petak, 22. ožujka 2019.

Bojkot pekare “Manja”: Šta vlasnik i ljubitelj ratnih zločinaca Saša Trivić nije naučio o slobodnom tržištu

Piše: Danijal Hadžović
Tržište je najveća demokratija. Na tržištu svakodnevno milijarde ljudi  na ovom svijetu svojim novčanicima direktno glasaju kome će povjeriti svoj novac za proizvode i usluge koje im nudi. Oni poduzetnici i firme za koje smatraju da im nude bolje i povoljnije usluge, proći će bolje od konkurencije za koju procijene da nude lošije. Naravno, sama konkurencija i cilj pridobijanja ljudi da baš vama daju svoj novac, tjera vas da u sebi probudite najbolje ljudske osobine: vaš proizvod morat će biti kvalitetan, vaše osoblje uslužno, a radnja čista, u suprotnom, konkurencija uzima mušterije. No u današnjem vremenu društvenih mreža, pod lupu se posebno stavlja ne samo ponašanje vlasnika, rukovodstva i osoblja neke firme tokom radnog vremena, nego u sve većoj mjeri i njihovo ukupno držanje, stavovi, pogledi na svijet, odnos prema zaposlenicima… Mušterije su na kraju krajeva ljudi, a ljudi imaju čvrst moralan kompas.
To je na svojoj koži najbolje osjetio Saša Trivić, vlasnik uspješnog lanca pekara „Manja“. Trivić je u svojim pekarama očigledno nudio dobar kvalitet  i uslugu, s obzirom da širom BiH ima svoj lanac. Građani su rado kupovali njegove proizovde. Ispostavit će se, međutim, da je vlasnik Trivić također i ljubitelj ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Tako je, na dan doživotne osude bivšeg predsjednika RS i ratnog zločinca Radovana Karadžića u Hagu za najmonstruoznije zločine viđene na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata, vlasnik Manje napisao čitav niz gnusnih komentara podrške i simpatija prema ovom i drugim vodećim republičkosrpskim ratnim zločincima.
Image result for saša trivić bojkot
Image result for saša trivić bojkot
Ubrzo je uslijedio odlučan odgovor društva. Građani su se spontano organizovali na društvenim, pozvali  na bojkot pekare „Manja“ i njenih proizvoda, što je naišlo na široko odobravanje društva.
Građani su time, nesvjesno, pokazali savršeno razumijevanje kako funkcioniše tržište i njegovi mehanizmi te su pozvali, ne državu da koristi silu i zatvara pekare vlasnika koji simpatizira ratne zločince, nego  jedni druge da biznisu dotičnog uskrate podršku svojih novčanika.
Image result for saša trivić bojkot
Za razliku od građana, ljubitelj ratnih zločinaca Trivić očigledno nije naučio lekciju funkcionisanja tržišne demokratije, tj. da ako ti građani neće oprostiti bubašvabe u pecivu ili neuslužno osoblje, još manje će političke stavove koji podrazumijevaju podršku onim pojedincima i politikama koji su ubili najmilije mnogim od tih građana. Ne možeš slaviti genocid nad nekim i onda očekivati da on kupuje tvoje proizvode. Tržišna demokratije ima svoje mehanizme da s tržišta eliminiše ne samo loše usluge i proizvode, nego i poduzetnike koji slijede nehumane i neetične obrasce ponašanja.
Naravno, vi kao slobodni i odgovorni građani u konačnici treba sami da donesete odluku da li vaš novac zavređuje neko ko podržava ratne zločince.

subota, 16. ožujka 2019.

BH. BLOK JE MRTAV, ŽIVJELE NACIONALNE STRANKE!

Piše: Danijal Hadžović (Analiziraj.ba)
Realnost postdejtonske BiH nerijetko, a možda i najčešće, umjesto činjenica oblikuje spin. Uzroka je mnogo, od raznih interesnih faktora koji realnost oblikuju po svom ukusu i ciljevima, do nedostatka dovoljnog broja doraslih umova koji bi realnost prepoznali i javnosti je saopštili takvom kakva ona jeste. Valjda u tome i leži razlog što je potpuno neprimijećeno prošla činjenica da su na posljednjim izborima 2018. stranke ljevice ostvarile svoj najbolji rezultat u historiji.
Čekajući 2022.
Na prethodnim najuspješnijim izborima 2010. godine ljevica je osvojila 251.000 glasova (plus desetak hiljada glasova Naše stranke) ili 24,5%glasova u FBiH (iako neki tvrde da bi ovom rezultatu trebalo dodati i pedesetak hiljada glasova stranke Radom za boljitak, ovaj autor, i pored najbolje volje, nije u stanju prepoznati mnogo toga što bi tu mesarsko-klijentelističku stranku okvalifikovalo kao ljevicu). Ljevica je tada bila okupljena u SDP-u koji je, nakon ovog rezultata, slavodobitno krenuo u proces formiranja vlasti i nametnuo se kao najjači politički faktor u FBiH. No mandat koji je potom uslijedilo bio je daleko od bilo kakvog ljevičarskog sjaja. Dotad, čak i za visoko postavljene standarde od SDA, neviđen nepotizam, brojne afere i politički potezi koji graniče s izdajstvom − od glasanja za Zakon o prebivalištu do spremnosti da se isporuči izborni zakon po Čovićevom ukusu − doveli su do velikog raskola na ljevici i formiranja nove stranke, Demokratske fronte.
Iako prvaci SDP-a danas znaju papagajski ponavljati da su ih glasači 2014. kaznili zbog koalicije sa SDA, istina je potpuno suprotna – kaznili su ih zbog postavljanja braće i muževa  na pozicije direktora i u upravne odbore, sumnjivih tendera, još sumnjivijih cijena asfalta i antibosanskih poteza.
Ljevica u globalu 2014. godine, zapravo i nije doživjela značajniji pad – SDP je spao doduše na 100.000 glasovano DF je imao ravno 128.000, uz još 15.000 glasova NS. Ukupan pad u procentu glasova, sve kad se sabere, iznosio je samo oko 1%.
Na posljednjim izborima 2018. tri stranke ljevice (SDP, DF i NS) na teritoriji Federacije BiH osvojile su 29%, tj. 290.000 glasova.
Kad su već na izbore izašle razjedinjeno, poslije izbora su napravile mudar potez i formirale Bh. blok, postavši tako najsnažnija politička opcija u Federaciji BiH sa 32 mandata. E sad, zamislimo da stranke ljevice u BiH vode zreli i ozbiljni političari. Prvo što bi takvi političari napravili poslije izbora jeste da kreiraju osnovne programske principe i plan djelovanja za Bh. blok. Zatim bi, u skladu s tim principima preuzeli na sebe incijativu za proces formiranja vlasti na svim nivoima, najavljujući građanima konkretne reforme i promjene. Ukoliko, kao što su mnogi protagonisti iz lijevog bloka tvrdili, to nije moguće sa SDA, prostora za manevrisanje je bilo napretek – 15 mandata HDZ-a uz još osam SBB-a (da ne spominjemo tek manjinske partnere) bilo bi više nego dovoljno za formiranje nove Vlade. Ukoliko niti jedna od ovih stranaka ne bi mogla da se prilagodi uslovima i ciljevima Bh. bloka – nema problema, široko vam polje bez nas. Htjeli smo formirati vlast s ciljem provođenja jasnih politika i reformi, niste nam dali.
No, umjesto svega toga, jedino što je Bh. blok uradio je bilo užurbano formiranje vlasti na nivou Kantona Sarajevo. I tu je manje-više sve stalo. Bh. blok je povukao ručnu, a iz Vlade KS-a izbačena SDA preuzela je incijativu glede formiranja federalne i državne vlasti. Onda kada se otvorilo pitanje eventualnog koalicionog sporazuma između ove dvije političke opcije, u Bh. bloku došlo je do potpunog kurcšlusa – na jednoj strani našli su se DF, tuzlanska frakcija i veterani SDP-a koji su bili za ulazak u vlast, s druge Naša stranka i mladi lavovi SDP-a. Potonji su nam na kraju saopštili da će oni, principijelni kakvi jesu, svojim držanjem toliko oduševiti glasače da će „daleke“ 2022. pomesti na izborima i uzeti ni manje ni više nego 500.000. Zbog toga, dakako, vrijedi ostati opozicija, zar ne?
Ovakve političke fantazmagorije možda na prvu zvuče lijepo i privlačno, no imaju problema s elementarnom političkom realnošću. Kada se već insistira na principijelnosti, otvara se primjerice pitanje kako taj politički puritanizam gađenja prema SDA odjednom nema dejstvo na kantonalnom nivou kada treba koalirati s protjeranom paradžematskom frakcijom SDA, predvođenom Dinom Konakovićem, po kome su isti ti protagonisti ljevice koji mu danas sipaju hvalospjeve, do prije nekoliko mjeseci, u vaktu kad pod njegovom premijerskom palicom u glavnom gradu nije bilo vode, opravdano sipali drvlje i kamenje? I kako je ova frakcija odmetnuta od SDA u međuvremenu postala oličenje poštenja i prihvatljiva za koaliranje?
O stupidnosti argumenta da u opoziciji treba ostati da bi se čuvale pozicije za 2022. kada se planira osvajanje 500.000 ne treba trošiti riječi, no ovdje skrenimo samo pažnju na to da nikad u historiji ljevica nije osvojila više od 290.000 glasova. SDA sama na svakim izborima osvaja otprilike toliko. Sve ostale nacionalne stranke ostatak. Da ne spominjemo činjenicu da, osim što građani većinski glasaju za nacionalne stranke, i sam sistem (kroz npr. institucije poput Doma naroda), direktno pogoduje vladavini nacionalnih stranaka. Drugim riječima, najbolji rezultat u historiji iz prošle godine stranke ljevice odlučile su bataliti jer ne žele u vlast s nacionalnim strankama bez kojih se vlast formirati skoro pa ne može, da bi čekale 2022. godinu da ostvare rezultat koji nikad nisu ostvarile niti imaju ikakvo uporište u logici i historiji da će ga ostvariti. I stoga, sve one koji tvrde da iz ovih razloga treba ostati u opoziciji, valja priupitati – gospodo, šta ako na sljedećim izborima ljevica ostvari sličan ili čak gori rezultat nego na ovim? Hoćete li tad ipak ući u vlast ili ćete možda čekati 2026. da osvojite 500.000 glasova i pometete nacionaliste? I u slučaju prvog, kako ćete javnosti objasniti logiku toga što ste propustili prethodne četiri godine da uradite nešto konkretno?
Gubitnici i dobitnici
Motivi postaju jasniji kad se pogledaju interesi koji su stajali iza ovakvih poteza, i to pod uslovom da u ovom tekstu ostavimo po strani špekulacije o raznim novčano-pravosudnim motivima za opoziciju. Najglasnija u otporu ulasku u vlast bila je Naša stranka koja je, iako ima samo  5% glasova, samu sebe stavila u ulogu svojevrsnog predvodnika Bh. bloka. Ali NS je dobar PR, privlačna ambalaža sa osrednjim sadržajem. To je vrlo mala stranka. Našoj stranci hronično nedostaje svega – od članstva preko novca, kvalitetnih kadrova do, u konačnici, hrabrosti. Pokazao je to već sam proces formiranja Vlade KS gdje je NS jedva uspjela sklepati tri neuvjerljiva kadra za premijersku i ministarske pozicije, a pritom su članovi najužeg rukovodstva ove stranke, sigurno uhljebljeni na skupštinske plate bez prevelike odgovornosti, kao đavo od krsta bježali od mogućnosti da budu ministri. Ulaskom u Federalnu Vladu u kojoj nema šta ponuditi, NS bi vjerovatno izgorjela. No, igra na kartu principijelnosti, bahato guranje sebe u prvi plan Bh. bloka i insistiranje da se ne ide s nacionalistima u vlast garantuje i buduća kajmačenja bivših glasova SDP-a.
SDP iz svega pak izlazi kao gubitnik, jer je Bh. blok i sukob koji je nastao oko formiranja vlasti izbacio na površinu, sa još neizvjesnim ishodom, sve silne i zapaljive animozitete koji postoje u toj stranci u pogledima na svijet i politiku između stare i prekaljene garde te mladih i neobrazovanih lavova.
SDA na kraju izlazi kao pobjednik. Iako su od Bh. bloka mogli biti eliminirani iz vlasti na nivou FBiH ili u najgorem slučaju pretvoreni u manjinskog partnera, SDA ovako ostaje vodeća politička snaga u FBiH koja uslijed svega odaje čak i utisak odgovornog državničkog držanja u odnosu na kolebljivi i nestabilni Bh. blok.
DF u ovom trenutku „nit’ smrdi, nit’ miriše“. Eventualni ulazak u vlast sa SDA oko čega su započeli pregovore, ovu stranku neumitno će kompromitovati kod dobrog dijela lijevih glasača. Pri tome će oni biti manjinska građanska ovca okružena nacionalnim vukovima iz SDA i HDZ-a na federalnom, s još i SNSD-om na državnom nivou. Zbog svega navedenog, DF-u će u vlasti biti potrebni vrhunski državnički potezi i politike da na sljedeće izbore ne izađu duboko kompromitovani, posebno uzimajući u obzir bjesomučnu propagandu ljevice u kojoj su optuženi da su “prodane duše“.
Gubitnik će, sve izvjesnije, postati i Fahrudin Radončić. Iako je svesrdno podsticao „buntovnike“ iz Bh. bloka da pod svaku cijenu spriječe ulazak u vlast, kako bi samom sebi podigao cijenu za koaliranje, na kraju bi, ukoliko se SDA odluči za DF, mogao ostati kratkih rukava, što je iz perspektive države BiH daleko bolje rješenje uzimajući u obzir da u njemu i Čović i Dodik imaju daleko nagodnijeg partnera nego u Komšiću.
Bh. blok je mrtav. A mogla je ovo biti godina u kojoj je ujedinjena ljevica kao najjača opcija u Federaciji  formirala vlast, poduzela konkretne reformske procese i pokrenula neke nove političke vjetrove u zemlji. I makroekonomska situacija im je savršeno išla na ruku. Za razliku od 2011. kada je SDP preuzeo vlast u jeku svjetske ekonomske krize, Federaciju BiH na računima čekaju milijarde za infrastrukturne projekte, dok Svjetska banka za čitav mandat predviđa ekonomski rast.
Umjesto  da pokupi kajmak,  Bh. blok je vlast prepustio mrskim nacionalnim strankama, a sam se grdno zavadio, kantonizirao i raspao.

petak, 1. ožujka 2019.

JEDNA SI JEDINA: Državo Srba, Hrvata, Bošnjaka, Jevreja, svih njenih građana Bosanaca, sretan ti Dan nezavisnosti!

Piše; Danijal HADŽOVIĆ (Izvor: Inforadar)
Nakon što je 1463. srednjovjekovna kraljevina Bosna pala pod Osmansko carstvo i izgubila svoju nezavisnost, tačno 539 godina poslije, 1. marta 1992. Bosna i Hercegovina ponovo je odlučila da bude nezavisna država.
Iako između srednjevjekovne i moderne države ne treba praviti prevelike paralele, 1. marta ostvareno je ono što su generacije bosanskih političkih lidera, od Huseina-kapetana Gradaščevića do Mehmeda Spahe vidjeli kao svoj politički san – politički autonomiju i posebnost BiH koja je tog dana i te godine doživjela svoju punu realizaciju u vidu nezavisne države.
Nažalost, ta nezavisnost imala je temelje u krvavom haosu raspada Jugoslavije, koji BiH niti je uzrokovala niti je njim rukovodila. Više mu se stihijski prilagođavala. Nije baš bilo jasne strategije kuda ćemo, već smo rekli vidjet ćemo.
MILOŠEVIĆEVA KRVAVA AGRESIJA
Nakon sildžijske politike Miloševića, kojom je u naletu zloćudnog političkog cunamija skršio vlade Vojvodine, Kosova i Crne Gore, uveo sankcije Sloveniji, upao u platni sistem Jugoslavije i time i još mnogim potezima krenuo rušiti Jugoslaviju (što je Sloveniju i Hrvatsku otjeralo u nezavisnost i rat), BiH se našla pred izborom – ili slijediti njihov primjer i proglasiti nezavisnost, ili ostati u savezu i u službi Miloševićevog krvavog režima.
Većina građana odlučila se za ovo prvo. Na pitanje: „Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“63,6% građana BiH s pravom glasa zaokružilo je DA. Od ukupno izašlih na glasanje, njih 99,7% glasalo je za nezavisnost. U svakom slučaju mnogo uvjerljivije, primjerice, od crnogorskog referenduma koji će mnogo godina kasnije Crnoj Gori omogućiti nezavisnost sa samo 55,5% glasova od izašlih.
Nezavisna i jedistvena Bosna i Hercegovine ne bi bila moguća da se bosanskohercegovački Hrvati predominantno nisu jasno tako opredijelili za nezavisnost države i tako omogućili uvjerljivu demokratsku većinu.
Nažalost, nezavisnost je plaćena jednom od najskupljih cijena u historiji BiH. Plan da se iz jugoslovenskog haosa i raspada stvori velika Srbija otkidanjem većeg dijela naše zemlje, u naredne četiri godine, a po narudžbi Miloševića te u izvedbi genocidnih egomanijaka Karadžića i Mladića, na Bosnu i Hercegovinu, i prvenstveno njeno bošnjačko stanovništvo, sručit će tone granata i vrelog čelika, a kame, koncentracioni logori i pokušaj istrebljenja cijelog jednog naroda rezultiraće prvim genocidom u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.
HDZ ODUVIJEK KALKULISAO
Iako u iskrene namjere i želje hrvatskog stanovništva za nezavisnost BiH ne treba sumnjati, što su jasno iskazali na referendumu, pitanje je koliko su iskrene namjere bile sile koja ih je u BiH predvodila, dakle HDZ-a osnovanog kao produžnice istoimene stranke iz Hrvatske. Još u novembru 1991. ova stranka proglasila je paradržavnu tvorevinu Herceg-Bosnu. Za referendumsko pitanje zahtijevala je formulaciju “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim podruĉjima (kantonima)?“.
Drugim riječima, već sa referendumom o nezavisnosti uslovljavali su brisanje odrednice „građana“ BiH i zahtijevanjem na federalnoj jedinici zasnovanoj na etničkoj osnovi. Stvarni ciljevi te politike došli su na vidjelo krajem 1992. otpočinjanjem, u jeku velikosrpske agresije, suludog i besmislenog hrvatsko-bošnjačkog rata koji je Haški sud kasnije presudom ocijenio udruženim zločinačkim poduhvatom s ciljem pripajanja etnički očišćenih dijelova BiH Hrvatskoj.
Iako suočena s dva nadmoćnija neprijatelja i apatičnom međunarodnom zajednicom koja je pokolj mirno posmatrala, BiH je preživjela… Nažalost, nije preživjela s idealom 1. marta, nego kao država u kojoj je ratno stanje institucionalnizovano u ustavno uređenje, sa slabom državom, dva entiteta, domovima naroda, tročlanim Predsjedništvom, uništenom ekonomijom, porušenom zemljom, sa oko 100.000 mrtvih i više od milion protjeranih.
Foto: Praznično Sarajevo
Prolivena krv i nepravedan mir pratila je mirnodopska pljačka, siromaštvo i uništavanja svog pozitivnog naslijeđa i vrijednosti u režiji novih vladajućih etnonacionalnih elita. Patriotizam, entuzijazam, vjeru i spremnost da se da život za svoju državu, zamijenili su bijes, očaj, letargija, raseljene porodice, njih na hiljade, i pitanje koje se sve češće postavlja: „Je li se uopšte vrijedilo za ovakvu državu boriti?“
Oni koji postavljaju ovo pitanje samo trebaju pogledati bijele nišane s uklesanim ljiljanima koji se izdižu na brdima širom naše zemlje. Ispod jednog od njih leži heroj, Izet Nanić, koji je pred jednu od sudbonosnih bitaka svojim borcima poručio: „Tražim od vas kad se rasformira ova brigada, kad električar bude električar, a ne obavještajac, kad vi svi borci budete na svojim radnim mjestima, da se isto ovako družite, poštujete i uvažavate. Samo ćemo tako biti skupa svi zajedno! JER JE I POSLIJE RATA RAT…”
VRIJEDNOSTI BORBE ZA NEZAVISNOST
Za ovakvu državu se uistinu nije vrijedilo boriti, no ona ne mora biti ovakva. Najmanje što možemo uraditi danas je da slijedimo njegov savjet. Najmanja usluga koja se može napraviti svima onima koja su dali život za našu slobodu i nezavisnost je da ne dozvolimo da nam nadu u zemlju i vrijednost borbe za nju unište razni hoštapleri, ratni profiteri, kriminalci, hijene, nitkovi, podrumaši i beskrupulozni predatori koji su preuzeli kontrolu nad državom i našim životima.
Najveći poklon našim neprijateljima bit će ako, utapajući se u letargiju, dozvolimo da nepravda, siromaštvo i beznađe koje nas je snašlo ubiju u nama nadu da se vrijedi boriti za ovu državu.
Zato je neophodno, danas više nego ikad, ponovo obnoviti bosansku državnu utopiju, vratiti onaj osjećaj entuzijazma, ponosa i nade u svoju zemlju kakav je iskazan 1. marta 1992. godine. Nama treba nova drugačija vizija, koja će jasno poručiti da je evropska Bosna i Hercegovina kao država ravnopravnih građana, komšijskih odnosa, mira, udobnog života i sretnih ljudi – moguća.
Kriza s kojom se danas suočavamo ne zahtijeva od nas onu vrstu žrtve kakvu je podnio Nanić i toliko hiljada naših mladića. Ona, ipak, zahtijeva naše najbolje napore, i našu spremnost da vjerujemo u sebe i vjerujemo u sposobnost da učinimo velike djela; da vjerujemo da zajedno možemo i da ćemo riješiti probleme s kojima se sada suočavamo.
Neprijatelje Bosne i Hercegovine i njene državnosti, one koji je vrijeđaju, siju sjeme podjele i mržnje te najavljuju referendume i otcjepljenja, valja podsjetiti da je cjelovita i nezavisna Bosna najveća težnja bosanskog naroda. Mi o njoj nikada nećemo više pregovarati, nikada je nećemo predati, ali smo spremni žrtvovati se za nju, kao što smo bili jučer, tako smo i danas, a bit ćemo i sutra.
Sretan Dan nezavisnosti.