Obajvljeno na: Depo.ba
Pucnji u novinare i karikaturiste Charlie Hebdoa nisu bili tek pucnji primitivnih fanatika uvrijeđenih i sluđenih zbog vrijeđanja poslanika Muhameda. Ne, to je bio rafal jedne zločinačke, vrhunski organizovane ideologije u svijet čije vrijednosti iz dna duše mrzi i doživljava kao najvećeg neprijatelja, jer predstavljaju potpunu negaciju njenog mračnjaštva - vrijednosti slobode govora, slobode uma, duhovitosti i prava na različitost.
S načinom na koji je Charlie izražavao svoje stavove se niste morali slagati, mogli ste ih, kao i mnogi na zapadu, smatrati vulgarnim, odrvatnim novinama koje prelaze sve granice dobrog ukusa. To je vaše pravo, jednako kao što je i bilo pravo Charlija da se u svojoj kreativnoj slobodi izražava baš onako kako se izražava. Cijena slobode i života u slobodnom društvu nažalost uključuje i pravo drugih ljudi na slobodu da se i na najbezobzirniji i najbrutalniji način šprdaju s onim što vi smatrate svetim. Veličanstveni je to rezultat višestoljetne borbe ljudskog roda za slobodu, rezultat koji svakako neće i ne smije biti podređen bilo čijim svetinjama i nježnim osjećanjima, jer bi time i sloboda govora kao takva izgubila svoj smisao.
Te vrijednosti, u čijoj odbrani su novinari i karikaturisti Charlie Hebdoa ubijeni, zbog svih zlodjela i licemjerja koje on danas proizvodi nisu zapadni svijet, ali jesu vječni i temeljni ideal tog svijega, te su i pored svega, najsnažnije i najdosljednije zastupljene upravo u tom svijetu.
Cijena slobode i života u slobodnom društvu nažalost uključuje i pravo drugih ljudi na slobodu da se i na najbezobzirniji i najbrutalniji način šprdaju s onim što vi smatrate svetim
I prvenstveno zbog vrijednosti koje su zvjerski napadnute, a ne zbog slaganja ili neslaganja s njegovim načinom izražavanja, svi slobodumni ljudi svijeta su ovih dana jasno i nedvosmisleno bili Charlie.
Da želi spadati u taj svijet i da je na njegovoj strani, jasno je pokazao i bh. mainstream kroz izvještavanja većine naših medija, kao i istupe intelektualaca, umjetnika i političara. Ipak, upravo ovakve stravične tragedije poput Charliea pokazuju da mimo tog društvenog mainstrema, u umovima i srcima više nimalo zanemarivog broja ljudi, vlada jedan potpuno drugačiji svijet, svijet utemeljen na dijametralnim vrijednostima i svjetonazorima.
Monstruozan zločin u Parizu na porvršinu je izbacio čitavu bujicu zastrašujućih i umobolnih komentara, običnih, neznanih ljudi, praćenih huškačkim tekstovima medija za koje uzaludno želimo vjerovati da su marginalni, a koji zločin ili otvoreno podržavaju smatrajući ga sasvim primjerenom i adekvatnom kaznom za vrijeđanje Poslanika, ili ga osuđuju, ali uz ono odvratno i pogano ALI, gdje se raznim bezumnim akrobacijama zločin pokušava relativizovati, od zaključaka da su „sami čačkali mečku“, preko stavljanja masakra u široki društveno-historijski kontekst zločina francuskog imperijalizma, pa do imbecilnih teorija zavjere koje u svojoj izopačenosti idu dotle da se sam masakr proglašava cionističko-masonsko-imperijalističkom izrežiranom farsom koja za cilj ima vođenje rata protiv muslimana.
Oni slobodu govora ne drže pretjeranom vrijednošću ili joj barem ne žele dozvoliti da ode dotle da propituje njihove vjerske svetinje i istine, jer u suprotnom agresija i nasilje za njih postaju sasvim prihvatljiv odgovor.
Oni temeljne vrijednosti zapada kao, uz sva zlodjela i licemjerje koje proizvodi, ipak vrhunca naše civilizacije, ni najmanje ne drže nečim čemu im um i srce trebaju težiti.
Ako želimo biti u stanju liječiti ovaj problem, najprije sebi konačno moramo priznati da smo kao društvo bolesni, ozbiljno bolesni. Ideologija koja je izmasakrirala novinare i karikaturiste Charlieja, te policajca Ahmeda koji je životom platio njihovo pravo na slobodu izražavanja, je tu - u našem sokaku, u umovima i srcima naših komšija
Oni na svijet gledaju iz ugla neukog, primitivnog, uplašenog i sluđenog muslimana koji je svoj identitet, svoju svijest i sudbinu poistovijetio sa svakim muslimanom ovog svijeta kojeg vidi, uvijek i isključivo, kao žrtvu velikog globalnog rata zapada protiv islama, protiv njega samog. U takvom pogledu na svijet i najzaostalija društva, i najmostruoznije ideologije i pokreti koje se pozivaju na islam, i ubice koje svoje stravične zločine čine s Allahom na usnama, postaju ili posve očekivana reakcija na teror i ugnjetavanja koji trpe, ili tek jedna velika instalirana zavjera zapada u globalnom džihadu protiv muslimana ili pak - kod onih već potpuno pomračenih umova - borci za slobodu muslimana i islamskog svijeta.
Oni su u konačnici i rezultat bezobzirne gospođe Evrope koja ih je tokom rata ravnodušno prepustila na klanje njihovim dželatima, tjerajući mnoge od njih da se okrenu ka istoku. Amerika je svojim angažmanom uzaludno pokušala sprati ljagu zapadne civilizacije koju je Evropa ostavila. No, napose im je stvorila nakaradnu, nefukcionalnu državu, a ratovi nakon 11. septembra nažalost nisu mogli ne biti doživljeni od mnogih kao ratovi protiv svih muslimana kao takvih.
Nakon propasti komunizma, a s njim i bivše Jugoslavije, oni su trebali postati punopravni dio novog zapadnog svijeta. No u potpunosti nikada nisu. Nakon preživljenog genocida, protjerivanja, silovanja i ponižavanja, prvenstveno zahvaljujući onima koje su kroz sve godine birali da ih vode, ostali su skliješteni u bosanskom trokutu, izloženi siromaštvu, beznađu i propadanju. Zapad, koji je davno izgubio svaki duhovni sadržaj, osim proklamovanih vrijednosti slobode i ljudskih prava, neuvjerljivog sna o Evropskoj uniji i beskonačnog konzumerizma, nije uspio osvojiti njihove umove. Takvi, moralno utučeni, osiromašeni, razočarani te razapaeti između istoka i zapada, islamske vjere i evropske kulture kojoj tradicionalno pripadaju, postali su pogodno tlo da i ona najzloćudnija i najopasnija sjemena koja je vjetar donio s istoka proklijaju među njima. Ona im, za razliku od duhovno ispraznog zapada, nude duhovno utočište i što je najvažnije – dežurnog krivca za sve njihove probleme – zapadnu civilizaciju, njenu politiku i njene vrijednosti.
Potpuno mimo društvenog mainstreama, međunarodnih i domaćih institucija i njihovih proklamovanih vrijednosti, oni su danas tu sa svojim medijima, ideolozima i sljedbenicima. Oni, kojima su na srcu vrijednosti Muslimanske braće, Hamasa ili u najdrastičnijim slučajevima Islamske države, a neprijateljske one u ime kojih su poginuli novinari Charlieja, danas su velika i opasna društvena armija koja se neće moći vječno držati na distanci.
Ako želimo biti u stanju liječiti ovaj problem, najprije sebi konačno moramo priznati da smo kao društvo bolesni, ozbiljno bolesni. Jer ideologija koja je izmasakrirala novinare i karikaturiste Charlieja, te policajca Ahmeda koji je životom platio njihovo pravo na slobodu izražavanja, je tu - u našem sokaku, u umovima i srcima naših komšija.
