utorak, 27. studenoga 2018.

ZA I PROTIV ZAVNOBIH-a: Vratio nam je državnost, ali i BiH definisao kao srpsko i hrvatsko vlasništvo!

Piše: Danijal HADŽOVIĆ
“Najbolja formula za mirnu Bosnu”, “temelj moderne državnosti BiH” ili čak i, kako su nam pojedini kafanski mudraci poručili, “oslobođenje zemlje nakon turske okupacije”. Ovo su samo neke od tvrdnji koje su se mogle čuti povodom 25. novembra koji se prije dva dana, uglavnom samo na teritorijama BiH s bošnjačkom većinom, proslavio kao Dan državnosti. I dok je ljevica po običaju sipala same salve hvalospjeva i veličanja godišnjice ZAVNOBIH-a, ne propuštajući pritom podsjetiti i na tekovine partizanske borbe i ko je to bio “na pravoj strani historije”, s bošnjačke desnice, doduše još uvijek one podzemne i zasad mahom ograničene na društvene mreže, mogla su se čuti negodovanja što se, jelte, hiljadugodišnja državnost Bosne svodi na “komunistički skup” i dokument koji je uveo Srbe i Hrvate u državnost BiH. U RS-u ovaj praznik tradicionalno ne obilježavaju, prezirno poručujući da nema ZAVNOBIH bez AVNOJ-a, tj. Jugoslavije, dok HDZ, kao i glede svih škakljivih pitanja koja se ne tiču direktno uskih, jal političkih jal finansijskih interesa, mudro šuti, no ne propušta priliku da preko svoje ministrice odbrane izvši sabotažu pokušaja da pripadnici OS BiH prisustvuju svečanosti na Bobovcu. 

Kako to obično biva s političkim blokovima, posebno ovim kod nas koji su uslovljeni historijskim traumama i društvenim animozitetima, zauzimaju se isključive i navijačke pozicije, a razumu u svemu tome ostaje malo mjesta. Istina o ZAVNOBIH-u i značaju ovog datuma je vjerovatno negdje između. On bez ikakve sumnje s historijskog i pravnog stanovišta ima golemu važnost i bez njega BiH danas ne bi bila ovo što jeste. No s druge strane velika problematičnost ZAVNOBIH-a je baš u tome što  je velikim dijelom zahvaljujući njemu BiH danas ovo što jeste.
Tvrdnje da je ZAVNOBIH vratio BiH državnost nakon 1463. i Osmanskog osvajanja su najblaže rečeno nategnute. Prije svega, privatne srednjovjekovne države kojima upravljaju porodice i karakteriše ih samovolja vladara, učestala promjena granica i kontinuirana politička nestabilnost, imaju malo dodirnih tačaka s modernom državom koja se ipak zasniva na univerzalnim zakonima i kakvoj-takvoj narodnoj volji. Toga su, naravno, bili svjesni i sami domaći komunistički prvaci, poput Đure Pucara Starog, koji je ideju o bosanskohercegovačkoj državnosti nazvao “mladom”, a srednjovjekovnu Bosnu državom feudalne gospode “u kojoj je kmetska raja kulačila za šačicu bosanskih velmoža”. Osim toga, ne treba smetnuti s uma da je i nakon pada pod Osmansku upravu Bosna zadržala svoju političku posebnost kao osmanska upravna jedinica, a zatim u Austro-Ugarskoj kao “corpus separatum”, sa svojim vlastitim političkim aparatom, te nakon aneksije 1908. i ograničenom zakonodavnom vlašću za domaće političke stranke i aktere, kojima je bilo omogućeno da odlučuju o nekim od ključnih pitanja u zemlji poput naziva jezika ili agrarne reforme. U periodu Kraljevine Jugoslavije BiH je, poput ostalih južnoslavenskih pokrajina i administrativnih jedinica, prešla put od utapanja u unitarnu jugoslovensku državu po receptu kralja Aleksandra do podjele sporazumom Cvetković-Maček. ZAVNOBIH je značajan što je kao rezultat partizanske borbe i ideje o federalizaciji države obnovio političku posebnost BiH formiranjem i zvaničnih političkih institucija i postavljanjem temelja za njeno uključivanje u buduću jugoslovensku federaciju kao ravnopravne jedinice. Bez pravnog temelja koji je uspostavio ZAVNOBIH i obezbjeđenja statusa ravnopravne republike, ni referendum 1. marta 1992. i proglašenje nezavisnosti ne bi bili mogući. 

No, ZAVNOBIH u sebi sadrže i jednu ogromnu manu. Ona je upravo sadržana u najpoznatijoj i naširoko hvaljenoj rečenici iz njegove Rezolucije da BiH nije “nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska”.  Etabliranje moderne srpske i hrvatske nacije u BiH sredinom i krajem 19. stoljeća, značilo je i etabliranje velikosrpskih i velikohrvatskih nacionalnih ideologija u ovoj zemlji koje su po idealnom scenariju BiH željele vidjeti kao u budućnosti dio velike Srbije ili velike Hrvatske. Bila je to jasna odrednica srpskih i hrvatskih intelektualaca, umjetnika i stranaka u BiH poput Srpske narodne organizacije ili Hrvatske narodne zajednice dr. Ive Pilara. Problem ostvarenju tih zamisli nisu bile samo carevine koje su kontrolisale BiH, no i sami bosanski muslimani koji nisu bili skloni ni jednom od dva koncepta. Zato su ulagani ogromni napori od srpskih i hrvatskih nacionalnih struktura da se muslimani počnu većinski nacionalno identifikovati  kao Srbi ili Hrvati, kako bi se dobila demografska većina u BiH za nacionalni cilj i time “pravo na Bosnu”. Bosanski muslimani pak, iako dugo vremena većinom nisu pokazivali jasnu nacionalnu svijest, bili su najskloniji ideji autonomne BiH za šta je postojala kontinuirana politička linija od Huseina-kapetana Gradašćevića preko Muslimanske narodne organizacije u AU, Mehmed Spahe i JMO-a u Kraljevini Jugoslaviji, do čak i pronacističke grupe predvođene Uzeir-agom Hadžihasanovićem, koja je tokom Drugog svjetskog rata  zagovarala bosansku autonomiju u okviru Trećeg reicha. Taj cilj političke posebnosti BiH u još jačem stepenu na kraju je osigurao ZAVNOBIH obnovom njene državnosti u sklopu Jugoslavije.
Ali isto tako ZAVNOBIH je onemogućio Bosni i Hercegovini da ona bude moderna građanska republika s pojedincem kao osnovnim nosiocem suvereniteta, te ju je umjesto toga od starta definisao kao republiku “tri naroda”, potpuno zanemarujući i marginalizujuću sve ostale. Bio je to i temelj za uspostavu sistema u kome se politički legitimitet crpi ne iz pripadnosti BiH kao državi, nego iz pripadnosti jednoj od njene tri grupe, što je u startu predstavljalo pogonsko gorivo za dijeljenje i sukobljavanje na političkoj sceni. Razlog za ovakvo definisanje BiH u ZAVNOBIH-u treba tražiti u samoj komunističkoj ideologiji. Naime, komunisti su odbacivali koncept građanske države kao “buržujske tvorevine” i umjesto toga zagovarali Lenjinov koncept tzv. “narodne države”. To je značilo da je revoluciju i uspostavu socijalizma trebalo pratiti i “nacionalno oslobođenje” kroz uspostavu nacionalnih republika za svaki narod kao, prema marksističkom učenju, najrazvijenijem obliku države. Tako je na teritoriji Ruskog carstva stvoren niz nacionalnih republika koje su se potom ujedinile u Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika. Po svom sovjetskom uzoru, i jugoslovenski komunisti su odlučili na teritoriji jugoslovenske federacije za svaki južnoslavenski narod stvoriti po jednu republiku: Srbiju, Hrvatsku, Sloveniju, Makedoniju i Crnu Goru, koje bi se potom sjedinile (AVNOJ)  u jugoslovensku državu. Problem je, međutim, nastao s Bosnom i Hercegovinom. Ljudi koji su se ovdje nacionalno osjećali Srbima  i Hrvatima činili su natpolovičnu većinu stanovništva, dok je  komunisitčko rukovodstvo smatralo da u tom trenutku muslimansko stanovništvo ne ispunjava elemente nacije. S BiH je tako nastala teškoća da je imala historijsko utemeljenje za državnost, ali prema mišljenju pojedinih komunista poput Milovana Đilasa, ne i svoju nacionalnu grupu da bi dobila pravo na status republike. Stoga su od strane srpskih i hrvatskih komunista predlagana razna rješenja, od podjele BiH, preko statusa autonomne pokrajine za nju bilo u Hrvatskoj ili u Srbiji, do autonomne pokrajine koja će direktno biti vezana za jugoslovensku federaciju. Spor je, na insistiranje Tita i Kardelja i uz izraženu volju domaćih komunista, na kraju riješen tako što je BiH ipak priznat status republike, ali ne nečije nacionalne republike, nego republike tri grupe, Srba, muslimana i Hrvata (s tim što će i pored rečenice iz ZAVNOBIH Bošnjaci na svoje zvanično priznanje morati čekati još više od dvije decenije).
Tako je BiH ostala ne samo uskraćena za moderni državni koncept, nego je i definisana kao srpsko, muslimansko i hrvatsko “vlasništvo”. Time će težnje srpskih i hrvatskih nacionalnih elita za pravom na BiH sada postati ugrađene i u samu konstituciju države. Upravo će ustavnu odrednicu “o ravnopravnosti” Srba i Radovan Karadžić pola stoljeća kasnije nastojati predstaviti kao pravni temelj za ideju da srpski narod kao “suvlasnik” Bosne i Hercegovine ima pravo odbiti rezultate refenduma i otcijepiti onaj komad teritorije BiH na kojem čini većinu.
 Temelj koji je postavljen u ZAVNOBIH-u voditi će i ka tome da se nakon rata i u Daytonu država BiH dodatno cementira kao konsocijacija “tri konstitutivna naroda”. 

Uzimajući sve u obzir, fetišiziranja ZAVNOBIH-a i tvrdnje da on daje odgovore na sva pitanja je preuveličano i pogrešno. On dakako jeste vratio državnost BiH i u konačnici joj omogućio nezavisnost, no on je svojim sadržajem uveliko prevaziđen. Ono što je Bosni i Hercegovine sada uistinu potrebno za zdraviju i uspješniju državu je onaj ustavni okvir koji će joj omogućiti kretanje ka savremenom građanskom modelu i napuštanju etničkog koncepta političkog predstavljanja.