Nakon najuzbudljivije i najrobusnije izborne kampanje u novijoj historiji, Francuzi su se odlučno suprostavili populizmu i kreirali novu historiju. U nedjelju, 7. maja za predsjednika su izabrali bivšeg ministra ekonomije Emmanuela Macrona koji nikad u životu nije vodio izbornu kampanju. Bivši investicioni bankar je sa 66% glasova osvojio dvotrećinsku većinu glasova ispred svoje nacionalističke oponentkinje Marine le Pen. Bila je to značajna demonstracija da je u zapadnoj liberalnoj demokratiji u kratkom vremenskom periodu moguće oblikovati i popularizovati proevropski, liberalni i centristički odgovor populizmu i nacionalizmu.
Ovi izbori su po mnogo čemu bili historijski. Emmanuel Macron je centristički liberal, zagovornik EU i NATO-a, veliki pobornik globalizacije te kritičar Vladimira Putina i njegovih imperijalnih ambicija. I u ekonomskoj politici Macron je poprilično liberalan, te između ostalog se zalaže za smanjenje javne potrošnje i poreza, otpuštanje više od 100.000 državnih službenika, produženje radne sedmice, dok od Pariza namjerava stvoriti novi finansijski centar u Evropi i oduzeti primat Londonu. Posebno je pažnje vrijedna činjenica da je kandidat s takvom agendom pobijedio u državi u kojoj se to najmanje očekivalo, jer Francusku već decenijama karakteriše sklonost različitim vrstama etatizma i nacionalizma.
Macron je također postao i najmlađi predsjednik u historiji Francuske, skinuvši s trona nećaka Napoleona Bonapartea, Louisa Napoleona koji je na čelo države došao 1848. godine s 40 godina. U zemlji u kojoj decenijama dominiraju dvije političke opcije i koja je preferirala da za predsjednika bira prekaljene političare, ključnu poziciju je preuzeo potpuni novajlija. Svoj politički pokret En Marche! (U pokretu!) osnovao je prije svega 13 mjeseci. Njegove najave da će od njega napraviti političku snagu koja će biti u stanju da se nosi s vodećim partijama izgledala je kao dalekovidna fantazija. Otkad je Charles De Gaulle uspostavio Petu republiku 1958., nijedan nezavisni kandidat nije se ni približio mogućnosti da postane predsjednik.
Ipak, Macron je uspio napraviti svojevrsno čudo. Njegov uspjeh rezultat je kombinacije razočaranosti glasača, neustrašivog samopouzdanja, odlične procjene konkurenata te dobre doze sreće. Na gotovo svim izborima na državnom nivou u proteklih deset godina, na svim nivoima vlasti, Francuzi su glasali protiv vladajuće stranke. Nakon petogodišnje vladavine socijaliste Françoisa Hollandea, Republikanska stranka desnog centra bila je sigurna da je pobjeda njihova. Ali je njihov kandidat, Francois Fillon, diskreditovan skandalom oko parlamentarnih plata. Bio je to samo jedan od prekaljenih političara u nizu koji su otklonjeni tokom ove kampanje, a među njima su se nalazili i bivši predsjednik Nicolas Sarkozy te dva bivša premijera, Alain Juppe i Manuel Valls. Mladi nezavisni kandidat kockao se pretpostavkom da se po prvi otvorio prostor za opciju liberalnog centra. Njegova intuicija ga je dobro poslužila.
Sjajna politička avantura Emmanuela Macrona počela je pod pretpostavkom da tradicionalno vladajuće stranke u Francuskoj ne samo da nisu u stanju adekvatno odgovoriti na bujajući populistički nacionalizam, nego da stare, kako lijeve tako i desne političke elite, duboko ukorijenjene u sistem i saživljene s njim, nisu u stanju provesti ni prijeko potrebne tržišne jer bi time direktno ugrozili vlastite interese.
Ključni politički preokret u životu Emmanuela Macrona, tada studenta, desio se 2002. godine kada je otac Marine Le Pen, Jean-Marie Le Pen koji je otvoreni antisemita i bitno radikalniji od svoje kćerke, uspio da uđe u drugi krug predsjedničkih izbora gdje je poražen od Jacquesa Chiraca.
Francuska politička klasa, napisao je Macron u svojoj knjizi „Revolucija“, od tada je zapala u „duboki san“. Umjesto da Nacionalni front nastoje pobijediti idejama, njihova jedina agenda, tvrdi Macron, postala je strašenje ljudi fatalnim posljedicama do kojih će doći ako ova ultradesničarska stranka osvoji vlast. I tokom svoje predizborne kampanje Macron je isticao da ostale stranke neće moći pobijediti sve dok se protiv Nacionalnog fronta budu borile strahom i moralisanjem. Umjesto toga, tvrdi, neophodno je da političari ponude nešto privlačno,uvjerljivo i pozitivno: otvoreno, tolerantno, proevropsko društvo koje podstiče poduzetništvo i slobodnu trgovinu te umjesto podilaženja strastima narodnih masa, objasne građanima zašto su te vrijednosti superiornije od protekcionizma i gradnje zidova.
Tokom predizborne kampanje Macron je ove vrijednosti jasno isticao i branio, ostvarivši na svojim skupovima ono što se u francuskoj politici zaista rijetko viđa – da njegove pristalice uporedo s francuskim mašu i zastavama Evropske unije. Tokom žustre televizijske debate Marine Le Pen ga je optužila da je kandidat “divlje globalizacije“, na šta je Macron nadasve lucidno uzvratio da je ona s druge strane „visoka svećenica straha“.
Ipak, nakon što je pobijedio na izborima Macron će morati pronaći način da u superiornost ovih vrijednosti ubijedi onu jednu trećinu koja je glasala protiv njega. Mnogi od tih ljutitih glasača dolaze iz malih gradova i ruralnih dijelova zemlje te su u proteklom periodu ostali bez poslova, fabrika i usluga, te ne vide nikakvu korist od globalizacije. Mnogi su također podržali Macrona po principu manjeg zla, samo da Le Pen ne bi postala predsjednica. Mnogi su također ostali i sudržani od glasanja, razočarani izborom između onog što su neki nazivali „kolerom ili kugom“: globalnim finansijama ili ksenofobičnim nacionalizmom. Također, ne treba previše likovati ni zbog poraza Le Penove. Ona je nesumnjivo razočarana rezultatom, no sama činjenica da je uspjela ući u drugi krug i završiti s duplo boljim rezultatom od svog oca je zabrinjavajuća. Njena stranka i nacionalistički populizam i dalje će biti bitan čimbenik u francuskoj politici.
Da bi ostvario išta od najavljenih ciljeva, Macrona čekaju veliki posao i kompromisi. On će svakako imenovati vladu, no neophodno je da osigura ili složi, vladajuću većinu u parlamentu za koji se izbori održavaju u junu. Bez obzira na široke ovlasti koje posjeduje francuski predsjednik, on značajnije reforme ne može provesti bez podrške parlamenta. Njegov novoosnovani pokret En Marche! trenutno, naravno, nema zastupnika te francuski parlament očekuje priliv potpuno novih lica nakon izbora.
Macron preuzima ne samo politički podijeljenu zemlju, nego i teret ogromnih očekivanja koja cijela Evropa ima od njega. Njemačka, najveća evropska ekonomija i dugogodišnji bliski partner Francuske, posebno polaže velike nade u Macrona da prekine s praksom prethodnih francuskih predsjednika koji su odbijali provoditi reforme. Emmanuel Macron je pokazao da je u jeku rasta nacionalističkog populizma diljem kontinenta moguće kao pobjedničku iznijeti ideju koja se zasniva na vrijednostima otvorenog društva, snažnije integracije Evrope, globalizacije i slobodnog tržišta. Nada za liberalnu Evropu pojavila se tamo gdje se do prije svega nekoliko mjeseci to moglo najmanje očekivati – u Francuskoj, zemlji tradicionalno opterećenoj etatističkim idejama i politikama. Ukoliko Macron, ne daj Bože, ne uspije u svojim namjerama, bit će vrlo teško populizam ponovo vratiti na smetljište historije, a stranke poput Nacionalnog fronta ostaviti bez moći.