NBA liga: Dokaz superiornosti slobodnog tržišta i privatnog vlasništva

Piše: Danijal Hadžović

Sinoćnjom, četvrtom uzastponom pobjedom u četvrtom uzastopnom finalu protiv Clevelenda, sjajni Golden State Warriorsi su po treći put u posljednje četiri godine postali NBA prvaci. U ovom trenutku čini se da sjajnom timu Curryja, Duranta i Thompsona još zadugo neće biti dostojnog konkurenta u najjačoj ligi svijeta, no to može lako da zavara. Rijetko koje sportsko takmičenje u svijetu je u tolikoj mjeri nepredvidivo, turbulentno i uzbudljivo kao NBA. Razlog leži, u prvom redu, u njenom poslovnom modelu.

Ako ste ljubitelj košarke kao što je potpisnik ovih redova, onda je NBA liga sigurno nezaobilazan dio vaših života. Rođen sam krajem osamdesetih, što znači da sam bio dovoljno star da imam privilegiju u direktnim prenosima pratiti najvećeg svih vremena Michaela Jordana, koji je karijeru završavao upravo u danima kada sam košarku počinjao aktivno pratiti. Nakon njega će i Kobe Bryant, Shaquille O’Neal, Tracy McGrady, Allen Iverson, LeBron James i ostali biti odgovorni za mnoge moje neprospavane noći. NBA liga bila je ono benigno emotivno zadovoljstvo, zabavni bijeg u veličanstveni svijet loptaških majstorija nabildanih dvometraša i važan dio odrastanja, nekoć puno važniji no što je sad.

Ipak, tek će mi u dvadesetim, zahvaljujući bitno većem znanju i spoznaji o društvenim i ekonomskim zakonitostima, postati jasno šta to stoji iza veličine NBA lige. Već gotovo 7 decenija ova liga je okupljalište najvećih košarkaša koji hodaju zemljom. I ako se Amerika, s pravom, smatra perjanicom i simbolom kapitalizma, onda je NBA liga jedan od najreprezentativnijih primjera tog simbola.

Ono što će mnogog Evropljanina naviklog na takmičenja pod kontrolom državnih sportskih saveza i uz nerijetke žestoke intervencije državnih vlasti u sport iznenaditi je da je NBA liga zapravo u privatnom vlasništvu. I ne samo da je u privatnom vlasništvu, nego je samo jedna od desetina privatnih liga koje postoje u američkom društvu.

Te lige su nekoć u manjoj ili većoj mjeri jedna drugoj konkurisale, ali NBA liga je zahvaljujući boljem poslovnom modelu i zanimljivijem takmičenju pobijedila konkurenciju. Ona je privukla najozbiljnije investitore koji su opet stvarali najozbiljnije klubove u američkim metropolama i dovodili najbolje igrače u svoje redove. Nekoć je to uglavnom bilo rezervisano samo za Amerikance. Danas, zahvaljujući globalizaciji, nijedan evropski košarkaš se više ne može nazvati istinski uspješnim dok se ne okuša u NBA-u. Evropska košarka postala je tek inkubator za kreiranje novih NBA košarkaša.

Kako je NBA liga privatna, takva su joj i mnoga pravila. Za razliku od dugotrajnog i tromog procesa donošenja pravila i odluka u evropskom sportu, koji se potom od vrhovnih organa nameću desetini podređenih, u NBA-u to sve funkcioniše mnogo brže i fleksibilnije. Evropski fudbal posljednjih godina se suočava sa sve većom razlikom u kvalitetu i moći između 5,6 vodećih klubova koji troše astronomske novce na dovođenje najboljih igrača i svih ostalih timova koji tome niti pribiližno ne mogu parirati. Rezultat je sve nezanimljiviji fudbal. NBA taj problem nema. Na zahtjeve navijača i tržišta da imaju što ravnopravniju ligu, vodstvo je odgovorila jednostavnim rješenjem: uveli su Salary cup, odnosno maksimalan novčani iznos koji pojedini tim može potrošiti na plate igrača. NBA tim koji sezonu završi među najgore plasiranim, pred početak sljedeće ima šansu da među prvim bira nekog od novajlija u NBA ligu. Ekipa koja završi na vrhu bira među posljednjim. Odnos snaga je krajnje promjenjiv. Ekipa koja je danas na vrhu već poslije nekoliko sezona može ponovo biti na dnu i obratno, i tako u krug. Chicago Bullsi koji su devedestim harali NBA ligom, nakon penzionisanja Jordana spali su na prosječnost koja traje dvije decenije. LA Lakersi, jedna od dvije najtrofejnije momčadi ikad, danas je jedna od najgore plasiranih ekipa u ligi. Golden State Wariorsi koji su sinoć osvojili treću titulu u posljednje četiri godine, prije toga su prvaci bili daleke 1975. Svako ima šansu da uspije. Nema ni sumnje da bi, kao što je slučaj u evropskom fudbalu, mnogi milijarderi voljeli da tek tako mogu doći s golemim novcem i jednostavno kupiti najbolje igrače na svijetu. No NBA tako ne funkcioniše. Onaj ko hoće da bude dio društva najboljih, mora prihvatiti stroga pravila koja u njemu vladaju. U suprotnom je slobodan da ligu napusti i kupi sebi klub u nekom drugom takmičenju.

Također, vodi se računa i o finansijskoj jednakosti šansi. Klubovi zadržavaju samo određeni procenat prihoda koji ostvaruju. Ostatak ide u zajedničku klasu, a zatim se ravnopravno dijeli klubovima koji učestvuju u ligi.

Neki bi u svemu ovome mogli prepoznati argument protiv slobodnog tržišta, a u prilog miješanom obliku ekonomije sa snažnom ulogom države. Ako vam je ova misao na pameti, nemojte nipošto smetnuti s uma da je NBA privatna liga, gdje su vlasnici i uprava osmislili pravila poslovanja koja donose najbolji rezultat.

Na pravila i način funkcionisanja same NBA liga američka država nema nikakv utjecaj. I upravo u tom pogledu NBA je primjer sve superiornosti ekonomije slobodnog tržišta i rezultata koji se ostvaruju kada pojedincima date mogućnost slobodnog organizovanja i konkurencije.

Liberalni ekonomisti u svojim analizama često znaju tvrditi kako se u ekonomiji zasnovanoj na slobodnom tržištu diskriminacija ne isplati, no NBA je tačnost i takvih tvrdnji dokazala u praksi. Poput ostatka američkog društva, i NBA je tokom pedesetih patila od rasizma te je bila gotovo u potpunosti bjelačka liga. No, da se ne lažemo, crni košarkaši u prosjeku igraju bolje. I neki timovi su ih počeli dovoditi. Ti timovi su počeli pobjeđivati i to uvjerljivo. Drugi klubovi, htjeli ne htjeli, morali su slijediti njihov primjer. Da su nastavili diskriminisati, propali bi. I znate šta, već od šezdesetih NBA je od potpuno bjelačke postala dominatno crnačka liga, što je trend koji traje do danas. Da u NBA-u na vrijeme nisu počeli crnce draftovati, to bi učinila neka druga liga i vremenom bi postala atraktivnija i uspješnija.

Ovako je NBA u svom poslovanju bio bolji, brži i organizovaniji od konkurencije. I već je decenijama okupljalište najvećih košarkaša koji hodaju zemljom. A sve to zahvaljujući slobodnom tržištu, internim pravilima i bez ikakvog upliva države.

U BiH je danas vrlo teško pojmiti da neka liga može biti privatna te da možemo imati konkurenciju privatnih liga s vlastitim modelima poslovanja i takmičenja. Ne treba da čudi ako se uzme u obzir da je prema našem zakonu i dan-danas nemoguće imati vlasništvo nad nekim sportskim klubom. Naime, ni danas u 2017. godini klubovi u BiH nisu organizovani kao firme. Oni su registrovani kao udruženja.

ZAHIRAGIĆI PONOVO JAŠU: Ako na Univerzitetu zabrane "nepristojnu" odjeću, mogu i na ulici!

Piše: Danijal Hadžović (Slobodna Bosna)

Elem, prijedlog glasi da bi na Univerzitetu bilo zabranjeno nositi: odjeću koja otkriva stomak, leđa ili duboki dekolte, odjeću na bretele, prozirnu, tijesnu i namjerno rasparanu odjeća, mini suknju, bermude, šorc i trenerku, papuče, natikače i cipele izrazito visokih peta, šminku, nakit, tetovažu i piercing te odjeću s porukama koje vrijeđaju osjećanja drugih.

Prije svega, postavlja se pitanje kako može biti zabranjeno s tetovažama dolaziti na fakultet? Šta treba da čine osobe koje imaju primjerice tetovažu na podlaktici? Hodati vječito u majici dugih rukava, prekrivati tetovažu zavojem ili možda nekako prestati nositi tetovažu sa sobom na fakultet? Šta je problem s pirsingom? 
Većina nas će se složiti da u papučama, trenerci ili prozirnoj odjeći sigurno nije pristojno dolaziti na fakultet. No, ako nije pristojno, je li zaista treba biti i zabranjeno? Ne postoje li već neke odgojne i civilizavijske vrijednosti koje većina ljudi, dakle i studenata, prihvata, te se i na fakultetu oblači u skladu s njima? Morali li se baš zabranjivati sve što nam se ne sviđa? I ko je u konačnici ta moralna vertikala u društvu koja će da određuje ko kako ima pravo da se oblači i to na javnoj instituciji koja se finansira novcem svih poreskih obveznika? Nisu li upravo fakulteti mjesta na kojima treba da se podstiče individualizam i kreativna energija kod mladih ljudi koja će, kod pojedinih, biti ispoljena i možda netipičnim načinom oblačenja? Ili tu energiju treba u startu sputati nekakvim kodeksima ponašanja? Nisu li nam civilizacijski napredak, inovacije i slobode u konačnici u najvećoj mjeri dolazile upravo od različitih ekscentrika koji su rušili ustaljene norme, a od kojih su neki, poput Stevea Jobsa, upravo u zabranjenim bermudama i papučama hodali po fakultetu?

Dakle u konačnici, čemu ovaj prijedlog uopšte?

Njegova moguća dublja politička pozadina dolazi do izražaja kada se uzme u obzir da je njegov predlagač niko drugi do Haris Zahiragić. Radi se o mladom udarniku SDA koji je preko stranke svojevremeno postavljen na mjesto predsjednika Studentskog parlamenta Sarajevskog univerziteta. Široj javnosti postao je poznat po homofobnom divljanju na društvenim mrežama kada je pripadnike LGBT zajednice častio raznoraznim vulgarnostima i uvredama. Poslije toga je postao svojevrsna zvijezda klerikalne scene u Bošnjaka koja preko Facebooka vodi bitke za širenje vjerskog moralnog kodeksa u društvu, negoduje zbog činjenice da su žene danas zaposlene i statuse završava ajetima, dok mu rođeni brat, inače vijećnik SDA u OV Stari Grad, na društvenim mrežama saopštava kako njegov ustav nije ustav BiH, no Kur'an.

Upravo Haris Zahiragić je stajao i iza prijedloga da se zabrani održavanje ispita za vrijeme džume, što je svakako naslavniji a valjda i najveći njegov uspjeh kao predsjednika SPUS-a. Dakle, ne treba biti Ajnštajn da bi se prepoznalo kakvi ideološki motivi vode Zahiragića kada zabranjuje ispite u vrijeme džume i određuje kako se ko smije oblačiti na fakultetu. Ne treba, dakako, ni precjenjivati moć istog Zahiragića. Taktika funkcioniše po sistemu da on kao stranački jurišnik i usput „predstavnik studenata“ predloži ono što navodno studenti žele, a onda se u skladu s voljom stranačkih nalogodavaca ti prijedlozi usvajaju. Tako se provodi postepena i tiha okupacija Sarajevskog univerziteta i ugrađuje u njega vlastita ideološka matrica.

Da stvar bude gora, ovaj ulazak u spavaću sobu studenata illi preciznije, njihov ormar, opravdava se „opšte prihvaćenim civilizacijskim vrijednostima“. Pa zar postoji veća civilizacijska vrijednost od ljudske slobode koja nikog ne ugrožava, a koja, dakako, podrazumijeva pravo i svakog da se oblači kako hoće?

Dalje se veli da se ovaj kodeks ima za cilj očuvati "ugled" ove institucije. Koji ugled? Pitam se je li mi govorimo o istom onom Univerzitetu na kojem pojedini profesori procesuirani za seksualno iskorištavanje studentica za ocjene? Na kojem polovina profesora u 2018. godini ne zna beknuti engleski? Na kojem predavači studente gađaju stolicama? Na kojem lupom moraš tražiti zaposlenog koji nije u srodstvu s nekim drugim zaposlenim? Na kojem polovina profesora ne poštuje odredbe Bolonjskog procesa? Na kojem mnoga predavanja više liče na političke tribine? Na kojem pojedini profesori nisu objavili nijednu knjigu u životu, i kojeg, na kraju krajeva, nema ni na mapi najboljih evropskih i svjetskih univerzitetu?

U tom smislu rukovodstvu UNSA-a bolje bi bilo da se pozabavi ovim i još brojnim drugim problemima u vlastitim redovima te više pažnje posveti tome što im se ugled Univerziteta na koji se pozivaju u međunarodnim okvirima može pomnožiti s nulom. Pogotovo bi oni časni i izvrsni stručnjaci, kakvih na ovom fakultetu srećom još uvijek ima, morali podići glas protiv nastojanja da im se preko kojekakvih Zahiragića vrši okupacija Univerziteta.

A što se tiče studenata, u slučaju da prođe ovaj besmisleni prijedlog, ako u njima ima i trunke prkosa, buntovničkog duha, ponosa i individualizma, onda na njega treba da odgovore kako i dolikuje – neka se namjerno počnu nedolično oblačiti. Neka naprave performans. Kolektivno se pojave na fakultetu u trenerkama, dekolterima i minjacima. Usput sebi nalijepe i one privremene tetovaže, ako nemaju prave. Ne mogu ih sve istjerati s fakulteta. Neka ne dozvole da im konzervativni mračnjaci otimaju slobodu i određuju šta da rade s vlastitim tijelom i životom.