INTERVJU LANA PRLIĆ: SDA mora u opoziciju, koalicija s njima bila bi izdaja glasača

Objavljeno na: Portal Inforadar.ba (19.12.2018.)

Piše: Danijal Hadžović

Lana Prlić jedno je od novih, prepoznatljivih lica Socijaldemokratske partije BiH. U intervjuu za Inforadar ova potpredsjednica SDP-a govori o svom budućem mandatu u Parlamentu Federacije, borbi za mlade, predstojećem formiranju vlasti, ali i planovima ljevice da od Mostara konačno naprave grad po mjeri čovjeka, koji više neće biti „grad-slučaj“.

Nedavno ste podnijeli krivičnu prijavu tužilaštvu protiv pet članova biračkog odbora za koje je CIK na prebrojavanju dokazao da su ukrali Vaše glasove. Također, u Vašoj partiji su ostali pri teškim optužbama da je i Denis Bećirović pokraden za glasove te da je u utrci za Predsjedništvo ustvari on osvojio više glasova od Šefika Džaferovića. Kako Vi gledate na rezultate izbora i ulogu CIK-a u svemu? Ako su vaše tvrdnje tačne, koliko su ovi izbori uopšte bili legalni?

PRLIĆ: Koliko su izborni bili „transparentni“ i „pošteni“ potvrđuje to što je svaka kutija koja je naknadno bila otvorena zbog ponovnog brojanja pokazala odstupanje od stvarnog broja glasova i onog broja zapisanog u zapisnik. Dakle, gdje god je bilo bilo kakve sumnje u regularnost, ta sumnja se pokazala tačnom. Pred same izbore, suprotno zakonu, mijenjani su članovi glasačkih odbora. Moj slučaj je pokazao kršenje zakona, zbog čega sam podnijela krivične prijave. U Novom Gradu Sarajevo imamo i audio zapis o malverzacijama, a dobro je poznata i afera u vezi s ogromnim brojem nevažećih listića na najjednostavnijem papiru, onom za glasanje o članu Predsjedništva. CIK je kompromitiran i treba kadrovsku reformu, to je postalo bjelodano široj javnosti. Mi u SDP-u smo shvatili da su pobjednici ovih izbora nevažeći listići kojih ima oko 500.000. Jasno je da su rezultati izbora volja brojača, a ne glasača.

Na posljednim izborima ste izabrani u Predstavnički dom Parlamenta FBiH. Koje su osnovne politike i ciljevi za koje ćete se zalagati u naredne četiri godine Vašeg mandata?

PRLIĆ: Ovo je moj prvi mandat, i izbor u Predstavnički dom Parlamenta FBiH shvatam jako ozbiljno, jer su me prije svega izabrali građani i prema njima imam najveću odgovornost. U sklopu Plana 10, radila sam zajedno sa svojim timom na po meni veoma važnom pitanju, a to su mladi, jer i sama pripadam toj kategoriji. Upravo Plan za mlade će biti moj fokus u naredne četiri godine, jer sam dužna kao socijaldemokratkinja i mlada osoba, koja je odlučila ostati i boriti se, da dobijem priliku ispraviti postojeće stanje koje tjera mlade. Želim da dam sve od sebe da taj plan realizira, naravno zajedno sa mojim kolegama, jer pitanje mladih mora i treba biti interes svih nas. Svakodnevno vidimo porazne statistike koliko nam mladih odlazi, a jako malo ili nikako se ne radi na sprečavanju toga. I moja misija je da to promijenim. Poučena iskustvom koje sam doživjela na ovim izborima i krađom glasova, definitivno ću raditi i na tome da se pooštre kazne za članove biračkih odbora u Izbornom zakonu BiH i na taj način dati primjer drugima i time uozbiljiti izborni proces. Pored toga što pripadam populaciji mladih također sam i Mostarka. I tu je odgovornost prema mom gradu, koji je danas, nažalost, poznatiji kao “grad slučaj“.

Koje korake planirate konkretno poduzeti da se riješi pitanje Vašeg grada? I kako vi danas uopšte vidite ukupnu situaciju u Mostaru.

PRLIĆ: To će mi biti jedna od glavnih preokupacija u Parlamentu, moramo se izboriti za to da napokon možemo da biramo i da budemo birani u Mostaru. Jer, iako smo bez izbora sve ove godine, Mostar nije „samo grad slučaj“, već i grad odličnih priča, ljudi i projekata, koji se realiziraju najviše kao improvizacija pojedinaca ili skupina ljudi – i tome se treba posvetiti pažnja i prepoznati dobre stvari i ukazati na to, te im pomoći i olakšati rad. Moj Mostar je talac politika dvije vladajuće stranke i dva čovjeka koji se pitaju sve u vezi sa Mostarom. Dok sa druge strane potencijal koji ovaj grad ima ili propada, ili se sveo na improvizaciju Mostaraca. Tako, npr., ono što danas možete vidjeti u gradu na Neretvi je uništavanje projekta ugradnje kolektora koji danas više liči na projekat „Mostar na vodi“, jer svaki put kada padne kiša u Mostaru pojedini dijelovi grada su odsječeni i blokirani. Odgovornosti za trošnje desetina miliona KM građana nema, jer Gradsko vijeće ne postoji, tako da je totalni haos, blokada grada, te se rade propusti bez ikakve odgovornosti.

Kako gledate na situaciju u BiH nakon izbora. Stranke ljevice, uz još neke stranke desnog centra, krenule su u proces formiranja vlasti bez SDA na nivou kantona gdje god je moguće. S druge stane, Miloradu Dodiku se žuri da formira Vijeće ministara u novom sastavu na državnom nivou, dok Dragan Čović i HDZ otvoreno najavljuju da u FBiH neće biti nove vlasti dok se ne donese izborni zakon po njihovoj mjeri. Analitičari već predviđaju da BiH ulazi u najveću političku krizu još od Daytona?

PRLIĆ: SDP je prepustio relativnim pobjednicima izbora da pokušaju formirati vlast, dok je istovremeno dogovarao zajednički blok sa politički sličnim  partijama, poput DF-a i NS-a. S obzirom da niko nije bio spreman koalirati sa SDA, druge partije su prepoznale naš blok kao pouzdanog partnera. Istovremeno nismo pristali na koalicije sa nacionalističkim partijama. Naš zadatak sada je napraviti vlast bez ovih stranaka, tamo gdje je moguće. To svakako ne sprječava stranke sa najvećim brojem glasova da također vode svoje procese i prave vlast tamo gdje budu u mogućnosti. Izjave kako se „vlast ne smije praviti bez relativnih pobjedika“ su najobičniji igrokaz. Što je najgore, to izjavljuju ljudi koji su 2012. u Kantonu Sarajevo iz vlasti izbacili SDP koji je tada bio relativni pobjednik. Demokratija je jasna, volja naroda se ogleda kroz cijeli parlament i cijelu skupštinu, a ne kroz klub jedne ili dvije stranke. Onaj koji prema Ustavu i zakonu ima natpolovičnu većinu u parlamentima, dužan je preuzeti odgovornost i formirati vlast.

Vezano za prethodno pitanje, kako tumačite vrlo agresivan otpor SDA ideji da mogu biti izbačeni iz vlasti te poziv koji su uputili SDP-u da zajedno s njima idete u formiranje vlasti?

PRLIĆ: SDA se suočila sa paradigmom na koju nisu navikli. To je transparentnost i programska koalicija. SDP je sa partnerima formirao bosanskohercegovački blok i nastavljamo s tim. Strah SDA je razumljiv zbog samopredodžbe o sebi kao vlasnicima budžeta. Vjerujem da bi bilo dobro za ovo društvo da SDA bude opozicija i da atmosfera straha, kontrole i beznađa ustupi mjesto progresivnijim idejama i nadi da može biti bolje. Neka budu sigurni, i jedni i drugi, da se mi u SDP-u ne libimo da ih pošaljemo u opoziciju, da ne nasjedamo na njihove mitove o „zaštitnicima naroda“, te da je za nas Ustav i zakoni ove države jedino što je relevantno pri formiranju vlasti i upravljanju državom. Pozivam ih da se ugledaju na SDP u HNK. Tamo gdje smo uočili da nema dovoljno za nas poželjnih partnera, tj. da nema šanse da formiramo vlast bez desničara, principijelno smo se povukli. SDP je poželjan partner jer drži riječ, radi u korist i interes društva. S druge strane, SDA voli partnere s kojima može, preko svojih medija, dijeliti krivicu za neuspjehe. Podsjećam, SDP je 2010. zajedno sa SDA bio u vlasti, ali su svi neuspjesi pripisani samo SDP-u.

To partnerstvo vas je opeklo. Podijelili ste se i nastao je DF, 2014. ste imali vrlo loš rezultat i otišli u opoziciji, desili su vam se unutrašnji potresi… Je li i to iskustvo razlog što SDA želite po svaku cijenu da pošaljete u opoziciju?

PRLIĆ: Vjerujem da bi nekoliko mandata u opoziciji pomoglo i SDA-u da se riješi vlastitih problema. Gospodin Izetbegović je svojevremeno najavljivao da je spreman prekopirati sistem „jedan član – jedan glas“ od SDP-a, nadam se da će im to pomoći da postanu istinski transparentna i demokratska stranka i pozivam ih da to učine što prije. Ako to nešto znači, nama u SDP-u je reforma zaista pomogla, stranka pripada svim članovima i većina se tako i osjeća, međutim preduslov za reformu bilo je to da se pogledamo u ogledalo i priznamo vlastite greške, a ne da krivimo druge. SDP je zahvaljujući ranijem ponašanju u vlasti, ali i reformi stranke, danas poželjan partner; imamo program, držimo riječ i radimo u korist i za interes države i društva. Zato nam nije teško okupiti sve dobronamjerne ljude na ljevici, u nezavisnim i strankama centra, te ljude izvan stranaka spremne da grade državu.

Dakle, koalicija vas i SDA nije realna ni na jednom nivou vlasti?

PRLIĆ: Koalicija sa SDA bi među našim glasačima bila prepoznata kao izdaja obećanja koje smo dali prije izbora. Također, nekoliko puta smo rekli da se u SDP-u, nakon demokratizacije partije, pita članstvo o takvim koalicijama. Više puta smo naglasili da ćemo ostati vjerni partnerima i ne ići u pregovore sa SDA.

Koliko ste zadovoljni rezultatima SDP-a na izborima?

PRLIĆ: SDP se vratio na političku scenu i ponovo postao bitan faktor. To je vidljivo i po pozivima ostalih aktera. Druga smo partija u FBiH. Nezaobilazan smo faktor u nekoliko kantona. To govori da smo radili dobar posao, koji bi sigurno bio i vidljiviji da nije bilo izborne pljačke. Ogroman broj nevažećih listića presudio je i da Denis Bećirović ne postane član Predsjedništva.

Ipak, 140.000 glasova koje je SDP imao na posljednjim izborima ipak je daleko manje od 260.000, koliko je imao 2010. Posebno je stranka, još jednom, podbacila u Kantonu Sarajevu, gdje je danas tek četvrta po broju glasova. Kako na tu činjenicu gledate?

PRLIĆ: Naravno da bismo preferirali da smo prvoplasirana stranka, ali za to trenutno postoje dvije prepreke. Prva je stranačka podijeljenost ljevice kakvu nismo imali ranije, što srećom kompenziramo saradnjom, iskrenim i partnerskim odnosom među nama. Zahvaljujući tome trenutno smo najveći politički blok u FBiH, ali i u KS kojeg pominjete. Drugi problem je izborni zakon i masovna izborna krađa čije smo žrtve svakog izbornog ciklusa, ne samo sada. Da nije bilo te krađe čak bi i izbori 2010. izgledali drugačije, tj. SDP bi sigurno imao još više glasova. Razlika se nalazi u činjenici da je 2013. godine osnovana Demokratska fronta, dok je Naša stranka bilježila rast, što je utjecalo na raspoređivanje glasova na više subjekata. Istovremeno, ljevica je pokazala potencijal i vjerujem da zajednički nastupi mogu trajno definirati pozitivne političke promjene.

Kako komentirate kritike koje se sve češće mogu čuti na račun trenutnog rukovostva SDP-a, pa i Vas lično, da vam hronično nedostaje radnog iskustva i bilo kakvih životnih postignuća mimo politike, što je zamjerka koju je iznosio i bivši predsjednik stranke?

PRLIĆ: S jedne strane, ljudi traže nova i mlada lica, a s druge strane pojave se oni koji smatraju da mladima ne treba dati šansu – i kada se pojavite s dvadesetak godina i diplomom magistra onda će vam govoriti kako nemate iskustva. Žao mi je, ne može se u isto vrijeme imati dvadesetak godina, imati fakultesko obrazovanje, 20. godina radnog staža, 10 godina iskustva u realnom sektoru i pet godina na menadžerskoj poziciji. Ne može sve to biti u jednoj osobi. Srećom, SDP nije stranka jednog lica, pa stoga kroz partijske organe imamo i jedno i drugo. SDP obiluje kadrovima sa izuzetnim iskustvom, stručnim ljudima, profesorima i doktorima, vrhunskim državnicima, sindikalistima, poduzetnicima, sjajnim parlamentarcima, itd. Ako nekome smeta što je uz njih članstvo SDP-a odlučilo dati priliku i mladim ljudima, neka predloži neko ograničenje, neka pokuša zabraniti mladima da se bave politikom, pa neka vidi kako će članstvo na to reagovati.

Šta je stvarno hrvatsko pitanje u BiH danas i kako gledate na ovaj problem u kontekstu razgovora o rješenju Izbornog zakona i odluke CIK-a o popunjavanju Doma naroda koja se očekuje. Koliko su Hrvati uistinu ugroženi i od koga?

PRLIĆ: Hrvati su ugroženi kao i svi drugi građani. Hrvati imaju male penzije, također je minimalna plaća nedovoljna, imaju loše zdravstveno, Hrvatima je također loš obrazovni sistem i Hrvati odlaze iz BiH. HDZ godinama ponavlja floskule koje im omogućavaju izborne rezultate, a i Hrvati, i Bošnjaci i Srbi, i ostali sve teže žive i sve više odlaze iz ove države.

Uslijed besperspektivnosti i loše ekonomske situacije desetine hiljada mladih odlazi iz zemlje. Spomenuli da ste predstavnica upravo te mlađe generacije u politici i da ćete se boriti za njihove interese. No, šta Vi i SDP, i općenito politika u BiH, mogu učiniti da poboljšaju njihov položaj?

PRLIĆ: Mladi u BiH svakodnevno kupuju kartu u jednom smjeru i to je postao „trend“ ne samo u BiH, već i u regionu. Najsretnija bi bila da BiH ne prati ovaj trend, ali moramo biti svjesni da mladi ne odlaze samo radi zapošljavanja, već i radi generalno „političke klime“ koja nas i u 2018. drži u okovima 90-tih godina prošlog stoljeća. U sklopu Plana 10 nalazi se i dio programa koji se bavi samo ovim pitanjima i zove se „Plan za mlade“. Imala sam priliku i mogu reći i čast da vodim taj tim ljudi, mladih koji su napravili plan po mjeri mladog čovjeka. I tu nije učestvovala samo grupica iz SDP-a, već cijeli Forum mladih SDP-a, čak smo i napravili šetnju kroz Sarajevo gdje je 800 mladih ljudi iz cijeli BiH poručilo „Ostajemo ovdje“, te uključili i poslali naš Plan za mlade na preko 500 raznjh adresa. Jer mladi nisu problem samo SDP-a, već cijele države, odlaze mladi svih nacionalnosti, iz cijele BiH.

S obzirom na odluku Ustavnog suda i najave blokada vlasti, bojite li se da bi čitava BiH mogla postati novi Mostar?

PRLIĆ: Ukoliko određene političke stranke blokiraju procese u BH, OHR će morati preduzeti mjere i zaštiti ustavni poredak, što je njihov zadatak.

Izvor: https://inforadar.ba/intervju-lana-prlic-sda-mora-u-opoziciju-koalicija-s-njima-bila-bi-izdaja-glasaca/

SVI SU ONI TURCI: Kroz čitavu historiju Hrvatska nastoji BiH kolonizirati, poniziti, pripojiti ili sa Srbijom podijeliti!

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Putujući kroz Bosnu i Hercegovinu radi vođenja kampanje za predstojeće izbore, lider Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić je na zboru u Sarajevu 31. januara 1926., na kome je bilo oko 8.000 lica, među kojima najviše muslimana, izjavio da je “u Bosnu došao da kaže muslimanima da su oni Hrvati i da su oni uvijek bili pravi predstavnici hrvatstva u ovim krajevima, te da u Bosni neće biti ravnopravnosti za sve dok god muslimani ne priđu hrvatskom narodu“.

Revoltiran što je JMO napravio savez s liberalnom Demokratskom strankom , Radić će godinu dana kasnije na skupštinskoj sjednici muslimane  pogrdno nazvati „Sulejmanima“ i  „Turcima“.

Godine 1939. nasljednik Radića na čelu HSS-a Vladko Maček će uz incijativu kneza-namjesnika Pavla Karađorđevića s predsjednikom vlade Dragišom Cvetkovićem dogovoriti reorganizaciju Jugoslavije podjelom BiH između novostvorene banovine Hrvatske i planirane banovine Srpske zemlje.  Ostalo je zabilježeno da je tokom pregovora o teritorijalnoj preraspodjeli unutar Jugoslavije na pitanje jednog od prisutnih: „A šta ćemo s Muslimanima?“,  Maček prosto odgovorio: „ Smatrat ćemo da ih nema!“

I Radić i Maček bili su sljedbenici stare, još u 19. stoljeću utabane hrvatske nacionalne političke misli gdje se BiH imala tretirati kao historijska hrvatska zemlja koju treba pripojiti, a muslimani kao porijeklom Hrvati koje samo valja „nacionalno osvijestiti“. Odbijanje muslimanskog stanovništva da se identifikuje dijelom hrvatskog naroda izazivalo bi frustracije i gnjev, pa su oni tako vrlo lako od Starćevićevog „hrvatskog cvijeća“ postajali „Sulejmani“ i „Turci“, iako to neće umanjivati hrvatske pretenzije prema bosanskoj teritoriji.

Niko tu kombinaciju prezira prema muslimanskom elementu i sklonosti ka širenju Hrvatske na bosanski teritorij neće utjeloviti vjerodostojnije od Franje Tuđmana, prvog predsjednika nezavisne Hrvatske, koji je u predratnom i ratnom haosu raspada Jugoslavije tražio prostor da teritorijalno „podeblja kiflu“,  kako je sam svojevremeno govorio.

Još i prije početka bilo kakvih sukoba u Bosni i Hercegovini Tuđman je, 27. decembra 1991. u Zagrebu, čelnicima HDZ-a BiH saopštio da suverena BiH ne smije biti podržana od Hrvata:

„Jedan od naših ljudi u Bosni je je nacrtao prijedlog o razgraničenju (naroda u BiH), gdje će hrvatska područja biti ona koja ste vi obuhvatili zajednicom Herceg-Bosna, koja će se povezati sa hrvatskim suverenitetom. Kao dodatak ovim dvjema zajednicama (Hercegovačka i Travnička zajednica, op.a.) Hrvatska bi vjerovatno iz političkih razloga dobila područje Cazina i Bihaća i to bi onda bilo rješenje koje bi  potpuno zadovoljilo hrvatski nacionalnih interes. Od preostalog dijela u kojem bi ostali Muslimani (Bošnjaci) i dio katolika Hrvata, drugim riječima dio oko Sarajeva, mogla bi biti formirana mala država, državica koja bi bila ostatak države Bosne. I to bi bila tampon zona između demarkacione linije Srbije i Hrvatske i ova bi se državica uglavnom oslanjala na Hrvatsku“. 

Ovo je jedna od mnogih izjava kojima je Tuđman otvoreno iskazivao namjeru da u cilju proširenja Hrvatske dio teritorija BiH pripoji, a nju kao državu i cjelinu uništi što je, uostalom, vrlo brzo nakon ove izjave i počeo provoditi u praksu (i o čemu je i Haški sud rekao konačnu riječ).

Posljednjih mjeseci Bosna i Hercegovina ponovo doživljava snažne i bjesomučne udare Hrvatske, i ovaj put potpomognute HDZ-om BiH. Izbor Komšića u Predsjedništvo i nepristajanje na pokušaj ucjene HDZ-a BiH s promjenom izbornog zakona, iskorišten je za žestoku diplomatsku incijativu i političke pritiske koji za cilj imaju još više osnažiti konsocijacijski model u BiH na način da demokratsku većinu politički dodatno obespravi kao nemoćnu manjinu i uništi i posljednje natruhe građanskog koncepta u uređenju zemlje. Nova epizoda u ovom iživljavanju nad BiH je usvojena Deklaracija Sabora Hrvatske o položaju Hrvata u BiH, dokument koji grubo, besramno i bezobzirno pokušava atakovati na suverenitet i unutrašnjo uređenje Bosne i Hercegovine. 

Političke udare i diplomatsku ofanzivu na BiH u stopu prati stvaranje u hrvatskoj javnosti opće klime netrpeljivosti i prezira prema Bošnjacima, dotle da je i Krešo Beljak, jedan od lidera opozicije i znakovito, predsjednik HSS-a, jednako kao i nekoć Radić potegao argument „Turaka“, pa konstatovao: „Svi muslimani s ovih prostora i ovog jezika su se do 1918. izjašnjavali – Turcima. Dalje je bilo sve nametanje ili samostalno istupanje pojedinaca koji su postajali Srbili ili Hrvati ili Jugosloveni ili šta već“.

Mnogi potpuno tačno konstatuju da se zvanična politika u Hrvatskoj zajedno s klimom koja vlada u društvu u potpunosti vratila na Tuđmanove staze. No, taj ponižavajući, nipodaštavajući, nadmeni odnos prema BiH koja se tretira kao vlastito kontaminirano dvorište, a Bošnjaci kao zaostala orijentalna skupina koju bi trebalo naučiti pameti i „europeizirati“, iznenađujuća može biti samo naivnim i onima koji ne poznaju historiju. Današnja politika Hrvatske jeste na istoj liniji na kojoj je bio Tuđman, kao što je i njegova politika bila na istoj liniji s Mačekovom i Radićevom (ustaške koljače i njihov nacistički projekat NDH ovdje iz higijenskih razloga nećemo komentarisati). Jedina anomalija, i to veoma kratkotrajna, u svemu tome bila je politika poštivanja suvereniteta i cjelovitosti BiH od strane Stjepana Mesića. Sve ostalo, uključujući i pravljenja saveza sa srpskim nacionalistima radi podjele BiH i slabljenja bošnjačke pozicije kao danas s Dodikom, samo je recikliranje starih, bezbroj puta viđenih praksi hrvatske nacionalne politike prema BiH.

Stoga zapanjuje koliko je u bošnjačkom i probosanskom javnom narativu i dalje na minimumu svijest o ovakvom kolonijalnom odnosu Hrvatske. Za razliku od srpskih srednjovjekovnih vladara i savremenijih vojskovođa koji su „protjerani“ iz glavnog grada BiH, centar Sarajeva danas između ostalih krasi Radićeva, Štadlerova (to vam je onaj biskup, lider klerikalne stranke u BiH koji je otvoreno zastupao ideju pokrštanja muslimana) ili ulica Kralja Tomislava. U nemalom dijelu javnosti na Hrvatsku se sa zavidnom dozom divljenja gleda kao na naprednijeg i emancipovanijeg zapadnog komšiju koji utjelovljuje evropske vrijednosti za kojima žudimo, no negdje u dubini sebe smatramo da im nismo dorasli. U svemu tome se Tuđmanova politika tretira kao jedna historijska anomalija koja je narušila, inače dobre i pozitivne historijske odnose, dok današnje ponašanje hrvatskih vlasti predvođenih HDZ-om ponovo izaziva šok i nevjericu. 

Imati lijepo mišljenje o susjedima i težiti dobrim odnosima svakako je pozitivno, ali je opasno  imati naivno krive predodžbe o nečijoj politici prema sebi. A historijski zapis kristalno jasno pokazuje da je hrvatska politika prema BiH historijski bila hegemonistička i nipodaštavajuća. Danas se ta politika nastoji provoditi kroz argument tobožnje ugroženosti hrvatskog naroda, u geopolitici već bezbroj puta viđenog recepta da se preko borbe za „ugroženu manjinu“ nastoji legitimisati interveniranje u drugu državu (vidjeti pod pripojenje Čehoslovačke od Hitlerove Njuemačke). Glavni izvođač radova na terenu i ovaj put je HDZ BiH, zapravo od prvog dana virus hrvatskih hegemonističkih ciljeva na tlu BiH, i formiran od Tuđmana upravo radi ostvarivanja velikogdržavnog sna o banovini Hrvatskoj. Konačni cilj: provesti tiho i teritorijalno i političko osvajanje Bosne i Hercegovine preko HDZ-a, ovaj put preko ustavnih promjena koje bi ovoj stranci, a preko nje i Zagrebu, obezbijedili permanentno prisustvo u najvišim institucijama BiH i trajnu kontrolu trećinu državne i polovinu entitetske vlasti. 

Ovih planova i historijskih težnji treba biti svjestan i znati suprotstaviti im se na adekvatan način. HDZ-ovom konceptu entoteritorijalizacije i konsocijacije jasno suprotstaviti koncept građanske države BiH, s pojedincem kao stubom društva. S tim konceptom ići pred zapadne zemlje i odgovoriti na hrvatsku diplomatsku ofanzivu. Svi moralni, politički i civilizacijski argumenti su na našoj strani. Građanska država i jednakopravnost svakog pojedinca najviša su tekovina i praksa najrazvijenijih zapadnih liberalnih demokratija. Ono što HDZ zastupa političko je uređenje Libana. Želimo biti Zapad, a ne Liban.

No i sami bh. Hrvati u svom tom procesu izvlače najčešće deblji kraj, postajući tek jeftina moneta za potkusurivanje Zagreba u krupnim političkim igrama. I u tom cilju treba nastojati, ma koliko to u ovom trenutku se možda i činilo utopistički i nemoguće, ubijediti i sugrađane Hrvate u BiH da oni nisu neprijatelji s nepomirljivim interesima, zbog čega bi im trebale posebne kvote i izborne ovlasti koje bi nudile posebne privilegije, na šta trenutni sistem nužno upućuje, nego komšije s kojima dijelimo istu zemlju, sudbinu,  probleme i isti interes da živimo u boljoj i prosperitetnijoj državi. Nužni preduslov za ostvarivanje tog interesa je oslobađanje iz čahura entonacionalizama i susjednih hegemonističkih politika i spoznavanje da jedino kao istinski ravnopravni građani koji kao pojedinci sačinjavaju jedinstvenu bosanskohercegovačku zajednicu možemo na najbolji način ostvariti svoja prava i  slobode.

•  Tagovi:
  

Pamet bh. političara: Povećanjem akciza upropastili domaću industriju i smanjili budžetske prihode

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Prihodi od akciza na domaće proizvode u prvom ovogodišnjem kvartalu bilježe pad veći od 20 posto, a u odnosu na isti period prošle godine prikupljeno je 18,9 miliona maraka manje po ovom osnovu, pokazuju preliminarni rezultati Uprave za indirektno oporezivanje BiH.

Razlog za ovaj drastičan pad prihoda domaćim političarima, uzimajući u obzir u njihove intelektualne domete i poznavanje osnovnih zakona ekonomije, zvučat će sigurno krajnje šokantno: POVEĆALI SU AKCIZE.  Ko bi rekao da kad se povećava cijena nečega ljudi počnu na to manje trošiti ili traže izlaz u “sivim kanalima”, samim tim se manje proizvodi, pa se manje i prihoduje u budžet. Kako je to pamet domaćih političara mogla shvatiti? Nažalost, nikako. U njihovoj svijesti, čast rijetkim izuzecima, sve što vam treba za rast budžetskih prihoda kako bi se obezbijedila sredstva za zavisničke budžetske kategorije od kojih zavisi opstanak na vlasti je dodatno podizanje namete potrebnih za finansiranje glomazne budžetske mašinerije.

Na žalost naših političara, budžetskih potrošača, na naročitu žalost realne ekonomije, dakle društva u cjelini, ekonomija je nešto kompleksnija stvar. Utjecaj povećanja nameta na ekonomske aktivnosti  preko čuvene Lafferove krivulje nastojao je objasniti istoimeni američki ekonomist Arthur Laffer. Lafferova teza je da je porezni prihod jednak i u slučaju kad porezna stopa iznosi 100 posto kao i kad iznosi 0 posto. Pojednostavljeno rečeno, rastom poreznog opterećenja rastu i prihodi, ali samo do određene “kritične tačke”. Kad porezni teret nadmaši tu tačku, prihodi počnu padati jer se porezna baza počinje smanjivati, odnosno sve je manje onih koji, uz tako veliko opterećenje, mogu (i žele) poslovati i plaćati porez. U prevodu na “narodni jezik”, Lafferova krivulja najbolje pojašnjava činjenicu da mrtvi magarac, čak i ako ga se tuče, više neće moći vući teret.

Iako mnogi ekonomisti osporavaju tačnost Lafferove krivulje, da ona itekako ima osnova u realnosti i da je visina akciza u BiH odavno prešla poželjnu tačku, pokazuje pad prihoda od akciza u prvom kvartalu prošle godine.

Tabela:

Vrsta akcize	Period
	I – III 2017.	I – III 2018.	Razlika (%)
Domaća nafta	35.121.172	29.836.097	-15,05
Domaći duvan i prerađevine	49.998.064	37.170.964	-25,66
Domaći alkohol i pića	671.996	530.022	-21,13
Domaća bezalkoholna pića	3.230.918	3.011.295	-6,80
Domaće pivo	3.669.240	3.078.358	-16,10
UKUPNO:	92.707.220	73.801.973	-20,39
*Brojke izražene u KM

Da uzroke za ovaj pad ne treba tražiti u nekim drugim faktorima poput, primjerice, „masovnom iseljavanju“, pokazuju podaci da je akciza na domaće proizvode jedina vrsta prihoda koja je zabilježila pad u prvom kvartalu. Najveći pad zabilježen je tamo gdje je  i povećanje akciza bilo najdrastičnije: kod duhana i duhanskih proizvoda. U BiH već godinama traje konstantno povećanje akciza na duhanske proizvode, sve uz otvoreno lobiranje i podršku Evropske unije. Za dobijanje podrške za ova povećanja koristi se, u politici uvijek popularno i poželjno oružje igranja na emotivnu kartu. Dovoljno je upotrijebiti upečatljive fraze o pošastima pušenja, raku plaću, naglasiti da će dodatni prihodi od povećanja akciza na duhan biti direktno preusmjeren u zdravstveni fondi tako da oni koji se truju „sami sebi“ plaćaju liječenje, pa da se dobije podrška naroda za tako plemenit cilj iskorjenjivanja i smanjenja pušenja. Ipak, američki nobelovac Milton Friedman nas je davno upozorio da je jedna od najvećih grešaka današnjice što o političarima sudimo prema njihovim namjerama, a ne rezultatima njihovog djelovanja. I sam priznajem da je moralna diskusija o tome je li pušenje treba biti pod posebnom opresijom države i sistema kao jedna zdravstveno štetna aktivnost, veoma teška i zahtjevna.

No u ovom slučaju nam argumenti te vrste neće biti ni potrebni. Lijepe želje ne mijenjaju suštinu stvari. Dovoljnis u ekonomski argumenti. A oni pokazuju da je uvođenje drakonske akcize na duhanske proizvode dovelo do skoro potpunog uništavanja nekoć potentne duhanske industrije u BiH i, mimo očekivanja naših političara, naglog smanjenja budžetskih prihoda od duhanskih proizvoda. S druge strane, statistike ne pokazuju značajnije smanjenje broja uživaoca u duhanskim proizvodima u našoj zemlji. Ta razlika nadoknađena je prelaskom na alternativne načine nabavke duhana: kroz sivu i crnu ekonomiju koja ljudima omogućava da za manju cijenu dođu do željenog proizvoda.

Tako vam to ide: ako država društvu ne obezbijedi slobodno tržište, društvo će stvoriti crno tržište.

Tako nas je pamet domaćih političara kroz povećanje akciza dovela upravo do suprotnog efekta od onog koji su željeli postići: do pada i domaće industrije i pada budžetskih prihoda s jedne, te jačanja sive ekonomije s druge strane.

Potpuno isti efekat je na sceni i kad su u pitanju neke druge vrste, nerealno visokih nameta koji prelaze poželjnu Lafferovu tačku, posebno nameta na rad u BiH. Iako poslodavci godinama vape za smanjenjem doprinosa na rad, iako su oni procentualno među najvećim u Evropi, čineći zapošljavanje u našoj zemlji izuzetno skupim, zbog čega jača siva ekonomija i smanjuje se ukupna ekonomska aktivnost, političari po pitanju smanjenja nameta na rad kroz sve ove godine ne čine ništa. Preovladava strah od pada budžetskih prihoda, a previše je stanovništva koje od njih zavisi. Sasvim logično, s obzirom da su nametima rad i stvaranje u ovoj zemlji učinili neisplativim, pa je život na budžetu svakako najugodnija opcija.

Margaret Thatcher: Heroj slobode

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Samo šačica mirnodopskih političara može tvrditi da je promijenila svijet. Margaret Thatcher bila je jedan od njih. Ona je transformirala ne samo vlastitu Konzervativnu stranku, nego čitavu britansku politiku. Njen entuzijazam za privatizaciju pokrenuo je globalnu revoluciju, a njena spremnost da se usprotivi tiraniji pomogla je okončati Sovjetski Savez. Winston Churchill je pobijedio u ratu, ali nikada nije stvorio “-izam”.

Bit tačerizma je da se suprotstavlja statusu quo i kladi se na slobodu – pomalo čudno, jer kao premijer, koji je je težio mobilnosti stanovništva uzlaznom putanjom i razbijanju klasnih hijerarhija, ona je Britaniju vodila kao predstavnik Konzervativne stranke i postala je potom utjelovljenje konzervativizma. Vjerovala je da nacije mogu postati uspješne samo ako su pojedinci oslobođeni. Za razliku od Churchillovog poznatog pragmatizma i interesno vođene politike, njena je borba imala jasan princip i ideologiju: pravo pojedinaca da vodi vlastiti život kako želi, što je više moguće slobodno od intervencije države.

U svojim ranijim godinama u politici, ekonomski liberalizam bio je u povlačenju, Sovjetski Savez širio je svoje carstvo, a Milton Friedman i Friedrich Hayek su odbačeni kao akademski ekscentrici. U Velikoj Britaniji vlada je lumpovala sa sindikatima, dijelila subvencije za neuspješne nacionalizirane industrije i punila pumpu ekonomije kroz kejnzijansko upravljanje potražnjom (čitaj: štampanjem novca). U početku je i sama Thatcher prihvatala „postratni konsenzus“ u Britaniji, o velikoj i izdašnoj socijalnoj državi kombiniranoj s tržišnom ekonomijom, gdje država vrši snažnu intervenciju u svaki aspekt društva. No postojanje niza neuspješnih javnih kompanija koje su godinama poslovale s gubicma, gušenje individualne slobode i poduzetničke kreativnosti, nadmoć sindikata koji su prijetnjama i ucjenama sebi obezbjeđivali ekonomski neopravdane privilegije, te gotovo na dnevnoj osnovi blokirali čitave dijelove britanskog društva i ekonomije,  izazvalo je gnjev i otpor u samoj Thatcher. Ideje Friedmana i Hayeka uvjerile su je da stvari mogu izgledati drugačije.

Veći dio svog radikalizma je krila od britanskog biračkog tijela kada su je izabrali na dužnost premijera 1979. godine, uglavnom frustirani nesposobnošću laburističke vlade. A situacija u Britaniji nije bila nimalo bajna: nesređenost državnih finansija, zaduženost, visoki porezi, golem broj neučinkovitih poduzeća u državnome vlasništvu, opće nezadovoljstvo, ‘irski problem’ (ili danas – terorizam)… Ono što je uslijedilo je politička i ekonomska revolucija. Ona je privatizirala državne industrije, odbila da pregovara, a kamoli popušta sindikatima, ukinula državne kontrole, srušila nasilne proteste rudara i zamijenila kejnzijanizam Friedmanovim monetarizmom. Stopa inflacije pala je s visokih 27 posto 1975. godine na samo 2,4 posto u 1986. godini. Broj radnih dana izgubljenih štrajkovima smanjio se sa 29 miliona u 1979. na 2 milona u 1986. godini. Najviša stopa poreza pala je sa 83 na 40 posto!

„Ova dama nije za okretanje“

Njene bitke s ljevicom – posebno simbolizirane kroz slamanje otpora rudara – dale su joj ugled kao simbolu konzervativaca. Ali ona nije bila konzervativac u klasičnom smislu. Jednako kao što je slomila ljevičarski otpor i riješila se lijevih politika u Velikoj Britaniji, ona se suprotstavljala starim konzervativnim elitama u vlastitoj stranci i imala s njima politički sukob oko političkog svjetonazora. Oni su vjerovali u statično društvo vladavine starih elita, značajne državne kontrole  i umjerenih promjena. Thatcher je vjerovala u slobodu individue, bez obzira na njeno porijeklo i klasni status, uz vertikalnu mobilnost društva i brze i revolucionarne promjene u pravcu slobode.  Iako je ideologija konzervativizma prilično varijabilna od države do države, ni po britanskim uzusima Thatcher baš i nije tu spadala. Po svojim ideološkim pogledima i filozofskim uzorima, i prije svega vjeri u pojedinca koju je pokazivala, Thatcher je bila radikalni liberal, a ne konzervativac. Ispred Konzervativne stranke  je djelovala iz razloga što je u Britaniji sistem tako koncipiran da je vlast rezervisana ili za konzervativce ili za laburiste.

No mnoge od njenih najcjenjenijih replika bile su usmjerene prema vlastitoj strani: “Vi se okrećite, ukoliko želite”, rekla je konzervativcima 1980. nakon kritika njenih liberalnih ekonomskih reformi, pošto je nezaposlenost prešla 2 miliona ljudi: “Ova dama se ne okreće”.  Žestoko se zauzela za napad protiv Iraka za vrijeme Prvog zaljevskog rata, a kako tadašnji američki predsjednik George H.W. Bush nije bio siguran da li želi taj konflikt Thatcher mu je u telefonskom razgovoru poručila “Ovo nije vrijeme da budeš klimav!”.

Ronald Reagan bio je njen ideološki istomišljenik , ali je oštro kritikovala i protivila se njegovoj politici deficitarne potrošnje.

Možda nije bila za okretanje i imala je čvrste principe, ali je kao ozbiljan političar znala praviti kompromise. Ona je cijenila Mikhaila Gorbačova kao čovjeka s kojim je “mogla poslovati” usprkos upozorenjima američkih jastrebova. Iz bitke s rudarima se pragmatično povukla 1981. godine, sačekavši tri pune godine da država obezbijedi dovoljno zaliha uglja za ozbiljniju promjenu.

No, Thatcher je također često bila i nevjerojatno sretna: sretna da je rudare vodio Arthur Scargill, tvrdokorni marksist; sretna što je ljevica u Britaniji bila demolirana i birala na svoje čelo nedostojne vođe; sretna što je general Galtieri odlučio napasti Falklandove otoke u trentku kad je to učinio, godinu pred izbore u Britaniji; sretna što je bila žilava žena u sistemu u kojem dominiraju patricijski muškarci (stare elite se nikad nisu znale nositi s njenom energijom); sretna u tome što je bila prava osoba, na prvom mjestu u pravo vrijeme. „Poslijeratni konsenzus“ se samourušavao i zahtijevao temeljitu promjenu , a mnoštvu novih snaga u ekonomiji, od pojave IT sektora do privatnog kapitala, pogodovale su reforme koje je namjeravala provesti.

Rezultat njene politike je jasan. U dvanaest godina njene vladavine ukupni GDP Velike Britanije povećan je za 23%, a lično bogatstvo za 80%. Inflacija zauzdana. Ekonomija očišćena od gubitaša koji gutaju poreski novac. Kada je ušla u kabinet demokratskom svijetu je i dalje prijetio „tigar od papira“, Sovjetski svaez, koji je još od povlačenja SAD-a u Vijetnamu bio u velikom vanjkopolitičkom uzletu. No, Berlinski zid srušen je dok je ona još bila u kabinetu (1989.), a u godini u kojoj je sišla s funkcije SSSR više nije ni postojao.

Lekcije za BiH
Iako ljevičarima danas ostaje jedna od dežurnih ideoloških babaroga, Thatcher je u osamdesetim postavila temelje za britansku ekonomiju koje su joj omoguće da „od ekonomskog bolesnika Evropa“ kako su mediji Britaniju kitili krajem sedamdesetih, danas (p)ostane jedna od najuspješnijih i najdinamičnijih evropskih ekonomija, s Londonom kao finansijskim središtem Evrope i možda danas i najvažnijim evropskim gradom.

Ono što je zanimljvo je da sistemski problemi s kojima se BiH i region danas suočavaju uveliko sliče problemima u Britaniji krajem sedamdesetih i oličeni su prije svega u glomaznom i neefikasnom javnom sektoru, destimulirajućim visokim porezima koji guše razvoj poduzetništva, vrlo lošem regulativnom okviru i pritisku države na mali biznis, ekonomijom zasnovanom na neefikasnim kompanijama u državnom vlasništvu i s državom uvezanim privatnim firmama koje se razvijaju preko namještenih tendera i subvencija… Kako su problemi slični, tako su i reforme koje su potrebne u našim zemljama slične ili čak identične reformama koje je Thatcher provela u Britaniji. S te strane Thatcher i u praktičnom smislu može i mora biti vodilja kako se jedno društvo dovodi u red. Jedino što nedostaje su političari s odlučnošću, hrabrošću i vizijom koje je imala Margaret Thatcher. 

KRAH REFORMSKE AGENDE: Novalić, reformator kojeg nije bilo

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Kao dio zahtjeva u procesu pristupanja Evropskoj uniji bh. vlasti na svim nivoima prihvatile su obaveze koje se tiču dubinskih političkih, socijalnih, ekonomskih i drugih reformi koje bi od BiH trebale učiniti uređenije, pravednije i razvijenije društvo. U ovom procesu, nakon izbora 2014. i formiranja novih vlasti, nastala je tzv. Reformska agenda za Bosnu i Hercegovinu 2015.–2018.

Prihvaćena od strane svih političkih subjekata u zemlji, Agenda je podrazumijevala provođenje čitavog niza reformi u pravcu unapređenja poslovnog ambijenta, stabilizacije javnih finansija, racionalizacije i poboljšanja efikasnosti javne uprave,  smanjenja javne potrošnje te poboljšanja stepena vladavine prava, a sve to trebalo je dovesti do ekonomskog rasta, smanjenja nezaposlenosti, pravednije raspodjele socijalne pomoći, transparentnijeg rada institucija, itd…

Naročito u prvim mjesecima nakon uspostave još uvijek aktuelne vlade, i vlasti BiH i Evropska unija veliku pažnju, barem nominalno, pridavale su Reformskoj agendi te najavljivali brojne pozitivne rezultate “koji će uslijediti njenim provođenjem”. Važnost i uspjeh Reformske agende u javnosti su posebno isticali Vlada Federacije BiH i njen premijer Fadil Novalić.

Tako je Novalić u više navrata ponosno isticao da su “ekonomski rast i pad nezaposlenosti”, koji su bilježeni u proteklom periodu, bili direktan rezultat provođenja Agende.

“Dvije trećine Reformske agende smo servisirali i oni daju i davat će rezultate”, izjavio je Novalić još krajem prošle godine na sjednici Vlade u Mostaru.

Njegov stranački kolega na čelu Vijeća ministara BiH, Denis Zvizdić, u septembru ove godine ustvrdio je da je državni nivo vlasti realizirao 80% mjera i reformi predviđenih Agendom. Iako se također obavezala na provođenje Agende, najoprezniji u izjavama glede njenog provođenja bili su Željka Cvijanović i Vlada RS, koji su izbjegavali da se u javnosti razmeću brojkama.

RS URADILA BOLJI POSAO

Inforadar je pokušao da istraži i utvrdi koliko su ove izjave zaista tačne i utemeljene, to jeste, koliko je od predviđenih zadataka iz Reformske agende na različitim nivoima vlasti zaista provedeno, u kojim oblastima su reforme bile najviše, a u kojima najmanje uspješne, te kakav je u konačnici neto rezultat provedenih reformi.

Reformska agenda podijeljena je u šest oblasti: Vladavina prava i dobro upravljanje, poslovna klima i konkurentnost, tržište rada, javne finansije i fiskalna održivost, reforma javne uprave i socijalna politika i reforma penzionog sistema.

Naravno, treba napomenuti da različiti nivoi vlasti imaju različite ovlasti, pa je tako državni nivo imao prilično reduciran broj mjera koje je trebao provesti, dok za dvije oblasti uopće nije bio nadležan – tržište rada i reformu penzionog sistema. Iz svih navedenih oblasti, u okviru Reformske agende nalazile su se ukupno 173 mjere koje je trebalo realizirati.

Kada se analizira broj realiziranih mjera, vidi se potpuna neproporcionalnost u njihovom provođenju po oblastima. Dok su mjere iz Agende u nekim oblastima većinom komplentirane – u drugima je realiziran krajnje mali broj. Tako čak 79% realiziranih ukupnih mjera od strane Vijeća ministara BiH obuhvata samo dvije oblasti: vladavinu prava i dobro upravljanje i javne finansije.

Foto: Vlada Željke Cvijanović realizirala 80 posto mjera, Vlada Fadila Novalića tek 46 posto

Entitetske vlade, s druge strane, većinu mjera realizirale su iz oblasti javnih finansija i poslovne klime i konkuretnosti. Iz ovih oblasti Vlada FBiH realizirala je 21 mjeru, ili 72%, a Vlada RS 35 mjera ili 62% ukupno realiziranih mjera.

Kada se, pak, pogledaju ukupni rezultati po entitetima, najuspješnija u provođenju Reformske agende bila je Vlada RS. Od ukupno 78 mjera, RS je realizirala njih 62, ili 80%. Državni nivo vlasti trebao je u proteklom periodu ukupno realizirati samo 34 mjere, a do danas ih je proveo 73%.

Najneuspješnija je bila Vlada FBiH. Od 61 mjere, koje je trebala provesti, realizirala je manje od polovine, odnosno 48%. Ovakav neuspjeh federalnih vlasti velikim dijelom uzrokovan je sukobom političkih partnera koji je nastupio zbog pitanja Izbornog zakona, što još jednom potvrđuje da je politička stabilnost nužni preduslov provođenja ozbiljnijih reformi.

Nivo vlasti	Broj mjera	Realizirano
BiH	34	73%
Federacija BiH	61	48%
Republika Srpska	78	80%

Dakle, rezultati jasno pokazuju: Denis Zvizdić približno je govorio istinu kada je isticao uspjeh Vijeća ministara u provođenju Reformske agende, odnosno za nekoliko procenata je uvećao svoj rezultat, navodeći 80% realiziranih mjera u odnosu na stvarnih 73%.

Fadil Novalić je pak govorio potpunu neistinu, ili jednostavnije, izrekao je laž kada još krajem prošle godine isticao da je realizirano dvije trećine Reformske agende. Istina je, međutim, da do danas Vlada FBiH nije realizirala ni polovinu mjera. Najuspješnija u provođenju Agende bila je Vlada RS Željke Cvijanović, koja je realizirala 80% mjera, ali svoj rezultat, što je posebno zanimljivo, nije previše isticala, moguće iz pragmatičnih razloga.

Adis Muhović, direktor Centra za politike i upravljanje (CPU), ističe da aktivnostima vlasti u provođenju Agende možemo biti samo djelomično zadovoljni.

Foto: Adis Muhović, direktor CPU-a

“Dio reformskih mjera je zaista ostvaren, i može se reći da su vlasti bile efikasne u provođenju tehničkih zahtijeva. Međutim, reforme nisu samo izmjene zakona i podzakonskih akata koji se donose radi štrihiranja obaveza za novu tranšu kredita. Suštinski napredak u implementaciji najvažnijih reformi nije evidentan”, ističe Muhović.

UMJESTO SMANJENJA – POVEĆANJE NAMETA

Kada se sagledaju provedene mjere iz Reformske agende, čini se da bitniji napredak nije ostvaren u dvije možda i najvažnije oblasti: poreskom rasterećenju i olakšavanju poslovanja. Tako se, prema Indeksu konkurentnosti Svjetskog ekonomskog foruma BiH nalazi na 91. mjestu u svijetu, a po Indeksu lakoće poslovanja (Svjetska banka), na 89. mjestu.

Posebno porazan podatak u Indeksu o lakoći poslovanja je da vam za otvaranje privatne firme u BiH i dalje treba 81 dan i čak 13 različitih procedura, te je po ovom parametru BiH 183. država u svijetu – od ukupno 190!

Ana Lučić, iz Centara civilnih inicijativa (CCI), ističe da u proteklom periodu vlasti u našoj zemlji nisu učinile gotovo ništa na poboljšanju ovih stvari.

“Iako je jedno od glavnih obećanja entitetskih premijera bilo upravo poboljšanje po ovim skalama, jasno je da je protekli mandat imao pogrešan pristup, a sami akcioni planovi nisu imali dovoljno mjera koje bi ubrzale pokretanje biznisa i jačanje prava vlasništva. U prilog tome govore podaci o direktnim stranim ulaganjima, koji u protekle tri godine fluktuiraju između 537 i 780 miliona KM, što je vrlo skroman rezultat u odnosu na zemlje regije“, kaže Lučić.

Adis Muhović skreće pažnju i podsjeća da su ciljevi Reformske agende bili smanjene nameta na rad, ali i povećanje i stabiliziranje javnih prihoda kroz povećanje poreskih prihoda, smanjenje sive ekonomije, proširivanje poreske baze, smanjenjem poreskih oslobađanja i unapređenje rada poreskih uprava. Vlast je provodila potonje, ali nije smanjivala namete.

„Od samog početka cilj je bio osigurati stabilnost javnih prihoda, dok je samo jedan od ciljeva bio poresko rasterećenje rada, uz uslov da se osiguraju dodatni prihodi fondovima za osiguranje stabilnosti uslijed smanjenja priliva sredstava. Vlasti su provele dio vezan za povećanje poreskih prihoda, ali dio vezan za rasterećenje privrede još uvijek čeka provedbu”, kaže on.

NEZNATNI EKONONSKI RAST

Ipak, BiH je u proteklom periodu bilježila određeni ekonomski napredak. Od usvajanja Agende nezaposlenost je pala za 6% (u cijeloj BiH je više oko 40.949 zaposlenih, a nezaposlenih je manje za 61.159), ekonomski rast u proteklom periodu iznosi oko 3% godišnje, ukupni javni dug je smanjen na 36% BDP-a, a pokrivenost izvoza uvozom je povećana za 5% te danas iznosi 72,5%.

2016.	2017.	2018.
Registrirana nezaposlenost u BiH	520.565	485.088	448.578

Izvor: Agencija za statisitku BiH

Iako bh. vlasti, posebno federalna vlada, ističu da su ovi rezultati direktna posljedica provođenja Reformske agende, Muhović pojašnjava da su ostvareni rezultati zapravo bili ispod očekivanih, odnosno da su se za našu zemlju projektovali mnogo bolji rezultati.

„Niti jednu godinu u toku mandatnog perioda nismo uspjeli dostići projekcije ekonomskog rasta, te su one konstantno smanjivane u odnosu na inicijalne projekcije – sa 3,2% na 2,7% u 2017. godini i sa 3,7% na 3,2% u 2018. Ankete radne snage pokazuju da je povećanje zaposlenosti neznatno, iako službeni podaci pokazuju značajniji rast. Nismo uspjeli značajno poboljšati ni strukturu i kvalitetu javne potrošnje. Projekcije MMF-a iz januara 2018. kažu da će javna potrošnja u 2018., u iznosu oko 14,4 milijardi KM, biti značajno viša u odnosu na 2014. kada je iznosila 12,6 milijardi KM. Istovremeno je očekivani nivo javnih investicija za 2018. od 1,8 milijardi KM, koji je prema nalazima CPU u trenutnim okolnostima teško ostvariv, tek neznatno veći od 1,45 milijardi KM investicija ostvarenih u 2014. Pozitivni ekonomski trendovi su uslovljeni prije svega privrednim rastom u EU i povećanom potražnjom za našim industrijskim proizvodima u zemljama koje su naši najveći trgovinski partneri“, pojašnjava Muhović.

Njegovo mišljenje dijeli i Lučić, koja navodi da je, uprkos slatkorječivosti političara, naša zemlja u proteklom periodu ostvarila minorna poboljšanja, te da značajniji napredak usljed Reformske agende građani nisu osjetili.

„Udio aktivne radne snage u ukupnom radno sposobnom stanovništvu je zabrinjavajuće nizak, tek 43%, što znači da više od pola radno sposobnog stanovništva uopšte nije na legalnom tržištu rada, a većina njih su ili u zoni socijalne/boračke zaštite, ili u zoni sive ekonomije, ili u zoni socijalne isključenosti. Ovako niska stopa aktivnog stanovništva najniža je u Evropi”, ističe Lučić.

NOVA VLADA, NOVA AGENDA

Kada se sagledaju zacrtani ciljevi Reformske agende, može se reći da je njeno provođenje bilo djelomično uspješno, a njen utjecaj na rezultate koje je ostvarila naša zemlja u proteklom periodu – minoran. Ciljevi koji su postavljeni pred vlast nisu ostvareni, a rasterećenje realnog sektora se nije desilo, već je, upravo suprotno, povećan porezni teret na realni sektor.

Reforme su provođene selektivno, u onim segmentima koji nisu pretjerano prijetili da izazovu dublje društvene promjene i poremete političke intereprivid ozbiljnog reformskog rada, što je omogućavalo dobijanje tranši kredite od međunarodnih finansijskih institucija.

se, čime se održavao

Nakon nedavno održanih oktobarskih izbora, BiH sada prijeti nova politička kriza, dok iz EU nezvanično najavljuju novu Reformsku agendu za našu zemlju.

Lučić, pak, smatra da se reformama u narednom periodu mora mnogo odgovornije pristupiti nego u prethodne četiri godine.

Ipak, dosadašnje iskustvo i potezi čini se da pokazuju da za bh. političke stranke postoje dvije crvene linije preko kojih reforme ne mogu ići: dovođenje u red javne uprave i smanjenje nameta realnom sektoru. U slučaju prvog, na udar dolazi direktno njihova budžetska klijentela, a drugo predstavlja potencijalnu opasnost od smanjenja prihoda za njeno finansiranje. Bilo bi prijatno iznenađenje ukoliko buduće vlasti u narednim godinama ovu tvrdnju demantuju.

(Legenda: Tabela s rezultatima Reformske agende)