Padom Berlinskog zida pred bivšim socijalističkim državama u Evropi, kako onim koje su bile dio tzv. istočnog bloka tako i zemljama bivše Jugoslavije, stajao je veliki zadatak uvođenja liberalne demokratije, tržišnih ekonomija i uklapanja svojih društava u novi evropski i globalni poredak. Prve države su taj zadatak ispunile uglavnom dobro, i danas su redom integrisane i uspješne članice Evropske unije. Bosna i Hercegovina i većina država bivše Jugoslavije, s izuzetkom možda Slovenije, u tom pogledu su potpuno podbacile i (p)ostale su najgori dio Evrope čija društva karakterišu siromaštvo, nezaposlenost, neuređenost, visok stepen korupcije i besperspektivnost.
Razlog je zapravo krajnje jednostavan i banalan: prve su odlučno i beskompromisno raščistile sa svojim naslijeđem socijalizma i reformisali svoja društva – od provođenja lustracije preko masovne privatizacije državnih kompanija, svođenja veličine države na razumnu veličinu do stvaranja fiskalnog okvira primamljivog za privlačenje investicija i razvoj privatne incijative. Potonje su pak učinile sve da se socijalizam u pravom smislu nikad ne reformiše – od zadržavanja najznačajnijih kompanija u državnom vlasništvu (koje su u međuvremenu mahom postale ekonomski bolesnici izdržavani novcem poreskih obveznika), preko gomilanja administracije, zadržavanja brojnih besmislenih propisa koji otežavaju ulaganje i poslovanje do ljubomornog čuvanja partijske kontrole nad privatnim sektorom.
SDA, kao vodeća stranka bošnjačkog naroda koja od 1990. samo u periodu 2000. – 2002. nije bila u izvršnoj vlasti vjerovatno i najslikovitije u praksi utjelovljuje takve politike. Nakon početnih godina borbe za afirmaciju Bošnjaka pa zatim i vođenja BiH u put ka nezavisnosti i kasnije organizovanja njene odbrane, SDA je od 1996. imala historijsku ulogu i zadatak da nakon svih preživljenih ratnih strahota demografski, fizički i ekonomski uništenu zemlju reformiše i učini od nje uspješnu priču efikasno integrisanu u novi evropski i svjetski politički i ekonomski sistem. Danas, s prosječnom platom od oko 820 KM, nezaposlenošću koja formalno prelazi 40% (iako je realna cifra negdje oko 27%) i BDP-om po glavi stanovnika koji je veći tek od Kosova, Moldavije i Ukrajine, Bosna i Hercegovina je prikovana za samo evropsko dno.
Lekcija koju nas je 20. stoljeće nedvojbeno naučilo je da socijalizam, gdje god da se uspostavi i u svakom svom obliku, donosi bijedu i neslobodu. Kapitalizam nasuprot toga donosi blagostanje i napredak. Možemo, naravno, i trebamo razgovarati o tome koji kapitalistički model nam treba, no ne postoji ni najmanja sumnja da je tržišna ekonomija s ograničenim državnim uplivom superiorna svakom obliku socijalizma. Za ove dvije decenije koliko je bila na vlasti SDA je učinila sve što je u njenoj moći da se BiH u pravom smislu te riječi se nikad i ne transformiše u istinsku i efikasnu tržišnu ekonomiju , dok su s druge strane zadržane one najgre odlike socijalizma. Dovoljno je spomenuti samo neke.
Vlasništvo – Iako je nakon rata međunarodna zajednica insistirala na ekspresnom i ubrzanom provođenju privatizacije, uglavnom se privatizovalo samo ono što je već uveliko bilo na koljenima i krajnje upitne vrijednosti. Pritom su stvoreni takvi preduslovi da bogatsvo ostane „unutar porodice“ i u doslovnom i prenesenom značenju, tj. da novi vlasnici i ekonomske gazde postanu ljudi iz same stranke ili blisko povezani s njom, kojima su firme u javnom vlasništvu nerijetko doslovno poklanjanje bez ikakve naknade. Naravno, uzimajući u obzir poslovno iskustvo i način na koji su takvi pojedinci do svog kapitala i firmi dolazili, i ne treba previše čuditi da su moge od tih kompanija u međuvremenu propale.
Ipak, iako u društvu vlada mišljenje da je nekako privatizacija uzrok naše ekonomske propasti, činjenica je da su najprofitabilnije firme uglavnom zadržane u vlasništvu države, koja i danas na raznim nivoima posjeduje nekoliko stotina kompanija. Koliko je to bio pametan potez pokazuje činjenica da se na listi najvećih poreskih dužnika redom nalaze kompanije u državnom vlasništvu (dovoljno je samo spomenuti GRAS ili Željeznice) te da većina njih godinama posluje u minusu i opstaje neprekidnim ubrzigavanjem novca poreskih obveznika u njih, dakle novca izvučenog iz produktivnog dijela ekonomije. Dalje, većini tih kompanija se zakonima osigurava neka vrsta monopola i onemogućuje se ili ograničava konkurenciji da uđe na tržište, a građani dobijaju skupe i nekvalitetne usluge. Povrh svega, svim tim kompanijama se upravlja kao unosnim stranačkim plijenovima u koje se upošljavaju kadrovi vlastite stranke. Tako se kreira golema mreža glasača, osigurava se kapital za vlastite interese, gomila moć, a firma se za stranačke potrebe muze dokle god može davati i minimum mlijeka.
Naravno, ne treba ni spominjati da s takvom poslovnom filozofijom koju je, iako ne jedina, nametnula SDA, takve firme i ne posluju baš najbolje. Njihova privatizacija, kao što smo mnogo puta vidjeli do sada, dešava se tek onda kada se te firme potpuno upropaste i obezvrijede te ih se u bescijenje u konačnici prodaje kao balasta od kojeg vladajuća stranka više nema koristi.
Takvu poslovno filozofiju vidimo i u slučaju Bh. Telecoma kojem već godinama kontinuirano opadaju prihodi i vrijednost, uporno odbija izvršiti privatizacija komp pravdajući to razlozima da se radi o „zlatnoj koki“ za državu. Dakako da se radi o „zlatnoj koki“, ali za stranku, njene kadrove i uvezane grupe. Ostali građani u nedostatku konkurencije dobijaju samo skupe i loše usluge.
Velika država – jedna od glavnih karakteristika socijalističkih politika je i velik javni sektor, a tu je zadaću SDA zaista besprijekorno ispunila. Blizu polovine BDP-a u BiH troši država, čime naša zemlja spada u red zemalja s najvećom javnom potrošnjom u svijetu. Dobar dio te potrošnje optada na administraciju. Iskoristivši složenu i kompleksnu dejtonsku strukturu s 14 vlada i preko 180 ministarstava, od prvog dana je primijenjena politika gomilanja ogromne i najčešće beskorisne administrativne mašinerije koja živi od državnog budžeta i troši gotovo 30% od ukupne javne potrošnje. Ne treba ni čuditi uzimajući u obzir da svaki treći u BiH radi bilo u administraciji bilo u državnim kompanijama. Pritom zaposleni u javnom sektoru, iako su njihova efikasnost i uopšte smisao takvih radnih mjesta krajnje upitni i iako žive od novca koji ne stvaraju sami, u prosjeku uživa znatno veći standard od radnika u privatnom sektoru te predstavljaju jedini sloj koji se može smatrati nekom vrstom srednje klase. Naravno, treba li napominjati da ih je većina zaposlena zahvaljujući stranačkoj članskoj kartici ili stranačkim vezama, bivajući na taj način dijelom velike interesne stranačke mašinerije koja zna od koje stranke na vlasti im egzistencija zavisi.
Socijalna politika – SDA u svojim politikama ne samo da je ispoštovala sveto slovo ljevičarskih politika koje su i u civiliziranom svijetu naširoko prihvaćene da školstvo i zdravstvo moraju biti besplatni i dostupni svima, nego je i zadržala onaj stari, prilično rigidni koncept državnog upravljanja nad ovim sektorima uz postavljanje znatnih barijera privatnom sektoru u ovim oblastima da se razvije. Također, studenti u BiH imaju i privilegiju kao malo gdje u svijetu da im je i visoko obrazovanje besplatno, odnosno od države subvencionirano.
Ipak, najeklatantniji primjer SDA-ove „socijalne osjetljivosti“ ogleda se u rješavanju problema boračke populacije. Nakon završetka rata BiH je imala nekoliko stotina hiljada boraca na svim stranama čiji je status trebalo riješiti. Rješenje vladajućih nacionalnih stranaka na svim stranama bilo je odista genijalno – odlučeno je da svi borci, dakle ne samo invalidi, dobiju pravo na novčane naknade za svoje učešće u ratu. Tako je od ljudi koji su mahom bili u najboljem životnom dobu, umjesto omogućavanja da postanu koristan dio stanovništva koji će raditi, stvarati nove vrijednosti i nakon borbe u ratu nastaviti zemlju graditi u miru, napravljeno nekoliko desetina hiljada socijalnih slučajeva koji trajno i masivno opterećuju državni budžet i žive na račun poreskih obveznika. A ne treba s uma smetnuti projekte masovne gradnje tzv. boračkih stanova i zbrinjavanja ovih ljudi o trošku države.
Istina, socijalna izdvajanja u BiH nisu univerzalno izdašna, no za pojedine kategorije, one koje donose glasove su obezbijeđena i sigurna.
Razmislite također i o ovim činjenicama: prema javnom izdavajanju za zdravstvo BiH je TREĆA država u Evropi, dok i po procentu socijalnih izdvajanja također spadamo u evropski vrh.
Porezna politika – Od svojih prednosti koji u sebi sadrže tragove primjene liberalnih ekonomskih načela BiH je do sada imala relativno niske i male stope poreza na dohodak i dobit od 10%, te nepostojanje poreza na dividendu, što je bila jedna od rijetkih prednosti za privlačenje investicija i razvoj poduzetništva. Ipak, sve su to anulirali drakonski, suludi visoki doprinosi neophodni za finansiranje zdravstvenog, penzionog i drugih fondova, koji zajedno s porezom na dohodak dosižu preko 40% bruto plate, čineći bh. radnika tako jednim od porezno najopterećenijih na svijetu. Tako se u cilju finansiranja glomazne države i njenih izdašnih rashoda rad i zapošljavanje radnika sistemski učinilo nadasve skupom robom. Drugim riječima, uspostavljen je sistem masovne redistribucije bogatstva, no ne od bogatih ka siromašnim, nego od svih onih koji stvaraju kao onim koji troše budžet.
Također, ni navedeni postojeći „niski“ porezi u budućnosti i neće biti baš toliko niski, jer Vlada Federacije BiH na čijem je čelu SDA-ovac Fadil Novalić odlučila povisiti većinu postojećih nameta, uz uvođenje nekih novih. Smanjeno s druge stane nije ništa.
Privatni sektor – Razvoj privatnog sektora i privatne incijative za SDA je od prvog dana bila zadnja rupa na svirali, pa stoga i ne treba čuditi što se prema indeksu o lakoći poslovanja i indeksu ekonomskih sloboda BiH nalazi na samom evropskom začelju. Ukoliko se i upustite u hrabar poduhvat pokretanja biznisa u FBiH pored toga što ćete samo na osnivanja firme čekati nekih četrdesetak dana, očekuju vas primjerice i mjeseci čekanja na građevinskih dozvola, ispunjavanje brojnih besmislenih regulacija i odredbi, troma i neefikasna administracija koja umjesto da olakša samo dodatno otežava, sudski procesi koje se otežu godinama, uz veliku mogućnost različitih vrsta reketiranja od strane lokalnih političkih službenika i inspekcija.
Za razliku od sindikata državnih službenika, boračkih udruženja ili penzionera koji ažurno reaguju na svaki pokušaj umanjenja njihovih privilegija, privatni sektor u BiH je slabo obrazovan, pa za prava njegovih radnika i malih i srednjih poslodavaca uglavnom niko i ne diže glas, tako ni vlast ne smatra za shodno boriti se pretjerano za njihove interese. SDA je kroz sve ove godine vjerno demonstrirala da oni žele jedno i samo jedno: zagospodariti javnim sektorom, javnim resursima i javnom regulativom. Kolateralna šteta je privatni sektor, kojega trpe tek koliko se mora.
Rezultat je da BiH ima sistem koji kao da je prepisan iz nekog socijalističkog udžbenika: veliku državu i glomazan javni sektor, ključne industrije u vlasništvu države, visoke stope poreza, visoku redistribuciju društvenog bogatstva, budžete koji su socijalni a ne razvojni, preregulisan i slabašan privatni sektor, univerzalno zdravstvo i školstvo (uključujući i visoko obrazovanje) i izdašna socijalna davanja za odabrane kategorije. Na taj način BiH ima fatalnu kombinaciju: veliku administraciju, skupu državu te slabašan privatni sektor koji je sve to primoran finansirati i time opterećen lošim zakonskim okvirom i visokim nametima te nije ni u mogućnosti da se u pravom smislu riječi razvije, a niti su strani investitori pretjerano zainteresovani ulagati u zemlju s takvim okvirom.
A da se SDA uprkos rezultatima takvih politika ni po koju cijenu neće odreći, uvjerljivo je demonstrirala farsa oko Reformske agende. Pojavivši se najrpije u vidu Njemačko-britanske incijative i podržana od ključnih međunarodnih igrača, pred BiH je stavila zadatak smanjenja javne potrošnje, smanjena javnog sektora, liberalizacije ekonomije, olakšavanja poslovanja u privatnom sektoru, smanjenja nameta i privatizacije preostalih kompanija u državnom vlasništvu. Na provođenje ove agende obavezala se i SDA kao vodeća stranka u FBiH nakon izbora 2014. No umjesto smanjivanja javnog sektora, privatizacije, manjih poreza i olakšanog poslovanja, rezultat Vlade premijera Fadila Novalića nakon svega ostat će povećani nameti: od uvođenja poreza na topli obrok, preko uvođenja progresivnog oporezivanja, poreza na dividendu do povećanja akciza… Od državnih kompanija privatizovane su samo one koje su bile u manjinskom državnom vlasništvu, na smanjenje javnog sektora nije se ni pomišljalo, privatni sektor je umjesto rasterećenja dodatno opterećen, a sve to s ciljem obezbjeđivanja nedostajućih i prijeko potrebnih sredstava za glomaznu budžetsku mašineriju kako bi se ona i dalje održavala.
Na taj način je Vlada Fadila Novalića i zadnjim skepticima demonstrirala da je socijalizam sama suština i smisao politike SDA i da ne postoji međunarodni pritisak i ekonomski razlozi zbog kojih će se ova stranka odreći svih njegovih blagodati koje donosi njenoj stranačkoj mašineriji.
Na kraju teksta bih da se ogradim od eventualnih optužbi koji bi mi poneki vrli ljevičar s vjerom u socijalizam mogao uputiti da taj termin koristim nepecizno i da se ta ideja ni u kom slučaju ne može stavljati u isti kontekst s politikom SDA. Socijalizam ovdje koristim u najširem smislu tog pojma, kao poredak koji između ostalog uključuje i veliku državu, visoki stepen preraspodjele društvenog bogatstva, žestoke intervencije u ekonomiju, brojnih socijalnih programa, itd… Također, neko bi mi mogao zamjeriti da nije korektno SDA-u spočitavati socijalizam jer takve njihove politike nisu posljedice slijeđenja neke konkretne socijalisitčke doktrine i programa, nego pukog političkog pragmatizma s ciljem grabljena što veće političke moći i utjecaja. Čak i da je tu zaista po srijedi samo oportunističko obnašanje vlasti, to ne mijenja suštinski socijalistički karakter dosadašnjih SDA-ovskih politika.
No da ove politike možda i nisu samo odraz pukog političkog oportunizma, nego da u sebi sadrže možda ponešto i od ideoloških i svjetonazorskih pobuda, svjedoči sljedeća izjava samog osnivača SDA Alija Izetbegoviće. Upitan od jednog novinara 2000. godine da li mu je žao što bošnjački narod skreće ulijevo, Izetbegović je odgovorio:
„Ne znam šta Vam znači ovo “ulijevo”. Ako ovaj izraz uzmete u klasičnom značenju, moglo bi se reći da u BiH i nema pravih lijevih stranaka. Sve su, manje ili više, desne. Sve se zalažu za privatno vlasništvo i manje miješanje države u privredne tokove. Možda je SDA više lijeva jer brani socijalna davanja i s tim povezane visoke poreze”.
Za istinski napredak BiH očito će trebati potpuno suprotne politike od onih kojih je SDA sa svojim partnerima etablirala.