Vlasnici i urednici petparačkih Čovićevih portala mogu biti zadovoljni – njihov novinarski žanr dobija svoju regionalnu franšizu. Novinarstvo je to, ako se o novinarstvu uopšte može govoriti, sastavljeno od gomile opštih nacionalističkih fraza koje se na dnevnoj osnovi plasiraju kao apsolutne istine i nikad podrobno ne obrađuju, najgoreg oblika govora mržnje i pežorativnog prikazivanja jednog čitavog naroda, kleveta, montiranih privatnih prepiski, lažnih vijesti, poziva na linč i izazivanje haosa u društvu...
“Novinarstvo“ je to, koje uostalom, ni po čemu nije pretjerano orginalno i tek slijedi „svijetlu“ tradiciju fabrike laži i širenja mržnje iz najboljih dana ratnohuškačkog balkanskog žurnalizma, ali koje je ipak rijetko gdje kao u Čovićevim stranačkim medijima dobilo svoje uobličenje kao jedini način izričaja. U uređenim i civiliziranim državama takvi portali zbog govora mržnje u gorem slučaju bivaju zakonom zabranjivani, a u boljem njihovi vlasnici i urednici danonćno sjede po sudovima gdje im se izriču drakonsko kazne. No, u našem regionu oni, čini se, iz dana u dana sve više postaju zvanični društveni narativ.
Upravo neinventivno đoneći mantre i stil ovih medija, Aleksandar Stanković spiskao je nešto manje od sat vremena na intervju s članom Predsjedništva BiH Željkom Komšićem. Stanković, evidentno je, lijena osoba je. Ni činjenica da mu radno vrijeme sedmično iznosi svega jedan sat nije mu dovoljna motivacija da se barem za taj jedan sat pošteno pripremi. Generalna neupućenost u temu, bez obzira o kojoj temi na dunjaluku treba da razgovara sa svojim sagovornikom, već mu je postalo prepoznatljivo obilježje.
Upravo neinventivno đoneći mantre i stil ovih medija, Aleksandar Stanković spiskao je nešto manje od sat vremena na intervju s članom Predsjedništva BiH Željkom Komšićem. Stanković, evidentno je, lijena osoba je. Ni činjenica da mu radno vrijeme sedmično iznosi svega jedan sat nije mu dovoljna motivacija da se barem za taj jedan sat pošteno pripremi. Generalna neupućenost u temu, bez obzira o kojoj temi na dunjaluku treba da razgovara sa svojim sagovornikom, već mu je postalo prepoznatljivo obilježje.
Za gotovo dvije decenije koliko vodi svoj talk show ne pamti se nijedna njegova intigrantna misao, duhovita dosjetka ili ubitačna metafora. Tek nekoliko verbalnih uništavanja gostiju, ali i mnogobrojni gafovi koji su zorno svjedočili o generalnoj neupućenosti, poput legendardnog blamiranja pred pokojnim Marijanom Hanžekovićem kada je samouvjereno pokazivao da ne zna razliku između prihoda i profita (što je jedna od stvari koje do osmog osnovne većina savlada samom činjenicom da žive u civilizaciji) ili kada je u emisiju izvjesnog Darka Mihajlovića doveo da raspreda o pošastima neoliberalizma, predstavivši ga kao ekonomistu i vlasnika četiri doktorata.
Ispostavit će se, međutim, da je dotični bio obični šarlatan, anonimus sa završenom srednjom školom, što je obrazovanije gledateljstvo već nakon prvih nekoliko tendencioznih i neuki fraza prepoznalo, no ne i Stanković, za kojeg smo kasnije saznali da je šarlatana u emisiju pozvao nakon što ga je ovaj dubinski impresionirao svojim argumentima lažno mu se predstavljajući. Stankoviću, naravno, nije palo na pamet da provjeri pozadinu svog gosta. Stanković, osim što je lijen, mnoge stvari evidentno ne čita, pa znanje od šarlatanstva ne može da razluči. Ali zato nepopularnim gostima pristupa bokserski. Napada, na momente se odmiče, čeka sagovornika na krivoj nozi i onda opet krvoločno napada, nastojeći, najčešće kroz pokušaje hvatanja u laži i nelogičnostima, nokautirati sagovornika.
Ovakav pristup goste uglavnom tjera da se od početka drže defanzivno, oprezno i zatvoreno, zbog čega njegovi intervjui najčešće ne idu u dubinu stvari i iz njih u konačnici ne saznamo puno. No Stankoviću to i nije bitno, jer osnovni cilj je kroz mačoistički gard, mrštenje, odmjeravanja i napade satrati sagovornika i jednom sedmično pokajmačiti sat vremena slave. Drugim riječima, Nedjeljom u dva emisija je koja nije namijenjna ni gostima ni publici, nego Stankoviću, a sagovornici su u boljem slučaju samo dekor, u gorem žrtva koja je došla na megdan.
Upravo te najgore, a tipične Stankovićeve osobine su u jučerašnjem intervjuu kao jedan neukusni sataraš servirane Komšiću. Evidentno dubinski neupućen i pride nezainteresovan za situaciju i politički sistem u Bosni i Hercegovini, a suočen s glasnim negodovanjem i bijesom hercegovačkih ekstremista što ga uopšte zove u emisiju, Stanković je, prepadnut za svoju reputaciju, odlučio da se opere i dokaže pokušajem nokautiranja Komšića. Inspirciju za to tražio je u Čovićevim glasilima i glasnicima. Tako je umjesto vođenja smislenog i zrelog razgovora o političkoj sitauciji i izazovima pred kojim stoji njegova zemlja, Komšić više od polovine intervjua bio primoran odgovarati na nesuvisle huškačke ludorije neinventivno prepisane s portala Poskok.info.
U nešto od manje od sat vremena našlo se mjesta za pitanje o nekakvom neprimjerenom transparentu koji je neko držao na nekom od desetina predizbornih skupova DF-a, kao i za pitanje o dijelu ukradene privatne prepiske (utuživo djelo) Komšićevog savjetnika. Našao je Stanković mjesta i za Juricu Gudelja, urednika portala koji Bošnjake naziva „sjemenom ISIL-a“ i „nasljednom predodređenim da izdaju i prevare“, da u prilogu Maje Sever sruči bujicu mržnje i uvreda na račun Komšića. U maniru opskurnih portala koji su mu služili kao inspiracija pokušao je Stanković prikazati Komšića i kao uzurptatora hrvatske pozicije u Predsjedništvu, citirajući jednu jedinu rečenicu iz Ustava BiH u kojoj se spominje „hrvatski član“, ali ignorišući sve ostale koje govore o članu Predsjedništva „iz reda hrvatskog naroda“.
U istom maniru Stanković je pokušao i diskreditovati i omalovažiti Komšićevo zalaganje za građansku državu insistirajući na tvrdnji da je licemjerno boriti se za taj cilj kroz djelovanje u političkom sistemu koji je zasnovan na etničkom predstavljanju, što je logiciranje na nivou tvrdnje da su pripadnici Republikanske stranke Abrahama Lincolna u SAD-u sredinom 19. stoljeću bili licemjeri jer su robovlasništvo u toj zemlji ukinuli ulaskom u institucije države koja je priznavala robovlasništvo!
(Jedan sasvim tipičan Poskokov naslov, potegnut u Stankovićevoj emisiji)
Ono za šta, međutim, Stanković u nešto manje od sat vremena svog intervjua nije našao vremena je da pita o regionalnom skandalu slavljenja Dana Republike Srpske od strane predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića, krizi vlasti u BiH, putu Bosne i Hercegovine u NATO i Evropsku uniju, sve većem uplivu Rusije u BiH i region, Miloradu Dodiku, položaju Bosne i Hercegovine u aktuelnim geopolitičkim odnosima, planovima Predsjedništva BiH i Komšićevog kabineta za naredne četiri godine, stanju na bh. ljevici, regionalnim odnosima... Zapravo, većini stvari o kojima bi u ozbiljnom intervjuu bilo dolično razgovarati s nosiocem najviše funkcije jedne strane i pritom susjedne države.
Sam Komšić, iako je u intervju na početku ušao samouvjereno i argumentivano, očito i sam iznenađen pitanjima koje je dobijao, vremenom je počeo gubiti konce i, kako je emisija odmicala, davati sve neuvjerljivije i bezvoljnije odgovore. Ako, što je bio izvjesno, nije očekivao onakvu vrstu pitanja i nije se ugodno osjećao tokom kojim je razgovor otišao, trebao je pokušati u jednom trenutku presjeći intervju i Stankoviću skrenuti pažnju da bi trebali razgovarati o ozbiljnim temama, ili pak iskoristiti pouzdanu, oprobanu taktiku mnogih političara da u intervjuima nađu načina da kažu ono što žele bez obzira šta ih se tačno pita.
Ipak, ako Stanković uslijed svog pomno njegovanog imidža provokativnog i uvijek spremnog boksera, barem za borbu iako najčešće ne i za temu, i nije bio u stanju pokazati elementarno poštovanje prema funkciji osobe koju je ugostio, ispod svakog ljudskog i profesionalnog nivoa bilo je „provokativnost“ u intervju svesti na neinventivno prepisivanje vulgarnih fraza, montaža i kleveta s opskurnih ekstremističkih portala Dragana Čovića. Čitav intervjuu tako je prošao u atmosferi tvrdoglavog i besmislenog pokušaja diskreditacije Željka Komšića, a hrvatska javnost nakon svega nije dobila priliku postati ni za zehru informisanja o situaciji u Bosni i Hercegovini te liku, djelu i politikama samog Željka Komšića. Ako je i od Stankovića, previše je!
Sam Komšić, iako je u intervju na početku ušao samouvjereno i argumentivano, očito i sam iznenađen pitanjima koje je dobijao, vremenom je počeo gubiti konce i, kako je emisija odmicala, davati sve neuvjerljivije i bezvoljnije odgovore. Ako, što je bio izvjesno, nije očekivao onakvu vrstu pitanja i nije se ugodno osjećao tokom kojim je razgovor otišao, trebao je pokušati u jednom trenutku presjeći intervju i Stankoviću skrenuti pažnju da bi trebali razgovarati o ozbiljnim temama, ili pak iskoristiti pouzdanu, oprobanu taktiku mnogih političara da u intervjuima nađu načina da kažu ono što žele bez obzira šta ih se tačno pita.
Ipak, ako Stanković uslijed svog pomno njegovanog imidža provokativnog i uvijek spremnog boksera, barem za borbu iako najčešće ne i za temu, i nije bio u stanju pokazati elementarno poštovanje prema funkciji osobe koju je ugostio, ispod svakog ljudskog i profesionalnog nivoa bilo je „provokativnost“ u intervju svesti na neinventivno prepisivanje vulgarnih fraza, montaža i kleveta s opskurnih ekstremističkih portala Dragana Čovića. Čitav intervjuu tako je prošao u atmosferi tvrdoglavog i besmislenog pokušaja diskreditacije Željka Komšića, a hrvatska javnost nakon svega nije dobila priliku postati ni za zehru informisanja o situaciji u Bosni i Hercegovini te liku, djelu i politikama samog Željka Komšića. Ako je i od Stankovića, previše je!