoj kao vodeći zaštitnik autorskih može istupati pjevač čiji bi vjerovatno i unuci morali plaćati velike odštete ukoliko bi svi oni muzičari koji su „umjetniku“ poslužili kao „inspiracija“ odlučili da zaštite vlastita autorska prava.

9. BiH je jedina u zemlja u kojoj kao novinar svaka 2-3 mjeseca možete iz temelja mijenjati svoje politička gledišta i skakati s podrškom od jedne političke partije ka drugoj, a da vas se pritom i dalje smatra kredibilnim profesionalcem. Također, da biste u BiH postali ugledni analitičar i ekspert za bilo koju oblast, sve što je potrebno jeste da imate prijatelje u medijima koji će vas predstaviti kao „eskperta“, i od svog ekspertovanja ubuduće ćete moći lagodno da živite, čak i ako u pravilu nemate blagog pojma o oblasti za koju ste „ekspert“. U skladu s ovim, u našoj zemlji primjetna je poplava multitalenata i stručnjaka za sve postojeće društvene oblasti, koji nam svako malo iskaču iz pašeta uveseljavajući nas sa svojim stručnim analizima o svim postojećim i nepostojećim pitanjima, od politike, preko ekonomije do klimatskih promjena.

10. I u kojoj još zemlji, molim vas, najhumorističnije stvari predstavljaju puko prikazivanje realnosti, baš onakvom kakva ona jeste.