Objavljeno na: Depo.ba
Pred 'super utorak', kada će se u većem broju država održati unutastranački izbori u utrci za predsjednika SAD-a, Donald Trump prema svim anketama važi za izrazitog favorita u svojoj stranci. Pobjede u utorak bi ga, nakon već tri uvjerljivo ostvarene, dovele na korak od nominacije za predsjednika. Kada se ovaj „kontroverzni“ biznismen i dugogodišnja meta američkih komičara, poznat po ekscentričnom ponašanju u javnosti i mnogobrojnim komičnim ispadima odlučio kandidovat, malo ko je vjerovao da će izazvati ovakvo oduševljenje republikanskih glasača. Uzaludno je protivljenje kompletnog republikanskog establišmenta njegovoj kandidaturi, uzaludna su sva upozorenja da se radi o narcisu bez ikakvog uvjerenja, programa i vizije osim puke borbe za slavu i novac, uzaludno je i podsjećanje na sve dosadašnje gafove i promašaje dotičnog koji bi u uobičajenim okolnostima svaku osobu diskvalifikovali za najvišu državničku poziciju... Podrška Trumpu ne jenjava, ona je stabilno uvjerljiva, ili kako je to i sam Trump u svom stilu slikovito opisao: „Mogao bih stati nasred Pete avenije i ubiti nekoga, ni tada ne bih izgubio svoje glasače“. Dubinski zabrinjavajuće je što je ova konstatacija i bez ironije vjerovatno tačna.
Ma šta mislili o njihovoj politici, republikancima se nekoć zaista nije moglo negirati da su stranka pristojnih ljudi. Od Calvina Coolidgea, prekoHerberta Hoovera, heroja iz Drugog svjetskog rata Dwighta Eisnhowerado Richarda Nixona, republikanske predsjednike krasili su istančani maniri, politička zrelost i to neko karakteristično anglosaksonsko gospodstvo. Uostalom, nekoć je to bila i stranka Abrahama Lincolna, predsjednika koji je ukinuo ropstvo u Americi. Bila je to i stranka predsjednika koji su Ameriku izvlačili iz ratova u koje su ih demokrati uvlači, od Eishowera koji je povukao trupe iz Koreje u koje ih je poslao Truman do Nixona koji je okončao Kennedyjevu i Johnsonovu vijetnamsku avanturu.
Podrška Trumpu ne jenjava, ona je stabilno uvjerljiva, ili kako je to i sam Trump u svom stilu slikovito opisao: „Mogao bih stati nasred Pete avenije i ubiti nekoga, ni tada ne bih izgubio svoje glasače“. Dubinski zabrinjavajuće je što je ova konstatacija i bez ironije vjerovatno tačna
Ipak, kao najveći heroj republikanske stranke i vjerovatno ponajbolji američki predsjednik 20. stoljeća ostat će upamćen Ronald Reagan. Ekonomske reforme koje je poduzeo Americi su u narednom periodu omogućile snažan rast, a agresivnija diplomatska incijativa i ubrzano naoružavanja natjerali su Sovjetski savez u defanzivu. Rezultati: u godini kada je napustio Bijelu kuću, Rusi su izgubili kompletnu Istočnu Evropu; iduće godine i oni sami su odbacili komunizam. SAD su tako ostale jedina svjetska sila koju je veći dio čovječanstva gledao kao svjetionik slobode i demokratije, a mnogi narodi, uključujući u prvom redu one istočnoevropske, svoju zahvalnost prema predsjedniku koji je trajno promijenio svijet iskazali su mnogobrojnim spomenicima i ulicama. Temeljna ideološka opredjeljenja koja su Reaganu donijela dvije uvjerljive izborne pobjede bila su konzervativna, u onom američkog pogledu: manji porezi, manja država i snažna vojska. Ali je Reagan također bio i pragmatik, spreman na kompromis, sposoban improvizovati u nastojanju da ostvari svoje ciljeve i, više od svega, sposoban povećati privlačnost svoje stranke. Upravo je Reagan bio taj koji je proveo najveću amnestiju za ilegalne imigrante u historiji SAD-a, sa većinski demokratskim Kongresom je zajedničkim snagama radio na unaprijeđivanju zemlje, pregovarao je sa zakletim neprijateljima Amerike i sanjao o uništavanju nuklearnog naoružanja. No, Reagan je i karakterno bio neko ko vam je ulijevao povjerenje, vedar, siguran u sebe i svoje riječi, pun poštovanja i lijepih manira, osoba koja je i u najtežim situacijama zračila zaraznim optimizmom.
Iako je unutar Republikanske stranke u međuvremenu stekao status svojevrsnog sveca i iako se republikanski kandidati utrkuju u izricanju hvalospjeva Reaganu, ubjeđujući svoje glasače da su upravo oni pravi sljedbenici njegove politike, sve to ima vrlo malo veze s njim.
Današnja Republikanska stranka je jedna mračna skupina isključivih, vječito namrgođenih, ratobornih pojedinaca koji šire strah, vjersku netrpljivost i paranoju, koji dijele društvo, odbijaju bilo kakav kompromis te prijete tepih bombardovanjima i novim zidovima. Iako Busha mlađeg od srama više i ne spominju, današnji republikanci zapravo su kontinuitet njegove, a ne Reagovanove politike, sadržane u Bushovoj čuvenoj krilatici „ko nije s nama, protiv nas je“, koja je na kraju rezultirala rasplamsanom vatrom u tinjajućem paklu Bliskog istoka, potpuno srozanim američkim ugledom u svijetu i ekonomskom kolapsom.
Iako je unutar Republikanske stranke u međuvremenu stekao status svojevrsnog sveca i iako se republikanski kandidati utrkuju u izricanju hvalospjeva Reaganu, ubjeđujući svoje glasače da su upravo oni pravi sljedbenici njegove politike, sve to ima vrlo malo veze s njim
Šta se u međuvremenu desilo s republikancima da mjera njihove politike postane Donald Trump?
Razvojem masovnih medija, od početka devedesetih desila se rigidna desničarska estradizacija političkog spekta vezanog uz Republikansku stranku. Javni prostor zaglušile su desetine radijskih voditelja, političkih komentatora, autora popularnih knjiga i političkih aktivista koji su shvatili da su neumorno širenje vjerske zatucanosti, netolerancije, mržnje i straha pred avetima imigranata, muslimana i socijalista, zahvalna roba koja se unosno prodaje kod ciljne publike. I ne samo da im je bankovni račun preko noći počeo brojati milionske iznose, nego su postali i utjecajni „mislioci“ s milionima sljedbenika čija se riječ visoko uvažava. Oni političari koji bi se i suprotstavili njihovom ludilu, na sebe bi navukli gnjev i hor optužbi da su kukavičja jaja u Republikanskoj stranci, dok su istovremeno proizvodili, u najviše institucije postavljali i u heroje pretvarali čitavu plejadu novih desničarskih političara koji su se međusobno utrkivali ko će biti radikalniji u svojim stavovima i luđi u izjavama. Primjeri poput Ricka Santoruma, Sarah Palin, Mike Huckabeeija ili Michele Bachmann pokazali su nam da i ulasci u utakmice za najviše funkcije u najmoćnijoj sili svijeta i pored poraza koje bi pritom doživljavali, su za takve bili čist dobitak – preko noći bi postojali desničarske zvijezde s redovnim gostovanjima na Fox Newsu, masno plaćenim predavanjima i izdanim knjigama u milionskim tiražima – svakako daleko profitabilnije od sjedenja u Kongresu ili Senatu. Sve ovo je Republikansku stranku transformisalo iz stranke prilika u stranku oportunista.
Reagan je bio lider u stanju svoju poruku približiti najširem građanstvu, što je uvjerljivo potvrdio na izborima 1984. pobjedivši u 49 od 50 država. S današnjim protagonostima u i oko stranke koji im kreiraju poruku, republikanci polako klize ka tome da postanu glas onih dvadesetak procenata najneobrazovnijeg stanovništva u SAD-u
Logična sudbina takve stranke u konačnici je da joj favorit za predsjedničku nominaciju postane jedan notorni Donald Trump. Ne uzbuđuje republikansko glasačko tijelo činjenica što se radi o neukoj osobi bez ikakvog političkog iskustva, plana, programa, vizije, koja je veći dio života otvoreno podržavala Demokratsku stranku. Dovoljno je ponavljati nekoliko fraza o gradnji velikih zidova za zaustavljanje imigranata, Meksikance nazvati „ubicama“ i „silovateljima“, najaviti zabranu ulaska muslimanima u zemlju, brutalno vrijeđati novinare i suparnike kao predstavnike mrskog "establišmenta", praviti cirkus od cijelih izbora, i njihova srca ste osvojili.
Gubitnik je u konačnici Republikanska stranka. Reagan je bio lider u stanju svoju poruku približiti najširem građanstvu, što je uvjerljivo potvrdio na izborima 1984. pobjedivši u 49 od 50 država. S današnjim protagonostima u i oko stranke koji im kreiraju poruku, republikanci polako klize ka tome da postanu glas onih dvadesetak procenata najneobrazovnijeg stanovništva u SAD-u.