subota, 15. srpnja 2017.

SAVEZNIKA NI U BIH, NI U EVROPI: HDZ-ovu ideju o trećem entitetu podržava Dodik i više NIKO!

Piše: Danijal Hadžović (Izvor: Slobodna Bosna)
Priličnu buru u Hrvatskoj i BiH, posebno u redovima i strukturama bliskim HDZ-u BiH, izazvala je vijest koju je objavio Večernji list iz Zagreba da Njemačka insistira na tome da Bosna i Hercegovina bude uređena kao građanska država što je, navodno, uzrok velikog sukoba između ove države i zvaničnog Zagreba.
Stvar je dodatno zakomplicirao zastupnik SPD-a u njemačkom Bundestagu Josip Juratović koji je, iako etnički Hrvat, u nedavnom intervjuu istakao da BiH treba da se kreće prema modelu građanske BiH kao jednom od ciljeva Njemačke, te je tvrdnje da je to bošnjačka ideja nazvao apsurdnim. Sam lider HDZ-a BiH Dragan Čović je ideju o građanskoj BiH nazvao „spinom“, no manje izbirljivi na riječima bili su medijski i intelektualni protagonisti bliski njegovoj politici koji su na vijest o stavu Njemačke reagovali tipičnom histerijom i bijesom, ne birajući riječi prema vodećoj evropskoj zemlji i politiici EU u BiH.
Da apsurd bude veći, prije samo nekoliko mjeseci, nakon što je u Evropskom parlamentu od hrvatskih zastupnika desnice izlobirana rezolucija u kojoj se zagovara federalizacija BiH, upravo od strane HDZ-a BIH mogla se čuti posve drugačija retorika. Riječ „federalizacija“ iz rezolucije prilično slobodno je protumačena kao zahtjev za stvaranje trećeg entiteta. Nastojala se stvoriti slika da je EU navodno saveznik HDZ-ovih političkih ciljeva, a u skladu s tim njihovi medijski spineri se nisu libili svakoga ko se protivi ideji trećeg entiteta nazvati „neprijateljem EU“. Nacionalistički trans svoj zenit je doživio „naučno-stručnim“ skupom pompeznog i diskriminatorskog naziva "Hrvati BiH - nositelji evropskih vrijednosti".
Ipak, isti ti krugovi koji su do prije koju sedmicu zajapureno klicali samima sebi kao „nositeljima evropskih vrijednosti“ i najvjernijim saveznicima EU, sada istu tu tvorevinu nazivaju „kolonijalnom silom u BiH“, a ljut je i sam Čović koji sigurno utočište i savezništvo ponovo traži u za EU i SAD nepoželjnom Miloradu Dodiku. Šta se desilo u međuvremenu?
Pa, u svijetu koji egzistira izvan HDZ-ovih iluzija o političkom odnosima u svijetu, ništa bitno, osim što ogoljava stanje u kojem se nalazi ova stranka i njena politika. Pokret za treći entitet koji predvod HDZ BiH je mali, slab i nemoćan. Nemoć stvara histeriju i bijes, a to dalje budi sve agresivniji i sve bezobzirniji nacionalizam. No, stvara također i osjećaj ugroženosti, a u takvom stanju svijesti vrlo lako je zavaravati se o vlastitom stvarnom stanju moći, poput toga da saveznike za svoje ideje vidiš tamo gdje ih nema, a činjenica je da na međunarodnom planu HDZ BiH za svoj koncept o stvaranju tri entiteta nema saveznika, pa čak ni u zvaničnoj Hrvatskoj.
Razlog tome nije što neko u Evropi ima nešto posebno protiv HDZ-a, nego što je sam koncept koji zagovara ova stranka o dodatnoj administrativnoj etnoteritorijalizaciji BiH koji svoje utemeljenje traži u postojanju „konstitutivnih naroda“, nešto radikalno suprotstavljeno samim temeljima EU. Nasuprot tome, građanska država koja prepoznaje isključivo pojedinca a ne bilo kakav etnički ili drugi kolektiv kao nosioca prava, jedan je od glavnih temelja zapadnih liberalnih demokratija. „Konstitutivni narodi“ s druge strane su socijalistički atavizam još iz ZAVNOBIH-a koji je ostao ugrađen i u dejtonsko uređenje BiH, kreiran u skladu s Lenjinovim konceptom „zajednice naroda“. On je po svim liberalno-demokratskim tekovinama na kojima se temelji i sama EU diskriminatoran, jer se po njemu politička prava crpe ne iz građanske nego kolektivne etničke pripadnosti, što drugim riječima znači da su neki građani u BiH „jednakiji“ od drugih (što je i presuda Sejdić-Finci decidirano potvrdila). Stoga bi bilo suludo očekivati da će Njemačka podržavati politički koncept koji je radikalno suprotstavljen osnovnim principima na kojima se temelji i ova država i sama Evropska unija.
I da li ovo sve, u konačnici, znači da će Bosna i Hercegovina pod pritiskom Njemačke i EU prestati biti država tri konstitutivna naroda i postati građanska država po uzoru na druge evropske zemlje? Apsolutno ne, i tu je izjava premijera Hrvatske Andreja Plenkovića da BiH u konačnici ostaje „država dva entiteta i tri konstitutivna naroda“ bila najtačnija i najrazumnija. Ma koliko suprotstavljen temeljnim vrijednostima EU, Dejtonski mirovni sporazum unutar kojeg se nalazi i Ustav BiH čvrst je međunarodni dokument koji su potpisale tri države, a njegovi garanti su još njih šest. Stoga, ne postoji nikakva mogućnost da jednostrana akcija ma koje svjetske sile dovede tek tako do promjene njegovih temeljnih načela. No, s druge strane također ne treba ni sumnjati da će u provođenju reformskih procesa zapadne države podržavati ona rješenja koja će se kretati u pravcu više građanske države umjesto dodatne etnoteritorijalizacije, što su od 1996. do danas jasno pokazale. Ne zato što vole Bošnjake više od druga dva naroda, nego što je to u duhu vrijednosti njihovih zemalja.
Na evropskoj sceni HDZ za svoj koncept stvaranja tri entiteta ili, kako oni vole reći, „federalizacije“ nema saveznika. Ali on ni na unutrašnjem planu nema nikakvu izglednu šansu da zaživi, s obzirom da Ustav BiH jasno nalaže da su za njegovu promjenu potrebne 2/3 glasova u Parlamentu (a uz to treba uzeti u obzir i mehanizme poput entitetskog glasanja, te postojanje Doma naroda).
Dakle, cijeli koncept trećeg entiteta koji bi Hrvate i administrativno i teritorijalno getoizirao u području zapadne Hercegovini, suštinski je zapravo jedna antievropska i retrogradna ideja, a u praktičnom smislu potpuno neostvariva. To ipak mnogobrojne zanesenjake idejom o obnovi Herceg-Bosne ne sprječava da kroz zapaljivu retoriku i uporno nametanje pozicije žrtve hrvatskom narodu, već godinama gromoglasno zastupaju ovu ideju kao jedino rješenje za Hrvate u BiH, a zahvaljujući činjenici da ona sve otvorenije postaje platforma i same „stožerne stranke Hrvata u BiH“, na političkoj sceni se kreira jedna vrlo nezdrava atmosfera gdje se pred agresivnim zahtjevima za rješavanje tobožnjeg hrvatskog pitanja koče i po strani ostavljaju svi bitniji reformski procesi i rješavanje ključnih socio-ekonomskih pitanja.U konačnici, najveća šteta se čini samom hrvatskom narodu koji, što zbog loše ekonomske situacije u zemlji, što zbog nametanja osjećaja ugroženosti i maćehinskog odnosa države prema njemu, u sve većem broju napušta Bosnu i Hercegovinu čineći tako najmalobrojniji konstitutivni narod u BiH još malobrojnijim i neutjecajnijim.
HDZ-u BiH i njihovoj propagandno-intelektualnoj mašineriji, u velikoj mjeri smještenoj u Zagrebu s korijenima iz Hercegovine, ovakvo sijanje stanja beznađa, ugroženosti i dizanja tenzija do sada su donosili sigurne glasove i uspješne karijere. Mimo takve retorike nije baš sigurno šta bi bili u stanju ponuditi. I što se oni više i srčanije bore za treći entitet i zaštitu konstitutivnosti, konstitutivnih Hrvata je sve manje, no borba da se „legitimnim predstavnicima“ osigura vlast je valjda rješenje svih problema. „Legitimnim predstavnicima“ koji će uz ovakve trendove na koncu birati i predstavljati jedino sami sebe.

četvrtak, 6. srpnja 2017.

ORDOLIBERALIZAM: “Pravila i red” koji stoje iza njemačkog ekonomskog čuda

Između socijaldemokratije i čistog ekonomskog liberalizma, postoji jedna ekonomska i politička teorija koja na najbolji način nastoji pomiriti slobodno tržište s kvalitetnom socijalnom zaštitom i snažnom državom. Riječ je o ordoliberalizmu. Ovo je ogranak klasičnog liberalizma koji je nastao u Njemačkoj tokom nacističkog razdoblja, kada su disidenti oko Waltera Euckena, ekonomisti u Freiburgu, sanjali o boljem ekonomskom sistemu. Oni su reagirali protiv planskih ekonomija nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza. No odbacili su i čisti laissez-faire i kejnzijansko upravljanje potražnjom.
Rezultat je bila škola koja je i idejno i kroz lična poznanstva bila bliska sadržajima Austrijske škole ekonommije povezane s Friedrichom Hayekom. Hayek i Eucken dijelili su mišljenje da je deficitarna potrošnja radi stimulisanja potražnje bio nadasve besmislen model. Ordoliberalizam se od austrijske škole međutim razlikovao u uvjerenju koliko snažna uloga države u ekonomiji treba da bude. Za razliku od austrijske škole ekonomije koja tradicionalno zagovara što je moguće manju državu, ordoliberali vjeruju da kapitalizam zahtijeva snažnu vladu kako bi ona stvorila okvir za uspostavljanje reda (latinski ordo) koji bi slobodnom tržištu omogućio najdjelotvornije funkcionisanje. No, snažna država u očima ordoliberala je samo ona koja postavlja pravila, ne i ona kejnzijanska koja otvoreno interveniše i vodi ekonomiju. Ordoliberali snažno i eksplicitno odbacuju državni intervencionizam i mješovitu privredu. Za njih je slobodno tržište etički poredak. Negiraju koncept pune zaposlenosti, subvencija, državne kontrole i politike cijena. Prema njima, državni intervencionizam je neprihvatljiv jer deformiše pravila igre na tržištu. Državnim intervencionizmom određeni privredni subjekti se stavljaju u povlašten položaj u odnosu na druge. Država jedino može podsticati ekonomiju ako stalno unapređuje institucije i pravila. No, ordoliberali su istvoremeno i zagovornici snažne i kvalitetne socijalne zaštite te su izvorni ordoliberali jednu od najvećih mana svijeta u godinama prije Prvog svjetskog rata vidjeli u njenom nedostatku. U tom smislu stvari poput univerzalnog zdravstvenog osiguranja i obezbijeđenih penzija ordoliberali smatraju neupitnim civilizacijskim dostignućem. Ipak, prema ordoliberalnoj teoriji sve vrste redistribucije bogatstva moraju biti zasnovane na čvrstim i jasnim pravilima koja će biti jednaka za sve i nijednoj grupi neće pružati posebne povlastice nauštrb druge.
Preko Ludwiga Erharda, prvog ministra ekonomije u Zapadnoj Njemačkoj ispred CDU-a i drugog kancelara poslije Konrada Adenauera, ordoliberalizam je snažno utjecao na njemačku poslijeratnu ekonomsku politiku. U mjesecima nakon kapitulacije nacista, Njemačka se nalazila u očajnom stanju. Zemljom su harali siromaštvo i glad, a inflacija je bila astronamska, pa je trampa postala glavni oblik trgovine. Erhard je kao službenik tada još uvijek okupacione vlade na svoju ruku i uz žestoko protivljenje nadređenih američkih funkcionera uspio provesti reforme koje će stvar iz temelja promijeniti. Reforme su se odnosile na prestanak kontrole cijena i pojednostavljivanje propisa za ekonomske aktivnosti. Povrće, voće, jaja i gotovo sva prehrambena roba je u potpunosti oslobođena kontrole cijena. Dozvoljene cijene većine drugih proizvoda maksimalno su povišene, dok u praksi državne kontrole cijena zapravo nisu ni vršene. Prethodno je uvedena njemačka marka kao nova valuta, a stabilnost će u narednom periodu postati njena glavna karakteristika. Osim toga, smanjeni su i do tada ogromni i destimulirajući porezi.
Iako su se savezničke vlasti bojale da će ovakvi potezi i prekid kontrole cijene i politike racioniranja dovesti do još veće nestašice hrane i odvesti cijene nebu pod oblake, u svega nekoliko sedmica do jučer prazne prodavnice su bile pune proizvoda, jer su ljudi shvatili da je stabilni novac koji su sada dobijali za njih puno vrijedniji od nekadašnjeg čiju je vrijednost stalno jela inflacija. Produktivnost je počela rapidno rasti, a rapidno je rastao i izvoz. Na ovim reformama i filozofiji ordoliberala u pedesetim će se desiti ono što je postalo poznato kao „njemačko ekonomsko čudo“.
U šezdesetim i sedamdesetim godinama pak na kratko se je desilo koketiranje s kejnzijanizmom koje je bilo vezano prvenstveno uz rast državne potrošnje. No ipak, ideje ordoliberalizma nastavile su većinski dominirati njemačkom ekonomskom politikom. Njemačka je nametnula svoju filozofiju antitrustne politike i monetarne čvrstine Europskoj uniji i ECB-u. Postoje ordoliberalni otisci prstiju i u Paktu o stabilnosti i rastu eurozone, koji je dogovoren tokom devedesetih godina kao sistem pravila koji podrazumijeva sprječavanje velikih budžetskih deficita.
 Ordoliberalizam danas
Financijska kriza iz 2008. godine oštro je pokazala jaz između Njemačke i ostatka svijeta. U Americi je donijela kejnzijanizam natrag u modu. I George Bush i Barack Obama na nju su reagirali fiskalnim poticajem. Njemačka je također usvojila fiskalnu ekspanziju, ali mnogi njemački ekonomisti su odlučno digli glas protiv toga.
No, ubrzo potom iz Njemačke se gotovo jedinstveno zagovarao antikejnzijanski koncept smanjenja potrošnje uslijed smanjenja potražnje koji se zahtijevao od većine članice EU. U Njemačkoj je čak i ustavnim zakonom predviđena „kočnica za rast duga“,  te nalaže da država uravnoteži svoje budžete do 2020. godine i ograniči savezno zaduživanje (za razliku od većine evropskih država njemački je budžet danas uravnotežen).
Naravno, svi njemački ekonomisti ne vide sebe kao ordoliberale. No, utjecaj tradicije i dalje je snažan na univerzitetima na kojima mnogi studiraju, kao i u Bundesbanci i Vijeću ekonomskih stručnjaka. I baš kao što su izvorni ordoliberali prešli u humanističke nauke i pravo, danas ih se također često obučava i kao advokate, politologe ili sociologe.
Svakako je zanimljiv fenomen da teorija koja je zaslužna za njemačko ekonomsko čudo i koja je u ovoj zemlji ostala i do danas dominantna te ogromnim dijelom oblikuje i fiskalnu i monetarnu politiku EU, mimo Njemačke je zapravo vrlo malo poznata, na Balkanu gotovo nikako.
A zbog svoje kombinacije politika slobodnog tržišta s kvalitetnom socijalnom zaštitu i vladavinom prava, možda bi upravo za države poput Bosne i Hercegovine mogla postati model na kojem bi se gradio ekonomski sistem.

četvrtak, 22. lipnja 2017.

Vi volite kapitalizam, a prezirete veliku državu. Ne vjerujete? Dokazat ću vam

Piše: Danijal Hadžović
Kada se spomene kapitalizam mnogi, pa možda i većina, vjerovatno će pomisliti na stvari poput izrabljivanja radnika, zagađivanja prirodne sredine, imperijalnih ratova, iskorištavanja jeftine radne snage u zemljama trećeg svijeta, ogromnih socijalnih razlika, itd…
Antikapitalističkoj propagandi se mora skinuti kapa da je uradila enorman posao u demonizaciji kapitalizma i nametanju onih loših primjera iz čovječanstva kao slike kompletnog sistema. Kako je to rekao nobelovac Milton Friedmana: „Sva sreća da je kapitalizam tako prokleti efikasan. Jer s obzirom koliki broj ljudi ga mrzi, u suprotnom bi davno bio izbrisan s lica zemlje“.
No, ako pokušate pogledati stvari iz drugog ugla shvatit ćete da vi zapravo volite kapitalizam. Ozbiljno vam kažem – volite ga.

Ne vjerujte mi? Onda razmislite o ovim stvarima

Tražite li stvari na Googleu?
Gledati li kablovsku televiziju?
Gledate li video klipove na YouTubeu? Filmove na Netflixu?
Kupujete li na Amazonu?
Plaćate li preko PayPala?
Pijete li Coca-Colu?
Nosite li Nike ili Adidas teninise?
Jesi li na Facebooku? Ili Instagramu? Tvitujete li?

Vjerojatno upotrebljavate mnoge, ako ne i sve, od ovih stvari, i vjerovatno ih volite. Moderni život se praktično ne može zamisliti bez njih.
Odukle su nam došle sve ove stvari i ko nam ih je omogućio? Inovatori i poduzetnici  s velikim idejama i slobodom da ih plasiraju na tržište. To je ono što se zove – kapitalizam.
No, iako mnogi od vas u praksi zapravo misle da bi vam država trebala pružati veću sigurnost i rješavati probleme, vi zapravo i ne volite veliku državu s prevelikim ovlastima. Ne vjeujete? Sada razmotrite neke druge stvari koje također nerijetko činite:

Jeste li ikad čekali u redu za vađenje dokumenata i suočavali se s neljubaznošću teta za šalterom?
Čekali na graničnom prelazu?
Prošli kroz sigurni sistem na aerodromu?
Ispunjavali poresku karticu?
Beskonačno čekali na red za pregled u državnoj bolnici?
Vozili u smrdljivim vozilima i suočavali s neljubaznim revizorima u javnom gradskom prevozu?

Jesu li vam ova iskustva bila ugodna? Šta razlikuje gornje od potonjih primjera?
Jeste li se ikad zapitali primjerice zašto državne zgrade su redom oronulih fasada, prljave i zapuštene, a privatne zgrade ili kuće čiste, uredne i s održavanim fasadama? Razlog je što potonje nemaju  veze s državnom.
A jedna je država. Zakone i propise koje u ime države donose političari nameću se silom i postaju obaveza za cijelo društvo da ih slijedi. Privatne firme i pojedinci na tržištu ukoliko žele opstati moraju vam ponuditi proizvod i uslugu za koje ćete biti spremni izdvojiti novac. Drugim riječima, moraju ispunjavati vaše potrebe. Što većem broju ljudi ispune njihove potrebe, to će im biti i veći profit. Ko ne odgovori ovom zadatku, propada.
Stoga, u uspješnom i zdravom društvu svrha države ne bi trebala da bude upravljanje ekonomijom i bavljenje proizvodnjom. Još jednom na trenutak pomislite samo na sve te usluge koje vas država primorava da koristite pa se zapitajte želite li još takvih stvari od države? Vrlo vjerovatno ne. Vjerovatno smatrate da i trenutni poslovi kroz koje morate prolaziti s državom su mučni, spori i loši. Možda shvatate da i nema potrebe da se država bavi bilo čim od onih poslova koje bi vam mogao pružiti privatni sektor. To je zato što vam pojedinci motivirani profitom  moraju pružiti kvalitetne usluge kako bi zadovoljili vaše želje. Da li ćete davati svoj novac firmi koja ne ispunjava vaša očekivanja ili ćete otići kod konkurencije? Čovjek na državnom šalteru ne mora zadovoljavati bilo koga. Niste u mogućnosti otići u drugu poreznu upravu ili u alternativnoj općini izvaditi dokumenta.
Možete li zamisliti da je Steve Jobs mora tražiti odobrenje vlade za svaki novi dizajn iPhonea? Da li bi ikad uspio stići do iPhonea 3g?
Pogledajte Uber. Vjerovatno znate šta je, iako ga u BiH još nemamo. U našoj zemlji taksisti su prijetili da će, ako treba i nasiljem spriječiti pojavu novog i modernijeg načina prevoza, dok upravo ovih dana u Hrvatskoj traju veliki protesti taksista protiv Ubera. Na Balkanu se, nažalost, ljudi još uvijek bore protiv „parnih mašina“, no u uređenim zemljama Uber je već odavno realnost. Šta im je on donio? Prije samo nekoliko godina, pozivanje privatnog vozača da stigne za nekoliko minuta, koji bi vas odveo tamo gdje želite ići, bila je izuzetno skupa usluga dostupna samo najbogatijim. No, sada, zahvaljujući kapitalizmu, privatne vožnje su pristupačna i jeftina opcija za obične ljude širom svijeta. Vjerovatno vas je nekada na ulici zatekla iznenadna žestoka kiša. Tražili ste taksi, kao i još hiljade ljudi u gradu. I dok ste stajali na kiši pored vas su prolazila već zauzeta taksi vozila kojima ste uzaludno mahali. Znate li kako je Uber ovaj problem riješio? Podigao je cijene za vrijeme kiše kako bi potaknuli više vozača u Uberu da dođu do ceste. Naći Uber dok pada kiša – nikakav problem!
Država to nikada nije mogla izmisliti. Šta bi državnog službenika motiviralo da se bavi takvim stvarima? Kako bi on znao da želimo usluge kao što je Uber? I da je znao, odakle bi mogao dobiti sredstva za jedan takav projekt? Da li bi mu ostale državne birokrate dale novac za to? I kada bi ga dobio, zašto bi on imao ličnu motivaciju da ulaže svoj rad i trud u razvoj nečega takvog ukoliko to ne bi mogao naplatiti?
Stvari poput Ubera, Google ili desetina programa na kablovskoj televiziji imamo zahvaljujući kapitalizmu. Upravo motiv profita, mogućnost da se postane bogat, uspješan i slavan ono što je motiviše pojedince da ulaze u goleme poduzetničke rizike i u konačnici nam podare sve te stvari koje život čine lakšim.
Cinici bi na ovo mogli reći da pripisivati zasluge za ove stvari kapitalizmu je kao hvaliti feudalizam zbog nastanka kompasa. No, proste činjenice i zdrav razum ih demantuju. Era inovativnosti, rapidnog ekonomskog i tehnološkog napretka započinje upravo s uvođenjem modernog kapitalističkog načina proizvodnje. Ili kako je i sam Karl Marx u svom Komunističkom manifestu iz 1858. napisao: „Buržoazija je u svojoj jedva stogodišnjoj klasnoj vladavini stvorila masovnije ikolosalnije proizvodne snage nego sve prošle generacije zajedno.“
Ukratko, gotovo svi proizvodi koje koristite rezultat su sistemskih preduslova za rad i inovativnost koje stvara kapitalizam; stvari koje radite s državom uglavnom su vam mučne i ponižavajuće.
Naravno, za uspješno funkcionisanje društva treba nam ijedno i drugo. No, ovo potonje da bude što manje, što transparentnije i postavi što kvalitetniji mogući okvir u kojem će ljudska inovativnost i poduzetnost moći doći do punog izražaja.
Znači, volite kapitalizam? Naravno da volite. Samo toga trebate postati svjesni i uočiti njegove blagodati.

srijeda, 10. svibnja 2017.

Kako je Macronova vizija otvorene liberalne Evrope preko noći pomela nacionalistički populizam!

Nakon najuzbudljivije i najrobusnije izborne kampanje u novijoj historiji, Francuzi su se odlučno suprostavili populizmu i kreirali novu historiju. U nedjelju, 7. maja za predsjednika su izabrali bivšeg ministra ekonomije Emmanuela Macrona koji nikad u životu nije vodio izbornu kampanju. Bivši investicioni bankar je sa 66% glasova osvojio dvotrećinsku većinu glasova ispred svoje nacionalističke oponentkinje Marine le Pen. Bila je to značajna demonstracija da je u zapadnoj liberalnoj demokratiji u kratkom vremenskom periodu moguće oblikovati i popularizovati proevropski, liberalni i centristički odgovor populizmu i nacionalizmu.
Ovi izbori su po mnogo čemu bili historijski. Emmanuel Macron je centristički liberal, zagovornik EU i NATO-a, veliki pobornik globalizacije te kritičar Vladimira Putina i njegovih imperijalnih ambicija. I u ekonomskoj politici Macron je poprilično liberalan, te između ostalog se zalaže za smanjenje javne potrošnje i poreza, otpuštanje više od 100.000 državnih službenika, produženje radne sedmice, dok od Pariza namjerava stvoriti novi finansijski centar u Evropi i oduzeti primat Londonu. Posebno je pažnje vrijedna činjenica da je kandidat s takvom agendom pobijedio u državi u kojoj se to najmanje očekivalo, jer Francusku već decenijama karakteriše sklonost različitim vrstama etatizma i nacionalizma.
Macron je također postao i najmlađi predsjednik u historiji Francuske, skinuvši s trona nećaka Napoleona Bonapartea, Louisa Napoleona koji je na čelo države došao 1848. godine s 40 godina. U zemlji u kojoj decenijama dominiraju dvije političke opcije i koja je preferirala da za predsjednika bira prekaljene političare, ključnu poziciju je preuzeo potpuni novajlija. Svoj politički pokret En Marche! (U pokretu!) osnovao je prije svega 13 mjeseci. Njegove najave da će od njega napraviti političku snagu koja će biti u stanju da se nosi s vodećim partijama izgledala je kao dalekovidna fantazija. Otkad je Charles De Gaulle uspostavio Petu republiku 1958., nijedan nezavisni kandidat nije se ni približio mogućnosti da postane predsjednik.
Ipak, Macron je uspio napraviti svojevrsno čudo. Njegov uspjeh rezultat je kombinacije razočaranosti glasača, neustrašivog samopouzdanja, odlične procjene konkurenata te dobre doze sreće. Na gotovo svim izborima na državnom nivou u proteklih deset godina, na svim nivoima vlasti, Francuzi su glasali protiv vladajuće stranke. Nakon petogodišnje vladavine socijaliste Françoisa Hollandea, Republikanska stranka desnog centra bila je sigurna da je pobjeda njihova. Ali je njihov kandidat, Francois Fillon, diskreditovan skandalom oko parlamentarnih plata. Bio je to samo jedan od prekaljenih političara u nizu koji su otklonjeni tokom ove kampanje, a među njima su se nalazili i bivši predsjednik Nicolas Sarkozy te dva bivša premijera, Alain Juppe i Manuel Valls. Mladi nezavisni kandidat kockao se pretpostavkom da se po prvi otvorio prostor za opciju liberalnog centra. Njegova intuicija ga je dobro poslužila.
Sjajna politička avantura Emmanuela Macrona počela je pod pretpostavkom da tradicionalno vladajuće stranke u Francuskoj ne samo da nisu u stanju adekvatno odgovoriti na bujajući  populistički nacionalizam, nego da stare, kako lijeve tako i desne političke elite, duboko ukorijenjene u sistem i saživljene s njim, nisu u stanju provesti ni prijeko potrebne tržišne jer bi time direktno ugrozili vlastite interese.
Ključni politički preokret u životu Emmanuela Macrona, tada studenta, desio se 2002. godine kada je otac Marine Le Pen, Jean-Marie Le Pen koji je otvoreni antisemita i bitno radikalniji od svoje kćerke, uspio da uđe u drugi krug predsjedničkih izbora gdje je poražen od Jacquesa Chiraca.
Francuska politička klasa, napisao je Macron u svojoj knjizi „Revolucija“, od tada je zapala u „duboki san“. Umjesto da Nacionalni front nastoje pobijediti idejama, njihova jedina agenda, tvrdi Macron, postala je strašenje ljudi fatalnim posljedicama do kojih će doći ako ova ultradesničarska stranka osvoji vlast. I tokom svoje predizborne kampanje Macron je isticao da ostale stranke neće moći pobijediti sve dok se protiv Nacionalnog fronta budu borile strahom i moralisanjem. Umjesto toga, tvrdi, neophodno je da političari ponude nešto privlačno,uvjerljivo i pozitivno: otvoreno, tolerantno, proevropsko društvo koje podstiče poduzetništvo i slobodnu trgovinu te umjesto podilaženja strastima narodnih masa, objasne građanima zašto su te vrijednosti superiornije od protekcionizma i gradnje zidova.
Tokom predizborne kampanje Macron je ove vrijednosti jasno isticao i branio, ostvarivši na svojim skupovima ono što se u francuskoj politici zaista rijetko viđa – da njegove pristalice uporedo s francuskim mašu i zastavama Evropske unije. Tokom žustre televizijske debate Marine Le Pen ga je optužila da je kandidat “divlje globalizacije“, na šta je Macron nadasve lucidno uzvratio da je ona s druge strane „visoka svećenica straha“.
Ipak, nakon što je pobijedio na izborima Macron će morati pronaći način da u superiornost ovih vrijednosti ubijedi onu jednu trećinu koja je glasala protiv njega. Mnogi od tih ljutitih glasača dolaze iz malih gradova i ruralnih dijelova zemlje te su u proteklom periodu ostali bez poslova, fabrika i usluga, te ne vide nikakvu korist od globalizacije. Mnogi su također podržali Macrona po principu manjeg zla, samo da Le Pen ne bi postala predsjednica. Mnogi su također ostali i sudržani od glasanja, razočarani izborom između onog što su neki nazivali „kolerom ili kugom“: globalnim finansijama ili ksenofobičnim nacionalizmom. Također, ne treba previše likovati ni zbog poraza Le Penove. Ona je nesumnjivo razočarana rezultatom, no sama činjenica da je uspjela ući u drugi krug i završiti s duplo boljim rezultatom od svog oca je zabrinjavajuća. Njena stranka i nacionalistički populizam i dalje će biti bitan čimbenik u francuskoj politici.
Da bi ostvario išta od najavljenih ciljeva, Macrona čekaju veliki posao i kompromisi. On će svakako imenovati vladu, no neophodno je da osigura ili složi, vladajuću većinu u parlamentu za koji se izbori održavaju u junu. Bez obzira na široke ovlasti koje posjeduje francuski predsjednik, on značajnije reforme ne može provesti bez podrške parlamenta. Njegov novoosnovani pokret En Marche! trenutno, naravno, nema zastupnika te francuski parlament očekuje priliv potpuno novih lica nakon izbora.
Macron preuzima ne samo politički podijeljenu zemlju, nego i teret ogromnih očekivanja koja cijela Evropa ima od njega. Njemačka, najveća evropska ekonomija i dugogodišnji bliski partner Francuske, posebno polaže velike nade u Macrona da prekine s praksom prethodnih francuskih predsjednika koji su odbijali provoditi reforme. Emmanuel Macron je pokazao da je u jeku rasta nacionalističkog populizma diljem kontinenta moguće kao pobjedničku iznijeti ideju koja se zasniva na vrijednostima otvorenog društva, snažnije integracije Evrope, globalizacije i slobodnog tržišta. Nada za liberalnu Evropu pojavila se tamo gdje se do prije svega nekoliko mjeseci to moglo najmanje očekivati – u Francuskoj, zemlji tradicionalno opterećenoj etatističkim idejama i politikama. Ukoliko Macron, ne daj Bože, ne uspije u svojim namjerama, bit će vrlo teško populizam ponovo vratiti na smetljište historije, a stranke poput Nacionalnog fronta ostaviti bez moći.

utorak, 25. travnja 2017.

SDA je socijalistička stranka

Padom Berlinskog zida pred bivšim socijalističkim državama u Evropi, kako onim koje su bile dio tzv. istočnog bloka tako i zemljama bivše Jugoslavije, stajao je veliki zadatak uvođenja liberalne demokratije, tržišnih ekonomija i uklapanja svojih društava u novi evropski i globalni poredak. Prve države su taj zadatak ispunile uglavnom dobro, i danas su redom integrisane i uspješne članice Evropske unije. Bosna i Hercegovina i većina država bivše Jugoslavije, s izuzetkom možda Slovenije, u tom pogledu su potpuno podbacile i (p)ostale su najgori dio Evrope čija društva karakterišu siromaštvo, nezaposlenost, neuređenost, visok stepen korupcije i besperspektivnost.
Razlog je zapravo krajnje jednostavan i banalan: prve su odlučno i beskompromisno raščistile sa svojim naslijeđem socijalizma i reformisali svoja društva – od provođenja lustracije preko masovne privatizacije državnih kompanija, svođenja veličine države na razumnu veličinu do stvaranja fiskalnog okvira primamljivog za privlačenje investicija i razvoj privatne incijative. Potonje su pak učinile sve da se socijalizam u pravom smislu nikad ne reformiše – od zadržavanja najznačajnijih kompanija u državnom vlasništvu (koje su u međuvremenu mahom postale ekonomski bolesnici izdržavani novcem poreskih obveznika), preko gomilanja administracije, zadržavanja brojnih besmislenih propisa koji otežavaju ulaganje i poslovanje do ljubomornog čuvanja partijske kontrole nad privatnim sektorom.
SDA, kao vodeća stranka bošnjačkog naroda koja od 1990. samo u periodu 2000. – 2002. nije bila u izvršnoj vlasti vjerovatno i najslikovitije u praksi utjelovljuje takve politike. Nakon početnih godina borbe za afirmaciju Bošnjaka pa zatim i vođenja BiH u put ka nezavisnosti i kasnije organizovanja njene odbrane, SDA je od 1996. imala  historijsku ulogu i zadatak da nakon svih preživljenih ratnih strahota demografski, fizički i ekonomski uništenu zemlju reformiše i učini od nje uspješnu priču efikasno integrisanu u novi evropski i svjetski politički i ekonomski sistem.  Danas, s prosječnom platom od oko 820 KM, nezaposlenošću koja formalno prelazi 40% (iako je realna cifra negdje oko 27%) i BDP-om po glavi stanovnika koji je veći tek od Kosova, Moldavije i Ukrajine, Bosna i Hercegovina je prikovana za samo evropsko dno.
Lekcija koju nas je 20. stoljeće nedvojbeno naučilo je da socijalizam, gdje god da se uspostavi i u svakom svom obliku, donosi bijedu i neslobodu. Kapitalizam nasuprot toga donosi blagostanje i napredak. Možemo, naravno, i trebamo razgovarati o tome koji kapitalistički model nam treba, no ne postoji ni najmanja sumnja da je tržišna ekonomija s ograničenim državnim uplivom superiorna svakom obliku socijalizma. Za ove dvije decenije koliko je bila na vlasti SDA je učinila sve što je u njenoj moći da se BiH u pravom smislu te riječi se nikad i ne transformiše u istinsku i efikasnu tržišnu ekonomiju , dok su s druge strane zadržane one najgre odlike socijalizma. Dovoljno je spomenuti samo neke.
Vlasništvo – Iako je nakon rata međunarodna zajednica insistirala na ekspresnom i ubrzanom provođenju privatizacije, uglavnom se privatizovalo samo ono što je već uveliko bilo na koljenima i krajnje upitne vrijednosti. Pritom su stvoreni takvi preduslovi da bogatsvo ostane „unutar porodice“ i u doslovnom i prenesenom značenju, tj. da novi vlasnici i ekonomske gazde postanu ljudi iz same stranke ili blisko povezani s njom, kojima su firme u javnom vlasništvu nerijetko doslovno poklanjanje bez ikakve naknade. Naravno, uzimajući u obzir poslovno iskustvo i način na koji su takvi pojedinci do svog kapitala i firmi dolazili, i ne treba previše čuditi da su moge od tih kompanija u međuvremenu propale.
Ipak, iako u društvu vlada mišljenje da je nekako privatizacija uzrok naše ekonomske propasti, činjenica je da su najprofitabilnije firme uglavnom zadržane u vlasništvu države, koja i danas  na raznim nivoima posjeduje nekoliko stotina kompanija. Koliko je to bio pametan potez pokazuje činjenica da se na listi najvećih poreskih dužnika redom nalaze kompanije u državnom vlasništvu (dovoljno je samo spomenuti GRAS ili Željeznice) te da većina njih godinama posluje u minusu i opstaje neprekidnim ubrzigavanjem novca poreskih obveznika u njih, dakle novca izvučenog iz produktivnog dijela ekonomije. Dalje, većini tih kompanija se zakonima osigurava neka vrsta monopola i onemogućuje se ili ograničava konkurenciji da uđe na tržište, a građani dobijaju skupe i nekvalitetne usluge. Povrh svega, svim tim kompanijama se upravlja kao unosnim stranačkim plijenovima u koje se upošljavaju kadrovi vlastite stranke. Tako se kreira golema mreža glasača, osigurava se kapital za vlastite interese, gomila moć, a firma se za stranačke potrebe muze dokle god može davati i minimum mlijeka.
Naravno, ne treba ni spominjati da s takvom poslovnom filozofijom koju je, iako ne jedina, nametnula SDA, takve firme i ne posluju baš najbolje. Njihova privatizacija, kao što smo mnogo puta vidjeli do sada, dešava se tek onda kada se te firme potpuno upropaste i obezvrijede te ih se u bescijenje u konačnici prodaje kao balasta od kojeg vladajuća stranka više nema koristi.
Takvu poslovno filozofiju vidimo i u slučaju Bh. Telecoma kojem već godinama kontinuirano opadaju prihodi i vrijednost, uporno odbija izvršiti privatizacija komp pravdajući to razlozima da se radi o „zlatnoj koki“ za državu. Dakako da se radi o „zlatnoj koki“, ali za stranku, njene kadrove i uvezane grupe. Ostali građani u nedostatku konkurencije dobijaju samo skupe i loše usluge.
Velika država – jedna od glavnih karakteristika socijalističkih politika je i velik javni sektor, a tu je zadaću SDA zaista besprijekorno ispunila. Blizu polovine BDP-a u BiH troši država, čime naša zemlja spada u red zemalja s najvećom javnom potrošnjom u svijetu. Dobar dio te potrošnje optada na administraciju. Iskoristivši složenu i kompleksnu dejtonsku strukturu s 14 vlada i preko 180 ministarstava, od prvog dana je primijenjena politika gomilanja ogromne i najčešće beskorisne administrativne mašinerije koja živi od državnog budžeta i troši gotovo 30% od ukupne javne potrošnje. Ne treba ni čuditi uzimajući u obzir da svaki treći u BiH radi bilo u administraciji bilo u državnim kompanijama. Pritom zaposleni u javnom sektoru, iako su njihova efikasnost i uopšte smisao takvih radnih mjesta krajnje upitni i iako žive od novca koji ne stvaraju sami,  u prosjeku uživa znatno veći standard od radnika u privatnom sektoru te predstavljaju jedini sloj koji se može smatrati nekom vrstom srednje klase. Naravno, treba li napominjati da ih je većina zaposlena  zahvaljujući stranačkoj članskoj kartici ili stranačkim vezama, bivajući na taj način dijelom velike interesne stranačke mašinerije koja zna od koje stranke na vlasti im egzistencija zavisi.
Socijalna politika – SDA u svojim politikama ne samo da je ispoštovala sveto slovo ljevičarskih politika koje su i u civiliziranom svijetu naširoko prihvaćene da školstvo i zdravstvo moraju biti besplatni i dostupni svima, nego je i zadržala onaj stari, prilično rigidni koncept državnog upravljanja nad ovim sektorima uz postavljanje znatnih barijera privatnom sektoru u ovim oblastima da se razvije. Također, studenti u BiH imaju i privilegiju kao malo gdje u svijetu da im je i visoko obrazovanje besplatno, odnosno od države subvencionirano.
Ipak, najeklatantniji primjer SDA-ove „socijalne osjetljivosti“ ogleda se u rješavanju problema boračke populacije. Nakon završetka rata BiH je imala nekoliko stotina hiljada boraca na svim stranama čiji je status trebalo riješiti. Rješenje vladajućih nacionalnih stranaka na svim stranama bilo je odista genijalno – odlučeno je da svi borci, dakle ne samo invalidi, dobiju pravo na novčane naknade za svoje učešće u ratu. Tako je od ljudi koji su mahom bili u najboljem životnom dobu, umjesto omogućavanja da postanu koristan dio stanovništva koji će raditi, stvarati nove vrijednosti i nakon borbe u ratu nastaviti zemlju graditi u miru, napravljeno nekoliko desetina hiljada socijalnih slučajeva koji trajno i masivno opterećuju državni budžet i žive na račun poreskih obveznika. A ne treba s uma smetnuti projekte masovne gradnje tzv. boračkih stanova i zbrinjavanja ovih ljudi o trošku države.
Istina, socijalna izdvajanja u BiH nisu univerzalno izdašna, no za pojedine kategorije, one koje donose glasove su obezbijeđena i sigurna.
Razmislite također i o ovim činjenicama: prema javnom izdavajanju za zdravstvo BiH je TREĆA država u Evropi, dok i po procentu socijalnih izdvajanja također spadamo u evropski vrh.

Porezna politika – Od svojih prednosti koji u sebi sadrže tragove primjene liberalnih ekonomskih načela BiH je do sada imala relativno niske i male stope poreza na dohodak i dobit od 10%, te nepostojanje poreza na dividendu, što je bila jedna od rijetkih prednosti za privlačenje investicija i razvoj poduzetništva. Ipak, sve su to anulirali drakonski, suludi visoki doprinosi neophodni za finansiranje zdravstvenog, penzionog i drugih fondova, koji zajedno s porezom na dohodak dosižu preko 40% bruto plate, čineći bh. radnika tako jednim od porezno najopterećenijih na svijetu. Tako se u cilju finansiranja glomazne države i njenih izdašnih rashoda rad i zapošljavanje radnika sistemski učinilo nadasve skupom robom. Drugim riječima, uspostavljen je sistem masovne redistribucije bogatstva, no ne od bogatih ka siromašnim, nego od svih onih koji stvaraju kao onim koji troše budžet.

Također, ni navedeni postojeći „niski“ porezi u budućnosti i neće biti baš toliko niski, jer Vlada Federacije BiH na čijem je čelu SDA-ovac Fadil Novalić odlučila povisiti većinu postojećih nameta, uz uvođenje nekih novih. Smanjeno s druge stane nije ništa.
Privatni sektor – Razvoj privatnog sektora i privatne incijative za SDA je od prvog dana bila zadnja rupa na svirali, pa stoga i ne treba čuditi što se prema indeksu o lakoći poslovanja i indeksu ekonomskih sloboda BiH nalazi na samom evropskom začelju. Ukoliko se i upustite u hrabar poduhvat pokretanja biznisa u FBiH pored toga što ćete samo na osnivanja firme čekati nekih četrdesetak dana, očekuju vas primjerice i mjeseci čekanja na građevinskih dozvola, ispunjavanje brojnih besmislenih regulacija i odredbi, troma i neefikasna administracija koja umjesto da olakša samo dodatno otežava, sudski procesi koje se otežu godinama, uz veliku mogućnost različitih vrsta reketiranja od strane lokalnih političkih službenika i inspekcija.
Za razliku od sindikata državnih službenika, boračkih udruženja ili penzionera koji ažurno reaguju na svaki pokušaj umanjenja njihovih privilegija, privatni sektor u BiH je slabo obrazovan, pa za prava njegovih radnika i malih i srednjih poslodavaca uglavnom niko i ne diže glas, tako ni vlast ne smatra za shodno boriti se pretjerano za njihove interese. SDA je kroz sve ove godine vjerno demonstrirala da oni žele jedno i samo jedno:  zagospodariti javnim sektorom, javnim resursima  i javnom regulativom.  Kolateralna šteta je privatni sektor, kojega trpe tek koliko se mora.
Rezultat je da BiH ima sistem koji kao da je prepisan iz nekog socijalističkog udžbenika: veliku državu i glomazan javni sektor, ključne industrije u vlasništvu države, visoke stope poreza, visoku redistribuciju društvenog bogatstva, budžete koji su socijalni a ne razvojni, preregulisan i slabašan privatni sektor, univerzalno zdravstvo i školstvo (uključujući i visoko obrazovanje) i izdašna socijalna davanja za odabrane kategorije. Na taj način BiH ima fatalnu kombinaciju: veliku administraciju, skupu državu te slabašan privatni sektor koji je sve to primoran finansirati i time opterećen lošim zakonskim okvirom i visokim nametima te nije ni u mogućnosti da se u pravom smislu riječi razvije, a niti su strani investitori pretjerano zainteresovani ulagati u zemlju s takvim okvirom.
A da se SDA uprkos rezultatima takvih politika ni po koju cijenu neće odreći, uvjerljivo je demonstrirala farsa oko Reformske agende. Pojavivši se najrpije u vidu Njemačko-britanske incijative i podržana od ključnih međunarodnih igrača, pred BiH je stavila zadatak smanjenja javne potrošnje, smanjena javnog sektora, liberalizacije ekonomije, olakšavanja poslovanja u privatnom sektoru, smanjenja nameta i privatizacije preostalih kompanija u državnom vlasništvu. Na provođenje ove agende obavezala se i SDA kao vodeća stranka u FBiH nakon izbora 2014. No umjesto smanjivanja javnog sektora, privatizacije, manjih poreza i olakšanog poslovanja, rezultat Vlade premijera Fadila Novalića nakon svega ostat će povećani nameti: od uvođenja poreza na topli obrok, preko uvođenja progresivnog oporezivanja, poreza na dividendu do povećanja akciza… Od državnih kompanija privatizovane su samo one koje su bile u manjinskom državnom vlasništvu, na smanjenje javnog sektora nije se ni pomišljalo, privatni sektor je umjesto rasterećenja dodatno opterećen,  a sve to s ciljem obezbjeđivanja nedostajućih i prijeko potrebnih sredstava za glomaznu budžetsku mašineriju kako bi se ona i dalje održavala.
Na taj način je Vlada Fadila Novalića i zadnjim skepticima demonstrirala da je socijalizam sama suština i smisao politike SDA i da ne postoji međunarodni pritisak i ekonomski razlozi zbog kojih će se ova stranka odreći svih njegovih blagodati koje donosi njenoj stranačkoj mašineriji.
Na kraju teksta  bih da se ogradim od eventualnih optužbi koji bi mi poneki vrli ljevičar s vjerom u socijalizam mogao uputiti da taj termin koristim nepecizno i da se ta ideja ni u kom slučaju ne može stavljati u isti kontekst s politikom SDA.  Socijalizam ovdje koristim u najširem smislu tog pojma, kao poredak koji između ostalog uključuje i veliku državu, visoki stepen preraspodjele društvenog bogatstva, žestoke intervencije u ekonomiju, brojnih socijalnih programa, itd… Također, neko bi mi mogao zamjeriti da nije korektno SDA-u spočitavati socijalizam jer takve njihove politike nisu posljedice slijeđenja neke konkretne socijalisitčke doktrine i programa, nego pukog političkog pragmatizma s ciljem grabljena što veće političke moći i utjecaja. Čak i da je tu zaista po srijedi samo oportunističko obnašanje vlasti, to ne mijenja suštinski socijalistički karakter dosadašnjih SDA-ovskih politika.
No da ove politike možda i nisu samo odraz pukog političkog oportunizma, nego da u sebi sadrže možda ponešto i od ideoloških i svjetonazorskih pobuda, svjedoči sljedeća izjava samog osnivača SDA Alija Izetbegoviće. Upitan od jednog novinara 2000. godine da li mu je žao što bošnjački narod skreće ulijevo, Izetbegović je odgovorio:
„Ne znam šta Vam znači ovo “ulijevo”. Ako ovaj izraz uzmete u klasičnom značenju, moglo bi se reći da u BiH i nema pravih lijevih stranaka. Sve su, manje ili više, desne. Sve se zalažu za privatno vlasništvo i manje miješanje države u privredne tokove. Možda je SDA više lijeva jer brani socijalna davanja i s tim povezane visoke poreze”.
Za istinski napredak BiH očito će trebati potpuno suprotne politike od onih kojih je SDA sa svojim partnerima etablirala.

četvrtak, 9. veljače 2017.

HDZ-OV PUCANJ U PRAZNO: Mirno spavajte, trećeg entiteta neće biti!

Piše: Danijal Hadžović (Izvor: Slobodna Bosna)
Veliku buru u bh. javnosti posljednjih dana izaziva možda i nikad veća ofanziva HDZ-u bliskih snaga u BiH u zahtjevima za treći entitet. Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović tako je otvoreno najavio formiranje trećeg entiteta i čak špekulisao o njegovim budućim teritorijama, predsjednik Hrvatskog narodnog sabora Božo Ljubić ide i korak dalje prijeteći da će u slučaju da Bošnjaci ne pristanu na treći entitet doći do raspada BiH, a hrvatska lobiranja stigla su i do Evropskog parlamenta gdje je na incijativu HDZ-a Hrvatske usvojena rezolucija u kojoj se zagovara „federalizacija BiH“ (čitaj: podjela na etničke entitete). 

Od ukidanja tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne voljom predsjednika Republike Hrvatska Franje Tuđmana daleke 1994. i formiranja Federacije BiH, vlastita nacionalna jedinica ostaje želja vjerovatno većine Hrvata u BiH koja, ovisno o političkoj situaciji i geostrateškim prilikama, tinja ili bukti. Tako se od formiranja paradržave 1991. preko projekta tzv. hrvatske samouprave do izbora Komšića u Predsjedništvo i formiranja platformaške vlade, periodično pod vodstvom jedne te iste stranke koja se ne mijenja, najavljuje ili pokušava formirati nešto poput hrvatske političke jedinice u BiH, što redovno završava potpunim debaklom. Razloge zbog čega posljednjih dana svjedočimo ovako žustroj i agresivnoj kampanji za formiranje trećeg entiteta treba možda ponajprije tražiti u izboru Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a, odnosno naivnom vjerovanju većine srpskih i hrvatskih nacionalisitčkih krugova da će se njegovim dolaskom na vlast i politika vodeće sile svijeta prema Balkanu i Bosni i Hercegovini drastično promijeniti. 

Naravno, ideja o formiranju hrvatske federalne jedinice unutar BiH je u demokratskom društvu sasvim legitimna te samo po sebi ne predstavlja nikakav problem da i to bude jedna od opcija koje će egzistirati u političkom životu. Na nesreću njenih zagovornika, demokratski poredak također podrazumijeva i jasne procedure pomoću kojih se određene ideje provode u praksu, a tu već pobornici trećeg entiteta imaju golem problem, jer se većina građana BiH, a naročito Federacije, protivi takvom konceptu uređenja države.
No i HDZ BiH i njegova društvena mašinerija s druge strane do sada nisu ponudili apsolutno ništa što bi nas natjeralo da njihov koncept uređenja države shvatimo ozbiljno i imamo i najmanji razlog tretirati ga kao išta više do puke političke floskule koja služi kao efektno sredstvo za mobilizaciju i davanje lažne nade naivnim glasačkim masama. 

Danas u eri globalnog kapitalizma i bespoštedne konkurencije će vam već i za razvijanje uspješnog granapa biti neophodan kvalitetan poslovni plan u kome ćete morati do tančina razviti svoju poslovnu strategiju. Da ne spominjemo ozbiljnije projekte gdje nijedan investitor zasigurno neće uložiti novac u „lijepu želju“, ako nema jasan i uvjerljiv plan kako će mu to oploditi kapital. Još drastičnija stvar je s politikom. Ono što razlikuje neozbiljne od ozbiljnih političkih pokreta je što potonji imaju jasan plan i viziju šta žele ostvariti u svom djelovanju na duge staze. Iako takvi projekti najčešće ne dožive svoje potpuno ostvarenje u praksi (poput primjerice pretjerano ozloglašenog Načertanija) oni trajno ostaju temelj, politička vodilja i inspiracija idejnim sljedbenicima. 

HDZ BiH i njegova prateća intelektualno-medijsko-društvena mašinerija, iako već godinama neumorno nariču o ugrozbama i majorizacijama te se kao bore za formiranje hrvatske etničke federalne jedinice u BiH, za sve to vrijeme nisu bili u stanju sastaviti ni jedan jedini dokument u kojem bi izrazili šta oni to konkretno hoće i nude kada je u pitanju preuređenje BiH. I kada bi bilo dobre volje da se izađe u susret njihovim željama, na koji način bi se to moglo ostvariti kada zapravo i ne nude ništa?
A ideja o formiranju o trećeg entiteta za sobom otvara i niz drugih, krajnje komplikovanih političkih i društvenih pitanja. Kakve bi bile granice tog trećeg entiteta i zbog čega baš takve? Šta činiti s većinski hrvatskim područjima u srednjoj Bosni i Posavini koja su teritorijalno potpuno odvojena od zapadne Hercegovine? Kako riješiti pitanje Mostara? Stoca? Šta s miješanim opštinama u srednjoj Bosni? Kakve bi bile ovlasti entiteta u odnosu na državni nivo vlasti? Kako bi se birali predstavnici u državne institucije? Kako bi funkcionisao poreski sistem? Kako bi se novac raspodjeljivao? Kako bi se riješio problem duga? Pitanje PIO/MIO-a?...

Odgovore na sva ova i još brojna druga pitanja po pitanju hrvatske federalne jedinice HDZ BiH do sada, i pored sve silne bolne borbe za treći entitet, nije ponudio, a sudeći po kapacitetima njihovih glavnih medijskih i intelektualnih lakeja nije izvjesno da u dogledno vrijeme hoće. Jer HDZ BiH je snažna i kvalitetna organizacija u pogledu u kojem političke stranke djeluju u dejtonskoj tranzicijskoj realnosti – u pogledu interesne grupe kojoj je cilj biti na vlasti zbog same vlasti, odnosno svih ministarstava, javnih kompanija, uhljebljivanja, interesa i pozicija moći koje ona donosi. U smislu bilo kakve programske i političke strategije HDZ BiH, poput i većine ostalih stranaka, nikada nije ponudio ništa, pa zašto bi u slučaju trećeg entiteta. Dovoljno je prijeteći vitlati mačem stožerne hrvatske stranke, naricati o ugroženosti i biti boj za hrvatsku federalnu jedinicu koje još nema ni na papiru, pa su ministarstva, javne kompanije, paušali i dnevnice već tu. 

Stoga, mirno spavajte, trećeg entiteta neće biti. Barem dok njegovi zagovornici ne smisle šta oni to u stvari tačno žele... A to će potrajati.

četvrtak, 2. veljače 2017.

ENTITET HZ HDZ: Zašto govoriš federalizacija, a misliš na zapadnohercegovačku unitarnu republiku po uzoru na RS?!

Piše: Danijal Hadžović (Izvor: Slobodna Bosna)
Odbor za vanjsku politiku Evropskog parlamenta u Briselu prihvatio je ove sedmice prijedlog rezolucije o napretku Bosne i Hercegovine koji je sastavio izvjestitelj Evropskog parlamenta za BiH, rumunski zastupnik Evropske narodne stranke Dan Preda. 

Ono što je posebno privuklo pažnju i izazvalo podijeljena mišljenja unutar bh. javnosti je činjenica da rezolucija između ostalog poziva na „poštivanje načela federalizma“ te „punu ravnopravnost konstitutivnih naroda i građana“. Treba odmah naglasiti da su se pojedini zastupnici iz klubova Zelenih i Socijalista usprotivili uvrštavanju načela federalizma i spominjanju konstitutivnih naroda, ističući da bi trebalo više naglasiti građanske, a manje etničke elemente koji „vode u daljnje podjele“.

I dok su političke opcije, mediji i intelektualci bliski HDZ-u BiH pozdravili ovu rezoluciju, s druge strane je kod bošnjačke i tzv. građanske javnosti u BiH ova rezolucija zbog spornog dijela o federalizmu i prava „konstitutivnih naroda“ dočekana s oprezom, uz uglavnom nemušte konstatacije da im se mora dodatno pojasniti o kakvoj vrsti federalizma se govori.
Naravno, ja se za razliku od njih u ovom tekstu neću igrati gluhih telefona. Ova rezolucija, potpuno je jasno, usvojena je kao rezultat lobiranja hrvatskih zastupnika HDZ-a i HSS-a, stranaka koje su članice Evropske narodne stranke od koje je ovaj prijedlog i potekao. Dokazuje ovo i činjenica da su na rezoluciju usvojena i dva amandmana zastupnice u Evropskom parlamentu Marijane Petir (HSS), od kojih su jedan potpisali potpisali isključivo hrvatski zastupnici HDZ-a Dubravka Šuica, Ivana Maletić i Željana Zovko.

Na ovaj način zapravo hrvatski HDZ-a preko Evropskog parlamenta i evropskih institucija lobira za stvar HDZ-a BiH i Dragana Čovića, koji je prije nekoliko dana poručio da je rješenje za BiH federalizacija! Oko same rezolucije i njenih zahtjeva i ne treba dizati posebnu halabuku, uzimajući u obzir činjenicu da i sam Evropski parlament ima daleko manje ovlasti od klasičnih parlamenata, da zastupnici vrlo često nemaju ni pojma šta to tačno piše u rezolucijama za koje glasaju te da se glasovi i donošenje raznoraznih rezolucija u evropskim institucijama nerijetko i kupuju, a daleko od toga da će ova rezolucija postati neka zvanična politika EU.
Ono što je pak u aktuelnoj rezoluciji vezanoj za BiH indikativno je što zahtjevi koji se u njoj postavljaju predstavljaju zapravo potpuno iskrivljivanje stvarnosti. Da kao laik koji ne zna apsolutno ništa o stanju i uređenju u Bosni i Hercegovini pročitate ovu rezoluciju, zaključak koji biste nedvojbeno stekli je da se radi o nekoj rigidno unitarnoj državi u kojoj se sve odluke donose iz jednog centra te se grubo gaze prava građana i „konstitutivnih naroda“. 

Kakva nam se to federalizacija i decentralizacija priziva u zemlji koja je već de facto federacija dva entiteta? I to ne samo da je federacija dva entiteta, nego je jedan od ta dva entiteta uređen kao federacija deset kantona? Dakle, BiH ne da je federacije nego je federacija unutar koje se nalazi još jedna federacija s iznimno velikim ovlastima kantona koji je čine, a kada se tome dodaju i mehanizmi donošenja odluka poput entitetskog glasanja i domova naroda na državnom i federalnom nivou, jasno je da se radi o najdecentralizovanijoj državi u Evropi u kojoj su ovlasti centralnog nivoa vlasti male i krajnje ograničene.

Pa šta nam onda u konačnici Čović i njegova društvena klika, zajedno sa svojim lobistima u Evropskom parlamentu poručuju kada nam govore da je rješenje za BiH koja je već federacija da bude „federalizirana“. 

Poručuju upravo da umjesto sadašnje Federacije BiH s deset kantona, treba formirati treći entitet, a BiH urediti kao državu tri etničke republike, drugim riječima vratiti se na ratno stanje iz 1993. i postojanje tri etničke čiste federalne jedinice koje su građene masovnim zločinima, etničkim čišćenjem i razmjenom stanovništva.
Umjesto toga, na američki pritisak Washingtonskim sporazumom 1994. formirana je Federacija BiH sastavljena od kantona. Prvobitno je bilo planirano da u Federaciji BiH uđu i svi dijelovi koji su se tada bili pod kontrolom Vojske RS-a, ali umjesto toga, u Daytonu je omogućeno da unitarno uređena RS postane ravnopravan entitet s Federacijom. 

No barem je za 51% BiH omogućeno da po uzoru na Švicarsku kantonizacijom dobije jedno moderno uređenje koje će, s obzirom na kompleksnost samog društva predstavljati kočnicu jednom narodu da ostvari dominaciju nad drugim, ali će s druge strane pored etničkih razlika uvažavati i regionalne i ekonomske specifičnosti uokvirujući ih u političke jedinice kantona.
Takav sistem nije stvorio striktno etničke političke jedinice, ali je omogućio zaštitu i nacionalnih interesa kako kroz kantonalni srednji nivo vlasti, tako i kroz način donošenja odluka na federalnom nivou (u prvom redu domove naroda koji se biraju iz kantona). Također, kantonizacija je omogućila daleko neposredniji odnos i utjecaj običnih građana na vlast i donošenje odluka.
Ona je zahvaljujući širokim ovlastima koje su date kantonima (od obrazovanja preko zdravstva do, u manjoj, i fisikalne politike) omogućila različitim regijama unutar BiH da svoj razvoj neposredno planiraju sami za sebe i dobar dio novca koji uprihoduju zadržavaju u svom kantonu. Također, omogućila je i preduslove za kreiranje zdrave konkurencije između kantona, kroz stvaranje što boljih sistemskih preduslova za privlačenje investicija, razvoj, bolju organizaciju javne uprave, školstva, zdravstva, itd...
Upravo zahvaljujući ovoj činjenici, Bosanskopodrinjski kanton koji je dugo vremena važio za najsiromašniji kanton u Federaciji, zahvaljujući nekolicini kvalitetnih poteza njegove uprave uspio je privući mnogobrojne investicije i u relativno kratkom periodu postati jedan od najbrže rastućih i najrazvijenijih kantona. 

S druge strane imamo primjer potpuno unitarnog entiteta, Republiku Srpsku. Koji je model bolji vrlo je jednostavno provjeriti prema zvaničnim podacima, od BDP-a, visine prosječne plate, penzije, zaduženosti po glavi stanovnika, itd. Unitarističko uređenje RS-a u kojem se većina novca slijeva u Banja Luku a potom dalje raspoređuje, za posljedicu ima doslovno odumiranje istočnog dijela ovog entiteta koji je ekonomski najzaostaliji dio BiH i iz kojeg stanovništvo masovno seli, a jedna vožnja automobilom kroz prirodno prelijepe krajolike istočne Bosne i istočne Hercegovine bit će vam dovoljna da se uvjerite u svu tugu i nesreću ovog dijela BiH. Za ovaj dio države decentralizacija, odnosno omogućavanje građanima istočnog dijela entiteta da u većoj mjeri sami odlučuju o ulaganju novca i razvoju bio bi svojevrstan spas. 

S druge strane, model „federalizacije“ koji zagovara Dragan Čović upravo bi bio model Republike Srpske, odnosno stvaranje tri striktno etničke unitarne federalne jedinice unutar BiH. To ne samo da bi sa stanovištva svakodnevnog života i razvoja bio korak unazad, nego bi takva „federalizacija“ po većini pitanja u praksi značila daleko veću unitarizaciju od one koja je sada na sceni.
Umjesto 10 kantona, 2 entiteta i državnog nivoa, imali bismo državni nivo sa slabim ovlastima i unitarne etničke republike s ogromnim ovlastima, u kojima bi sva moć i vlast bila koncentrisana u etničkim prijestolnicama i u rukama stranaka koje njima stoluju, zanemarujući regionalne, kulturne i ostale specifičnosti koje postoje u BiH.
Stoga, kada Čović, njegovi lobisti i intelektualno-medijski lakeji govore o „federalizaciji“, oni zapravo upravo misle na suprotno – na unitarizaciju, ali po ratnom modelu tri odvojene etničke federalne jedinice.
Dakako da u smislu vođenja propagandnih ratova pred domaćom i svjetskom javnošću eufemizmi „federalizacija“, „decentralizacija“, „konsocijacija“, „ravnopravnost“, zvuče daleko privlačnije i pravednije nego kad bi otvoreno otkrili svoje prave namjere – stvaranje etnički čiste unitarne jedinice pod potpunom vlašću HDZ-a. Entitet HZ HDZ.

srijeda, 11. siječnja 2017.

VALENTIN INZKO JE OVAJ PUT IPAK U PRAVU: REPUBLIKA SRPSKA JE MLAĐA SESTRA NDH!

Piše: Danijal Hadžović (Slobodna Bosna)
Izjava visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka da je neprimjereno obilježavanje 9. januara kao Dana Republike Srpske uspoređujući to sa situacijom u kojoj bi se neko sjetio obilježavati dan osnutka kvislinške Nezavisne države Hrvatske (NDH), izazvala je burne reakcije i salve osuda u manjem bh. entitetu. U osudi Inzkovog poređenja, srpski zvaničnici napominju između ostalog da je „sramotno“ i „zastrašujuće“ stavljati u isti kontekst NDH i Republiku Srpsku, posebno kad se uzme u obzir da je upravo nad srpskim narodom preko Drine proveden genocid od strane te kvislinške države.
I zaista, NDH će na stranicima historije biti upisana kao najmonstruoznija i najkrvavija državna tvorevina koja je egzistirala na ovim prostorima. Nedugo nakon što su njemački tenkovi okupirali Kraljevinu Jugoslaviju i na teritoriji današnje cijele BiH i većeg dijela Hrvatske formirali marionetsku tzv. Nezavisnu državu Hrvatsku, započeo je genocid zastrašujućih razmjera. Pored usvojenog nacističkog plana o istrebljenju Jevreja i Roma iz Evrope, ustaški pokret koji je vladao tom zemljom s posebnim žarom je u praksu počeo provoditi svoj autentični, još u njihovim emigrantskim danima smišljeni plan o istrebljenju Srba s područja koje je postalo dio hrvatske države. Cilj tog plana najbolje je bio sažet u čuvenoj sintagmi pisca i glavnog ustaškog ideologa Mile Budaka za rješavanje srpskog pitanja u Hrvatskoj - jednu trećinu ubiti, drugu protjerati, a treću pohrvatiti (pokatoličiti). Brisanje čitavih sela sa karata u masovnim pokoljima, stotine ubistava u koncentracionim logorima na dnevnoj bazi, protjerivanja i prisilna pokatoličavanja (koja opet nisu nužno bila garant preživljavanja), metode su u organizovanoj industriji smrti kojima se Budakov plan tokom gotovo pune četiri godine provodio u praksu, a po monstruznosti izvršenja zločina i uživanju u krvi koju su iskazivali, ustaški bojovnici su uspjeli zasjeniti i svoje nacistički mentore.
Ipak, iako se ustaške žrtve mjere u šestocifrenim brojevima, Srbi zapadno od Drine su uspjeli preživjeti, za razliku od NDH koja je zajedno s nacističkom Njemačkom kao gubitnik rata završila na smetljištu historije. Neke njene vođe, poput spomenutog Budaka, su nakon rata od strane novih komunističkih vlasti osuđeni i obješeni, neki su, poput upravnika Jasenovca Maksa Luburića, likvidirani u dijaspori godinama nakon završetka rata, neki su kao vođa NDH Ante Pavelić umrli od posljedica atenteta, a nekima se, poput čuvenog ustaškog komandanta Rafaela Bobana, izgubio svaki trag .
Četrdeset sedam godina kasnije, na malom dijelu teritorije BiH koji je nekoć bio dio NDH, proglašena je Republika Srpska, kao odgovor na težnje da se Bosna i Hercegovina otcijepi od Jugoslavije. Samo tri mjeseca kasnije uslijedt će i vojni odgovor na proglašenje nezavisnosti BiH. Iako je prisjećanje na ustaške zločine i širenje straha od ponavljanja historije bilo možda i osnovno pogonsko gorivo za mobilizaciju srpskog naroda početkom devedesetih, upravo će identične „ustaške metode“ biti utkane u same temelje „države Srba u bivšoj BiH“.
Tako je i zvaničan program vladajućeg SDS-a o stvaranju Republike Srpske proklamovao „razdvajanje naroda“, a sam vrhovni komandant Vojske RS Ratko Mladić ga je, kada mu je predstavljen, prokomentarisao riječima „ovo je genocid“.
Ipak, to ga nije spriječilo da u narednim mjesecima prione na realizaciju plana „razdvajanja naroda“. Gledajući metode pomoću kojih je je političko i vojno rukovodstvo odlučilo stvarati Republiku Srpsku, ustaški pokret je jedino mogao podići tužbu za krađu autorskih prava. Masovni i monstruozni zločini, etničko čišćenje, koncentracioni logori kao fabrike smrti, rušenja kulturno-vjerskih spomenika bošnjačkog naroda i, u konačnici, presuđeni genocid u Srebrenici vječno ostaju utkani u temelje Republike Srpske.
No, za razliku od NDH koja je po okončanju Drugog svjetskog rata nestala zajedno sa svojim nacističkim tvorcem, Republika Srpska je iz rata izašla neporažena i priznata, na gotovo polovini teritorije BiH. Njeno kompletno političko i vojno rukovodstvo suđeno je i presuđeno za najteže ratne zločine, no to ni za momenat nije probudilo značajniju katarzu ili, taman posla, ograđivanje od RS-a unutar samog srpskog naroda u BiH. A i zašto bi. Zločin je nagrađen, zločin je međunarodno priznat i samim tim čak i oni pristojniji pojedinci koji se ne oduševljavaju studentskim domovima „Radovan Karadžić“ alibi za zločine u ime svoje republike mogu pronalaziti u „pojedinačnim odgovornostima“.
Republika Srpska je danas tu, ona je ravnopravan entitet u sastavu Bosne i Hercegovine i s tom činjenicom se s pravne i političke strane treba pomiriti. No, to zasigurno ne znači da se s moralne strane može i smije zaboravljati načinin na koji je taj entitet uopšte i kreiran, posebno kada se sve učestalije i sve bahatije najavljuju referendumi o njegovom otcjepljenju od BiH, referendumi na kojima neće glasati onih nekoliko stotina hiljada ljudi, onih 48% nesrba koji su nekoć živjeli na toj teritoriji, a kojih danas tu više nema. No, ako zločin nije adekvatno kažnjen, onda mu se barem ne smije dozvoliti da iščezne.
Da su kojim slučajem geopolitičke okolnosti te, 1945. godine bile drugačije, da je ovaj prostor nekako potpao pod utjecaj zapadnih saveznika, a SAD i Velika Britanija odlučile NDH omogućiti da nastavi svoj život kao liberalna demokratija, nemojte ni za trenutak sumnjati da bismo od novih, sada demokratskih hrvatskih predstavnika koji u ratu nisu okaljali ruke, slušali istu retoriku, ista opravdanja i iste argumente kakve danas slušamo od republičkosrpskih predstavnika - „NDH je trajna kategorija“, „NDH je historijska težnja hrvatskog naroda“, „zločini su činjeni na svim stranama“, graktali bi i oni na sve strane. Iako bi samo vojno i političko rukovodstvo Nezavisne države Hrvatske poslije rata bilo suđeno i osuđeno, to kod prosječnog građanina ne bi budilo pretjeran osjećaj nelagode prema NDH, uglavnom ništa veći od toga da su to djela pojedinaca koja ne inkriminišu ni njega ni NDH u cjelini, ako već ne bi bio stava da su presuđeni zločinci heroji kojima je podmetnuto od neprijatelja hrvatstva. Dvadesetak godina poslije rata neki ndh Nikolići i Dodici bi na proslavama 10. travnja držali govore tipa “Hrvati su boreći se z a NDH donijeli slobodu i drugim narodima” ili “NDH je multietnička država”. Ubrzo potom, NDH bi postala tek jedna uobičajena evropska država, a monstruoznim genocidom kojim je nastala tokom Drugog svjetskog rata bavili bi se tek historičari i poneki istraživač.
No, NDH nije mogla opstati. Ona je, zbog tadašnjih geopolitičkih okolnosti zajedno sa svojim političkim pokroviteljem nestala sa scene i završila na smetljištu historije kao najmonstruoznija tvorevina koja je egzistirala na ovim prostorima. Republike Srpska je 1995. zbog istih geopolitičkih okolnosti morala opstati. Ona je tu... Da davi BiH.