četvrtak, 2. veljače 2017.

ENTITET HZ HDZ: Zašto govoriš federalizacija, a misliš na zapadnohercegovačku unitarnu republiku po uzoru na RS?!

Piše: Danijal Hadžović (Izvor: Slobodna Bosna)
Odbor za vanjsku politiku Evropskog parlamenta u Briselu prihvatio je ove sedmice prijedlog rezolucije o napretku Bosne i Hercegovine koji je sastavio izvjestitelj Evropskog parlamenta za BiH, rumunski zastupnik Evropske narodne stranke Dan Preda. 

Ono što je posebno privuklo pažnju i izazvalo podijeljena mišljenja unutar bh. javnosti je činjenica da rezolucija između ostalog poziva na „poštivanje načela federalizma“ te „punu ravnopravnost konstitutivnih naroda i građana“. Treba odmah naglasiti da su se pojedini zastupnici iz klubova Zelenih i Socijalista usprotivili uvrštavanju načela federalizma i spominjanju konstitutivnih naroda, ističući da bi trebalo više naglasiti građanske, a manje etničke elemente koji „vode u daljnje podjele“.

I dok su političke opcije, mediji i intelektualci bliski HDZ-u BiH pozdravili ovu rezoluciju, s druge strane je kod bošnjačke i tzv. građanske javnosti u BiH ova rezolucija zbog spornog dijela o federalizmu i prava „konstitutivnih naroda“ dočekana s oprezom, uz uglavnom nemušte konstatacije da im se mora dodatno pojasniti o kakvoj vrsti federalizma se govori.
Naravno, ja se za razliku od njih u ovom tekstu neću igrati gluhih telefona. Ova rezolucija, potpuno je jasno, usvojena je kao rezultat lobiranja hrvatskih zastupnika HDZ-a i HSS-a, stranaka koje su članice Evropske narodne stranke od koje je ovaj prijedlog i potekao. Dokazuje ovo i činjenica da su na rezoluciju usvojena i dva amandmana zastupnice u Evropskom parlamentu Marijane Petir (HSS), od kojih su jedan potpisali potpisali isključivo hrvatski zastupnici HDZ-a Dubravka Šuica, Ivana Maletić i Željana Zovko.

Na ovaj način zapravo hrvatski HDZ-a preko Evropskog parlamenta i evropskih institucija lobira za stvar HDZ-a BiH i Dragana Čovića, koji je prije nekoliko dana poručio da je rješenje za BiH federalizacija! Oko same rezolucije i njenih zahtjeva i ne treba dizati posebnu halabuku, uzimajući u obzir činjenicu da i sam Evropski parlament ima daleko manje ovlasti od klasičnih parlamenata, da zastupnici vrlo često nemaju ni pojma šta to tačno piše u rezolucijama za koje glasaju te da se glasovi i donošenje raznoraznih rezolucija u evropskim institucijama nerijetko i kupuju, a daleko od toga da će ova rezolucija postati neka zvanična politika EU.
Ono što je pak u aktuelnoj rezoluciji vezanoj za BiH indikativno je što zahtjevi koji se u njoj postavljaju predstavljaju zapravo potpuno iskrivljivanje stvarnosti. Da kao laik koji ne zna apsolutno ništa o stanju i uređenju u Bosni i Hercegovini pročitate ovu rezoluciju, zaključak koji biste nedvojbeno stekli je da se radi o nekoj rigidno unitarnoj državi u kojoj se sve odluke donose iz jednog centra te se grubo gaze prava građana i „konstitutivnih naroda“. 

Kakva nam se to federalizacija i decentralizacija priziva u zemlji koja je već de facto federacija dva entiteta? I to ne samo da je federacija dva entiteta, nego je jedan od ta dva entiteta uređen kao federacija deset kantona? Dakle, BiH ne da je federacije nego je federacija unutar koje se nalazi još jedna federacija s iznimno velikim ovlastima kantona koji je čine, a kada se tome dodaju i mehanizmi donošenja odluka poput entitetskog glasanja i domova naroda na državnom i federalnom nivou, jasno je da se radi o najdecentralizovanijoj državi u Evropi u kojoj su ovlasti centralnog nivoa vlasti male i krajnje ograničene.

Pa šta nam onda u konačnici Čović i njegova društvena klika, zajedno sa svojim lobistima u Evropskom parlamentu poručuju kada nam govore da je rješenje za BiH koja je već federacija da bude „federalizirana“. 

Poručuju upravo da umjesto sadašnje Federacije BiH s deset kantona, treba formirati treći entitet, a BiH urediti kao državu tri etničke republike, drugim riječima vratiti se na ratno stanje iz 1993. i postojanje tri etničke čiste federalne jedinice koje su građene masovnim zločinima, etničkim čišćenjem i razmjenom stanovništva.
Umjesto toga, na američki pritisak Washingtonskim sporazumom 1994. formirana je Federacija BiH sastavljena od kantona. Prvobitno je bilo planirano da u Federaciji BiH uđu i svi dijelovi koji su se tada bili pod kontrolom Vojske RS-a, ali umjesto toga, u Daytonu je omogućeno da unitarno uređena RS postane ravnopravan entitet s Federacijom. 

No barem je za 51% BiH omogućeno da po uzoru na Švicarsku kantonizacijom dobije jedno moderno uređenje koje će, s obzirom na kompleksnost samog društva predstavljati kočnicu jednom narodu da ostvari dominaciju nad drugim, ali će s druge strane pored etničkih razlika uvažavati i regionalne i ekonomske specifičnosti uokvirujući ih u političke jedinice kantona.
Takav sistem nije stvorio striktno etničke političke jedinice, ali je omogućio zaštitu i nacionalnih interesa kako kroz kantonalni srednji nivo vlasti, tako i kroz način donošenja odluka na federalnom nivou (u prvom redu domove naroda koji se biraju iz kantona). Također, kantonizacija je omogućila daleko neposredniji odnos i utjecaj običnih građana na vlast i donošenje odluka.
Ona je zahvaljujući širokim ovlastima koje su date kantonima (od obrazovanja preko zdravstva do, u manjoj, i fisikalne politike) omogućila različitim regijama unutar BiH da svoj razvoj neposredno planiraju sami za sebe i dobar dio novca koji uprihoduju zadržavaju u svom kantonu. Također, omogućila je i preduslove za kreiranje zdrave konkurencije između kantona, kroz stvaranje što boljih sistemskih preduslova za privlačenje investicija, razvoj, bolju organizaciju javne uprave, školstva, zdravstva, itd...
Upravo zahvaljujući ovoj činjenici, Bosanskopodrinjski kanton koji je dugo vremena važio za najsiromašniji kanton u Federaciji, zahvaljujući nekolicini kvalitetnih poteza njegove uprave uspio je privući mnogobrojne investicije i u relativno kratkom periodu postati jedan od najbrže rastućih i najrazvijenijih kantona. 

S druge strane imamo primjer potpuno unitarnog entiteta, Republiku Srpsku. Koji je model bolji vrlo je jednostavno provjeriti prema zvaničnim podacima, od BDP-a, visine prosječne plate, penzije, zaduženosti po glavi stanovnika, itd. Unitarističko uređenje RS-a u kojem se većina novca slijeva u Banja Luku a potom dalje raspoređuje, za posljedicu ima doslovno odumiranje istočnog dijela ovog entiteta koji je ekonomski najzaostaliji dio BiH i iz kojeg stanovništvo masovno seli, a jedna vožnja automobilom kroz prirodno prelijepe krajolike istočne Bosne i istočne Hercegovine bit će vam dovoljna da se uvjerite u svu tugu i nesreću ovog dijela BiH. Za ovaj dio države decentralizacija, odnosno omogućavanje građanima istočnog dijela entiteta da u većoj mjeri sami odlučuju o ulaganju novca i razvoju bio bi svojevrstan spas. 

S druge strane, model „federalizacije“ koji zagovara Dragan Čović upravo bi bio model Republike Srpske, odnosno stvaranje tri striktno etničke unitarne federalne jedinice unutar BiH. To ne samo da bi sa stanovištva svakodnevnog života i razvoja bio korak unazad, nego bi takva „federalizacija“ po većini pitanja u praksi značila daleko veću unitarizaciju od one koja je sada na sceni.
Umjesto 10 kantona, 2 entiteta i državnog nivoa, imali bismo državni nivo sa slabim ovlastima i unitarne etničke republike s ogromnim ovlastima, u kojima bi sva moć i vlast bila koncentrisana u etničkim prijestolnicama i u rukama stranaka koje njima stoluju, zanemarujući regionalne, kulturne i ostale specifičnosti koje postoje u BiH.
Stoga, kada Čović, njegovi lobisti i intelektualno-medijski lakeji govore o „federalizaciji“, oni zapravo upravo misle na suprotno – na unitarizaciju, ali po ratnom modelu tri odvojene etničke federalne jedinice.
Dakako da u smislu vođenja propagandnih ratova pred domaćom i svjetskom javnošću eufemizmi „federalizacija“, „decentralizacija“, „konsocijacija“, „ravnopravnost“, zvuče daleko privlačnije i pravednije nego kad bi otvoreno otkrili svoje prave namjere – stvaranje etnički čiste unitarne jedinice pod potpunom vlašću HDZ-a. Entitet HZ HDZ.