Sarajevo: Teheran, metropola i kasaba

Vjerovatno je danas teško naći primjer grada o kojem postoji toliko oprečnih mišljenja i međusobno nepovezivih pogleda kao što je slučaj sa Sarajevom. Pritom vrlo je teško čuti ili pročitati objektivan i realan opis Sarajevo. Uglavnom se sve svodi ili na zlonamjerno pljuvanje i kritikovanje ili pak veličanje i okivanje u zvijezde grada, zavisno od pobuda i ličnih percepcija pojedinaca koji donose sud o njemu.

Tri oprečnosti

Sarajevo je mahala, puna pakosti, zlobe, tračeva, podmetačina, primitivizma, lošeg karaktera, iskrivljenih pogleda na ljude i dešavanja; mahala sa krizom identiteta, krizom morala, puna lažnog kosmopolitizma; Sarajevom danas haraju ratni profiteri, primitivci koji su u grad došli za raznih strana donijevši sa sobom kofer nekulture i pretvorivši Sarajevu u grad ogromnih socijalnih razlika, krnkluka i turbo folka. Naprosto, Sarajevo je mahala koja je postala grad u sretno vrijeme SFRJ, a sada se vraća svojim korijenima, odnosni ponovo postaje ili je već postala kasaba.
Sarajevo je jedan od najtolerantnijih i najotvorenijih gradova u Evropi, raskrižje kultura, simbol multikulturalizma i evropski Jeruzalem; grad dobrodušnih i solidarnih ljudi, dobrog komšiluka, ljubaznosti i druženja; grad s dobrom hranom, najboljom vodom i fenomenalnim sadržajem sa svoje posjetioce.

Sarajevo odavno više ne liči na ono što je nekad bilo. Od rata na ovamo u Sarajevu je trajao proces islamizacije, tako da je grad danas čista bošnjačko-muslimanska sredina u kojoj je uništen svaki trag postojanju drugih naroda, religija i njihovih kultura; Sarajevo je grad u kojem je zabranjeno točenje alkohola, u kojem je službeni pozdrav u svim javnim institucijama eselamu alejkum i u kome se malobrojni preostali pripadnici nemuslimanskog življa svakodnevno šikaniraju i tjeraju na odlazak. Sarajevo je grad koji je danas, kako ga je vrli vožd Dodik često oslovljavao, evropski Teheran.

Teheran

Prije svega, potpuno pogrešnom i zlonamjernom vidim ovu zadnju sliku o islamiziranom Sarajevu koja se od raspada Jugoslavije u javnosti vrlo često nameće i promoviše. Ta slika, budimo sasvim jasni, ciljano je sklepana u, prema Sarajevu neprijateljski raspoloženoj, srpsko-hrvatskoj kuhinji i od strane pojedinaca koji u svojim glavama još uvijek vode ratove drugim sredstvima. Pričama o nekakvom islamiziranom Sarajevu žele dati kredibilitet svojoj verziji istine o borbi „protiv islamskog fundamentalizma“ i zaustavljanju širenja islamizma u Evropi, protiv koga, se, je li, valja i danas boriti, sa Sarajevom kao njegovim epicentrom. Ovu priču o islamiziranom Sarajeva povremeno, a i skroz drugih pobuda promovišu i pojedini građani Šehera, mahom ljubitelji prošlog režima, koji u današnjem Sarajevu vide sveopštu islamizaciju i u njoj ne pronalaze svoje mjesto.

Kao neko ko je rođen i čitav život živi u Sarajevu, a usput je i agnostik, moram reći da nikad na svojoj koži nisam osjetio nikakvu radikalnu islamizaciju ili pokušaj nametanja vjere, ali iz učestalih redaka koje o Sarajevu pišu pojedinci koji u taj grad vrlo izvjesno u životu nikad nisu kročili, dalo bi se naslutiti da svi nosimo brade i povazdan samo klanjamo, da je alkohol strogo zabranjen i ne toči se ni u jednom kafiću, dok je pozdrav eselamu alejkum zamijenio ono jaransko đesi i vozdra, ili službeno dobar dan. Međutim, istina je da se samo u neznantnom broju kafića i restorana (što je njihovo potpuno pravo) ne toči alkohol, da ćete i u vrijeme najsvetijeg muslimanskog mjeseca ramazana u svim pubovima i kafićima vidjeti ljudi koji sasvim slobodno piju alkoholna pića, a u životu mi se za ove 24 godine još nije desilo da me neko u bilo kojoj javnoj instituciji pozdravi nekim muslimanskim pozdravom, od čega su pojedini zlonamjerni autori kreirali svojevrstan mit. Također, vidjet ćete i pune džamije od kojih su mnoge novoizgrađene, štandove na kojima se prodaje vjerska literatura, a pojedinci će se morati pomiriti s činjenicom da su mnogi islamski intelektualci i vjerski službenici danas ugledne ličnosti u društvu. I možda baš tu leži ključ priče o islamizaciji i muslimanskoj netolerantnosti u Sarajevu; vrlo je moguće da određene osobe navikle na drugačije odnose i podjele uloga u društvu naprosto ne mogu podnijeti činjenicu da se vjernici više ne moraju kriti po mišijim rupama, te da sada moraju prihvatiti da s njima dijele ljudske slobode i koegzistenciju s potpuno jednakim pravima,

Eksterijer

No, ako tvrdnje o ismaliziranom Sarajevu odbacujem kao gnusne, zlonamjerne i ideološki inspirisane, one druge dvije, međusobn suprostavljene, o Sarajevu kao gradu koji postaje metropola, odnosno ruiniranom gradu koji se pretvara u kasabu, mislim da itekako zaslužuju pažnju. Naime, obje crno- bijele percepcije su u isto vrijeme i tačne i pogrešne, jer ma koliko to nelogično zvučalo Sarajevo se u neku ruku istovremeno pretvara i u jedno i u drugo. Ako s jedne strane pogledate broj tržnih centara, poslovnih i stambenih objekata koji su se ubrzano izgradili i grade se u Sarajevu, jasno će vam biti da grad možda po prvi put u svojoj historiji počinje poprimati oblik ozbiljnog modernog grada. Iako ćete od pojedinih patetičnih nostalgičara za nekim drugim vremenima i nekim drugim sistemom često čuti negativne komentare na račun tih građevina i svega što simboliziraju, neosporno je da oni gradu daju daleko ozbiljniji i moderniji izgled i možda predstavljaju kamen temeljac i najavu za neko buduće daleko naprednije Sarajevo. No, treba imati na umu da je ogromna većina tih objekata izgrađena privatnim novcem i kao rezultat ideja i interesa pojedinaca.

Nažalost, oni segmenti grada koji su pod nadzorom lokalnih vlasti odaju mnogo goru sliku o gradu. Sarajevo je danas poprilično zapušten i nenjegovan grad- pun smeća, oronulih fasada i ulica izbušenih poput švicarskog sira, grad kojim nekoliko hiljada pasa lutalica patrolira svim gradskim četvrtima usput prepadajući građane i i s vremena na vrijeme ujedajući nekog od njih. Iako su ovo stvari zbog kojih lokalne vlasti prvenstveno i postoji, ovakvi ožiljci i kraste se već godinama množe na tijelu grade bez da se nešto konkretno poduzme za njihovo otklanjanje, jer su naše vladajuće strukture zauzete smjenama vlada svaka 2-3 mjeseca, krpljenjem negativnog poslovanja štetočina ala GRAS-a i gradnjom nekakvih dvorana i nazovi stadiona koji uglavnom zjape prazni. Sarajevo kao glavni grad jedne evropske države jednostavno sebi ne smije dozvoliti da mu sa većine zgrada (koje su uglavnom u vlasništvu opština) otpadaju sive i zapuštene fasade, da bude pretrpano smećem, da mu horde lutalica svakodnevno tutnje glavnom ulicom, da mu u saobraćaju hara potpuni haos- da jednostavno bude zapušteno i neuredno i u tom pogledu odaje jedan krajnje sumoran utisak. Naime, sve nabrojano, od fasade do lutalica su stvari koje se uz malo volje i finansijskih sredstava mogu riješiti i mislim da bi pritisak građana prema vlastima trebao ići prvenstveno u pravcu rješavanja pomenutih problema.

Od kritičara današnjeg Sarajeva također ćete često čuti tvrdnje tipa kako Sarajevo izgleda ružno i zaostalo u poređenju sa Pragom ili Bečom. Porediti Sarajevo s primjerice Bečom koji je dugo vremena bio središte jedne od najmoćnijih evropskih carevina ikad, a svojevremeno čak i svojevrsni centar svijeta, te i danas predstavlja jedno od kulturnih središta svijeta- krajnje je besmisleno, jer Sarajevo nikad i ni po čemu nije imalo ni približan značaj ili veličinu Beča. Sarajevo je mal i simpatičan, poput svakog drugog specifičan grad, ali svakako i grad sa svojom dušom koji ima šta ponuditi..

Kao mjesto koji baštini jedan čudnovat a ipak tako skladan miks Osmanske orijentalne kulture i austorugarske srednjoevropske arhitekture, betonsko sivilo realsocijalizma i velebane zgrade modernog doba, kao grad sa jakom dobrom i jeftinom gastronomskom ponudom, olimpijskim planinama, kao mjesto gdje je počeo Prvi svjetski rat, kao grad koji je preživio najdužu opsadu u modernoj historiji; grad sa specifičnom kulturom i duhom, Sarajevo mora biti turistički brand koji će godišnje privlačiti stotine hiljada posjetioca iz čitavog svijeta, Nažalost, čini mi se da sve navedene prednosti Sarajevo ne koristi dovoljno. Od stvari poput pomenute neuređenosti i zapuštenosti, preko bezsadržajnih muzeja u kojima možete doživjeti samo veliko razočarenje, do jako siromašnog noćnog života koji najčešće završava oko 11 naveče, Sarajevu zaista mora unaprijediti mnoge stvari da bi se moglo nazvati istinski modernim i uređenim gradom.

Kasaba

No, ako je sarajevski eksterijer postao mješavina velikih modernih i zapuštenih oronulih zgrada, dobre hrane i neočišćenog smeća, čini mi se da s druge strane grad danas prolazi kroz jednu svojevrsnu moralnu krizu i da prvenstveno u tom pogledu počinje ličiti na kasabu. Sarajevo je imalo tu nesreću da kao glavni grad bude sjedište svih mogućih političkih institucija i stranaka, a u divljajućoj postdejtonskoj partiokratiji to je ujedno značilo i stvaranje jedne potpuno nove elite i klase sastavljene od glavatih političkih hobotnica koje su cijelim gradom raširile pipke svojih (nerijetko i kriminalnih) interesa, sukoba i veza, i time poklopili sve značajnije dijelove gradskog života- od akademskih institucija, preko biznisa do medija. Biti politički podoban i blizak eliti, poslije rata je postao glavni način za ostvarivanje uspjeha u društvu i osiguravanje prestiža. To je dovelo do potpune politizacije društva, gdje su se sve značajnije društvene institucije podijelile na suprostavljene političke torove, dok je politika kao takva s dominatno ličnim interesima i motivima, postala ključna tema i zanimacija. Tako je u monotonim i plitkim medijskim formama, jedini„ozbiljan“ sadržaj, u pauzama između turbo folk showova i tračerskih emisija, postalo beskonačno prepucavanje stranačkih stjegonoša sa pratećom podrškom lutaka iz nevladinog sektora i dežurnih kvazi analitičara, uz neskriveno agitovanje za jednu ili drugu političku opciju u zavisnosti od toga ko stoji iza medija. Ozbiljno istraživačko novinarstvo i zanimljivi medijski sadržaji odavno su postali nešto nezamislivo.
Akademske institucije kao drugi stub naše društvene truleže kojima suvereno gospodare fosilni ostaci bivšeg režima (čast izuzecima), već godinama kako javnost tako i svoje nesretne studente mentalno terorišu svojom beskonačnom bezidejnošću, dok čvrsto umotani hobotničinim pipcima uživaju ugled neupitnih društvenih autoriteta i eksperata za sve i svašta, iako dalje od BiH teško da je za njih iko i čuo. Pojavi se tu s vremena na vrijeme i pokoji mladi „analitičar“ i „kritičar“ čvrsto povezan sa ovom ili onom vladajućom društvenom strukturom koje su podijelile rejone prava na istinu, savršeno podoban, jer za razliku od svojih mentora ima tu slobodu da bez dlake na jeziku i ustručavanja prenosi njihove stvarne misli.

Političke elite u svojim kandžama još uvijek uspijevaju držati i ekonomiju. Od kraja rata na ovamo traje proces stvaranja zavisnika o državi, što kroz pravljenje socijalnih slučajeva od bivših boraca, što kroz gomilanja državne administracije u koju se zapošljavaju odani politički kadrovi i članovi vladajućih porodica. Za potrebe stvaranja zavisnika i zapošljavanja podobnika sačuvane su i mnoge državne kompanije. Tu su također i formalno privatne firme koje su međutim pod strogim nadzorom ove ili one političke partije koja im, zahvaljući polugama vlasti, osigurava unosne poslove i javne radove, a zauzvrat dobija finansijsku podršku za svoje aktivnosti.

Ako se riba čisti od glave očigledno će za stvaranje nekog boljeg i ljepšeg Sarajeva prvo trebati dovesti u red našu političku, intelektualnu, medijsku i ekonomsku scenu. No, ni situacija s običnim građanstvom nije mnogo bolja. Premlad sam da bih mogao imati lični doživljaj prijeratnog Sarajeva i donijeti sud o njegovom čuvenom nekadašnjem duhu. Iako je Sarajevo i danas grad u kome svakodnevno srećem predivne, opuštene i nadasve duhovite ljude, ne može se ne primjetiti nekultura i divljaštvo koji su postali bitno obilježje ovog grada. Kese sa smećem koje lete kroz prozore, armije nervoznih i neljubaznih ljudi, automobili parkirani na sred ulice, obijanje automobila i stanova, pljačkanje turista od konobara i revizora, mahalski banditi koji reketare ljude i s vremena na vrijeme nekog premlate ili čak i ubiju, danas su nažalost također jedno problematično i primjetno obilježje grada.

Pored toga, popularna kultura Sarajeva danas stoji vrlo loše i više nema tih brandova kao nekad po kojima je grad bio poznat. Današnje Sarajevo nema svoju Top listu nadrealista, New Primitivse, Indexe, Bijelo Dugme, Zlatne palme i lavove, Radio 202 i ostale kulturne proizvode koji su grad, ma šta neko mislio o njima, ipak proslavili širom prostora bivše Jugoslavije. Istini za volju današnje Sarajevo ima svog Oscara, s vremena na vrijeme uzme i nekog Medvjeda, pojavi su tu i poneki kvalitetan mladi bend, no sve su to više ekscesi nastali kao rezultat individualnog rada i ambicije, ali primjetno nedostaje sistem koji bi ponovo razvio tu svojevrsnu industriju sarajevske kulture. Istina je da i pored uspjeha pojedinih filmova i režisera, kinematografija u BiH je krajnje nerazvijena i godišnje se u prosjeku snimi jedan film; kulturna dešavanja u gradu su rijetka i ponuda je krajnje mizerna; Zemaljski muzej kao najznačajnija kulturna institucija je zatvoren; grad nema više onih rock i pop bendova koji bi poharali prostor čitave bivše države; kvalitetne predstave u gradu su rijetke a dobre svirke još rjeđe; glavni medijski sadržaji postali su Red Carpeti, Glam Blamovi i ZMBT; mladi ljudi za razliku od svojih prethodnika generalno su bezidejni, neambiciozni i pomireni na sudbinom dok je omiljena aktivnost većina građanstva cjelodnevno ispijanje kafa uz tračanje i vođenje najbesmislenijih mogućih razgovora…

Šta je Sarajevo danas?

Dakle Sarajevo je danas na pola puta između metropole i kasabe. Zahvaljujući većoj otvorenosti prema svijetu i investicijama (kojih u budućnosti mora biti više) Sarajevo u fizičkom smislu po prvi put počinje dobijat izgled jednog modernog evropskog grada, a sve veći broj turista koji posjećuju grad i dešavanja poput Sarajevo film festival postepeno gradu daju pečat evropskog imidža. S druge strane grad je u tom nekom kulturnom pogledu doživio evidentno proseljačenje i moralnu degradaciju. Kao objašnjenje ovog fenomene od „rođenih“ Sarajlija ćete čuti da je uzrok tome navala raznim „primitivaca“ i „seljačina“ nakon rata u Sarajevu, koji su sa sobom donijeli svoju nekulturu i uništili nekadašnji duh i izgled Sarajeva. Iako takva objašnjenja vjerovatno imaju uporište, ona su u suštini samo pokazatelj ništa manjeg uskogrudnosti i primitivizma tih „rođenih“ Sarajlija koji samo mjesto rođenja doživljavaju najvećim uspjehom u životu, dok zatvoreni u svoj gradić i slijepo odani njegovim navodnim vrijednostima sunarodnjake koji nisu imali sreću da budu rođeni u istom gradu kao i oni posmatraju kao primitivne barbare nedostojne življenja u Sarjaevu. Beskonačno patetisanje i prisjećanja na stare dobre dane osim produžavanju agonije, neće moći donijeti istinski napredak i poboljšanje života u ovom gradu. Sarajevo neophodno mora postati otvoreno, rašireno i kosmopolitsko, grad koji će u svakom pogledu glavni centar u BiH- od ekonomije preko kulture do sporta; grad koji će biti u stanju da asimilira, predvodi i prednjači, regionalni centar koji će iskoristiti svoj historijski značaj i obilježja koja ima i postati značajna tačka na karti svijeta. Iako današnje Sarajevo opterećeno brojnim problemima je još uvijek daleko od tog ideala, uz bolji sistem i organizaciju, te pojavu ambicioznih i sposobnih ljudi sa korisnim idejama, grad bi u relativno kratkom roku mogao postati vrlo poželjno i lijepo mjesto za življenje.

Sarajevo je danas puno papaka, ali i stare dobre gradske raje; seljačina i gospode; ološa i dobrih ljudi; kriminalaca i humanista; genijalaca i lupeža; kreativaca i podanika; radnika i ljenjivaca. Sarajevo je grad pun pakosti, zlobe, tračeva, podmetačina, primitivizma, lošeg karaktera, iskrivljenih pogleda na ljude i dešavanje, ali i grad druženja, sevdaha, komšiluka, ljubaznosti, gostoprimljivosti i otvorenosti. Ukratko, u Sarajevu kao i u većini sredina svijeta sretat ćete najrazličitije ljude sa najrazličitijim osobinama i ponašanjima, no oni koji budu glasniji i uporniji na kraju će kreirati dominantnu sliku svog grada.