INVESTITORI, PROJEKTI, REFERENDUMI I NATO: Kako Milorad 15 godina laže Dodika

Piše: Danijal HADŽOVIĆ (InfoRadar)

Prošlo je gotovo godinu od izbora, a formiranje nove vlasti na državnom nivou još se ne nazire. Potpisivanje sporazuma između trojke, lidera SNSD-a, HDZ-a i SDA, Milorada Dodika, Dragan Čovića i Bakira Izetbegovića bio je, ispostavit će se, izvjesno isforsirani pokušaj mirenja dijametralnih političkih pogleda kao bi odlazeći šef Delegacije EU Lars-Gunnar Wigemark mogu sebi upisati novu crticu u CV kao navodni zadnji uspjeh u generalno neuspješnom mandatu.

I dok se bliži istek roka od mjesec nakon kojeg sporazum postaje ništavan, iz SDA, ali i sam Željko Komšić, jasno poručuju da se novi saziv Vijeća ministara neće formirati dok se ne potvrdi ANP.

MANIPULACIJA U VEZI SA NATO PUTEM

No, valja prije svega razjasniti kakav je značaj ANP-a za pristupanje naše zemlje NATO savezu. ANP je samo jedna u nizu stepenica koja vodi do NATO-a, jer se njime u Briselu aktivira MAP, odnosno Akcioni plan za članstvo u NATO. Ukoliko bi se ANP i poslao u Brisel, to svakako ne znači ekspresan prijem u NATO.

Primjeri iz prakse drugih zemalja govore da proces pridruživanja NATO-u ne ide brzo, uprkos redovnom slanju ANP-a. Sjeverna Makedonija je 14 godina predavala Godišnji nacionalni program, Gruzija to čini već deset godina zaredom, ali Dodik jasno poručuje da on ni pod koju cijenu neće glasati za njega i da za RS članstvo Bosne i Hercegovine u NATO ne dolazi u obzir.

Ipak, Dodik i SNSD nisu oduvijek bili toliko negativno nastrojeni prema NATO savezu. Dapače. Put prema njemu je nešto na što se u BiH Zakonom o Oružanim snagama i kasnijim sporazumima i zakonski obavezala. Tako je u junu 2009. tadašnji član Predsjedništva iz SNSD-a Nebojša Radmanović potpisao formalni zahtjev BiH za Akcioni plan za članstvo u NATO (MAP), iako je Srbija nekoliko mjeseci ranije donijela odluku o vojnoj neutralnosti, no stav Srbije tada očigledno nije bio obavezujući za SNSD.

Foto: Faksimil dokumenta o upućivanju zahtjeva za članstvo u NATO koji je kao predsjedavajući Predsjedništva BiH potpisao SNSD-ov Nebojša Radmanović 2009. godine

Naravno, NATO je samo jedna u moru stvari o kojima su Dodik i SNSD u međuvremenu promijenili mišljenje. Danas Dodika dakako znamo kao ostrašćenog srpskog nacionalistu koji Bosni i Hercegovini javno priželjkuje raspad, najavljuje ujedinjenje sa Srbijom, kune se u Putina, šuruje s radikalnim desničarima na Zapadu, negira genocid, ne želi u NATO i slavi Karadžića i Mladića. Ipak, onaj Dodik od prije 15 godina danas vjerovatno ne bi mogao prepoznati sebe.

Tako je kao predsjednik Vlade RS u prvom mandatu 1998. izjavio da su izborom četničkog vojvode Nikole Poplašena za predsjednika RS “Srbi radili na svoju štetu” i upozorio da će se “zbog jačanja nacionalističkih snaga odnos međunarodne zajednice prema RS biti promijenjen u negativnom smislu”.

Dodik je za politički magazin War Report (WR) daleke 1997. izjavio da će “dok god su nacionalisti na vlasti u oba bh. entiteta, uvijek biti izvjesna količina konflikta manjeg intenziteta”.

„BOLJE ENTITET NEGO PROVINCIJA U SRBIJI“

Na pitanje kako vidi odnose Republike Srpske i tadašnje SR Jugoslavije, odnosno Srbije istaknuo je: “Dejtonski sporazum dozvoljava uspostavljanje posebnih veza između to dvoje. Međutim, to je jedno neugodno pitanje. RS ne smije ugrožavati interese FBiH. U međuvremenu, RS ne želi zavisiti od SRJ niti biti njen slijepo poslušni partner. Tek kada dogovorimo stvari sa Bosnom i Hercegovinom, možemo ići sa razgovorima sa SRJ”.

Za beogradski NIN tih godina izjavljivao je da lideru Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislavu Šešeljutreba „trajno zabraniti da dolazi u RS“ i dodao da bi RS bilo „bolje pod američkom okupacijom, nego sa Šešeljem“.

Godine 1999. tokom bombardovanja Srbije poručivao je da Milošević treba da odgovara za svoja djela.

“Nije tačno da su međunarodna zajednica i svijet protiv Srba, ali Srbi su morali da shvate preko svojih predstavnika kuda svijet ide i da se priključe tim tokovima, a ne da se suprotstavljaju”, govorio je tada Dodik.

Foto: Dodik Miloševića smatrao odgovornim za NATO bombardovanje Srbije, ističući kako nije tačno “da je celi svet protiv Srba”

U intervju 1997. Dodik naglasio je da Republika Srpska nije država i da je „bolje biti entitet u BiH, nego provincija u Srbiji“. Danas, kako je poznato učestalo naglašava da RS jeste država i da se treba pripojiti Srbiji.

Za Karadžića je govorio da je “bitanga“ i da „mora odgovarati“.

„Svako tko je sudjelovao u ovdašnjim dešavanjima mora biti podvrgnut određenoj proceduri preispitivanja vlastite uloge. Desilo se ogromno stradanje i ono zahtjeva takvo što“.

Danas slavi Karadžića i naziva studentske domove po njemu.

Dodik je u intervjuu za Dnevni avaz 20. januara 1997. istaknuo kako je potreban „realan pritisak na vlasti RS da uđu u procese izgradnje zajedničkih institucija BiH i provođenje Dejtonskog sporazuma u cjelini“.

Danas je Dodik „suverenista“ koji zagovara prestanak miješanja međunarodne zajednice u unutrašnje stvari i vraćanje „oduzetih nadležnosti Republici Srpskoj“.

SERDAROV, FARMLEND, AERODROMI…

No, u proteklom periodu nije samo ideološki napravio krug od 180 stepeni. I u ulozi nacionalnog vođe i „Glavnog Baje“, kako samog sebe voli titulirati, Dodik je obećavao megalomanske infrastrukturne projekte, referendume, megarazvoj, otcjepljenja… I većinom je ostalo na obećanjima.

Dodik je tako primjerice sa vlasnikom kompanije Comsar Energie Rašidom Serdarovim obećao izgradnju TE Ugljevik tri, ulaganje od 700 miliona eura i otvaranje 800 novih radnih mjesta. Kompanija “Comsar Energy“ u međuvremenu je odustala od projekata u RS u koje je obećavala uložiti više od milijardu KM. Kako bi mu olakšala odluku Elektroprivrede RS-a će od Serdarova otkupiti koncesije za nikad izgrađenu TE u Ugljeviku, HE u Rudom i nepokrenut rudnik uglja, a te bi koncesije Serdarovu trebala da plati više od 180 miliona KM

Farmlend je slučaj zbog kojeg je Dodik slagao obećanje na obećanje, laž na laž i na kraju, kad je njegov lični govedar isisao sve što se moglo od kreditnih i potsticajnih sredstava, pustio i radnike i firmu niz vodu. Laž je koštala budžet Republike Srpske, kao i uvijek.

Vjerovatno jedno on najvećih obećanja i laži je mreža aerodroma u RS. Kako je tada govorio Dodik: “U našim planovima je aerodrom na Sokocu, jedan funkcionalan, koji može da primi određenu vrstu letjelica i da uspostavimo bolju komunikaciju unutar RS i nakon toga ide modernizacija aerodroma u Bijeljini”. Naravno, tu je i neizostavni “aerodrom u Trebinju”. Treba li napominjati da do danas ti aerodromi postoje jedino u Dodikovim izjavama, eventualno mašti.

Milorad Dodik “gradio” je i “Turistički centar Klekovača” kod Drinića, koji je najavio kao jedan od najreprezentativnijih turističkih centara ovog dijela Evrope. Dodik je tvrdio da bi vrijednost ovog projekta trebalo da bude oko 280 miliona eura. Trenutno se na Klekovači odmaraju samo medvjedi.

Predsjednik RS građanima je obećavao da su u završnoj fazi pregovori o privatizaciji Banke Srpske i dokapitalizaciji od 300 miliona evra. Banka Srpske je u međuvremenu propala i postala ogroman finansijski uteg oko vrata građana RS.

SVE JE OSTALO NA OBEĆANJIMA

Dodik je svojevremeno odlučio izaći na megdan i Elonu Musku i Tesla Motorsu, te je najavljivao pokretanje proizvodnje elektroautomobila u RS-u. Naravno, osim budžetskog trošenja novca na navodno pokretanje proizvodnje koji je završio u privatnim džepovima, od svega nije bilo ništa.

I naravno, za kraj tu su Dodikovi neizostavni referendumi. Referendum o vraćanju nadležnosti, referendum o sudu i tužilaštvu BiH i dakako, onaj najvažniji – referendumim o otcjepljenju RS. Najavio ga je Dodik za 2018. godinu, obećao da će tražiti otcjepljenje. Usvojio je i Deklaraciju naziva Republika Srpska – slobodna i samostalna. Referendum je sproveden, ali ne o nezavisnosti, već o Danu Republike, pa je i taj poništen i sveden na neku vrstu ankete, koji više niko ne spominje.

A tek Dodikovi “nestašluci”, poput njegovog insistiranja da u Predsjedništvu BiH tokom sastanaka u službenim prosotrijama stoji zastava RS koju mu je osoblje, na zahtjev Džaferovića i Komšića, nekoliko puta micalo. Dodik se durio i prijetio bojkotom rada Predsjedništva, da bi se u konačnici pomirio sa sudbinom i odustao od zastave.

Foto: Na startu mandatu u Predsjedništvu BiH ljubio zastavu RS, a sada na nju i zaboravio jer je sklonjena

Da li će se Dodik radi ulaska u vlasti na državnom nivou pomiriti sa sudbinom i podržati ANP u ovom trenutku nije izgledno. No u tom slučaju jedino gubi Dodik, jer ministri druga dva partnera, SDA i HDZ-a, već su u vladi koja radi u tehničkom mandatu.

Iako njegovo destruktivno djelovanje prema državi i podizanju tenzija u BiH svakako ne treba potcnjenivati, ipak treba imati na umu da jedino u čemu je Dodik u svom dosadašnjem političkom djelovanju bio principijelan je njegova neprincipijelnost. Karijera obilježena lažnim obećanjima, konstantnim mijenjanjem političkih pozicija i poteza kojima je samog sebe višestruko i iznova pobijao, sve u zavisnosti od toga šta je u datom trenutku za biračko tijelo oportuno i s kojeg međunarodnog izvora se voda pila.

ZBOG VELIKIH MIGRACIJA NAJCRNJE PROGNOZE ZA NAŠU ZEMLJU: Bosnu i Hercegovinu će pogoditi teška „bijela kuga“

Postavlja se pitanje zbog čega je iseljavanje iz BiH baš posljednjih godina uzelo tolikog maha. Dio razloga svakako s krije u mogućnosti lakšeg zapošljavanja u zemljama EU i teške ekonomske situacije u zemlji. Ipak, podaci ukazuju i na intenzivan trend odlaska zaposlenih.

Piše: Danijal Hadžović (InfoRadar)

Masovno iseljavanje mlade, obrazovane radne snage, koja odlazi da radi širom svijeta, a mahom u zemljama EU, trend je koji se posljednjih godina intenzivno odvija u našoj zemlji. Razlog za iseljavanje možda će vam biti i jasniji ako navedemo činjenicu da Bosna i Hercegovina nema precizne i zvanične podatke o iseljavanju, a kamoli jasne strategije kako preokrenuti te trendove.

Dakle, govorimo o državi koja očito nije u stanju da ispunjava i kontroliše svoje osnovne zadaće, što uz tešku ekonomsku situaciju, nezaposlenost, niska primanja, političku nestabilnost i besperspektivnost, pojedince navodi da životnu sreću i budućnost potraže u bijelom svijetu.

OD 2013. GODINE 800.000 LJUDI MANJE

No, za razliku od BiH, Njemačka vodi računa o ovome, pa je tako, prema podacima Saveznog ureda za migracije, u ovu zemlju tokom 2016. i 2017. iz BiH doselilo tačno 50.112 ljudi, što je otprilike broj stanovnika koji imaju Posavski i Bosansko-podrinjski kanton zajedno.

Zapanjujući dokument Agencije za statistiku BiH iz 2018. pokazuje da naša zemlja trenutno ima svega 2,7 miliona stanovnika. To je za 800.000 manje u odnosu na popis 2013. godine, i čak 1,6 miliona u odnosu na popis 1991., kada je BiH imala 4,377.033 stanovnika.

Kako stvari stoje, ovaj trend opadanja stanovništva bit će intenzivno nastavljen i u budućnosti.

Adnan Fehratbegović, magistar elektrotehnike, koji se bavi analizom statistika i podataka, izračunao je demografska kretanja i trendove koji nas čekaju u budućnosti. Istraživanja brojki koja je radio pokazuju da će u budućnosti intenzivno trajati proces iseljavanja mlade radne snage i pada u broju novorođenih s jedne, te rasta broja penzionera s druge strane.

Foto: Grafikon

Njegove procjene govore da će iz godine u godinu dolaziti do značajnog pada broja novorođenih, a u posljednjoj godini za koju je napravio prognozu, dakle 2033., predviđa da će ta brojka iznositi svega 24.000! Poređenja radi, 1991. godine bilo je 66.000 rođenih beba, uz napomenu da je to godina s ubjedljivo najmanje novorođenčadi nakon Drugog svjetskog rata.

„Što se tiče broja novorođenih, moja analiza se temelji na dva ključna faktora: Broj žena u fertilnoj dobi, od 20 do 40 godina, i na ovu populaciju otpada preko 98% novorođenih. Dakle, broj ove populacije igra značajnu ulogu u očekivanom broju novorođenih. I broj novorođene djece po ženi – a pretpostavka je da će odnos biti na nivou 2013. godine. Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste da i ovako sumorne prognoze u realnosti izgledaju još teže. Naime, iako je projekcijom predviđeno da bi smanjenje broja novorođenih ispod 29.000 na nivou BiH trebalo nastupiti tek 2021. godine (H kolona sa slike 1), to nam se dogodilo već 2018. godine, kada su na nivou BiH rođene tek 28.552 bebe. Preliminarni podaci za prvu polovinu 2019. godine govore da je stanje gore nego lani. To znači da bi 2033. godine projicirana cifra novorođenih od 24.000 bila i dobra, ukoliko se nastavi sa ovakvim trendovima”, navodi Fehratbegović.

Ipak, ključni problem nije u samim poraznim brojkama, padu ukupnog broja stanovnika, odlasku mladog stanovništva i povećanju broja penzionera. Ključni izazov koji se ovdje postavlja je kakve će to dugoročno reperkusije imati na ukupnu društvenu i ekonomsku situaciju u BiH.

PREBACIVANJE PIO SISTEMA NA BUDŽET

Ekonomist Faruk Hadžić predviđa da će BiH ekonomski vjerovatno stagnirati uz blagi i nedovoljni ekonomski rast od 3% godišnje, i to u prvom redu zahvaljujući doznakama iz dijaspore koje će održavati nivo potrošnje i prikupljeni PDV, ali da će pravi problem nastati kada zbog negativnog prirodnog priraštaja broj doznaka opadne:

Foto: Faruk Hadžić

“Situacija je već alarmantna, s obzirom da nam se broj penzionera značajno povećava, a da nam broj radne snage smanjuje. Vlada mišljenje da omjer broja radnika i penzionera treba biti 2:1 da bi PIO sistem bio održiv. Situacija je već alarmantna, s obzirom da nam se broj penzionera značajno povećava, a da nam broj radne snage smanjuje. Zbog toga je RS prebacio PIO sistem na budžet, što će uraditi i FBiH od 1. januara 2020. godine. Razlika u nedostajućim penzijama će se nadoknađivati iz poreza i akciza. Ono što je alarmantno jeste da prema projekcijama, u narednih pet, šest godina u sistem ulazi oko 80.000 penzionera. U pitanju je neto povećanje, jer nam je postojeća radna snaga poprilično stara“, ističe Hadžić.

Usljed iseljavanja stanovništva broj nezaposlenih u BiH rapidno opada, ali se, s druge strane, ne povećava broj zaposlenih za isti broj. Sve to za sobom vuče dodatnu opasnost da naša zemlja ostane dugoročno ekonomija niskog dohotka. No, Ferhatbegović je također napravio izračun i koliko u ukupnom iznosu BiH košta odlazak svake radno sposobne osobe:

„Naime, da bi se podigla osoba, potrebno je i do 100.000 KM. Govorimo, dakle, o periodu od rođenja do dobi kada osoba biva radno sposobna. U to je uključena ishrana, odjeća, režijski troškovi, školovanje, zdravstvena njega, itd. Osim toga, ukoliko se u obzir uzmu i troškovi obrazovnog sistema (kojeg finansiramo kroz doprinose na platu) može se doći do iznosa od 50.000–100.000 KM, dakle odlazak jedne radno sposobne osobe iz BiH ukupno košta od 150 – 200.000 KM“, navodi on.

Ipak, postavlja se pitanje zbog čega je iseljavanje iz BiH baš posljednjih godina uzelo tolikog maha. Dio razloga svakako s krije u mogućnosti lakšeg zapošljavanja u zemljama EU i teške ekonomske situacije u zemlji. Ipak, podaci ukazuju i na intenzivan trend odlaska zaposlenih. Također, treba imati na umu da ekonomska situacija koliko god da je loša, ona je ipak neuporedivo bolja nego što je bila u prvim postratnim godinama.

BIH ĆE MORATI UVOZITI RADNU SNAGU

U ovome se možda krije i najstrašniji detalj cijelog problema, ozbiljniji i od pitanja same loše ekonomske slike u zemlji – u Bosni i Hercegovini sve manji broj ljudi vidi bilo kakvu nadu.

„Mladi ne samo da nisu zadovoljni postojećim stanjem, već što je gore, ne vide nagovještaj da će u budućnosti nešto promijeniti. U društvu gdje vladaju korupcija i mito, gdje se poslovi i zaposlenja u javnom sektoru dobijaju prvenstveno zahvaljujući stranačkoj pripadnosti, gdje se na administraciju troše astronomski iznosi dok istovremeno putna infrastruktura pripada prošlom vijeku – teško da mogu vladati pozitivni osjećaji vezani za budućnost“, ističe Ferhatbegović.

Trend iseljavanja iz BiH za sobom uzrokuje i novi paradoks u bh. ekonomiji. Iako je nezaposlenost i dalje visoka, dešava se da se pojedini sektori već sada suočavaju s nedostatakom radne snage. Države poput Njemačke nedostatak radne snage i održavanje svog socijalnog sistema postižu uvozom radne snage, a da li će izlaz u istom rješenju morati tražiti i naša zemlja.

„BiH će morati na neki način nadoknaditi gubitak svog stanovništva, da li mjera aktivnog povratka ili uvoza radne snage iz drugih zemalja. Da li ste čuli da je neki nivo vlasti uopšte razgovarao na ovu temu i ponudio neka rješenja? Naravno da ne. Umjesto da sada nešto pokušamo uraditi, kasnije će biti već kasno. Njemačka ima planove za narednih 40 godina što se tiče potreba za radnom snagom. Naši planovi su vezani za to ko će ‘sjesti’ na budžet i ko će koga gdje zaposliti“, navodi ekonomist Hadžić.

Na koncu, ključno se pitanje postavlja da li se uopšte i na koji način trend masovnog iseljavanja iz naše zemlje uopšte više može preokrenuti. Faruk Hadžić ističe da za to ekonomske mjere neće biti dovoljne, nego da će prije svega biti neophodna promjena kompletne atmosfere u društvu:

„Neke političke mjere mogu imati daleko veće ekonomske efekte, nego neka ekonomska reforma. Npr., kada bi politički lideri poslali pozitivnu poruku da će ova zemlja ima dugoročnu perspektivu, da će krenuti raditi na neophodnim reformama, što bi pratilo postavljanje najstručnijih, umjesto podobnih stranačkih kadrova na odgovorne pozicije, pa čak i ako nisu članovi stranaka, takvo nešto bi dovelo do pozitivnih očekivanja kod stanovništva, koja opet mogu dovesti do donošenja nekih odluka. Političke poruke trebaju onda pratiti ekonomske reforme, koje su davno trebale biti provedene, poput smanjivanja opterećenja na rad, ukidanja poreza na dohodak na niže plate, omogućavanja brže i lakše registracije pravnih lica, ukidanje silnih parafiskalnih nameta i sl. Ove mjere mogu usporiti, ali teško zaustaviti iseljavanje“, navodi Hadžić.

I dok se u našoj zemlji rađa sve manje beba, mladi u nedostatku perspektive, nade i kvalitetnih poslova masovno napuštaju BiH, pri čemu broj penzionera raste, što za sobom vuče fatalne ekonomske i socijalne posljedice, za državne institucije i ključne političke aktere ovaj problem mahom ne postoji. Tako naša država nema čak ni zvanične podatke o demografskim kretanjima i razmjerama iseljavanja, a kamoli da neko od ključnih aktera nudi bilo kakvo rješenje ili ideju po pitanju suočavanja s ovim problemom.

Za to se nema vremena,s obzirom na mnogo važnije probleme i izazove u društvu poput zaštite vlastitog naroda i raspodjele resursa, državnih firmi i ministarstava za stranku i njene kadrove. Međutim, uz ovakve demografske trendove uskoro će se i oni sami vjerovatno morati zabrinuti za svoj pložaj; naime, u zemlji će biti sve manji broj onih koji finansiraju njihove budžetske privilegije.

PARALELIZMI U OS BIH KAO DIO PLANA DODIK-ČOVIĆ: Očuvanje vojske i put u NATO strateški interes države

Piše: Danijal Hadžović (InfoRadar)

Prvog januara 2006. godine, glasovima svih ključnih političkih aktera u zemlji, svih nacionalnih predznaka, formirane su Oružane snage BiH, čime je naša država dobila jedinstvenu vojsku. Izgledao je to uistinu kao hvale vrijedan i izuzetan podvig u zemlji u kojoj se samo deceniju prije vodio krvavi rat između tri vojske, od kojih su visoki oficiri i vojnici iz jedne od njih osuđeni i za genocid.

Upravo će se tri nacionalna kontigenta, sastavnice unutar OS BiH pozivati na naslijeđe tri vojske. „Nacionalni kontigenti“ bio je minimum ispod kojih srpski političari nisu željeli ići, što je bio vrijedan kompromis s obzirom da je, s druge strane, ukinuta Vojska RS.

REFORMA ODBRANE – NAJBOLJA U BiH

Ovo je bila nesumnjivo najkrupnija intergativna reforma koja se desila u postdejtonskoj BiH. Iz današnjeg ugla gledano, zvuči pomalo i nevjerovatno da su bh. političari uspjeli doći do konsenzusa po pitanju ukidanja postojećih entitetskih i formiranja jedinstvene vojske BiH.

Ipak, društveni kontekst prve polovine dvijehiljaditih godina bio je bitno drugačiji od političke situacijekojoj svjedočimo danas u Bosni i Hercegovini. Prve postratne godine u BiH pratio je žestok angažman međunarodne zajednice i provođenje reformi koje su išle u pravcu integracije države i jačanja državnog nova vlasti. Taj proces posebno je bio intenzivan u mandatima dva visoka predstavnika – Wolfganga Petritscha i Paddyja Ashdowna.

U mandatu prvog provedena je promjena Izbornog zakona koja je rezultirala ukidanjem dotadašnjeg monopola koji je HDZ imao nad hrvatskim mjestima u federalnom Domu naroda. U mandatu drugog desio se čitav niz reformi, od kojih su mnoge nametnute korištenjem bonskih ovlasti. Ashdown se, također, nije libio ni smjenjivati mnoge političare iz RS (mahom iz tadašnjeg SDS-a) koji su odbijali podržati reformski proces, ili su bili upetljani u finansiranje i pomaganje skrivanja haških bjegunaca, optuženih za najteže ratne zločine.

Ovaj snažan angažman međunarodne zajednice, koja se tada nije libila koristiti sve raspoložive mehanizme da se neke odluke – prijeko potrebne za funkcionisanje države – ako treba i nametnu, kreirala je političku atmosferu pogodnu za reforme i integrativne politike. Hrvatski i srpskietnonacionalni političari imali su jednostavan izbor – ili pristati da učestvuju i doprinesu ovom procesu, ili da se suoče s mogućnošću smjena i sankcija.

Foto: Raffi Gregorijan

U takvoj atmosferi bilo je moguće da ključne stranke jednoglasno prihvate i provedu reformu odbranekojom su formirane OS BiH. Posebne zasluge za postizanje dogovora i formiranje OS BiH imao je Raffi Gregorian, tadašnji prvi zamjenik visokog predstavnika i američki diplomata s dugogodišnjim stažom u BiH.

SVE JE POČELO OBARANJEM APRILSKOG PAKETA

Do danas ovo ostaje najkrupnija državna reforma u BiH. Ipak, ona bi postala tek druga najveća reforma da te iste 2006. nije odbijen i Aprilski paket ustavnih promjena, u režiji tada velike Stranke za BiH i novoformirane HDZ-a 1990 (danas marginalnih partija), kojem su presudila samo dva glasa u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Jedan u to vrijeme prvog bh. “papka”, Mehmeda Žilića iz SDA.

I upravo će ta 2006. postati prekretnica u modernoj političkoj historiji BiH. Naime, pad Aprilskog paketapratio je pad SDS-a s vlasti, čiju je nekadašnju huškačku nacionalističku retoriku u sve većoj mjeri počeo preuzimati Milorad Dodik koji se u tom trenutku nametnuo kao novi srpski nacionalistički lider. Nakon rušenja Aprilskog paketa došlo je do naglog smanjenja angažmana međunarodne zajednice u našoj zemlji, a nakon proglašenja nezavisnosti Kosova 2008. BiH je definitivno prestala da bude međunarodni centar pažnje na Balkanu.

Foto: Naslovnice novina u BiH nakon obaranja „Aprilskog paketa“

Novonastalu situaciju iskoristio je Dodik, koji je svoju predizbornu retoriku počeo provoditi u praksi. Prekinut je proces prenosa nadležnosti na državni nivo, državom je zavladala nacionalistička retorika, institucije su ciljano slabljenje, reformski proces je kočen, što je podrazumijevalo u sve većoj mjeri i pokušaj kočenja procesa pridruživanja NATO-u kojem se BiH obavezala reformom oružanih snaga.

U takvoj, novokreiranoj atmosferi koja se godinama samo pogoršavala, za BiH je bilo jako značajno što je sada imala jedinstvenu vojsku i što Dodik na raspolaganju više nije imao VRS kao dodatni adut.

I dok su OS BiH godinama bile jedan od rijetkih pozitivnih primjera funkcionalne institucije u BiH koja je odgovorno i profesionalno izvršavala svoje zadatke, poput mirovne misije u Afganistanu, Dodikovo destruktivno djelovanje prema institucijama ove zemlje, koje je od 2014. našlo i otvoreno savezništvo u Draganu Čoviću i HDZ-u, nije uspjelo zaobići ni OS BiH. Nekadašnja funkcionalnost i relativna nezavisnost OS BiH sve više je postajala erodirana zloupotrebom ili napadima na ovu instituciji i njene dijelove.

TEŠKE ZLOUPOTREBE ZAJEDNIČKE VOJSKE

Tako je na svečanosti obiljževanja neustavnog Dana RS 9. januara 2017. svoj performans imao i Treći puk Oružanih snaga BiH (koji baštini tradiciju VRS). Početkom ove godine na kasarnu Oružanih snaga BiH postavljena je tabla Vojska Republike Srpske. Krajem 2018. vojnicima OS BiH u konzervama s junetinom isporučena je svinjetina.

Foto: Treći puk OS BiH na proslavi neustavnog Dan RS 9. januara 2017. godine

Ukupni broj vojnih snaga smanjen sa 10.000 na 9.200 oficira, podoficira i vojnika, a aktivna rezerva sa 5.000 na 4.600 ljudi. Jedina istinski multietnička jedinica, Brigada taktičke podrške, je značajnosmanjenja, ultimatumom, i to tako što su tri najvažnija elementa u toj jedinici, vojno-obavještajni bataljon, bataljon vojne policije i bataljon veze, stavljeni pod nadležnost Operativne komande. Također, došlo je i masovnog uništavanja naoružanja OS BiH. Sve ovo desilo se u mandatu Marine Pendeš, odanog Čovićevog kadra na mjestu ministrice odbrane BiH.

Tu je i nikad riješeni problem knjižena vojne imovine OS BiH jer vlasti RS godinama odbijaju da na svojoj teritoriji do kraja uknjiže imovinu Oružanih snaga, što je jedan od uslova NATO-a.

Smanjenje broja vojnika OS BiH, uništavanje municije, provokacije s tablama i korištenje vojnika u političke svrhe dešava se upravo u trenutku kad je Dodik pokrenuo procese snažnog naoružavanja i povećanja policijskih snaga RS, uz čak i (neuspješni) pokušaj uvođenja rezervnog sastava.

Sve ovo pokazuje da su i Oružane snage od najuspješnije reforme BiH u međuvremenu postale još jedna državna institucija koja je trpi ozbiljne posljedice čerupanja i napada od strane Milorada Dodika, uz aktivno asistiranje Dragana Čovića i HDZ-a i sve neskrivenije uvođenje paralelizama.

Foto: Dragan Čović i Milorad Dodik, glavni kočničari reformskih procesa i puta u NATO

Naravno, pri tome ne treba zaboraviti da su OS BiH rezultat direktnog angažmana i uspjeha zapadnih država u našoj zemlji, u prvom redu SAD-a, te da su kao takve u međuvremenu učestvovale u NATO-ovim misijama širom svijeta. Dodik, s druge strane, odavno već i ne krije svoje bliske veze s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i da zastupa njegove interese na Balkanu, pri čemu kočenje puta BiH u NATO predstavlja jedan od imperativa te politike.

U NATO PO SVAKU CIJENU

Time i atak na OS BiH i njihovo slabljenje ima i posebnu međunarodnu težinu i BiH upravo preko vojske dolazi pred ključni geopolitički i civilizacijski izbor: hoće li postati država integrisana u zapadni sigurnosni civilizacijski sistem, ili neformalna ruska gubernija.

Stoga, ne treba da čudi da se u kuloarima sve otvorenije špekuliše da bi u narednim mjesecima trebalo doći do daleko većeg angažmana SAD-a po pitanju utjecaja na Oružane snage BiH i za njih nadležne institucije, što je već primijetno, a što je, na neki način, nedavno u intervjuu za Inforadar najavila i generalica Marti J. Bissell, komandantica NATO snaga u BiH.

Foto: I komandantica NATO u nedavnom intervjuu za Inforadar priznala da je ponovo pojačan američki interes za BiH

Naravno, jasno je da Dodik po svaku cijenu sada pokušava da spriječi aktiviranje Akcionog plana za članstvo BiH u NATO (MAP), odnosno dostavljanje Godišnjeg nacionalnog programa, no reakcija probosanskih stranaka, u prvom redu SDA i DF-a u ovom slučaju je bila zrela: formiranje novog Vijeća ministara u koji bi trebao ući SNSD uvjetovan je aktiviranjem MAP-a.

Stoga je u trenutku sve otvorenijih nasrtaja Dodika (ali i Čovića) na državu i njene institucije, čega nisu pošteđene ni OS BiH, uz sve otvoreniju podršku Srbije koja ponovo nastoji otvoriti pitanje promjene granica na Balkanu, duboko miješanje Hrvatske u unutrašnja pitanja BiH i pokušaje podmetanja terorizma našoj zemlji, te sve veći utjecaj Rusije, članstvo u NATO strateški prioritet BiH, kao trajni garant teritorijalne cjelovitosti i sigurnosti.

To je bitka koju probosanska politika, odnosno država, mora da dobije.

KRAH JAVNIH INVESTICIJA U BiH: Sedam JP u posljednjih pet godina od predložena 102 proveli samo 13 projekata!

Piše: Danijal Hadžović (InfoRadar)

S javnom potrošnjom koja je u 2018. iznosila 42,40% BDP-a (bruto domaćeg proizvoda), Bosna i Hercegovina je ispod evropskog prosjeka koji iznosi 46.80%.

Ipak, od same visine potrošnje mnogo je veći problem u strukturi javne potrošnje, odnosno činjenici da je karakter potrošnje u BiH mahom tekući a ne investicioni. Preusmjeravanje javne potrošnje sa tekuće na investicionu ključni je faktor za postizanje održivog ekonomskog rasta zasnovanog na investicijama i proizvodnji.

PROJEKCIJE NEĆE BITI ISPUNJENE

Iako se Bosna i Hercegovina u okviru Proširenog aranžmana s Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) 2016. i 2018. obavezala na značajno povećanje javnih investicija, koje su jedan od potrebnih preduslova za ostvarenje projekcija rasta BDP-a, naša država nije uradila svoju zadaću. Kako prvobitne prognoze nisu ispunjene, nove su smanjene te iznose 6,92 milijarde KM javnih investicija za period od 2018. do 2020. godine, od čega za 2018. godinu 1,8 milijardi, odnosno 5,5% BDP-a, a za 2019. godinu 2,3 milijarde KM, odnosno 6,8% BDP-a.

Godine 2017. nivo javnih investicija iznosio je 1,2 milijarde, što znači da se u 2018. očekivalo povećanje od 0,7 milijardi u odnosu na 2017., a u 2019. 1,1 milijardi. Međutim, investicioni planovi nisu ispunjeni za 2018. godinu, dok u prvoj polovini 2019. godine nije do kraja implementiran niti jedan značajniji infrastrukturni projekat, iz čega je jasno da projekcije o obimu javnih investicija, a shodno tome i njihovom učešću u BDP-u, i u tekućoj godini neće biti ispunjene.

Ovo je samo nastavak negativnih trendova. Rezultati ključnih predlagača projekata javnih investicija u periodu od 2014. do 2018. godine debelo su ispod ciljeva koje su planirali ostvariti; Autoceste FBiH su okončale projekte koji čine 15,7% vrijednosti projekata koje su predložile, Ceste FBiH 20,8%,Elektroprivreda BiH i Elektroprivreda HZHB ukupno samo 1,3%, Autoputevi RS 14,5%. Putevi RS pak nisu implementirali niti jedan projekat, a Elektroprivreda RS 3,6%.

O efikasnosti ispunjavanja zacrtanih ciljeva dovoljno govori činjenica da je, kada se zbirno gleda, sedam najvećih predlagača provelo tek 13 projekata vrijednosti 1.973,01 miliona KM, u odnosu na 102 predložena projekta vrijednosti 25.883 miliona KM, odnosno 7,6%.

Da stvar bude gora, u toku 2018. godine nije bilo implementiranih projekata javnih investicija koji su prvi put predloženi u programima javnih investicija 2017 – 2019. Od predloženih projekata iz ranijih programa, u 2018. godini u potpunosti su implementirana tek dva: projekat Elektroprivrede HZHB – izgradnja Vjetroelektrane Mesihovina vrijednosti 159,5 miliona KM[1], te projekat Autoputeva RS – izgradnja dionice Banja Luka – Prnjavor autoputa Banja Luka – Doboj, vrijednosti 322 miliona KM.

NOVCA IMA, ALI NIŠTA SE NE GRADI

Iako je gradnja puteva jedan od ključnih infrastrukturnih projekata za kojim naša zemlja ima prijeku potrebu, cestogradnja stagnira. Osim kredita od Evropske investicione banke (EIB), u februaru 2018. godine stupilo je na snagu i povećanje putarina koje je priliv sredstava na poseban račun za gradnju autoputeva i puteva povećalo čak za 65,7%. Drugim riječima, prihoda ima i više nego dovoljno, i iako novac stoji na računu, osim okončanja gradnje autoputa Banja Luka – Doboj od strane Autoputeva RS, do polovine 2019. godine nije u potpunosti okončan nijedan projekat javnih investicija koji se tiče autoputa.

Autoputevi RS mogu se smatrati i najefikasnijim od sedam velikih predlagača. Tako je ova firma u periodu 2014. – 2019. preuzela primat od Autocesta FBiH po najviše uloženih sredstava – 729,1 miliona KM, a od Cesta FBiH po omjeru implementiranog u odnosu na predloženo – 28% vrijednosti.

Ako problem nije u nedostatku novca, s obzirom da je osiguran stabilan izvor finansiranja za infrastrukturne projekte, nameće se pitanje u čemu onda jeste?

Odgovor se nalazi kako u nedovoljnoj efikasnosti državnih kompanija, i s njima povezanih državnih resora, tako i u tromosti i nedovoljnoj funckionalnosti samog političko-pravnog sistema u BiH. Naravno, uređenje i vođenje i prvog i drugog faktora je pod dominantnom kontrolom stranaka i dosadašnjih vladajućih struktura, te u njima leži glavna odgovornost za nedovoljnu efikasnost po pitanju javnih investicija u BiH.

Jedna od najvećih prepreka za realizaciju infrastrukturnih projekata jesu dugotrajne tenderske procedurekoje se u BiH često otežu na nekoliko mjeseci, što uveliko usporava i ograničava proces javnih investicija. Ilustracije radi, znakovit je slučaj gradnje dionice Autoceste A1 Počitelj – Zvirovići. Pred sam kraj 2017. EIB je tražio ponavljanje tendera za projekat zbog greške Autocesta FBiH, odnosno „objavljivanja povjerljivih informacija u pojedinim medijima“, čime je bio ugrožen partnerski odnos sa EIB-om kao jednim od ključnih finansijera gradnje Autoceste.

To je bio drugi poništeni tender za ovu dionicu, a treći je raspisan tek u julu 2018. godine!

Foto: Poddionica Počitelj – Zvirovići duga je 11,75 km, sa najznačajnijim objektom mostom „Počitelj“ dužine 945 metara

Još jedan bitan ograničavajući faktor za javne investicije jeste i proces pregovora sa međunarodnim institucijama usljed složene strukture vlasti i podjele nadležnosti u našoj zemlji, što u velikom broju slučajeva odugovlači pregovaranje i donošenje odluka o kreditiranju i finansiranju infrastrukturnih projekata u BiH.

Sljedeću značajnu prepreku predstavlja izrada projektne dokumentacije. Na ovom planu često se dešava slučaj da su projekti neusklađeni sa stvarnom situacijom na terenu. Ovdje, opet, dolaze do izražaja propusti odgovornih. Tako se, npr., kasni sa izgradnjom poddionice Autoceste A1 Tunel Pečuj (Donja Gračanica) – Klopče zbog „problema s geologijom“, kako je to izjavio Reuf Kadrić iz Autoceste FBiH[1]. Također, dešava se da se u toku izrade projektne dokumentacije izostavi strateška procjena utjecaja na okoliš, ali i da se pokrene revizija projektne dokumentacije prilikom javne diskusije, najčešće od strane lokalne zajednice.

NUŽNO POJEDNOSTAVITI PROCEDURE

Jedan od gorućih problema svakako je i dužina procesa dobijanja dozvola, što je najčešće posljedica nedovoljne saradnje nadležnih institucija na različitim nivoima vlasti, kao i velikog broja potrebnih dozvola i saglasnosti te složenog procesa njihovog pribavljanja. Prema Izvještaju Svjetske banke o lakoći poslovanja, samo proces pribavljanja građevinske dozvole u BiH zahtijeva 16 postupaka koji se mogu završiti za najmanje tri mjeseca. Nadalje, ni proces eksproprijacije nije efikasan, što je izazvano pravnom nesigurnošću usljed složenog procesa i čestih žalbi.

Od 2014. do sredine 2019. godine implementirano je mizernih 7,6% vrijednosti predloženih projekata iz programa javnih investicija. Zabrinjavajući je i trend pada javnih investicija u periodu od 2014. godine. Povećanje cijena putarina, od čega su sredstva prikupljana na posebnom računu za gradnju autputeva i puteva, uprkos najavama pojedinih političkih stranaka, nije utjecalo na ubrzanje gradnje.

Foto: Povećanje cijena putarina nije utjecalo na ubrzanje gradnje

Manjak javnih investicija imao je i direktan negativan utjecaj i na ukupni razvoj bh. ekonomije te manji rast BDP-a u odnosu na onaj koji je bio moguć i projektovan. Kao i u mnogim drugim oblastima u bh. društvu, i primjer javnih investicija pokazuje da uz nedovoljno efikasno i uspješno djelovanje nadležnih institucija Bosna i Hercegovina pati od mnogih sistemskih prepreka koje podrazumijevaju spor, komplikovan i neefikasan administrativno-pravni sisteM koji uveliko usporava i ograničava implementaciju javnih investicija u našoj zemlji.

Kako bi se provedba ubrzala, potrebno je prije svega smanjiti cijenu tenderske dokumentacije i pribavljanja preobimne dokumentacije; potrebno je omogućiti učinkovitu reviziju postupka te, konačno, pokrenuti opštu strategiju borbe protiv korupcije. Pregovori o finansijskim sredstvima sa međunarodnim institucijama se trebaju vršiti pod vladinim, odnosno, u slučaju BiH nadzorom Vijeća ministara BiH[1]. Ubrzanje procedure pomoglo bi usvajanje pisanih uputstava za pregovore, te izmjena zakonskog okvira koji bi garantovao mogućnost povrata sredstava i vremenski okvir dospijeća kreditnih sredstava.

Također je potrebno provoditi opsežnije i kvalitetnije geološke radove kako bi se glavni projekat uskladio sa stanjem na terenu te utvrditi organ koji će nadzirati proces implementacije projekata; smanjiti broj potrebnih dozvola i saglasnosti za početak gradnje te pojednostaviti proceduru dobijanja preostalih dozvola; pojednostaviti i ubrzati proces eksproprijacije zemljišta uvođenjem instituta sporazumnog prenosa vlasništva, te usvojiti pisana uputstva za pregovore sa međunarodnim kreditorima i usvojiti izmjene zakonskog okvira koji bi garantovao mogućnost povrata sredstava i vremenski okvir dospijeća kreditnih sredstava.

Ovakve mjere potrebno je provesti u cilju prevazilaženja prepreka koje koče bržu implementaciju javnih investicija, a time i ekonomski rast BiH.

——————————————————————————————————

Tekst je podržan kroz ACTION SEE projekat koji provodi Metamorphosis fondacija za internet i društvo, u partnerstvu sa Westminster fondacijom za demokratiju iz Velike Britanije, CRTA – Centrom za istraživanje, transparentnost i odgovornost iz Srbije, Udruženjem građana Zašto ne? iz Bosne i Hercegovine, Centrom za demokratsku tranziciju iz Crne Gore, Open Data Kosovo sa Kosova i Levizja Mjaft! iz Albanije, uz finansijsku podršku Evropske unije.

Stavovi sadržani u ovom tekstu su isključiva odgovornost Liberalnog foruma BiH i InfoRadara i ne odražavaju stavove Evropske unije.