HDZ-OV PUCANJ U PRAZNO: Mirno spavajte, trećeg entiteta neće biti!

Piše: Danijal Hadžović (Izvor: Slobodna Bosna)

Veliku buru u bh. javnosti posljednjih dana izaziva možda i nikad veća ofanziva HDZ-u bliskih snaga u BiH u zahtjevima za treći entitet. Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović tako je otvoreno najavio formiranje trećeg entiteta i čak špekulisao o njegovim budućim teritorijama, predsjednik Hrvatskog narodnog sabora Božo Ljubić ide i korak dalje prijeteći da će u slučaju da Bošnjaci ne pristanu na treći entitet doći do raspada BiH, a hrvatska lobiranja stigla su i do Evropskog parlamenta gdje je na incijativu HDZ-a Hrvatske usvojena rezolucija u kojoj se zagovara „federalizacija BiH“ (čitaj: podjela na etničke entitete). 

Od ukidanja tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne voljom predsjednika Republike Hrvatska Franje Tuđmana daleke 1994. i formiranja Federacije BiH, vlastita nacionalna jedinica ostaje želja vjerovatno većine Hrvata u BiH koja, ovisno o političkoj situaciji i geostrateškim prilikama, tinja ili bukti. Tako se od formiranja paradržave 1991. preko projekta tzv. hrvatske samouprave do izbora Komšića u Predsjedništvo i formiranja platformaške vlade, periodično pod vodstvom jedne te iste stranke koja se ne mijenja, najavljuje ili pokušava formirati nešto poput hrvatske političke jedinice u BiH, što redovno završava potpunim debaklom. Razloge zbog čega posljednjih dana svjedočimo ovako žustroj i agresivnoj kampanji za formiranje trećeg entiteta treba možda ponajprije tražiti u izboru Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a, odnosno naivnom vjerovanju većine srpskih i hrvatskih nacionalisitčkih krugova da će se njegovim dolaskom na vlast i politika vodeće sile svijeta prema Balkanu i Bosni i Hercegovini drastično promijeniti. 

Naravno, ideja o formiranju hrvatske federalne jedinice unutar BiH je u demokratskom društvu sasvim legitimna te samo po sebi ne predstavlja nikakav problem da i to bude jedna od opcija koje će egzistirati u političkom životu. Na nesreću njenih zagovornika, demokratski poredak također podrazumijeva i jasne procedure pomoću kojih se određene ideje provode u praksu, a tu već pobornici trećeg entiteta imaju golem problem, jer se većina građana BiH, a naročito Federacije, protivi takvom konceptu uređenja države.

No i HDZ BiH i njegova društvena mašinerija s druge strane do sada nisu ponudili apsolutno ništa što bi nas natjeralo da njihov koncept uređenja države shvatimo ozbiljno i imamo i najmanji razlog tretirati ga kao išta više do puke političke floskule koja služi kao efektno sredstvo za mobilizaciju i davanje lažne nade naivnim glasačkim masama. 

Danas u eri globalnog kapitalizma i bespoštedne konkurencije će vam već i za razvijanje uspješnog granapa biti neophodan kvalitetan poslovni plan u kome ćete morati do tančina razviti svoju poslovnu strategiju. Da ne spominjemo ozbiljnije projekte gdje nijedan investitor zasigurno neće uložiti novac u „lijepu želju“, ako nema jasan i uvjerljiv plan kako će mu to oploditi kapital. Još drastičnija stvar je s politikom. Ono što razlikuje neozbiljne od ozbiljnih političkih pokreta je što potonji imaju jasan plan i viziju šta žele ostvariti u svom djelovanju na duge staze. Iako takvi projekti najčešće ne dožive svoje potpuno ostvarenje u praksi (poput primjerice pretjerano ozloglašenog Načertanija) oni trajno ostaju temelj, politička vodilja i inspiracija idejnim sljedbenicima. 

HDZ BiH i njegova prateća intelektualno-medijsko-društvena mašinerija, iako već godinama neumorno nariču o ugrozbama i majorizacijama te se kao bore za formiranje hrvatske etničke federalne jedinice u BiH, za sve to vrijeme nisu bili u stanju sastaviti ni jedan jedini dokument u kojem bi izrazili šta oni to konkretno hoće i nude kada je u pitanju preuređenje BiH. I kada bi bilo dobre volje da se izađe u susret njihovim željama, na koji način bi se to moglo ostvariti kada zapravo i ne nude ništa?

A ideja o formiranju o trećeg entiteta za sobom otvara i niz drugih, krajnje komplikovanih političkih i društvenih pitanja. Kakve bi bile granice tog trećeg entiteta i zbog čega baš takve? Šta činiti s većinski hrvatskim područjima u srednjoj Bosni i Posavini koja su teritorijalno potpuno odvojena od zapadne Hercegovine? Kako riješiti pitanje Mostara? Stoca? Šta s miješanim opštinama u srednjoj Bosni? Kakve bi bile ovlasti entiteta u odnosu na državni nivo vlasti? Kako bi se birali predstavnici u državne institucije? Kako bi funkcionisao poreski sistem? Kako bi se novac raspodjeljivao? Kako bi se riješio problem duga? Pitanje PIO/MIO-a?...

Odgovore na sva ova i još brojna druga pitanja po pitanju hrvatske federalne jedinice HDZ BiH do sada, i pored sve silne bolne borbe za treći entitet, nije ponudio, a sudeći po kapacitetima njihovih glavnih medijskih i intelektualnih lakeja nije izvjesno da u dogledno vrijeme hoće. Jer HDZ BiH je snažna i kvalitetna organizacija u pogledu u kojem političke stranke djeluju u dejtonskoj tranzicijskoj realnosti – u pogledu interesne grupe kojoj je cilj biti na vlasti zbog same vlasti, odnosno svih ministarstava, javnih kompanija, uhljebljivanja, interesa i pozicija moći koje ona donosi. U smislu bilo kakve programske i političke strategije HDZ BiH, poput i većine ostalih stranaka, nikada nije ponudio ništa, pa zašto bi u slučaju trećeg entiteta. Dovoljno je prijeteći vitlati mačem stožerne hrvatske stranke, naricati o ugroženosti i biti boj za hrvatsku federalnu jedinicu koje još nema ni na papiru, pa su ministarstva, javne kompanije, paušali i dnevnice već tu. 

Stoga, mirno spavajte, trećeg entiteta neće biti. Barem dok njegovi zagovornici ne smisle šta oni to u stvari tačno žele... A to će potrajati.

ENTITET HZ HDZ: Zašto govoriš federalizacija, a misliš na zapadnohercegovačku unitarnu republiku po uzoru na RS?!

Piše: Danijal Hadžović (Izvor: Slobodna Bosna)

Odbor za vanjsku politiku Evropskog parlamenta u Briselu prihvatio je ove sedmice prijedlog rezolucije o napretku Bosne i Hercegovine koji je sastavio izvjestitelj Evropskog parlamenta za BiH, rumunski zastupnik Evropske narodne stranke Dan Preda. 

Ono što je posebno privuklo pažnju i izazvalo podijeljena mišljenja unutar bh. javnosti je činjenica da rezolucija između ostalog poziva na „poštivanje načela federalizma“ te „punu ravnopravnost konstitutivnih naroda i građana“. Treba odmah naglasiti da su se pojedini zastupnici iz klubova Zelenih i Socijalista usprotivili uvrštavanju načela federalizma i spominjanju konstitutivnih naroda, ističući da bi trebalo više naglasiti građanske, a manje etničke elemente koji „vode u daljnje podjele“.

I dok su političke opcije, mediji i intelektualci bliski HDZ-u BiH pozdravili ovu rezoluciju, s druge strane je kod bošnjačke i tzv. građanske javnosti u BiH ova rezolucija zbog spornog dijela o federalizmu i prava „konstitutivnih naroda“ dočekana s oprezom, uz uglavnom nemušte konstatacije da im se mora dodatno pojasniti o kakvoj vrsti federalizma se govori.

Naravno, ja se za razliku od njih u ovom tekstu neću igrati gluhih telefona. Ova rezolucija, potpuno je jasno, usvojena je kao rezultat lobiranja hrvatskih zastupnika HDZ-a i HSS-a, stranaka koje su članice Evropske narodne stranke od koje je ovaj prijedlog i potekao. Dokazuje ovo i činjenica da su na rezoluciju usvojena i dva amandmana zastupnice u Evropskom parlamentu Marijane Petir (HSS), od kojih su jedan potpisali potpisali isključivo hrvatski zastupnici HDZ-a Dubravka Šuica, Ivana Maletić i Željana Zovko.

Na ovaj način zapravo hrvatski HDZ-a preko Evropskog parlamenta i evropskih institucija lobira za stvar HDZ-a BiH i Dragana Čovića, koji je prije nekoliko dana poručio da je rješenje za BiH federalizacija! Oko same rezolucije i njenih zahtjeva i ne treba dizati posebnu halabuku, uzimajući u obzir činjenicu da i sam Evropski parlament ima daleko manje ovlasti od klasičnih parlamenata, da zastupnici vrlo često nemaju ni pojma šta to tačno piše u rezolucijama za koje glasaju te da se glasovi i donošenje raznoraznih rezolucija u evropskim institucijama nerijetko i kupuju, a daleko od toga da će ova rezolucija postati neka zvanična politika EU.

Ono što je pak u aktuelnoj rezoluciji vezanoj za BiH indikativno je što zahtjevi koji se u njoj postavljaju predstavljaju zapravo potpuno iskrivljivanje stvarnosti. Da kao laik koji ne zna apsolutno ništa o stanju i uređenju u Bosni i Hercegovini pročitate ovu rezoluciju, zaključak koji biste nedvojbeno stekli je da se radi o nekoj rigidno unitarnoj državi u kojoj se sve odluke donose iz jednog centra te se grubo gaze prava građana i „konstitutivnih naroda“. 

Kakva nam se to federalizacija i decentralizacija priziva u zemlji koja je već de facto federacija dva entiteta? I to ne samo da je federacija dva entiteta, nego je jedan od ta dva entiteta uređen kao federacija deset kantona? Dakle, BiH ne da je federacije nego je federacija unutar koje se nalazi još jedna federacija s iznimno velikim ovlastima kantona koji je čine, a kada se tome dodaju i mehanizmi donošenja odluka poput entitetskog glasanja i domova naroda na državnom i federalnom nivou, jasno je da se radi o najdecentralizovanijoj državi u Evropi u kojoj su ovlasti centralnog nivoa vlasti male i krajnje ograničene.

Pa šta nam onda u konačnici Čović i njegova društvena klika, zajedno sa svojim lobistima u Evropskom parlamentu poručuju kada nam govore da je rješenje za BiH koja je već federacija da bude „federalizirana“. 

Poručuju upravo da umjesto sadašnje Federacije BiH s deset kantona, treba formirati treći entitet, a BiH urediti kao državu tri etničke republike, drugim riječima vratiti se na ratno stanje iz 1993. i postojanje tri etničke čiste federalne jedinice koje su građene masovnim zločinima, etničkim čišćenjem i razmjenom stanovništva.

Umjesto toga, na američki pritisak Washingtonskim sporazumom 1994. formirana je Federacija BiH sastavljena od kantona. Prvobitno je bilo planirano da u Federaciji BiH uđu i svi dijelovi koji su se tada bili pod kontrolom Vojske RS-a, ali umjesto toga, u Daytonu je omogućeno da unitarno uređena RS postane ravnopravan entitet s Federacijom. 

No barem je za 51% BiH omogućeno da po uzoru na Švicarsku kantonizacijom dobije jedno moderno uređenje koje će, s obzirom na kompleksnost samog društva predstavljati kočnicu jednom narodu da ostvari dominaciju nad drugim, ali će s druge strane pored etničkih razlika uvažavati i regionalne i ekonomske specifičnosti uokvirujući ih u političke jedinice kantona.

Takav sistem nije stvorio striktno etničke političke jedinice, ali je omogućio zaštitu i nacionalnih interesa kako kroz kantonalni srednji nivo vlasti, tako i kroz način donošenja odluka na federalnom nivou (u prvom redu domove naroda koji se biraju iz kantona). Također, kantonizacija je omogućila daleko neposredniji odnos i utjecaj običnih građana na vlast i donošenje odluka.

Ona je zahvaljujući širokim ovlastima koje su date kantonima (od obrazovanja preko zdravstva do, u manjoj, i fisikalne politike) omogućila različitim regijama unutar BiH da svoj razvoj neposredno planiraju sami za sebe i dobar dio novca koji uprihoduju zadržavaju u svom kantonu. Također, omogućila je i preduslove za kreiranje zdrave konkurencije između kantona, kroz stvaranje što boljih sistemskih preduslova za privlačenje investicija, razvoj, bolju organizaciju javne uprave, školstva, zdravstva, itd...

Upravo zahvaljujući ovoj činjenici, Bosanskopodrinjski kanton koji je dugo vremena važio za najsiromašniji kanton u Federaciji, zahvaljujući nekolicini kvalitetnih poteza njegove uprave uspio je privući mnogobrojne investicije i u relativno kratkom periodu postati jedan od najbrže rastućih i najrazvijenijih kantona. 

S druge strane imamo primjer potpuno unitarnog entiteta, Republiku Srpsku. Koji je model bolji vrlo je jednostavno provjeriti prema zvaničnim podacima, od BDP-a, visine prosječne plate, penzije, zaduženosti po glavi stanovnika, itd. Unitarističko uređenje RS-a u kojem se većina novca slijeva u Banja Luku a potom dalje raspoređuje, za posljedicu ima doslovno odumiranje istočnog dijela ovog entiteta koji je ekonomski najzaostaliji dio BiH i iz kojeg stanovništvo masovno seli, a jedna vožnja automobilom kroz prirodno prelijepe krajolike istočne Bosne i istočne Hercegovine bit će vam dovoljna da se uvjerite u svu tugu i nesreću ovog dijela BiH. Za ovaj dio države decentralizacija, odnosno omogućavanje građanima istočnog dijela entiteta da u većoj mjeri sami odlučuju o ulaganju novca i razvoju bio bi svojevrstan spas. 

S druge strane, model „federalizacije“ koji zagovara Dragan Čović upravo bi bio model Republike Srpske, odnosno stvaranje tri striktno etničke unitarne federalne jedinice unutar BiH. To ne samo da bi sa stanovištva svakodnevnog života i razvoja bio korak unazad, nego bi takva „federalizacija“ po većini pitanja u praksi značila daleko veću unitarizaciju od one koja je sada na sceni.

Umjesto 10 kantona, 2 entiteta i državnog nivoa, imali bismo državni nivo sa slabim ovlastima i unitarne etničke republike s ogromnim ovlastima, u kojima bi sva moć i vlast bila koncentrisana u etničkim prijestolnicama i u rukama stranaka koje njima stoluju, zanemarujući regionalne, kulturne i ostale specifičnosti koje postoje u BiH.

Stoga, kada Čović, njegovi lobisti i intelektualno-medijski lakeji govore o „federalizaciji“, oni zapravo upravo misle na suprotno – na unitarizaciju, ali po ratnom modelu tri odvojene etničke federalne jedinice.

Dakako da u smislu vođenja propagandnih ratova pred domaćom i svjetskom javnošću eufemizmi „federalizacija“, „decentralizacija“, „konsocijacija“, „ravnopravnost“, zvuče daleko privlačnije i pravednije nego kad bi otvoreno otkrili svoje prave namjere – stvaranje etnički čiste unitarne jedinice pod potpunom vlašću HDZ-a. Entitet HZ HDZ.