petak, 4. siječnja 2019.

Zabrana kladionica je besmislica koja uskraćuje slobodu, nanosi ekonomsku štetu i jača kriminal

Piše: Danijal HADŽOVIĆ (Liberalni forum)
Od prvog januara ove godine u Albaniji je na snagu stupila odluka kojom se zatvaraju i zabranjuju sve kladionice. Ova odluka u BiH je dočekana salvama oduševljenja širokih narodnih masa, a na društvenim mrežama pokrenute su i kampanje koje su čak podržali i pojedini političari da se, pouzoru na Albaniju, i u BiH zatvore kladionice. Do punog izražaja je još jednom došao autokratski mentalitet bosanskog čovjeka koji ga nagoni da u zabranama i državnoj represiji vidi rješenja za sve ono što mu se u datom momentu čini manjim ili većim problemom u društvu. O uzrocima i posljedicama takvog stanja svijesti pozabavit ću se u nekom od narednih tekstova, no ovdje prije svega želim iznijeti argumente o tome zašto bi zabrana kladionica i klađenja i s moralne i s pravne i s ekonomske strane bila pogubna za društvo. I dok čitate ovaj tekst molim vas da ostavite po strani i sve političke reperkusije vezane uz kladioničarski lobi u BiH i njegovu povezanost s HDZ-om te razmislite striktno o logici i snazi općih argumenata koje ću iznijeti u nastavku.
moralne strane osnovno pitanje koje se postavlja je ko je vlasnik naših života i novčanika? Ako smo mi kao pojedinci vlasništvo države, onda je sasvim opravdano i prihvatljivo da nas država štiti od sebe samih  i određuje nam šta smijemo, a šta ne smijemo raditi s našim vlastitim životima, koje aktivnosti su nam dozvoljene, na šta smijemo trošiti vlastiti zarađeni novac i šta smijemo unositi u vlastito tijelo. No, najviša tekovina višestoljetne liberalne borbe, u kojoj je proliveno more krvi, u svom temelju upravo ima princip da je pojedinac taj koji je vlasnik vlastitog života i da država tu treba da igra ulogu njegovog sluge, a ne gospodara. A ako vjerujemo u slobodu i slobodno društvo, onda ne postoji moralni argument ni opravdanje kojim bismo imali pravo svom odraslom sugrađaninu uskratiti njegovu osnovnu ljudsku slobodu da svoj zarađeni ili stečeni novac upotrijebi na način na koji on želi,  makar to bilo i klađenje. Naravno, svako ima puno pravo savjetovati ili pokušati odgovoriti svoje sunarodnjake od aktivnosti za koje  smatra da su štetne za njih ili njihove porodice, no pokušaj korištenja državne prisile radi zabranjivanja aktivnosti koje nekome nisu po ukusu, a njihova šteta je ograničena na invidualni nivo, predstavlja nedopustivo ograničavanje ljudske slobode. Ako se pređe taj prag i dopusti državi da štiti pojedinca od samog sebe i zabranjuje mu ono za što procijeni da je štetno po njega, zašto država sutra ne bi imala pravo zabraniti i stvari poput alkohola, masne hrane ili provokativne muzike?
No, nije samo moralna strana ta koja je problematična sa zabranjivanjem kladionica. Jednak, ako ne i veći problem predstavljaju društvene posljedice zabrane. Naime, zabranom određene ljudske aktivnosti ne otklanjate i uzrok te aktivnosti. Motivi za klađenje su različiti. Većini je to vjerovatno samo povremena razbibriga i pokušaj da na lak način dođu do nešto veće svote novca uz minimalna ulaganja. Manjini je to već postala stvar psihičke ovisnosti. Zabrana klađenja bi možda smanjila ukupan broj pojedinaca koji zalaze u kladionice (trošeći uglavnom manje svote novca).  No kockar će uvijek naći način da prokocka novac, kao što će i narkoman pronaći drogu, a alkoholičar alkohol. Rezultat zabrane bit će prije svega to da će se aktivnosti kockanja premjestiti u podrume i dati široke ruke kriminalcima da razvijaju dodatni biznis. Kockanje kao aktivnost nad kojim monopol ima organizovani kriminal u konačnici bi po društvo stvorilo daleko veće probleme od onih koje trenutno ima s kockanjem kao regulisanom aktivnošću pod državnim nadzorom. Valjda nas je prohibicija u SAD tokom 20-ih godina koja je utrla put pojavi Al Caponea i moćne organizovane mafije trebala nečemu naučiti u tom pogledu. I treba li tek spominjati besmislenost zabranjivanja klađenja u eri kad su internet i klađenje preko njega široko dostupni?
I treći argument koji ću ovdje koristiti je onaj ekonomski. Kladionice u BiH su danas razvijen biznis od kojeg država ubire stotine miliona KM poreza godišnje i koji zvanično zapošljava 4.500 radnika. Šta bi za bh. društvo značilo zatvaranje kladionica, slanje ovih pojedinaca na biro i njihovo prebacivanje na teret državi ne treba posebno objašnjavati. Primoravanje kladionica da izmiruju svoje obaveze prema državi je svakako neophodno i dobrodošlo, no to je potpuno drugi par rukava.
Ali zabrana klađenja, s druge strane, predstavljala bi istovremeno i udar države na osnovnu ljudsku slobodu i nanošenje ekonomske štete društvu, a sve to bi dovelo ne do iskorijenjivanja klađenja i kocke nego njihovog premještanja u podrume i jačanja organizovanog kriminala, što bi dugoročno proizvelo daleko štetnije posljedice. Problem se rješava čupanjem korijena, a ne vrha korova. A u tom smislu pitanje koje treba postaviti je ne kako kladionice zabraniti, nego šta toliki broj građana BiH nagoni da svoja skromna primanja stavljaju na kocku.