Bošnjački mentalitet žrtve

Još od završetka rata ponašanje bošnjačkog naroda podsjeća na kakvo odrpano balavo neokupano čeljade koje luta gradskim ulicama tražeći od prolaznika pola marke. Zahvaljujući potpunom uživljavanju u ulogu žrtve što su aktivno podsticali vodeći domaći politički i akademski krugovi, razvijeno je kolektivno uvjerenje da su strane sile i međunarodni faktori ti koji su dužni rješavati naše probleme i urediti nam društvo- u političkom ekonomskom, socijalnom i svakom drugom pogledu. Takvo stanje svijesti u konačnici je bilo najpogubnije upravo po sam bošnjački narod.

U trenucima kada su pomračeni umovi krenuli s realizacijom projekta uništenja bošnjačkog naroda ili njegovog svođenja na nivo marginalnog političkog faktora, najbolji sinovi su ustali u odbranu naroda i zemlje te dokazali da su i pored brutalnih zločina počinjenih nad mnogim njihovim sunarodnjacima i vojne inferiornosti, ipak u stanju odbraniti svoj narod, svoju zemlju i živote svojih porodica, te uporedo s tim graditi državu. S druge stane naša politička elita se od samog početka u gradnji države i postizanju pobjede u ratu, koristeći (tada s pravom) alibi žrtve, daleko više uzdala u međunarodnu intervenciju (do koje, zbog tadašnjih međunarodnih okolnosti nije došlo sve do pred sam kraj rata) nego u sposobnost vlastitih snaga da stvar okončaju na terenu.

Na kraju je rezultat bio takav da je rat voljom vodeće svjetske sile okončan bez pobjednika, a ista sila nam je u sklopu mirovnog sporazuma kreirala novi Ustav i novo državno uređenje. Uporedo s implementacijom Daytonskog sporazuma, narod- borac ubrzo se počeo pretvarati u narod-socijalni slučaj. Klica mentaliteta žrtve koja je u ratu zasađena ostavila je mahom negativne posljedice na ukupno stanje u narodu. Ratno uvjerenje po kojem su nama kao žrtvi strane sile bile dužne da pomognu te zaustave rat i zločin nad našim narodom, kasnije je preneseno i na sve moguće pore društva i života, a političkim elitama postalo je osnov građenja stranačkih identiteta.

Većina Bošnjaka smatrala je da je prema njima nakon ratnih zločina samim mirovnim sporazumom učinjena golema nepravda, te da je neophodno da vodeće zapadne sile budu glavni faktor koji će im omogućiti da dođu na zelenu granu i ostvare napredak u političkom, ekonomskom, kulturnom i svakom drugom pogledu. Iako je strana pomoć nesumnjivo mogla biti kvalitetnija i bolje usmjerena, ona je ipak, šta god neko mislio o tome, u ogromnoj mjeri postojala. Tokom i nakon rata u svrhu odbrane i obnove BiH uložene su milijarde maraka, i iako se vrlo vjerovatno nikad neće saznati ukupan iznos sredstava koja su prošla kroz našu zemlju, činjenica jeste da je društvo vidjelo samo manji njihov dio kroz rijetke otvorene firme, gradnju škola, bolnica, puteva ili pak vila, razvoj nevladinog sektora itd.,  dok je veći dio netragom nestao.  Ni na političkom planu podrške nije nedostojalo- OHR i drugi faktori međunarodne zajednice uložili su velike napore u gradnju demokratskih institucija i unapređenje društva, desetine nadležnosti prenesene su ovlastima visokog predstavnika sa entitetskog na državni nivo i često je djelovalo kao da strani predstavnici više žele dobro našoj zemlji od samih domaćih političara.

No, bošnjački politički lideri stranu pomoć nisu posmatrali  tek kao dobrodošlu priliku za unapređenje društvenih kapaciteta; naprotiv, ona im je postala osnovna politička vodilja. Insistirajući na ulozi žrtve, temelj bošnjačkog političkog koncepta postao je lobiranje kod utjecajnih karika međunarodne zajednice da one budu te koji će nam izgraditi društvo umjesto nas samih, a velika većina običnih ljudi nažalost je krenula za tim konceptom. Bošnjački političari su tako sebi stvorili krajnje lagodnu poziciju: dok su s jedne strane homogenizirali narod i osiguravali  podršku manipulisanjem njegovim najosjetljivijim emocijama koje se tiču  ratne žrtve, s druge strane su imali savršen alibi da svoju političku nesposobnost, neodgovornost, nedostatak vizije i korumpiranost, pored srpskih i hrvatskih predstavnika koji "nam ne daju" i "koče", opravdavaju i međunarodnom zajednicom koja "nam je skrojila nefunkcionalan sistem" i "nije htjela da nam pomogne da ga promijenimo". Stvari nisu bolje funkcionisale ni u ekonomiji gdje se očekivalo i još uvijek se očekuje da zbog rata i preživljene žrtve, ili pak  vjersko-bratskih odnosa s ovim ili onim narodima i zemljama, drugi budu dužni investirati milijarde u našu zemlju koja bi valjda dovijeka trebala živjeti od strane pomoći.

Bistvovanje pomoću stranih političkih intervencija, humanitarne pomoći i stranih kredita prema svemu sudeći se polako privodi svom kraju. Međunarodna zajednica sve više diže ruke od Bosne i Hercegovine, OHR se već godinama ponaša kao puki posmatrač bosanskohercegovačkih političkih prilika, pritisci stranih krugova moći na domaće političare sve su slabiji i zemlja se polako ali sigurno prepušta propadanju u crnu evropsku rupu. Situacija nije puno bolja ni na ekonomskom planu.  Stranih donacija koje su ionako uglavnom bestragom nestajale ili uzaludno trošene u beskorisne stvari, odavno već nema, a strane investicije našu zemlju zaobilaze u širokom luku, pa tako i naše "bratske" arapske zemlje i Turska daleko više investiraju u susjednu Srbiju (http://www.avaz.ba/vijesti/teme/dok-se-investicije-u-bih-broje-na-prste-arapi-u-srbiju-ulazu-200-miliona-eura) na čuđenje onih koji još uvijek vjeruju da kapital poznaje vjerske i nacionalne pripadnosti  i da su za investicije presudni nekakvi prijateljski ili bratski odnosi, a ne uslovi za razvoj poslovanja.

Insistiranje na ulozi žrtve prema kojoj je učinjenja historijska nepravda, od naroda koji je pokazao da je spreman braniti svoju zemlju krvlju i u kratkom vremenu organizovati otpor, u zadnjih dvadesetak godina stvorio je jednu zavisničku, bespomoćnu, neodgovornu masu, uvjerenu u dužnost čitavog svijeta da brine o njoj i  rješava sve njene goruće političke, ekonomske i socijalne probleme. Čitav bošnjački narod danas pomalo djeluje kao stanovnik nekog siromašnog američkog crnačkog getoa koji živi na socijalnoj pomoći, novac poreskih obveznika troši na skupocjene patike i brzu hranu, nikada nije pokušavao naći posao, a socijalu smatra prirodnim pravom zbog historijske nepravde koja je učinjena njegovim precima. No problem sa socijalnom pomoći, osim što ako želite živjeti od nje ste osuđeni da budete na dnu društva kao što je i BiH na dnu Evrope, je i u tome što radnim i produktivnim ljudima prije ili kasnije dosadi da finansiraju nečije parazitiranje, kao što i ostatku svijeta slučaj naše zemlje slučaja sve više dosađuje.  Sve dok svijet budemo posmatrali iz ugla žrtve kojoj neko nešto duguje, umjesto da se uzdamo u vlastitu snagu i sposobnost da rješavamo probleme i uredimo sebi društvo,  nećemo izaći iz aktuelnog gubitničkog statusa.