KOMŠIĆ JE ODGOVOR NA NACIONALISTIČKO SILEDŽIJSTVO HDZ-a: Da li će Čović na izborima platiti cijenu vlastitog radikalizma

Piše: Danijal HADŽOVIĆ (Izvor: Slobodna Bosna)

Prije samo nekoliko mjeseci bilo je uistinu teško vjerovati da bi Željko Komšić mogao ponovo zasjesti u Predsjedništvo BiH. Nakon solidnog rezultata na izborima 2014. godine, kada je bio treća stranka u Federaciji, DF je vrlo brzo ušao u fazu unutrašnjih sukoba, osipanja i gubitka relevantnosti. Tako je na izborima 2016. osvojio svega oko 60.000 glasova, što je bilo za gotovo 100 hiljada manje u odnosu na opšte izbore. Poslije izbora dodatno su produbljeni unutarstranački sukobi, te su nastavljenja ospipanja i prelasci članstva u suparničke političke opcije. Malo ko je mogao vjerovati da bi uslijed takvog stanja u stranci Komšić opet mogao biti ozbiljan kandidat za Predsjedništvo, nakon što je uvjerljivo pobjeđivao 2006. i 2010. godine.

Ipak, prema posljednjim istraživanja Valicona, Komšić i Čović su potpuno izjednačeni u podršci koju uživaju među biračima. Treba napomenuti i da je ovo najoptimističnije istraživanje prema Čoviću do sada, jer su sva ona ranija pokazivala ubjedljivu prednost na strani Komšića.

Šta se desilo da Komšić u kratkom vremenu od duboke političke krize postane ozbiljan kandidat da zamijeni Čovića u Predsjedništvu?

Ukratko, Čović plaća cijenu vlastitog radikalizma. Nakon platformaške vlasti u periodu 2010. - 2014., mnogi su bili skloni povjerovati HDZ-ovoj tezi, iznošenoj mahom uz veliku dozu ostrašćenosti, da je formiranje vlasti bez njih dovelo do bespotrebnog dizanja međunacionalnih tenzija u Federaciji i da ključ stabilnosti i harmonije leži u dogovornoj vladavini "legitimnih" predstavnika svakog naroda. Nakon izbora 2014. HDZ se vratio u vlast, no ojačan i konsolidovan na vlasti, s rukovodećim pozicijama u rukama, ne da nije doprinio harmonizaciji odnosa, nego je demontritrao otvorenu rušilačku politiku prema državi i nebouzdano nacionalističko ludilo . Teško je pobrojati sva nedjela koje je u protekle četiri godine napravio HDZ i pritom pravilno procijeniti koje je veće od kojeg, bilo da se radi o suzdržanosti prilikom glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici, širenju teorija o Bošnjacima kao potencijalnoj terorističkoj prijetnji u najvišim evropskim krugovima, Čovićevog izjednačavanja građanske države s islamskom državom (čime Bošnjacima indirektno oduzima pravo na najviše demokratske tekovine i imputira kolektivni vjerski radikalizam), organizovanog veličanja osuđenih ratnih zločina u Hagu, slikanja s arhitektom pokolja u Ahmićima Dariom Kordićem, otvorenih prijetnji pravljenjem postizbornog haosa i raspada države ukoliko se ne usvoji izborni zakon po njihovoj mjeri, ili instaliranja čitavog niza huškačkih stranačkih medija koji su dosegli nove visine novinarskog beščašća, gdje je jedan od njih otišao čak i dotle da pokolj u Ahmićima proglasi "sprječavanjem širenja ISIL-a u Evropi". Uz sve vrijeme održavanu koaliciju sa SNSD-om, koja je i formalizovana najavom famoznog "plana B", pred BiH se nadvila opasnost da u Predsjedništvo kao ključnu instituciju ove zemlje zasjednu lideri dvije najneprijateljskije stranke prema državi, koje svoje ujedinjene rušilačke namjere više i ne kriju.

Ova demonstracija nacionalističkog siledžijstva i antidržavnog djelovala od strane HDZ-a u prvom redu je dovela do konsolidacije i jedinstva probosanskih stranaka, barem po pitanju ključnih pitanja oko ustavnog uređenja i izbornog zakona. Zatim je ponovo osnažila i u žižu izbacila ideju građanske države kao protuteže HDZ-ovom modelu troetničke konsocijacije. I treće, politički je ponovo ojačala Željka Komšića kao antipoda Draganu Čoviću.

Teorija kako je Komšić glavni uzrok Čovićevog nacionalističkog djelovanja i kako njih dvojica sve vrijeme "hrane jedan drugog", koju su ovih dana podastirali trećerazredni analitičari i marginalni kandidati, dubinski je netačna i tendenciozno zlonamjerna. Naime, pomenuta bujica nacionalističkog siledžijstva nije se desila u trenutku Komšićeve vladavine i HDZ-ovog bijesa zbog opozicione nemoći, nego upravo u vrijeme kada je bio osokoljen vlašću s nikad moćnijim pozicijama, a Komšić čelnik oslabljene opozicione partije koju su potresali duboki unutrašnji problemi. U tom smislu oživljena Komšićeva popularnost rezultat je masovnog građanskog otopra Čovićevoj rušilačkoj politici, ali nije Čovićeva rušilačka politika posljedica Komšićeve popularnosti.

Bez obzira šta neko mislio o dosadašnjim političkim rezultatima i djelovanju Komšića, i ma koliko zamjerke na račun njegovog nedovoljnog rada i nedovoljno državničkog držanja bile i utemljene, činjenica je da se radi o jedinom kandidatu koji je u stanju mobilisati dovoljan broj glasača da porazi Čovića. A to nije tek izbor između Čovića i Komšića, nego u širem smislu izbor između onoga ko je puškom branio BiH i onoga ko je eksploatisao robovsku radnu snagu logoraša iz Heliodroma, izbor između građanske i troentitetske BiH, i u prvom redu, izbor između Bosne i Hercegovine i Herceg-Bosne. Između te dvije strane stoji nepremostiva civilizacijska provalija. Stavljati znak jednakost između njih jednako je kao i kada Čović građansku državu izjednačava s islamskom državom. Stoga, glavni krivac za eventualni poraz Dragana Čovića na izborima, bit će Dragan Čović. Lekcija koju bi on i njegovi poleni u konačnici iz svega trebali izvući je da se radikalizam ne isplati i biva na kraju kažnjen.

POSLJEDICE IZOLACIONISTIČKE DODIKOVE POLITIKE: U RS-u najveći broj samoubistava, najmanje stranih investicija, turista ni na mapi….

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Novi mali diplomatski skandal trese BiH, a njegov je autor Milorad Dodik, ko drugi.  Predsjednik RS-a usprotivio se dolasku Bedžeta Pacolija,  ministra vanjskih poslova Kosova, koji je na poziv MVP BiH Igora Crnadak trebao posjetiti  Banja Luku, nazivajući ga ministrom lažne države i poručujući mu da nije dobrodošao.  Iako mu je Crnadak garantovao sigurnost i dobrodošlicu u drugom najvećem bh. gradu, uslijed, kako je rekao, Dodikovih prijetnji, Paccoli je otkazao posjetu te neće učestvovati na sastanku SEECP-a.

Pacoli je pritom istakao i da Dodik predstavlja „veliku brigu za sve na Zapadnom Balkanu“.

Mišljenje s Pacolijem dijeli i bivši visoki predstavnik u BiH i austrijski diplomata  Wolfgang Petritsch koji je istakao da je Dodik potpuno izoliran i da ga u zapadnim diplomatskim krugovima odveć niko ne uzima za ozbiljno, te da mu je od vanjskih partnera ostala jedino službena Moskva koja ga koristi kao sredstvo da naljuti EU. Tačnost Petricevih riječi potvrđuje i činjenica da je Dodik i na crnoj listi Sjedinjenih Američkih Država, da je za dlaku izbjegao i sankcije Evropske unije, te da od zapadnih diplomata već odavno niko ne komunicira s njim.

Iako je na vanjskom planu potpuno irelevantan i nadasve bezopasan, na unutrašnjem planu Dodikova suluda politika ostavlja krajnje pogubne posljedice, u prvom redu po RS. Njegova agresivna nacionalistička retorika, bahaćenje, sukobljavanje sa svima, prijetnje i otvoreno vrijeđanje stranih diplomata, u širim narodnim masama bude osjećaj nacionalnog ponosa i veličine, uzrokojući većinsku podršku lideru koji se naizgled nikog ne boji, ni pred kim ne puzi i čuva ponos i snagu Republike Srpske. No, u  stvarnosti ta politika, potpuno inverzivno od lažnog osjećanja veličine koji stvara, dovodi do  izolacije Republike Srpske i upravo slabljenja njenog položaja u širim regionalnim i međunarodnim okvirima. Ne samo da destrabilizira i slabi Bosnu i Hercegovinu, nego i zagorčava život svim građanima Republike Srpske uskraćujući im ekonomski razvoj i životne mogućnosti koje bi u normalnim okvirima mogli imati.

No Dodik odavno već nije sljedbenik integracionističke evropske, nego utabane izolacionističke velikosrpske pozicije, oličene u izjavama njegovog prethodnika Radovana Karadžića koji je na posljedice vlastitog sukobljavanja sa svijetom odgovarao sa „ješćemo travu ako treba” ili Slobodana Miloševića koji je poručivao da „Srbija može izdržati 100 godina pod sankcijama“. Ta samoubilačka nacionalistička gordost malih lidera malih perifernih evropskih država i tvorevina, praćena morem krvi, na kraju je rezultirala NATO bombardovanjem, izgubljenim životima, uništenom ekonomijom i  narodom poniženim u bijedi i porazu.

A da je upravo to put kojim Dodik vodi cijelu Republiku Srpsku, govore i sljedeći podaci. U julu ove godine zabilježeno je 71.000 dolazaka gostiju u Kanton Sarajevo, što je za 19,5 posto više nego lani u istom periodu. U julu 2018. godine ostvareno je 38.242 dolazaka turista u cijelu Republiku Srpsku, što je za 4 posto više u odnosu na juli 2017. godine. Dakle, samo Sarajevo ima duplo više turističkih posjeta od cijele Republike Srpske, koja daleko od toga da nema šta ponuditi, od olimpijske ljepotice Jahorine, preko Sutjetske, jedinstvenog nacionalnog parka u Evropi s Perućicom, do same Banja Luke.

U 2016. godini su direktna strana ulaganja u BiH iznosila 536,3 miliona KM, a u Federaciju BiH je investirano 484,6 miliona KM. U RS je tokom cijele godine iz inostranstva inverstirano tek nešto više od 50 miliona KM! Situacija nije bila bolja ni prošle, 2017. godine. Ukupna vrijednost stranih investicija u BiH prošle godine iznosila je 758 miliona maraka, a od tog iznosa tek neslavnih 15% uloženo je u Republiku Srpsku.

Prema službenim podacima Uprave za indirektno oporezivanje BiH,  sam Kanton Sarajevo, koji ima otprilike tri puta manje stanovnika, uplati gotovo milijardu KM više indirektnih poreza nego cijela Republika Srpska!

I iseljavanje iz Republike Srpske je daleko veće nego iz Federacije. Iako zbog siromaštva, besperspektivnosti i nedostatka radnih mjesta iz Bosne i Hercegovine odlaze svi, podaci Unije za održiv povratak pokazuju da je od približno 150.000 ljudi koliko ih je ukupno napustilo BiH u posljednjih 5 godina, njih oko 80.000 bilo s područja Republike Srpske, čije stanovništvo pak čini samo trećinu ukupne populacije u Bosni i Hercegovini!

No, vjerovatno najstrašniji podatak koji svjedoči o besperspektivnosti i očaju koji vlada u RS-u jeste onaj o broju samoubistava.  Na 100.000 stanovnika u RS-u, samoubistvo počini 17,6 stanovnika, što je najviše u regiji, dok u Federaciji BiH na 100.000 stanobvika dolazi 9 samoubistava. Dakle, RS ima dvostruko veću stopu samoubistava od Federacije.

I dok u svojoj autokratskoj nacionalističkoj paranoji Dodik dolazi u sukob za cijelim civiliziranim svijetom, sve neistomišljenike proglašava stranim špijunima i nacionalnim izdajnicima te, krajnje ozbiljno, propagira tezu od samodostatnosti Republike Srpske, za to vrijeme njegov entitet ostaje ne samo politički izolovan, nego također izolovan i od stranih investicija, stranih turista, prilika i u skladu s time i mogućnosti dobrog života i napretka za njegove građane.

Za preokretanje ovog trenda bit će potrebna kako politička, tako i mentalitetska promjena u glavama ljudi, odnosno shvatanje činjenice da snaga i uspjeh ne leže u suludom nacionalističkom bahaćenju i sukobljavanju, nego u otvorenosti ka svijetu i saradnji u korist svih. Upravo u tome leži ključ uspjeha najrazvijenijih društva  svijeta. Francuski ekonomist i političar Frederic Basitat nas je još u 19. stoljeću upozoravao da: „ ako ljudi i robe ne prelaze granice, onda će to raditi vojnici”.