5 ekonomskih nebuloza u BiH s kojima nas mediji truju

Piše: Danijal Hadžović

 Nivo ekonomske nepismenosti u bh. društvu je na frapantnom nivou. Većina građana naše zemlje, uključujući i one visokoobrazovane,  ne poznaje ni osnove ekonomije. To ne treba pretjerano da čudi s obzirom da od osnovne škole pa do fakulteta, osim ako eventualno ne odluče studirati ekonomiju, naši građani ostaju zakinuti za bilo kakvu vrstu ekonomskog obrazovanja, uključujući i učenje o njenim samim osnovama. S takvim niskim stepenom poznavanja ekonomije ne treba previše da iznenađuje činjenica da se ogroman broj naših sunarodnjaka kroz život nerijetko suočava s golemim problemima glede otplate kredita,  sklapanja ugovora, popunjavanje poreske kartice ili razumijevanja fiskalne politike vlasti.

Neminovna žrtva ovakvog  sistema su i sami novinari koji, čast izuzecima  (na studiju žurnalistike ne postoji predmet o ekonomiji), zahvaljujući svom nepoznavanju materije, lošim, netačnim i tendencioznim izvještavanjem dosljedno dezinformišu javnost i samo dodatno produbljuju opću ekonomsku nepismenost stanovništva.

U nastavku vam donosim pet učestalih ekonomskih mitova u BiH koje mediji uporno protežiraju, a koji „veze s mozgom nemaju“.

1. Socijalistički giganti

Slika bezbroj puta viđena – ozlojađeni, gladni i obespravljeni radnici protestuju pred zatvorenim vratima svoje propale firme. Ta firma je nekoć bila „socijalistički gigant“ koji je uspješno poslovao, zapošljavao stotine ljudi i bio ponos bivše države. Onda su stigli tranzicija, privatno vlasništvo, kapitalizam i pohlepni privatnici koji su uništili firme, obogatili se na tuđoj muci i radnike ostavili bez posla i hljeba. Zaključak koji se nameće je jasan: Bosna i Hercegovina je u socijalizmu bila ekonomska sila (s obzirom na broj „giganata“ valjda u rangu Južne Koreje), sa uspješnim kompanijama i sretnim i situiranim ljudima; Bosna i Hercegovina u kapitalizmu je propala država s ljudima koji gladuju s jedne i šačicom tajkuna s druge strane. Kapitalizam loš, socijalizam dobar.

Priča ponovljena toliko puta da je već postala opšte mjesto u bh. društvo.

Problem je međutim što ona ne predstavlja ništa drugo nego najpovršniji i najneukiji mogući način izvještavanja. O konkretnim uzrocima zašto je određena firma propala, samom pitanju njene održivosti u uslovima otvorene ekonomije, konkretnim poimeničnim krivcima za njenu propast i analizi njenog poslovanja, u bh. medijima uglavnom nećete čuti. Do tih pitanja istraživanja i izvještavanje naših novinara ne dopiru. Uglavnom sve počne i završi s gore navedenim frazama kao ustaljenom  oprobanom formom,  pa se tako zločinima privatizacije i tranzcije pripisuje i propast nikad privatizovanih firmi poput tuzlanske Aide ili nedavnog slučaja Željezare.

2. Poljoprivredo, paro obećana

Ako prosječnog stanovnika u BiH pitate šta je najveća razvojna šansa naše zemlje velika vjerovatnoća je da će vam reći – poljoprivreda. Oni koji žele biti malo sofisticiraniji moguće je da će vam reći i organska proizvodnja. Ne treba ih osuđivati s obzirom da se upravo preko masovnih medija svakodnevno nameće ideja da se spas za BiH krije upravo u poljoprivredi. Hrana nam je svima bliska i draga, čak je neki od nas i svakodnevno konzumiramo, pa nam zvuči lijepo i logično da spas leži upravo u uzgoju hrane. No, u Njemačkoj poljoprivreda čini samo 0,9% BDP-a, u vodećoj poljoprivredi Evrope, Francuskoj 2%., Velikoj Britaniji 0,7%, dok u BiH ona iznosi čak 7,7%. Doduše, u ekonomskoj sili Siera Leoneu ona čini 60% BDP-a.  Šta nam ovi podaci zapravo kazuju? Jednostavnu stvar – što je zemlja razvijenija, to je udio poljoprivrede u ukupnom BDP-u manji. Divno je baviti se poljoprivrdeom, posebno organskom, no njena neto dobit je niska i nikakav značajan razvoj vam neće donijeti. Još od industrijske revolucije poljoprivreda prestaje biti nosilac ekonomskog razvoja čovječanstva, a u eri visokosofisticirane tehnologije 21. stoljeća o njoj kao pokretaču ekonomije je apsurdno i govoriti. I da, BiH kao zemlja većim dijelom prekrivrena šumama i planinama zapravo i nema naročite preduslove da bude poljiprivredna sila.

3. Voda – najveće bogatstvo

Sjećate se vremena kad su prebogati Arapi kojima je Bog dao sreću da im se zemlje nađu na nalazištima nafte gradili vikendice po Bosni i kupovali fudbalske klubove u Evrope? E pa ti dani su odbrojani. Novo „suho zlato“ u svijetu je voda. Patite, Arapski Emirati. Eto ti ga na, Kuvajte. BiH leži na golemom i dragocjenom resursu koji cijene i drugi. Jedino ostaje nejasno kako još niko ne uspijeva da vidi ikakvu naročitiju korist od tog neprocjenjivog bogatstva koje posjedujemo, ali razlog mora biti valjda u tome što godišnje uvozimo 152 miliona litara vode, o čemu nas mediji redovno ljutito, zabrinuto i histerično izvještavaju.

Ipak, ako ostavimo šalu na stranu, čisto ekonomskom logikom gledamo pitka voda je nadasve jeftin resurs. Ona spada u najeftinije stvari koje koristimo. Nju svakodnevno nemilice trošimo na pranje ulica, zalijevanje bašte, pravljenje piva… Toliko je jeftina i dostupna da nam je lakše izdvojiti nekoliko feninga za kupovinu uvozne flaše vode, nego otići do prve česme. Vjerujte, od voda se nije niko obogatio, pa nećemo sigurno ni mi. Priče o ratovima koji će se voditi za izvore pitke vode ostavimo autorima naućne fantastike i teoretičarima zavjere.

Neko je rekao da su naše šume bogat resurs?

4. Korporativni ljudožderiSvaki prosječni novinar zna da se prava opasnost za bh. društvu krije u velikim multinacionalnim korporacijama koje su u našu zemlju došle da preuzmu naše golemo nacionalno blago, otuđe naše resurse i od nas svih učine građane drugog reda prinuđene da im pokorno služe. Zbog toga je neophodno da sačuvamo naša bogatstva i odupremo se od pogubnom djelovanju velikih stranih korporacija.Jedino se otvaraju pitanje – koje nacionalno blago, koje resurse i prije svega koje strane korporacije u BiH? Koliko zapravo znate istinski velikih globalnih korpoacija koje su u našoj zemlji nešto „preuzele“ i pokrenule proizvodnju? I da li bi njihov dolazak zaista toliko loš ako pogledamo njihov učinak na ekonomski razvoj Kine ili, ako vam je bliži primjer, jedne Poljske, iz koje mnogi proizvodi svjetskih brendova u BiH vode porijeklo?Istina je zapravo da zbog političke nestabilnosti i loših uslova za poslovanje te multinacionalne korporacije nas redom zaobilaze u širokom ruku. Za to vrijeme naši ključni resursi ostaju u čvrstom zagrljaju političkih stranaka zahvaljujući plijenu zvanom „državne firme“.

5. Neoliberalizam uzrok svih problema

U bh. javnosti rijetko koja riječ je neomiljenija od pojma „neoliberalizam“. Već se udomaćila kao uzročnik svih zala, pa se analitičan novinarski um ne lini upotrijebiti je za sve što mu izgleda kao nepravda u svijetu – od rata na Bliskom istoku do propadanja firmi u BiH – iza svega stoji demonska neman projekta i ideje neoliberalizma. Međutim, s osobom koja zauzme takav stav uistinu je teško polemizirati.

Oni nešto ozbiljniji argumentovat će vam da je neoliberalizam proces masovne privatizacije, deregulacije i svođenja uloge države na minimum.

O ispravnosti datog termina za navedene politike bi se dalo raspravljati, no opet – kakve to konkretno ima veze s Bosnom i Hercegovinom, zemljom u kojoj država troši polovinu BDP-a, u kojoj država u svom vlasništvu i dalje ima nekoliko stotina kompanija (od restorana koji se bavi pravljenjem uštipaka za željezaru do telekoma) i koja se po indeksu lakoće poslovanja i ekonomskih sloboda nalazi na samom evropskom začelju?

Milijarde Billa Gatesa čine i vas bogatijim

Piše: Danijal Hadžović

Na internetu je posljednjih dana popularan meme koji, naizgled, pokazuje sve ono što je zlo i naopako s današnjim svijetom: na prvoj slici radnica iz azijske zemlje koja je za Zaru sašila haljinu za svega 0,60 dolara. Na drugoj, djevojka iz neke bogate zapadne koja ju je kupila za 60 dolara. Na trećoj slici Amancio Ortega, vlasnik Zare, čije se bogatstvo procjenjuje na basnoslovnih 74 milijarde i i 600 miliona dolara. Zaključak koji se nameće je nedvojben: potonji brutalno izrabljuje nesretnu radnicu i iskorištava konzumerizam zapadne djevojke kako bi se na njima bezobrazno bogatio.

Ovaj zaključak je tako samoevidentan i logičan. No samo ako ste laik ili, da vas ne mazimo s riječima – ekonomski nepismena osoba. U tom slučaju je vrlo moguće da ste i marksist, jer je ekonomska nepismenost preduslov slijeđenja markističkih ideja.

No, evo kako stvari stvarno stoje. Rođeni ste u radničkoj porodici, odrastali ste skromno. Još u tinejdžerskim danima zaposlili ste se kao prodavač u prodavnici odjeće.. Naučili ste u međuvremenu i kako praviti odjeću. Na kraju ste o odjeći naučili sve ili barem dovoljno da se u jednom trenutku odvažite da otvorite vlastiti butik. Velike su šanse da ste pritom uzeli kredit, stavili stan pod hipoteku i ušli u rizik da izgubite sve. Možda ste pak samo uštedjeli i odlučili rizikovati ušteđevinu, što je svakako manje rizična varijanta. U svojoj prodavnici mušterijama ste ponudili kvalitetnu odjeću za mali novac. Zaposlili ste neke ljude. Posao je išao odlično. Zahvaljujući dobrom poslu i kapitalu koji ste stekli otvorili ste drugu radnju. Druga je radila dobro, pa ste otvorili i treću. Zaposlili ste još više ljudi. Onda ste otvorili lanac prodavnica širom zemlje. Ljudi su obožavali vašu odjeću, pa ste odlučili preći granice. Vašom odjećom ste prvo pokorili regiju, pa zatim cijeli kontinent, a onda ste se proširili širom svijeta. Da li je u pitanju kvalitet, cijena, brand ili vjerovatno sve to pomiješano, nije ni bitno: milioni iz čitavog svijeta vole vašu odjeću. Vi ste imali ono nešto što vas je učinilo boljim od drugih.

Danas širom svijeta zapošljavate 92.000 hiljada ljudi i omogućavate im da imaju hljeb za stolom. Laiku na prvu može izgledati krajnje nehumano da haljinu koju djevojka u Indoneziji ili Vijetnamu šije za 60 centi vi prodajte za 60 dolara. No to je cijena rada u Vijetnamu. Ne određujete je vi, nego odnos ponude i potražnje. Zahvaljući tih 60 centi, koji u Vijetnamu sigurno vrijede daleko više nego kod nas, ta djevojka je ipak u stanju sebi obezbijediti ručak za stolom, jer da nije postojao strani investitor kome je interes bio otvoriti proizvodnju u zemlji poput Vijetnama, ona ne bi bila radila za 60 centi. Ne bi radila nikako ili bi radila daleko gori posao. Ne postoji vještački način da se njen standard podigne – rješenje je isključivo u podizanju produktivnosti koja postepeno podiže i standard pojedinaca, što je upravo zahvaljujući stranim investitorima i otvaraju tržišta kontinuiran trend u većim dijelovima Azije. Osim toga, njen rad je samo manji dio troškova koji treba pokriti: šta je sa ostalih 92.000 zaposlenih koji djeluju u istoj firmi, za troškovima distribucije, marketinga….?

Ipak, najvažnija stvar je da ništa ni od proizvodnje, ni tolikog broja radnih mjesta ni Orteginog bogatstva ne bi bilo moguće da nije jedne osnovne činjenice – milioni ljudi u svijetu vole Zarinu odjeću i spremni su svoj teško zarađeni novac mijenjati za nju. Bez donošenja dobriti i zadovoljavanja potreba tolikim milionima mušterija u svijetu, Ortega nikad ne bi zaradio toliki novac. Dakle, njegovo bogatstvo je nagrada koju su ljudi dobrovoljno odlučili da mu poklone za dobro u vidu kvalitetne odjeće koju im je preko svoje kompanije omogućio za male pare.

Problem zašto većina ljudi ne shvata ovaj jednostavan kapitalistički mehanizam je što su skloni ekonomiju posmatrati kao igru nulte sume. Mnogi bogatstvo u svijetu gledaju kao fiksni iznos, koji postoji sam od sebe. Bogatstvu je tu, samo je pitanje kako je raspoređeno. Da je stvarno tako, imali bismo puno pravo biti zgroženi spoznajom da je tako mali broj pojedinaca toliko bogatstva prigrabio za sebe. Ali to je samo zato što neki od nas nisu u stanju vidjeti dublju sliku. Iza milijardi Ortege, Bezosa ili Gatesa stoje doslovno milioni novostvorenih radnih mjesta, desetine inovacija, milijarde plaćenog poreza i u konačnici proizvodi koji nam uljepšavaju život i za koje dobrovoljno izdvajamo novac. Dakle, njihove milijarde  samo manji dio NOVIH vrijednosti čije stvaranje su omogućili, a koje se mjere u još desetinama puta većim iznosima.  I upravo bez tih akumuliranih milijardi ni investiranje u dalje inovacije, otvaranje novih radnih mjesta i dalja unapređenja proizvodnje ne bilo moguće. Ako su im investicije uspješne, uspijevamo i svi mi zajedno s njima. Razmislite ko ili šta vam  je omogućilo da posao obavljate na Microsoftovom softveru, razgovarate s prijateljem preko Vibera na iPhonu i gledate omiljenu seriju na Netflixu, sve to ne skidajući sa sebe Zarinu košulju.

Zašto ljudi u BiH mrze bogataše

Piše: Danijal Hadžović

 Kada se u BiH za nekoga kaže da je bogat ili se pomene riječ bogataš, prva asocijacija koja se budi u glavi većine ljude je neuki prostak koji je bogatstvo stekao na ratnoj muci i poratnoj privatizacijskoj pljački, mutan tip koji se bavi kriminalnim radnjama, ugnjetava obespravljene radnike i drži političare u šaci. Ova slika, mora se priznati, ima donekle uporište u realnosti, jer je postratni tranzicijski haos i urušavanje društvenih institucija na površinu izbacilo čitavu bujicu upravo opisanog tipa tranzicijske elite. Stoga se u bh. javnosti često može čuti da su upravo ti bogati pojedinci osnovni uzrok našeg siromaštva, stangnacije i besperspektivnosti, pa je uz takve tvrdnje neizostavan argument da u našoj zemlji bogatašima i bogaćenju treba stati na kraj. U tom kontekstu posebno upečatljiv je bio nedavni prijedlog SDP-a o uvođenju posebnog poreza na bogatstvo kako bi se ispravile „nepravde učinjene pljačkaškom privatizacijom“(što za sobom, barem prema logici SDP-a, povlači zaključak da je svako bogatstvo stečeno privatizacijskom pljačkom).

No, to je samo jedan od mogućih odgovora. Šta je sa uspješnim Bosancima i Hercegovcima diljem svijeta koji su bogati, a za koje pouzdano znamo da su svoj novac stekli poštenim radom i vrhunskim rezultatima. Zašto se uz pojam bogataša ne veže primjer Edina Džeke? Ili oskarovca Danisa Tanovića čije bogatstvo, prema vlastitoj imovinskoj kartici mjeri u milionima?

Ipak, ove i njima slične pojedince niko u javnosti ne napada zbog njihovog bogatstva niti pravi aluzije da je ono stečeno na nepošten i nečastan način, niti iko smatra da oni nanose štetu bosanskohercegovačkom društvu.  Razlog je što je izvor njihovog bogatstva javan, razumljiv i valoriziran od šire javnosti.

Svi znamo kako se igra fudbal. Mnogi, možda i većina dječaka je u nekom trenutku sanjala da jednog dana zaigra pred punim stadionom i među najvećim. Ipak, ni promil onih koji šutaju loptu u konačnici ne uspije da dostigne nebeske visine. Edin Džeko, kao vrhunski igrač, vjerovatno je najuspješniji fudbaler kojeg je naša zemlja imala i koji je kao rijetko ko proslavio ime BiH u svijetu. Fudbal većina voli i prati, a čak i oni koji to ne čine, shvataju da među svjetsku elitu dolaze samo rijetki uz mnoštvo odricanja, te da je njihova konačna zarada rezultat kako mukotrpnog rada, tako i miliona ljudi koji iz sedmice u sedmicu prate njihove fudbalske čarolije.

Zasluga Danisa Tanovića je također jasna. On je dobio Oscara i time se vječno upisao u historiju svjetske kinematografije. On radi sa svjetski poznatim glumcima. Većina nas sigurno ne zna režirati, ali gledamo i volimo filmove i taj uspjeh nam je vidljiv i jasan.

Iako među nama zasigurno ima pojedinaca koji će smatrati kako i navedene osobe zarađuju više nego što je „pravedno“, niko neće smatrati da je njihovo bogatstvo stečeno nepošteno ili da su oni zbog njega loši ljudi. Jednostavno, znamo na koji načćin su došli do svog bogatstva

No, rijekto ko od nas zna kako upravljati investicionim fondom? Ta oblast društva nam je potpuno nepoznata. Stoga što ne razumijemo izvor bogatstva osobe koja se bavim takvom aktivnošću, skloni smo njen uspjeh potcjenjivati i posmatrati ga kao nešto sumnjivo i nečasno. Općenito nam je teško pojmljivo kako u društvu u kome vladaju siromaštvo i oskudica neko može uživati u tolikom materijalnom blagostanju? Prirodna ljudska reakcija na to je da oni zaslužuju da dobiju barem dio tog bogatstva,  jer kako može biti pošteno da se neko jedva prehranjuje dok njegov sugrađanin uživa u neograničenom luksuzu? Mi bogataše uglavnom ne znamo. Oni žive povućeno. Ne vidimo ih u medijima, ne znamo ništa o njihovim aktivnostima i nepoznat nam je način na koji su došli do novca. Ljudi općenito ne podnose nepravdu, a svi signali im upućuju na to da su ta bogatstva nepoštena.

Jal i zavist su prilično ljudske osobine, koje posebno dolaze do izražaja u društvu u kome vlada siromaštvo. Sve to stvara idealan okvir, kako ideolozima bijede i egalitarizma, tako i neupućenim dobroćudnim pojedincima, da o bogatašima kreiraju stereotipnu sliku kao o beskrupuloznim pojedincima koji zarađuju na izrabljivanju i na tuđoj muci, te u skladu s tim i samo bogatstvo prikazuju kao nešto čega se moralni i pošteni ljudi moraju kloniti kao cilja. Ako je bogatstvo grijeh, siromaštvo ili barem prosječnost postaje vrlina, a sve to dodatno na društvenom planu hrani sam mentalitet prosječnosti, bijede, žudnje i zavisti.

 No bogatstvo samo po sebi nije ni nemoralno ni moralno. Bogatstvo je nemoralno i vrijedno svake osude ako je stečeno krađom, varanjem i nanošenjem štete drugima. Bogatstvo je moralno i hvale vrijedno ako je stečeno na pošten način, vrijednim i napornim radom, izuzetnim talentom, ulaskom u poduzetnički rizik, zapošljavanjem desetina radnika.

I to je poruka koju kao pojedinci s ciljem postavljanja društva na zdrave temelje moramo poslati. Trebamo kao društvo veću pažnju posvetiti ljudima poput Edina Džeke, koji su se obogatili tako što su nekom donijeli neko dobro. Bogatstvo je cool, plemenit cilj kojem trebate težiti, ali samo ako ga dostižete tako što unapređujete živote svojih bližnjih.