KRAH JAVNIH INVESTICIJA U BiH: Sedam JP u posljednjih pet godina od predložena 102 proveli samo 13 projekata!

Piše: Danijal Hadžović (InfoRadar)

S javnom potrošnjom koja je u 2018. iznosila 42,40% BDP-a (bruto domaćeg proizvoda), Bosna i Hercegovina je ispod evropskog prosjeka koji iznosi 46.80%.

Ipak, od same visine potrošnje mnogo je veći problem u strukturi javne potrošnje, odnosno činjenici da je karakter potrošnje u BiH mahom tekući a ne investicioni. Preusmjeravanje javne potrošnje sa tekuće na investicionu ključni je faktor za postizanje održivog ekonomskog rasta zasnovanog na investicijama i proizvodnji.

PROJEKCIJE NEĆE BITI ISPUNJENE

Iako se Bosna i Hercegovina u okviru Proširenog aranžmana s Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) 2016. i 2018. obavezala na značajno povećanje javnih investicija, koje su jedan od potrebnih preduslova za ostvarenje projekcija rasta BDP-a, naša država nije uradila svoju zadaću. Kako prvobitne prognoze nisu ispunjene, nove su smanjene te iznose 6,92 milijarde KM javnih investicija za period od 2018. do 2020. godine, od čega za 2018. godinu 1,8 milijardi, odnosno 5,5% BDP-a, a za 2019. godinu 2,3 milijarde KM, odnosno 6,8% BDP-a.

Godine 2017. nivo javnih investicija iznosio je 1,2 milijarde, što znači da se u 2018. očekivalo povećanje od 0,7 milijardi u odnosu na 2017., a u 2019. 1,1 milijardi. Međutim, investicioni planovi nisu ispunjeni za 2018. godinu, dok u prvoj polovini 2019. godine nije do kraja implementiran niti jedan značajniji infrastrukturni projekat, iz čega je jasno da projekcije o obimu javnih investicija, a shodno tome i njihovom učešću u BDP-u, i u tekućoj godini neće biti ispunjene.

Ovo je samo nastavak negativnih trendova. Rezultati ključnih predlagača projekata javnih investicija u periodu od 2014. do 2018. godine debelo su ispod ciljeva koje su planirali ostvariti; Autoceste FBiH su okončale projekte koji čine 15,7% vrijednosti projekata koje su predložile, Ceste FBiH 20,8%,Elektroprivreda BiH i Elektroprivreda HZHB ukupno samo 1,3%, Autoputevi RS 14,5%. Putevi RS pak nisu implementirali niti jedan projekat, a Elektroprivreda RS 3,6%.

O efikasnosti ispunjavanja zacrtanih ciljeva dovoljno govori činjenica da je, kada se zbirno gleda, sedam najvećih predlagača provelo tek 13 projekata vrijednosti 1.973,01 miliona KM, u odnosu na 102 predložena projekta vrijednosti 25.883 miliona KM, odnosno 7,6%.

Da stvar bude gora, u toku 2018. godine nije bilo implementiranih projekata javnih investicija koji su prvi put predloženi u programima javnih investicija 2017 – 2019. Od predloženih projekata iz ranijih programa, u 2018. godini u potpunosti su implementirana tek dva: projekat Elektroprivrede HZHB – izgradnja Vjetroelektrane Mesihovina vrijednosti 159,5 miliona KM[1], te projekat Autoputeva RS – izgradnja dionice Banja Luka – Prnjavor autoputa Banja Luka – Doboj, vrijednosti 322 miliona KM.

NOVCA IMA, ALI NIŠTA SE NE GRADI

Iako je gradnja puteva jedan od ključnih infrastrukturnih projekata za kojim naša zemlja ima prijeku potrebu, cestogradnja stagnira. Osim kredita od Evropske investicione banke (EIB), u februaru 2018. godine stupilo je na snagu i povećanje putarina koje je priliv sredstava na poseban račun za gradnju autoputeva i puteva povećalo čak za 65,7%. Drugim riječima, prihoda ima i više nego dovoljno, i iako novac stoji na računu, osim okončanja gradnje autoputa Banja Luka – Doboj od strane Autoputeva RS, do polovine 2019. godine nije u potpunosti okončan nijedan projekat javnih investicija koji se tiče autoputa.

Autoputevi RS mogu se smatrati i najefikasnijim od sedam velikih predlagača. Tako je ova firma u periodu 2014. – 2019. preuzela primat od Autocesta FBiH po najviše uloženih sredstava – 729,1 miliona KM, a od Cesta FBiH po omjeru implementiranog u odnosu na predloženo – 28% vrijednosti.

Ako problem nije u nedostatku novca, s obzirom da je osiguran stabilan izvor finansiranja za infrastrukturne projekte, nameće se pitanje u čemu onda jeste?

Odgovor se nalazi kako u nedovoljnoj efikasnosti državnih kompanija, i s njima povezanih državnih resora, tako i u tromosti i nedovoljnoj funckionalnosti samog političko-pravnog sistema u BiH. Naravno, uređenje i vođenje i prvog i drugog faktora je pod dominantnom kontrolom stranaka i dosadašnjih vladajućih struktura, te u njima leži glavna odgovornost za nedovoljnu efikasnost po pitanju javnih investicija u BiH.

Jedna od najvećih prepreka za realizaciju infrastrukturnih projekata jesu dugotrajne tenderske procedurekoje se u BiH često otežu na nekoliko mjeseci, što uveliko usporava i ograničava proces javnih investicija. Ilustracije radi, znakovit je slučaj gradnje dionice Autoceste A1 Počitelj – Zvirovići. Pred sam kraj 2017. EIB je tražio ponavljanje tendera za projekat zbog greške Autocesta FBiH, odnosno „objavljivanja povjerljivih informacija u pojedinim medijima“, čime je bio ugrožen partnerski odnos sa EIB-om kao jednim od ključnih finansijera gradnje Autoceste.

To je bio drugi poništeni tender za ovu dionicu, a treći je raspisan tek u julu 2018. godine!

Foto: Poddionica Počitelj – Zvirovići duga je 11,75 km, sa najznačajnijim objektom mostom „Počitelj“ dužine 945 metara

Još jedan bitan ograničavajući faktor za javne investicije jeste i proces pregovora sa međunarodnim institucijama usljed složene strukture vlasti i podjele nadležnosti u našoj zemlji, što u velikom broju slučajeva odugovlači pregovaranje i donošenje odluka o kreditiranju i finansiranju infrastrukturnih projekata u BiH.

Sljedeću značajnu prepreku predstavlja izrada projektne dokumentacije. Na ovom planu često se dešava slučaj da su projekti neusklađeni sa stvarnom situacijom na terenu. Ovdje, opet, dolaze do izražaja propusti odgovornih. Tako se, npr., kasni sa izgradnjom poddionice Autoceste A1 Tunel Pečuj (Donja Gračanica) – Klopče zbog „problema s geologijom“, kako je to izjavio Reuf Kadrić iz Autoceste FBiH[1]. Također, dešava se da se u toku izrade projektne dokumentacije izostavi strateška procjena utjecaja na okoliš, ali i da se pokrene revizija projektne dokumentacije prilikom javne diskusije, najčešće od strane lokalne zajednice.

NUŽNO POJEDNOSTAVITI PROCEDURE

Jedan od gorućih problema svakako je i dužina procesa dobijanja dozvola, što je najčešće posljedica nedovoljne saradnje nadležnih institucija na različitim nivoima vlasti, kao i velikog broja potrebnih dozvola i saglasnosti te složenog procesa njihovog pribavljanja. Prema Izvještaju Svjetske banke o lakoći poslovanja, samo proces pribavljanja građevinske dozvole u BiH zahtijeva 16 postupaka koji se mogu završiti za najmanje tri mjeseca. Nadalje, ni proces eksproprijacije nije efikasan, što je izazvano pravnom nesigurnošću usljed složenog procesa i čestih žalbi.

Od 2014. do sredine 2019. godine implementirano je mizernih 7,6% vrijednosti predloženih projekata iz programa javnih investicija. Zabrinjavajući je i trend pada javnih investicija u periodu od 2014. godine. Povećanje cijena putarina, od čega su sredstva prikupljana na posebnom računu za gradnju autputeva i puteva, uprkos najavama pojedinih političkih stranaka, nije utjecalo na ubrzanje gradnje.

Foto: Povećanje cijena putarina nije utjecalo na ubrzanje gradnje

Manjak javnih investicija imao je i direktan negativan utjecaj i na ukupni razvoj bh. ekonomije te manji rast BDP-a u odnosu na onaj koji je bio moguć i projektovan. Kao i u mnogim drugim oblastima u bh. društvu, i primjer javnih investicija pokazuje da uz nedovoljno efikasno i uspješno djelovanje nadležnih institucija Bosna i Hercegovina pati od mnogih sistemskih prepreka koje podrazumijevaju spor, komplikovan i neefikasan administrativno-pravni sisteM koji uveliko usporava i ograničava implementaciju javnih investicija u našoj zemlji.

Kako bi se provedba ubrzala, potrebno je prije svega smanjiti cijenu tenderske dokumentacije i pribavljanja preobimne dokumentacije; potrebno je omogućiti učinkovitu reviziju postupka te, konačno, pokrenuti opštu strategiju borbe protiv korupcije. Pregovori o finansijskim sredstvima sa međunarodnim institucijama se trebaju vršiti pod vladinim, odnosno, u slučaju BiH nadzorom Vijeća ministara BiH[1]. Ubrzanje procedure pomoglo bi usvajanje pisanih uputstava za pregovore, te izmjena zakonskog okvira koji bi garantovao mogućnost povrata sredstava i vremenski okvir dospijeća kreditnih sredstava.

Također je potrebno provoditi opsežnije i kvalitetnije geološke radove kako bi se glavni projekat uskladio sa stanjem na terenu te utvrditi organ koji će nadzirati proces implementacije projekata; smanjiti broj potrebnih dozvola i saglasnosti za početak gradnje te pojednostaviti proceduru dobijanja preostalih dozvola; pojednostaviti i ubrzati proces eksproprijacije zemljišta uvođenjem instituta sporazumnog prenosa vlasništva, te usvojiti pisana uputstva za pregovore sa međunarodnim kreditorima i usvojiti izmjene zakonskog okvira koji bi garantovao mogućnost povrata sredstava i vremenski okvir dospijeća kreditnih sredstava.

Ovakve mjere potrebno je provesti u cilju prevazilaženja prepreka koje koče bržu implementaciju javnih investicija, a time i ekonomski rast BiH.

——————————————————————————————————

Tekst je podržan kroz ACTION SEE projekat koji provodi Metamorphosis fondacija za internet i društvo, u partnerstvu sa Westminster fondacijom za demokratiju iz Velike Britanije, CRTA – Centrom za istraživanje, transparentnost i odgovornost iz Srbije, Udruženjem građana Zašto ne? iz Bosne i Hercegovine, Centrom za demokratsku tranziciju iz Crne Gore, Open Data Kosovo sa Kosova i Levizja Mjaft! iz Albanije, uz finansijsku podršku Evropske unije.

Stavovi sadržani u ovom tekstu su isključiva odgovornost Liberalnog foruma BiH i InfoRadara i ne odražavaju stavove Evropske unije.

SVI SMO MI ŽRTVE GENOCIDA, SAMO ČEKAMO SVOJ RED: Srebrenica je tek najkrvavija epizoda stare i žive velikosrpske ideologije!

Piše: Danijal Hadžović (Slobodna Bosna)



"Kako  se Evropi mogla dogoditi Srebrenica?“ zagrmio je prije nekoliko godina jedan visoki evropski zvaničnik na obilježavanju godišnjice genocida u Srebrenici.

Uistinu, kako se moglo desiti da u srcu Evrope, na kapiji svijetle i pobjedničke zapadne civilizacije, na očigled svijeta, u zaštičenoj zoni UN-a,  uz kukavičko nijemo posmatranje holandskog bataljona, paravojska paradržave jednog pravoslavnog evropskog naroda izvede kompleksan genocidni poduhvat istrebljivanja pripadnika jednog muslimanskog evropskog naroda, likvidirajući ih preko osam hiljada u samo nekoliko dana? Za razliku od spomenutog zvaničnika, ovo pitanje zapadni diplomati uglavnom ne vole postavljati, jer ih podsjeća na infiderentnu, sramotnu, bijedničku ulogu vlastitih država u Srebreničkom genocidu. Umjesto toga, skloniji su razbacivati se prežvakanim floskulama „Srebrenice se moramo sjećati kako se zločin nikad ne bi ponovio“, itd..

U Srbiji i Republici Srpskoj pitanje „kako se Srebrenica desila“ vole postavljat. Često. Odgovori su raznovrsni i  mahom suprotstavljeni elementarnoj ljudskosti, civilizaciji i razumu, te se uglavnom kreću u rejonu teorija zavjera, od paklenog plana Amerikanaca koji su naivne pripadnike VRS navukli na genocid kako bi dobili opravdanje da ih bombarduju, preko pravdanja zločina odmazdom zbog navodnih prethodnih zločina pripadnika ABiH u okolini Srebrenice do čak i potpunog negiranja da se ikakav ozbiljniji zločin tu uopšte i desio.

I Bošnjaci sebi često postavljaju to pitanje, uglavnom uz nevjericu - otkud u njihovim dojučerašnjim komšijama, prijateljima i kumovima toliko mržnje i zvjerstva da nad njima počine takav zločin.

I zaista, kako se mogla dogoditi Srebrenica? Odgovor na ovo pitanje i pored sve brutalnosti zapravo je krajnje jednostavan, u njemu, štaviše, nema nikakve mistike i nerazjašnjenih motiva.

Haški sud na kraju je presudio da se od svih masovnih zločina u BiH samo onaj u Srebrenici može okvalifikovati kao genocid. Teško je, bolno, tužno i mučno govoriti o Srebrenici koja je postala simbol stradanja Bošnjaka.  Srebrenica je pojedinačno najužasniji, nakrvavij zločin u prethodnom ratu, ali ipak u konačnici samo jedna zločinačka epizoda, zenit na kraju krvavog velikosrpskog projekta puškom započetog početkom devedesetih. Ono što se desilo u Srebrenici, prethodno se desilo  na desetinama stratišta u Prijedoru, Višegradu, Foči, Vlasenici, Sarajevu, Zvorniku... Nema razlike između zaklanih i strijeljanih na Višegradskoj ćupriji, Korićanskim stijenama ili u Potočarima. Granate Vojske RS koje su četiri godine masakrirale hiljade građana opkoljenog Sarajeva, u godinama koje su prethodile genocidu ubijale su i nesretnike u srebreničkoj enklavi. Padale su i po Bihaću, i po Goradžu. Da je VRS uspjela osvojiti urbani dio Sarajeva, desila bi se Srebrenica, višestruko krvavija, uzimajući u obzir ukupan broj stanovnika. Da su pali, Srebrenica bi se desila i u Goraždu, i u Bihaću, kao što se tokom 1992. Srebrenica desila širom Istočne Bosne i Krajine.

Kada se odaje počast žrtvama u Srebrenici na umu se uvijek mora imati činjenica da ovaj zločin nije bio nikakav eksces u ratu, nego najkrvaviji dio jedne funkcionalne slagalice. Bošnjaci u Srebrenici ubijani su na isti način, s istim motivom, od iste vojske i  u ime iste ideologije i istog cilja  kao i sve ostale bošnjačke žrtve. Cilj je bio, zvanično i objelodanjen od Radovana Karadžića na samom početku rata, stvoriti etničku čistu srpsku državu u BiH sa što većom teritorijom, koja bi se potom ujedinila sa Srbijom u jednu veliku srpsku državu. Bošnjaci kao većinsko stanovništvo fizički su stajali na putu ostvarenju tog cilja i zato ih se fizički uklanjalo gdje god su svojim brojem mogli ugroziti opstanak tog projekta. Poseban razlog za bijes bila je njihova potvrđena državotvorna svijest i odluka da žive u nezavisnoj BiH, kao i spremnost da kako nju tako i sebe fizički brane. Višestoljetna velikosrpska propaganda i mitomanija dehumanizacije i unižavanja Bošnjaka kao izdajnika koji su „prodali veru za večeru“, krezubim fukarama s kalašnjikovima u rukama davala je i moralnu potkovu i umirenje savjesti da je „istrag apoturica“ junački čin osvećivanja njihovih predaka i ostvarivanja historijske pravde.

Skoro 18.000 ljudi direktno je učestvovalo u pripremi i provođenju genocida u Srebrenici. No tu ne staje brojka. Stvarna brojka učesnika u genocidu je desetinama puta veća. Genocid su svakako počinili oni koji su ispaljivali metke i zabijali kame u grla. Genocid su počinili i komadanti, pukovnici i generali koji su davali naredbe. Genocid su počinili i političari koji su pak tim generalima davali naredbe. Ali genocid su počinili i intelektualci koji su političarima davali ideje i podstrek, kreirajući u svojim glavama genocid godinama prije nego se on počeo realizovati. Genocid su počinili i pisci koji su desetljećima svojim toksičnim štivom pozivali na osvetu, na „Nooožž! Nooožž! Nooožž...!“. Genocid su počinili i novinari koji su umilnim, prijetećim glasovima pozivali na uzimanje puške i noža. Genocid su počinili i sveštenici koji su ubice pred krvave pohode zalijevali „svetom vodom“, nastojeći genocidu dati i božansko opravdanje. Genocid su počinili i članovi porodica onih koji su činili genocid, nastavljajući da im budu očevi, supruge, braća i sestre. Genocid su počinili i oni koji nisu činili ništa. Oni su ga pogotovo počinili. Genocid je bio jedan sveobuhvatan, kompleksan, slojevit projekat koji je u sebe uključivao sve pore društva. Genocid je država. Genocid je stanje svijesti. Genocid je sistem. I genocid je prije svega ideologija. Velikosrpska. Ona je u konačnici taj demon koji je pojedincima u ruke dao puške, pera, kandila i mikrofone i šaputao im da je došlo vrijeme za stvaranje velike Srbije i „istragu poturica“.

Da bi se spriječilo buduće ponavljanje genocida, sjećanje na Srebrenicu neće biti dovoljno, jer nije žrtva ta koja se pita smije li ona da živi. Neophodno je otkloniti njegov uzrok, velikosrpsku ideologiju koja je još u 19. stoljeću Srbiju do tančina očistila od muslimanskog stanovništva, a u dvadesetom nastavila s istim projektom i muslimane na jugoistoku Evrope, nekoć rasprostranjene od Mađarske do Rumelije, svela  na otprilike dvije enklave u BiH. Ta se ideologija može otkloniti na dva načina. Ili će srpski narod proći katarzu i odreći se ideje  koja je u svojoj krvavoj historiji proizvodila genocide, etnička čišćenja i zlo za sve, uključujući i same Srbe, ili oni koji stoje na putu te ideologije moraju biti toliko jaki, moćni i naoružani da njena realizacija neće biti isplativa.

Prvo zasad ne djeluje izgledno.. Srbijom vlada Šešeljev učenik, Šešelj mu je glavna opozicija kojoj konkurenciju pravi Boško Obradović, kleronacist za kojeg je i Šešelj odveć liberalan. U RS-u Karadžić i Mladić su i zvanično heroji i sa divljenjem se gleda na očeve entiteta. Negiranje genocida je neophodni uslov da budete ozbiljan politički faktor u Srbiji, RS da ne spominjeno. Velikosrpska ideja je i danas živa i zdrava. A ona je ta koja ubija. Svi ostali su samo izvršioci.