ZEMLJA GORI, A LJEVICA SE ČEŠLJA: Prestanite se glupirati i izađite ujedinjeno na izbore

Piše: Danijal Hadžović

Nakon oktobarskih izbora 2014. godine izgledalo je da će vladavina SDA biti duga i sigurna. Kao konsolidovana, organizovana i jaka stranka, nasuprot sebe je, pored SBB-a na desnici koji je zahvaljujući ad hoc lumpeproletarijatskom glasačkom tijelu uvijek osvajao solidan broj glasova, na ljevici imala SDP koji je doživio debakl bez pretjeranih izgleda da se u skorije vrijeme izdigne, te DF koji se ubrzo poslije izbora počeo osipati i rasipati. Posebno je tugaljivo bilo posmatrati kako ljevica na lokalnim izborima 2016. godine tvrdoglavo i prkosno sebi ispaljuje rafal u koljeno, gubeći dobijene bitke. Najznakovitiji je svakako bio primjer sarajevske Općine Centar, tradicionalne utvrde ljevice, koju je izgubila jer je protiv SDA odlučila nastupiti sa čak šest kandidata.

No da je politika, naročito u BiH, često turbulentnija i nepredvidivija i od najuzbudljivijih Spillaneovih krimića, svjedočimo posljednjih mjeseci. SDA, koja se nakon prošlih izbora činila nedodirljivim, počela je pucati po šavovima. Odlazak Šepića i grupe, sudski procesi, izlazak Konakovića, smjena Kukića i njegova osveta s rušenjem Vlade TK koja je začinjena bombom, te najava daljnih „čišćenja“ unutar stranke, siguran su nagovještaj turbulentnih vremena unutar SDA i u najboljem slučaju osipanju njihovih glasova na izborima ove godine.

Tako se razjedinjenoj ljevici ukazala prilika da na oktobarskim izborima ustane iz mrtvih i neočekivano doživi uspjeh. Čovjek bi pomislio da su na primjeru debakla u Općini Centar nešto naučili, ali ne lezi vraže. Željko Komšić već je samoincijativno najavio kandidaturu za Predsjedništvo. SDP pak tvrdi da će oni imati svog kandidata i, štaviše, da ljevica treba imati sva tri kandidata. Da stvar bude gora, najavljuju kandidata i u RS-u, kako djelovanje ne bi bilo samo autodestruktivno, nego se i Dodikovoj opoziciji barem malo otežao život. S tim se pak ne slaže njihov državni zastupnik Denis Bećirović, koji je, mudro rezonirajući, istupio samostalno, zahtijevajući zajednički nastup i jednog zajedničkog kandidata za Predsjedništvo. Ostatak rukovodstva partije zauzet je pravljenjem selfija. Naša stranka, nakon neočekivano dobrog rezultata na lokalnim izborima, se opet pogubila u za njih nadasve prezapetljanim političkim odnosima, pa se vratila onome što joj ide najbolje – trotoarima i živim ogradama. GS, kojeg su DF i SDP iz cijelih kombinacija izbacili, dramatično upozorava na mogućnost rata. 

Na koncu uprkos igrokazima o ujedinjenju ljevice koji traju više od godinu dana u vidu uzaludnih sastanaka, analiziranja i savjetovanja, svega nekoliko mjeseci pred izbore lijeve stranke nemaju ni platformu, ni program, ni plan šta konkretno da se dela, a kamoli dogovorene zajedničke kandidate na izborima. Tako na historijsku priliku koja im se pružila pred izbore ne njihovom krivicom, a pogotovo ne zaslugom, lijeve stranke reaguju poput tinejdžera kojem su pred prvi izlazak s djevojkom dali flašu viskija i ključeve od automobila.

Da stvar bude gora, podjele na ljevici i nisu bile rezultat nikakvih suštinskih idejnih sukoba i neslaganja (nedostatak istih je već tema za neki drugi tekst), nego odnosa njenih neodgovornih lidera koji su zbog ličnih sujeta i animoziteta strovalili kompletnu lijevu scenu. Stoga, ukoliko želimo da ova zemlja ima nešto što liči na iole ozbiljnu lijevu političku opciju, rukovodiocima lijevih stranaka treba poručiti jasno: uozbiljite se! Prestanite se glupirati!

Dogovorite zajedničke kandidate za ključne funkcije i jednog kandidata za Predsjedništvo. S jednim možda možete pobijediti, s više njih imate sigurne izglede da ne dobijete nijednog. Ako se zbog vlastitih ega na normalan način ne možete dogovoriti oko kandidata, organizujte unutrašnje izbore pa neka svima bude pravo ili ih izvucite ih šešira. Sve je bolje od razjedinjenog nastupa.

Izađite s jasnim programom i ciljem. Dogovorite zajedničku platformu djelovanja. Napravite konkretan i jasan plan šta namjeravate učiniti kad dođete na vlast. Ponudite alternativu postojećem stanju. Vaši glasači to od vas očekuju. Njih više ne interesuju vaši animoziteti, sukobi i napoleonske ambicije. To je jedino što može donijeti rezultat. To je jedino zrelo što možete napraviti. Ne ponašajte se poput derišta koje iz obijesti uništava rođendansku tortu i prije nego što stignu gosti.

U eri evropskih lidera koji obznanjuju kako je kršćanstvo jedini spas za Evropu, dok se hodnicima Evropske unije šire laži kako Bošnjaci grade islamsku državu, najgora stvar koja se može desiti su međusobno i unutar sebe zakrvljeni probosanski blokovi... Dok su sa druge strane nikad snažniji i konsolidovaniji Dodik i Čović. Fotelja u Predsjedništvu nije vrijedna države, posebno nakon što je više ne budemo imali.

Jedan profesor u BiH uveo je socijalizam u svoj razred: Ovo su bili rezultati

Profesor ekonomije na jednom lokalnom fakultetu u BiH  izjavio je da nikad u životu na ispitu nije oborio nijednog studenta, ali je nedavno morao oboriti kompletnu godinu. Naime, njegovi studenti su bili prekaljeni socijalisti, ljubitelji Tita, Che Guevare, Žižeka i Naomi Klein koji su se borili za socijalnu pravdu i jednakost,  ne želeći da iko bude siromašan, ali ni bogat.

Profesor je tada rekao: “U redu, uvedimo socijalizam u ovaj razred”. Sve će se ocjene sabrati i podijeliti s brojem  studenata, tako da će svako od vas dobiti prosječnu ocjenu …. (zamjenjujući ocjene za novac – što je svima lakše shvatljiv koncept). Od sada svi zajedničkim snagama radite kao tim i dijelite i uspjehe i neuspjehe”.

Nakon prvog testa, ocjene su bile prosječne i svi su dobili 4. Učenici koji su naporno učili bili su uzrujani što nisu dobili 5, a učenici koji su malo učili bili su sretni jer im je ocjena naglo skočila. Stoga su prije drugog testa studenti koji su nekad učili mnogo sada učili mnogo manje, a oni koji su prethodno učili malo sada su učili još manje.

Prosječna ocjena nakon drugog testa je bila 2.

Kada su uradili treći test, prosječna ocjena je bila 1.

Kako su se testovi nastavili, rezultati se više nikada nisu poboljšali, a u razredu je došlo do naglog pogoršanja atmosfere, teških međusobnih optužbi i nikada lošijih međuljudskih odnosa, jer niko više nije želio da ući za druge i svako je krivio svakog za svoj neuspjeh.

Na  veliko iznenađenje studenata, svi su pali predmet i profesor im je rekao da i socijalizam kao društveni sistem također mora propasti, jer kada je nagrada velika, nastojanja da se uspije su velika, ali kada država uzme svu nagradu, niko neće pokušati ili željeti da uspije.

Ništa ne može biti jednostavnije od toga.

Iz ove priče možemo naučiti sljedećih 5 lekcija.

1. Ne mogu se kroz državnu silu siromašni odvesti u prosperitet tako što će se zakonski novac otimati bogatim.
2. Ono što jedna osoba prima bez rada, druga osoba mora zaraditi bez primanja.
3. Država ne može nikome ništa dati što prethodno od nekog drugog ne oduzme.
4. Ne možete umnožiti bogatstvo dijeljenjem!
5. Kad polovica ljudi dobije ideju da ne moraju raditi, jer će se druga polovica brinuti o njima, a kada druga polovica dobije ideju da ne može raditi jer će neko drugi dobiti ono za što rade, to je početak kraja bilo kojeg naroda.

ISLAMSKOM DRŽAVOM DO HERCEG-BOSNE: Hrvatska politika priprema "bodljikavu žicu" za Bošnjake

Piše: Danijal Hadžović

„Danas, u jeku rasta konzervativizma i ksenofobije širom Zapada, pravi je trenutak da se konstantno podgrijava priča o rastu islamskog radikalizma i terorističke opasnosti među Bošnjacima, te u svijetu o njima stvori slika islamskih fundamentalista koji zabranjuju alkohol, umotavaju žene u burke i podržavaju terorizam, zbog čega predstavljaju prijetnju i strano tijelo u Evropi koje treba, ako ne otkloniti, onda makar uz pomoć njihovih civilizovanih kršćanskih komšija koji ih najbolje poznaju neutralisati, europeizirati i njihovu političku moć svesti na minimum“.

Ovu rečenicu napisao sam prije nešto više od godinu dana u tekstu u kojem sam tvrdio kako je stvaranje „islamske države“ u BiH glavni cilj srpskog i hrvatskog nacionalizma. Ukratko, kroz ciljanu i pomno osmišljenu propagandu, laži i manipulacije o Bošnjacima kao islamskoj prijetnji u Evropi koja se masovno odaje radikalizmu, odlazi na strana ratišta i sanja o formiranju islamske države, cilj je snažno derogirati poziciju Bošnjaka kao političkog faktora i probosanskih snaga kao bedema u odbrani državnosti Bosne i Hercegovine. Kada se sruši bedem, past će i čitava građa. Tada se umjesto kretanja ka više građanskoj i integrisanoj BiH, otvara širok prolaz za uspostavu novih, etničkih čistih entiteta u BiH ili otcjepljenje onih postojećih.

Danas, nakon godinu dana, ova agenda je živa i zdrava, nikad snažnija, i posebno predano i brižljivo njegovana od strane Dragana Čovića te aktuelnih vlasti u Hrvatskoj predvođenih HDZ-om. Tako smo u svega nekoliko dana imali najprije deklaraciju Kantona 10, koji vodi HDZ, gdje se pored negiranja presude čelnicima tzv. Herceg-Bosne i pozivanja na osnivanje trećeg entiteta, spominje „sve jača težnja bošnjačkog korpusa u Federaciji da se od Federacije, ako ne i od čitave BiH, stvori bošnjačko islamski kalifat u srcu Evrope“. Uporedo s tim, Dragan Čović je visokim evropskim zvaničnicima otvoreno rekao kako Bošnjaci žele stvoriti islamsku državu u BiH (slične izjave je za domaće potrebe već u nekoliko navrata javno davao). Ovakve izjave dio su istog repertoara kao i nešto ranije izjave hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o vjerskoj radikalizaciji i masovnom odlasku hiljada Bošnjaka u ISIL, ili masovnog medijskog spinovanja javnosti, što u Hrvatskoj, što od Čovićeve novinarske aparature, sa slikom Bošnjaka kao islamističke prijetnje. Da stvari po tom pitanju nisu nimalo bezazlene, potvrdio je  i bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović, koji je gostujući u emisiji Nedjeljom u 2 naveo da je „neko je u Bruxellesu raširio priču da mi težimo islamskoj državi u BiH“. Ne morate biti naročit genijalac da prepoznate koje taj „neko“ u cijeloj priči.

Kada se podvuče crta, stvari stoje ovako: u cijelom istočnom dijelu kontinenta vladaju ultrakonzervativne, islamofobične stranke koje su u jeku izbjegličke krize sebe ponosno titulirale kao branitelje Evrope od islamske najezde i govorile o obnovi kršćanskih temelja. U Austriji je u vladajućoj koaliciji s demokršćanima stranka s nacističkom prošlošću koja  sarađuje s Miloradom Dodikom i otvoreno zagovara nezavisnost Republike Srpske. U ostatku Evrope uglavnom vladaju demokršćani, među kojima HDZ  iz Hrvatske ima znatan utjecaj, zahvaljujući kojem je u Evropskom parlamentu usvojena rezolucija po mjeri Dragana Čovića o „federalizaciji BiH“. U Bosni i Hercegovini na sceni je čvrsta koalicija Dodika i Čovića ujedinjena u cilju podrivanja i slabljenja BiH kao države. Ta politika velikodušno je potpomognuta od Hrvatske koja vrši žestoka lobiranja za ciljeve Dragana Čovića, od Brisela do Moskve. U tom pogledu međunarodna pozicija za Bošnjake odavno nije bila teža, a u društvu islamofobičnih istočnoevropskih križara i demokršćanskih smutnjivaca, propaganda o islamskom radikalizmu i težnji ka islamskoj državi među Bošnjacima idealno je oružje za potpuno slabljenje njihove političke pozicije, izoliranje i, u konačnici, primoravanje demografske većine da uz manje pravo glasa bude žrtva demografske manjine.

Upravo će naredni mjeseci i razrješavanje pitanja izbornog zakona, preko kojeg HDZ politički nastoji izbrisati jednako Bošnjaka iz Orašja kao i Hrvata iz Sarajeva, te sebi sa stotinjak hiljada glasova trajno osigurati člana Predsjedništva, polovinu federalne i trećinu državne vlasti, pokazati rezultate ovih diplomatskih napora i lobiranja (a postoje već ozbiljne naznake da se iz pojedinih evropskih krugova sve snažnije zagovara usvajanje izbornog zakona po HDZ-ovoj mjeri).

Ključno pitanje je kako se u svemu ovome bošnjačka i probosanska politika trebaju postaviti . Prije svega, moramo biti svjesni da je aktuelna hrvatska politika, a sada je to potpuno jasno, neprijateljski nastrojena prema Bošnjacima i naročito ideji građanske BiH.  Zatim, biti svjesni da je ta politika očigledno ostvarila znatan utjecaj u samoj EU, zbog čega se mora krajnje oprezno pristupati svakoj inicijativi i pritisku koji prema BiH bude dolazio iz Unije. I ,u konačnici, neophodno je daleko ozbiljnije i sistematičnije raditi na vlastitom lobiranju i jačanju svoje pozicije na međunarodnoj sceni. Situacije u kojima naši najviši zvaničnici bivaju iznenađeni što neko po EU širi laži da stvaramo islamsku državu se ne smiju dešavati. Takve stvari se moraju preduhitriti. Potrebni su vlastiti lobiji u svim značajnim institucijama i državama, od Amerike do Rusije, utjecajni „prijatelji“ koji će se boriti za „našu stvar“ i nevladine organizacije koje će na međunarodnom nivou zagovarati naše ciljeve. Ali su za to prije svega potrebni definisani i jasni ciljevi kako bi se uopšte moglo znati šta želimo. I svakako, potrebne su ozbiljne i obrazovane diplomate, zbog čega treba razmišljati o pokretanju posebne škole za tu namjenu, jer sadašnji fakulteti koje imamo teško da ispunjavaju taj zadatak.

Iako bi  politika saradnje, međusobnog uvažavanja i dogovora, koja je dobrim dijelom bila na sceni  tokom vladavine Stipe Mesića, za stabilnost i napredak regiona svakako bila pametnija, Hrvatska je odlučila da igra prljavo za interes Dragana Čovića i kroz islamsku demonizaciju derogira političku poziciju i moć Bošnjaka. Iako možda nečasno, u međunarodnim odnosima je ovakvo djelovanje sasvim legitimno. Stoga su Bošnjacima neophodni instutucionalni i organizacioni kapaciteti koji će ovakve prakse preduhitriti, raksrinkati i, na koncu,  biti u stanju poraziti. U suprotnom će se teško izbjeći sudbina koju je Bošnjacima namijenio Dragan Čović, najslikovitije oličena u logorašima iz Heliodroma na robovskom radnom zadatku u Sokolu.