Od potomka aga begova preko božjih ratnika do dijaspordžija: Sedam tipova bh. desničara...

Ima ih svuda oko nas, od pomaka aga i begova, preko božjih ratnika do dijaspordžija... Novinar DEPO Portala sortira najčešće tipove ljevičara i desničara koje možemo sresti u našem društvu. Nakon prvog teksta koji je bio posvećen ljevičarima, ovaj tekst se bavi tipovima bh. desničara

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Iako politička podjela na ljevicu i desnicu varira od društva do društva, u zavisnosti od političke tradicije i socijalnog ambijenta, većina nas je barem na nekom nivou u stanju bez teškoća prepoznati tu distinkciju, iako nije uvijek lako objasniti na posve egzaktan način kako uspijevamo, i to s velikom dozom međusobnog slaganja, raznim konkretnim stajalištima odrediti mjesto na toj jednodimenzionalnoj skali. S tim u vezi, novinar DEPO Portala sortira najčešće tipove ljevičara i desničara koje možemo sresti u našem društvu.

Drugi tekst na ovu temu posvećen je tipovima bh. desničara...

1. Potomak aga i begova

Tip karakterističan za bošnjački narod. Sudeći po broju ljudi koji danas za sebe tvrde da su potomci aga i begova, zaključak koji se nedvojbeno nameće je da je Bosna prije kojih dvjestotinjak godina imala deset miliona stanovnika... I svi su bili begovi. Ipak, osoba koja posebno insistira na svom plemenitaškom porijeklu ima specifičan sistem vrijednosti i kodeks ponašanja koji ga razlikuje od ostatka društva. Kao sljedbenik najboljih tekovina feudalizma i njegovih tradicija, on je uspio opstati kao tip konzervativca koji je u ostatku Evrope kao relevantan politički faktor iščezao još sredinom 19. stoljeća.

Rečenicu obično počinje sa „država treba da...“, fb zid mu je oblijepljen nacionalnim simbolima, „promoviše ekonomski patriotizam“ i kupovinu domaćeg, sklada ode državi, narodi, vjeri i tradiciji, između liberala i socijalista ne pravi jasnu distinkciju i uglavnom ih trpa u isti koš neosviještenih stranih plaćenika, neprijatelja, komunjara, Jugoslovena, neoliberala, sluga krupnog kapitala, itd...

Naime, za dostizanje visoke pozicije u društvu, nisu mu potrebna nikakva posebna znanja i sposobnosti. Porodica garantuje uspjeh i obezbjeđuje društveni status, bilo da se radi o naslijeđivanju porodičnog biznisa, visokoj političkoj funkciji, poslu u opštini, vođenju šund emisija, igranju u prvom timu Sarajeva, izboru za člana predsjedništva... Ako se kojim slučajem pobunite što babin sin obavlja posao o kojem nema pojma i uništava sve čega se dotakne, uglavnom ćete dobiti odgovor tipa „znaš ti ko je bio moj čukundedo i šta je sve posjedovao?!?“, ili „kako te nije stid da mi ti nešto pričaš, tvoji su ovdje tek drugu generaciju, a moja porodica od 7. stoljeća prije nove ere živi u Sarajevu“.

Gdje ga možemo naći: Stranka demokratske akcije, bošnjačke čaršije, područje opštine Stari Grad Sarajevo, Islamska zajednica i vodeće političke, ekonomske, kulturne, medijske i sportske institucije...

2. Nacionalsocijalist

Ne treba miješati za sljedbenicima Hitlerove ideologije (mada ima i takvih). Ovdje se radi tipu čiji svjetonazor doslovno predstavlja mješvinu tekovina socijalizma i nacionalizma. Možda i najčešći oblik desničara u Bosni i Hercegovini, ali i generalno na balkanskom prostoru. Država, nacija, vjera, porodica i tradicija su vrijednosti u koje se kune i uzdiže ih na pijadestal. Prezire individualizam, privatnu incijativu, multikulturalizam i različitost u društvu, te teži potpuno homogenoj naciji koja funkcioniše kao jedinstveni jednoumni stroj sa čvrstom hijerarhijom i jasno podijeljenim ulogama u društvu.

Iako sa socijalistima uglavnom dijeli poglede na ekonomiju, odnosno zalaže se za daleko veću ulogu države u privredi, zatvorene granice, preferira domaće i prezire strane korporacije i trku za novcem, zbog socijalnog aspekta upravo u njima, pored „neprijateljskih naroda s kojima je ratovao“, vidi najveće neprijatelje, kao nacionalno neosviješteno kukavičje jaje u vlastitim redovima. Naime, njemu kao gordom nacionalisti kome su narod i tradicija ipak na prvom mjestu, dušu kida ljevičarska tolerancija prema drugim vjerskim i entičkim grupama koje ga okružuju i koje tretira kao nižu kvazinacionalnu vrstu,  te se ne libi, u ime naroda, nazivati ih raznim pogrdnim imenima i omalovažavati njihovu kulturu, a ništa manje mu nije odbojna ni ljevičarska sklonost ka ateizmu, alternativnim načinima življenja, zastupanju gay prava, borbi za prava raznih manjina, pozitivnom odnosom prema Jugoslaviji, lakim drogama, itd...

Rečenicu obično počinje sa „država treba da...“, fb zid mu je oblijepljen nacionalnim simbolima, „promoviše ekonomski patriotizam“ i kupovinu domaćeg, sklada ode državi, narodi, vjeri i tradiciji, između liberala i socijalista ne pravi jasnu distinkciju i uglavnom ih trpa u isti koš neosviještenih stranih plaćenika, neprijatelja, komunjara, Jugoslovena, neoliberala, sluga krupnog kapitala, itd...

Gdje ga možemo naći: PatriJotske fb grupe svih etnija, patriJotski mediji, patriJotska udruženja, vjerski objekti, društveni fakulteti... 

3. Topovsko meso

Žalostan tip. Umanjenih intelektualnih sposobnosti. Potiče iz najniže društvene klase i u tu i ostaje. Još u mladalačkim danima je naučio da glava služi isključivo za puštanje brade, nošenje šljema, primanje udaraca i bacanje pod tenkove

Žalostan tip. Umanjenih intelektualnih sposobnosti. Potiče iz najniže društvene klase i u tu i ostaje. Još u mladalačkim danima je naučio da glava služi isključivo za puštanje brade, nošenje šljema, primanje udaraca i bacanje pod tenkove.  Najniže strasti i ljubav prema vjeri i domovini su ono što ga vodi kroz život. Njegova politička i društvena razmišljanja reducirana su na + i  -, odnosno sljedeće političko ponašanje: a) slijepa pokornost i odanost nacionalnim i vjerskim  elitama  b) agresivnost i mržnja prema svima koji pripadaju drugim opcijama. Nije baš uvijek najsigurniji zašto jedne slijedi, a druge mrzI, no nije da razbija glavu zbog toga.

Uvijek upotrebljivo oružje i izvrsno sredstvo za manipulisanje koje možete mijesiti poput tijesta. Kad zatreba samo ga zovite: prva linija fronta, prva tribina na stadionu, prvi red na stranačkoj tribini, borba na Allahovom putu u Siriji... uvijek je na raspolaganju. Pojedinci ga zloupotrebljavaju radi ostvarivanja ličnih interesa, brišu pod s njim i bacehz ga kao poderanu krpu, no to ni za milimetar ne mijenja njegovo ponašanje.

Gdje ga možemo naći: Tribine nacionalnih stranaka, vjerski objekti, frontovi širom svijeta, planine oko Vlašića, bunari...

4. "Sportist"

Ne zna šta je desno, ni da je uopšte desno. Uglavnom je vezan za nacionalnu zastavu, himnu, boje, reprezentaciju, te ga drugo i ne zanima. Na izborima uglavnom glas daje desno-populističkim strankama jer u njihovim nastupima prepoznaje zaštitu navedenih vrijednosti. Dobijanje njegove podrške je krajnje jednostavan zadatak: dovoljan je plakat sa zastavom u pozadini i neki imbecilni slogan tipa: „100% BiH“, „Hajmo Bosno, hajmo Hercegovino“, „Naprijed Srpska“..., i trajno ste ga kupili. 
 
Gdje ga možemo pronaći: Fudbalske, rukometne, košarkaške i ine utakmice, birtije, kladionice...

5. Božji ratnik

Tip koji slikovito demonstrira svu pogubnost koju po mentalno zdravlje ostavlja pakleni koktel nacionalizma i pogrešno shvaćene religije. Bošnjak i musliman, Hravt i katolik, Srbin i pravoslavac (zavisno od toga kojem narodu pripada) za njega su sinonimi. U očima ovog tipa, svijet je poprište višemilenijske neprekidne borbe Boga i sotone, sila dobra i sila zla, gdje naravno, njegova šaka jada polupismenih sunarodnjaka predstavlja praiskonski izabrani narod s misijom širenja božje riječi. Međutim, okružen je svjetskim slugama sotone koji ga žele uništiti. Skrivene sile vladaju svijetu, svjetski centri moći  ujedinili su se da pokore i izbrišu s lica zemlje njegov odabrani narod, ili kako bi to domoljubni pjesnik iz Čavoglava slikovito opisao „antikristi i masoni, komunisti, ovi, oni, šire sotonske fraze da nas poraze“.

Okružen je svjetskim slugama sotone koji ga žele uništiti. Skrivene sile vladaju svijetu, svjetski centri moći  ujedinili su se da pokore i izbrišu s lica zemlje njegov odabrani narod, ili kako bi to domoljubni pjesnik iz Čavoglava slikovito opisao „antikristi i masoni, komunisti, ovi, oni, šire sotonske fraze da nas poraze“

No, opasnosti ne vrebaju samo od vanjskih faktora, Amerike, Engleske, CIA-e, iluminata, masona, CIA-e, Evropska unije, NATO-u... Tu su također i domaće sluge koje su prodale dušu đavlu i kupljene judinim škudama zauzimaju najviše društvene pozicije i služe stranim gospodarima u misiji uništenja vlastitog puka. Zato je, za spas naroda, neophodno očistiti ga od izdajničkih sotonističkih sluga, vratiti se vjeri u Stvoritelja i tradiciji, te povesti odabrani narod u konačni apokaliptični obračun s silama mraka.

P.S. Treba li napominjati da su narodi s kojima dijeli jezik i državu također sluge mračnih sila s misijom uništenja njegove odabrane pastve?

Gdje ga možemo naći: Mentalne bolnice, koncerti Thompsona, vjerski objekti, internet stranice i fb grupe, radikalno desničarske stranke...

 6. Dijaspordžija

Zabavan tip.  Desnica ( također nije svjestan šta predstavlja) proizlazi najčešće iz navodne bezrezervne ljubavi prema napuštenoj domovini.  Ako ste pomislili da je sama činjenica što ste ostali u ovoj jadnoj državi gdje vaša znanja i talenti teško da će ikad u potpunosti doći do izražaja, što nastojite doprinijeti napretku društva i plaćate porez, a još niste budžetski krpelj, već nedvojben dokaz patriotizma, tu je dijaspordžija da vas iz topline svog švedskog ili američkog doma razuvjeri.

On je taj koji zna kako BiH treba organizovati, on ima rješenje za sve političke i društvene probleme,  on je tu da svojom sviješću zakržljalom u 1995. vodi beskonačne virtuelne ratove, štiti narod i brani nejač od četničke, ustaške ili balijske opasnosti. Vi koji jedete govna u domovini ste previše omekšali i postali tolerantni, ali zato on zna kako se adekvatno suprotstaviti neprijatelju. I tako, posipa benzin po vatri, širi mržnju, dodatno antagonizira narode u svojoj zemlji, i onda se vraća uobičajenim dijasporskim poslovima čišćenja klozeta i rada na baušteli.

U kontakt s domovinom pored interneta dolazi još i putem gostovanja narodnjačkih pjevača u lokalnim dijasporskim rupčagama, a ponekad svrati i na utakmicu reprezentacije.

Domovinu posjeti svake 2-3 godine, usput popravi zube i raji se pohvali novim Mercedesom. Kune se da, kad bi se zapucalo, u trenu bi uzeo pušku u ruke i došao da krvari za narod, vjeru i domovinu.

Gdje ga možemo naći: Od Kanade do Australije...

7. Bečka škola

Svoj narod želi vidjeti kao evropski, u pravom smislu te riječi i slijedi tradicionalne evropske i zapadne tekovine demokratije, vladavine prava, individualizma tržišne ekonomije i tradicionalnih institucija kao osnovnog temelja društva.

Gospodin čovjek.  Smiren, artikulisan, obrazovan, rječit, zna argumentirati svoje stavove kojima ljevičarsku političku, intelektualnu i medijsku elitu rastavlja na proste faktore. Svoj narod želi vidjeti kao evropski, u pravom smislu te riječi, i slijedi tradicionalne evropske i zapadne tekovine demokratije, vladavine prava, individualizma tržišne ekonomije i tradicionalnih institucija kao osnovnog temelja društva.

Koliko shvata važnost njegovanja kulture i tradicije vlastitog naroda, toliko poštuje kulture drugih naroda s kojima želi graditi zajedničku budućnost.

Gdje ih možemo naći:  Zasad nigdje!

Od jugonostalgičara do antiglobaliste: Šest tipova ljevičara u BiH i kako ih prepoznati...

Ima ih svuda oko nas, od jugonostalgičara, preko ljudskopravaša do antiglobalista... Novinar DEPO Portala sortira najčešće tipove ljevičara i desničara koje možemo sresti u našem društvu. Prvi tekst na ovu temu posvećen je tipovima bh. ljevičara...

PIŠE: Danijal HADŽOVIĆ

Iako politička podjela na ljevicu i desnicu varira od društva do društva, u zavisnosti od političke tradicije i socijalnog ambijenta, većina nas je barem na nekom nivou u stanju bez teškoća prepoznati tu distinkciju, iako nije uvijek lako objasniti na posve egzaktan način kako uspijevamo, i to s velikom dozom međusobnog slaganja, raznim konkretnim stajalištima odrediti mjesto na toj jednodimenzionalnoj skali. S tim u vezi, novinar DEPO Portala sortira najčešće tipove ljevičara i desničara koje možemo sresti u našem društvu.

Prvi tekst na ovu temu posvećen je tipovima bh. ljevičara...

1. Jugonostalgičar

Ovaj simpatični luzer jedan je od najrasprostranjenih ljevičarskih tipova u našem društvu. Bilo kakav pokušaj ozbiljnog razgovora s ovim tipom je suvišan, jer ti nekakvi argumenti i zvanični podaci koje mu navodite su potpuno bezvrijedni u poređenju s njegovim iskustvom življenja u najsvaršenijoj i u najsretnijoj državi na svijetu - u kojoj si mogao bilo gdje zaspati na klupi bez da brineš za svoju sigurnost (mada, nije baš najjasnije zbog čega su spavali po klupama s obzirom da ljudski rod već vijekovima ima nastambine), u društvu je vladala pravda, nije bilo prevelikih socijalnih razlika, svi su imali sve, išlo se na ljetovanja, dobijali se stanovi od države, imao se siguran posao, ljudi se nisu gledali po imenima... I na ovim, milion puta ponovljenim frazama, otprilike i završava njihova sposobnost komunikacije.

Preporučljivo je izbjegavanje bilo kakvog pokušaja ozbiljne rasprave s njima, jer je to potpuno uzaludno, a kada vam nakon šeste pive s ozarenim očima i zabalavljenim ustima počnu dočaravati svoje seksualnu iskustvo sa izvjesnom Slovenkom u Zaostrogu '73., pravite se da vas zanima, potvrdno klimajte glavom i ustvrdite kako žalite što i vi niste živjeli u Titinvakat.

Ako mu probate navesti činjenice da jestandard Jugoslavije u cijeloj Evropi bio tek značajno viši nego u Rumuniji i Albaniji, dok su je debelo šišale čak i neke socijalističke zemlje poput DDR-a i Čehoslovačke (zapadnoevropske države ne treba spominjati), da je zemlja krajem osamdesetih de facto bila u bankrotu, da nije baš logično da iz tako bogate i prosperitetne zemlje petina stanovnika ode kriviti leđa po njemačkim gradilištima, te da njegova sjećanja na zemlju dembeliju su možda prije svojevrsna halucinacija uzrokovana žalom za mladošću, kao iz topa će vam sasuti optužbu da ste pripadnik klero-nacionalno-fašističko-feudalno-neoliberalne elite koja širi klevete i laži o najboljoj zemlji u vasionu, kako bi opravdala pljačku i tlačenje napaćene radničke klase. 

Stoga, preporučljivo je izbjegavanje bilo kakvog pokušaja ozbiljne rasprave s njima, jer je to potpuno uzaludno, a kada vam nakon šeste pive s ozarenim očima i zabalavljenim ustima počnu dočaravati svoje seksualnu iskustvo sa izvjesnom Slovenkom u Zaostrogu '73., pravite se da vas zanima, potvrdno klimajte glavom i ustvrdite kako žalite što i vi niste živjeli u Titin vakat, jer danas se više niko tako ne zigu. U zadnje vrijeme sve je izraženiji fenomen generacija rođenih devedeset i neke koje ne znaju ko su im aktuelni članovi predsjedništva, koliko im država ima kantona ili kako se tačno zove, ali u znak nostalgije za boljim i sretnijem vremenima ponosno nose majicu s Titovom slikom i mašu trobojkom s petokrakom. 

Gdje ih možemo pronaći: Predizborni skupovi SDP-a, kafić „Tito“, partizanske obljetnice, kabinet hrvatskog člana predsjedništva, najzabačenije gradske birtije...

2. Ljudskopravaš

Pripadnik dobro uhljebljene društvene elite koja je shvatila da vještine prodavanja magle stečene na rodnim studijama i public relationsu mogu itekako biti profitabilne, samo ako se stekne dovoljan broj idiota koji su spremni pušiti tu priču i doživljavati ga kao društveno bitnu osobu. Za razliku od jugonostalgičara, on je okrenut budućnosti. Kosmopolit je spreman da ponese teški križ oblijepljen novcem iz EU i drugih međunarodnih fondova, kako bi u svoju primitivnu, zatucanu balkansku sredinu donio dašak ljudskih, ženskih, gay, životinjskih, biljnih, šumsko-vodenih... PRAVA!

Iako njegovo političko opredjeljenje nije toliko posljedica jasnih svjetonazora, koliko vrlo isplativog slijeđenja globalnih trendova, za sebe će reći da je lijevo, najprije zbog svojevrsnog gađenja prema svemu što ima veze s narodom, vjerom, tradicijom i ostalim tekovinama „srednjovjekovne slabosti“, a koje, jelte, povezuje s desnim. Po potrebi može uputiti i kritiku na račun nečovječnog neoliberalnog svjetskog poretka i multionacionalnih korporacija koje ugnjetavaju jadnog malog čovjeka, ali ne što ima blagog pojma o čemu govori, nego jer je fancy.

 Gdje ih možemo pronaći: Nevladine organizacije, marginalne političke stranke (lafo lijeve orjentacije?!), društveni fakulteti, specijalizirane fabrike za proizvodnju magle...

Zabavan tip. Neuk i ignorantan. Srce mu je na pravoj, lijevoj strani, no pokazuje određen otklon prema komunizmu i radikalističkim konceptima. Od njih ga prvenstveno razlikuje što mu je privatno poduzetništvo u suštini ok, ali samo ako je pod strogom državnom kontrolom i ako država sprječava da njegovu dušu mori nepodnošljiva zavist uzrokovana pohlepnim komšijom koji se besramno bogati i usuđuje se na njegove oči uparkirati Cayennea u dvorištu. Za to on ima pravo rješenje – Švedska.

3. „Šveđanin“

Zabavan tip. Neuk i ignorantan. Srce mu je na pravoj, lijevoj strani, no pokazuje određen otklon prema komunizmu i radikalističkim konceptima. Od njih ga prvenstveno razlikuje što mu je privatno poduzetništvo u suštini ok, ali samo ako je pod strogom državnom kontrolom i ako država sprječava da njegovu dušu mori nepodnošljiva zavist uzrokovana pohlepnim komšijom koji se besramno bogati i usuđuje se na njegove oči uparkirati Cayennea u dvorištu. Za to on ima pravo rješenje – Švedska.

Da, na svijetu postoji jedna država gdje možeš neraditi, a živjeti kao bubreg u looju; gdje poslodavac mora da te drži na radnom mjestu ma kako radio, a ako dobiješ otkaz, da ti nastavi isplaćivati punu platu; gdje nema velikih socijalnih razlika, jer ovim što puno zarađuju država oduzima najveći dio prihoda; gdje su najveće kompanije u vlasništvu države;  gdje država brine o pojedincu od kolijevke do groba...

Problem u težnji ka skandinavskom eldoradu, pored sičušne činjenice da BiH nema ni približno toliko akumuliranog kapitala neophodnog za održavanje takvog sistema, je što on ni u Švedskoj više ne postoji. Barem nekih dvadesetak godina. Početkom devedesetih glomazni švedsju socijalni sistem doživo je svojevrtsan krah, a zemlja (a također i cijela Skandinavija) je od tada provela niz reformi liberalizacije. Porezi i socijalna davanja su značajno smanjenji, većina državnih firmi je privatizovana, uveliko su olakšani uslovi za bavljenje poduzetništvom, a javna potrošnja je smanjena za gotovo dvadesetak posto. 

No, bosanskom „Šveđaninu“ navedene stvari su špansko selo, jer na ovom svijetu postoji jedna zemlja Švedska, koju baš i ne zna pokazati na karti, ali zna da u njoj možeš do besvijesti zabušavati i opet živjeti lagodnim životom, jer tu je država da brine o tebi.

Gdje ih možemo naći: Besmislena forumska i facebook laprdanja, socijaldemokratske stranke, birtije, taksi vozila...

4. Antifa

Radikalni ljevičar vođen najvišim vrijednostima socijalne pravde, jednakosti i miješanja lexilliuma s najeftinijom brljom iz lokalnog granapa. U životu knjižicu veću od 50 stranica nije pročitao, ali zna da živi u krajnje nehumanom, nepravednom svijetu poremećenih vrijednosti gdje vlada diktatura kapitala i jači tlače slabe, te je zato odlučan da krvožednoj kapitalističkoj aždaji prereže vrat. Inspiraciju za svoje poglede uglavnom pronalazi u stihovima neprosvjećenim zatucanim masama nepoznatih underground bendova koji im heroinskim, neartikulisanim urlanjem saopštavaju pravu istinu o svijetu u kome živimo.

Cinik bi rekao da bi njihova ideološka uvjerenja splasnula s prvim osjećajem držanja veće sume zarađenih novčanica u rukama, no realno, ko da ih zaposli?

Napraviti nešto od svog života nikad nije imao želju, a ni za ličnu higijenu pretjerano ne mari. Vrijeme provodi u kafićima za probranu raju, po parkovskim klupama i gradskim zidovima, gdje kao desetogodišnji student sociologije, s 0 dana radnog iskustva, sjedi u majici s likom Che Guevare i s dvolitrom i jointom u ruci kupljenim od crkavice koju je iskamčio od roditelja penzionera, mašta o danu kad će razularene proleterske mase zbačenih lanaca krenuti u lov na buržujske i nacionalističke gadove. Povremeno s jednocifrenim brojem ljudi pokušava organizovati demonstracije ili gradske zidove išfrlja kojom zvučnom ljevičarskom parolom.

Cinik bi rekao da bi njihova ideološka uvjerenja splasnula s prvim osjećajem držanja veće sume zarađenih novčanica u rukama, no realno, ko da ih zaposli?

Gdje ih možemo sresti:  gradski parkovi, underground klubovi, skvotovi, kreterion...

5. Praksisovac

Sličan tip kao i prethodni uz jednu bitnu razliku – ovaj je potkovan i određenim teorijskim znanjem i ispred imena mu najčešće stoji mr. i dr. Vrlo utjecajan i ugledan član društva. Ne potpada pod kolektivnu euforiju, niti drži previše da bilo kakvih političkih manifestacija namijenjenih širokim narodnim masama. Naprotiv, sebe smatra neupitnim autoritetom čija je dužnost prosvjećivati zatucani narod. Problem je međutim što narod, blentav kakav jeste, puno više drži do Stanijine zadnjice ili hodžine hutbe, nego do njihovih visokointelektualnih poruka. Čak ni kod studentske publike njihove besjede o socijalizmu kao poretku čije vrijeme tek dolazi ili poznastvu s Jurgenom Habermasom ne nailaze na pretjerano odobravanje, što često budi goleme frustracije koje katkad rezultiraju pojavom gnojnih čireva po cijelom tijelu.

Dobro su uhljebljeni na budžetske jasle, uvezani su i jedni drugima obezbjeđuju katedre, prostor u medijima, nagrade i priznanja, ili pak zgodne glupave studentice kojima se baš i ne uči... Ako na filozofiji ili političkim naukama sutra zasja neka studentska markistička zvijezda, već sutradan ćemo je vidjeti kao asistenta omiljenog profesora ili kao novu kolumnističku zvijezdu, a ako je pride sin ili kćerka nekog od njih, put do zvijezda mu je zagarantovan.

Gdje ih možemo naći: Fakulteti filozofije i političkih nauka, mediji, nevladine organizacije, udruženja kulturnjaka...

6. Antiglobalist

Iako nerijetko može biti i desno, zbog učestalijeg vezivanja uz ljevičarske pokrete ipak ga svrstavamo lijevo. Sadrži karakteristike svih prethodnih tipova. Borac za obespravljene i potlačene narode, prezire zapad i vodeće imperijalističke sile koje provode teror i izrabljuju siromašne i nemoćne, simpatiše razne diktatore širom svijeta, preferira domaće, a prezire multinacionalne korporacije... Lider svake zapadne države je bez izuzetka hoštapler i zlikovac koji nastupa s agendom porobljavanja svijeta! Svaki socijalistički južnoamerički diktatorski klaun je poštenjačina i borac za slobodu koji svom narodu želi dobro.

Gdje ih možemo naći: Mokra Gora, kabinet predsjednika Republike Srpske, nevladine organizacije, fakulteti...

Od euforije do političke propasti: Zašto će samo ovih PET stranaka o(p)stati u BiH?!

Umjesto očekivanja da s neba padne neki politički mesija koji će s nekim novim političkim pokretom preporoditi društvo, politički građani bi se za ostvarivanje svojih ideja trebali boriti kroz neku od etabliranih stranaka koje već imaju razvijenu infrastrukturu, odano glasačko tijelo i temelje koji im omogućavaju dugoročan opstanak na političkoj sceni

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Bosna i Hercegovina početak 2014. godine počela je sa još jednom, ko zna kojom po redu krizom vlasti od izbora 2010. Najnovija kriza je nastala nakon što je predsjednik Federacije Živko Budimir razriješio dužnosti federalnog ministra finansija Antu Krajinu, što je onemogućilo funkcionisanje vlade sastavljene od predstavnika međusobno zakrvljene četiri političke stranke, koje se zajedno s opozicionim blokom sve vrijeme jedino slažu - da se ni oko čega bitnog neće složiti. 

A ako bismo stranke doživjeli kao državu u malom, onda bismo stekli krajnje zabrinjavajuću sliku, jer gradnju demokratskog društva prepuštamo onima koji su po svom unutrašnjem ustroju sve samo ne demokratični

Šta fali dvopartijskom sistemu?!

I dok od medija koji su redom u čvrstom političkom zagrljaju ove ili one političke opcije, mjesecima slušamo i čitamo navijačke analize dešavanja iz naše nikad izvjesne i uvijek uzbudljive političke kaljuže, niko ne postavlja pitanje suštinskog uzroka koji našu državu uopšte dovodi u situaciju da je, za razliku od svih ozbiljnih demokratija u kojima jedna do dvije stranke obnašaju vlast, ovdje čak četiri, pet ili šest političkih partija potrebno da se formira vlast na samo jednom nivou, što je sigurna karta za nefukcionalnu vladu. Iako ćete od kojekakvih domaćih diletantskih analitičara često čuti kritiku američkog dvopartijskog sistema kao „nedemokratskog“, historijsko iskustvo i politička praksa jasno pokazuju da velika većina razvijenih demokratija funkcioniše upravo na principu dvopartijskog ili dvoipopartijskog sistema (primjer: Njemačka), što zapravo održava prirodni proces podjele društva na dva pola - jedan, uslovno rečeno, konzervativni koji nastoji očuvati neke već etablirane vrijednosti i provjerene metode rješavanja problema, te drugi - „progresivni“ koji teži primjeni nekih novih ideja u organiziranju društva.

Još jedna bitna razlika bosanskohercegovačkog u odnosu na razvijene političke sisteme je i to što je u potonjim ideologija (koja najčešće sadržana i u samom nazivu partija) osnovni subjekt političkog organizovanja, pa kako su socijaldemokratija, liberalizam i konzervativizam političke ideje koje privlače većinu pučanstva demokratskog svijeta, te je svaka od tih ideologija uglavnom organizovana unutar jedne stranke, ukupan broj parlamentarnih stranaka rijetko prelazi pet ili šest.

U Bosni i Hercegovini pak, kao politički podijeljenom društvu između tri dominantne etničke grupe i sa ustavom po kome je čitav sistem organizovan na principu konstitutivnih naroda, nacija postaje osnovna kategorija za formiranje političkih stranaka. Svaka stranka koja želi funkcionisati u takvom sistemu najprije mora zadovoljiti kriterij predstavljanja jednog od tri konstitutivna naroda, te u ambijentu kojeg dodatno podgrijava animozitet među etničkim skupinama u BiH i dijametralne koncepcije o uređenju države, konkretne političke ideologije padaju u drugi plan pred borbom za „nacionalne interese“ koji postaju ključno pitanje političkog života. Iako su se ovakvoj praksi neke stranke poput SDP godinama opirale, sama činjenica da i pored multietničkog članstva značajniju podršku imaju samo u dijelovima države s bošnjačkom većinom, tu stranku uslovljava da i mimo svoje volje bude svedena na predstavnika bošnjačkog naroda.

Jedan od načina smanjivanja broja političkih partija i stvaranja efikasnijeg sistema u Bosni i Hercegovini je svakako i značajno povećanje broja potpisa potrebih za registraciju političke stranke, te eventualno i povećanje izbornog cenzusa s 3 na 5%, što je zbog etničke strukture u našoj zemlji zasad teško izvedivo

 No ipak, ako je stranački život organizovan primarno na etničkom a ne na ideološkom principu, to ne daje odgovor na pitanje zašto onda umjesto tri ili šest, u BiH imamo čak 190 registrovanih političkih stranaka sa izvjesnom mogućnošću da se do izbora ove godine taj broj popne na preko 200. Odgovor leži u političkoj nezrelosti samog građanstva i nedostatku unutartranačke demokratije kod vodećih partija.

Stranke lidera - od euforije do propasti

U razvijenim demokratijama ljudi su vezani za određene političke stranke zbog političkih svjetonazora i društvenih vrijednosti koje one propagairaju, te unutar zadatog ideološkog okvira traže se političari koji će na najbolji način zastupati te vrijednosti. U takvom ambijentu pojedinci koji bi htjeli osnovati novu stranku bilo kao politički početnici ili razočarani članovi nekih drugih partija, imaju vrlo male šanse za uspjeh, jer osim nedostatka infrastrukture i finansijskih sredstava koje već etablirane stranke imaju, vrlo teško da bi glasačko tijelo privukli karizmom ili popularnošću svog lidera ukoliko ideje koje propagiraju ne bi predstavljale nešto značajno drugačije od onoga što se na političkoj sceni već nudi, a za čim od strane građana postoji potražnja. Ukratko - karakteristika zrelih demokratija je što su ljudi za ideje vezani mnogo više nego za konkretne ličnosti. Tada i politički transferi iz jedne partije u drugu, što je u BiH redovita pojava, postaju teško ostvarivi, jer glasači teško da povjerenje mogu imati u nekog ko je do podne socijalist, a od podne konzervativac.

Za razliku od toga, većina glasača u BiH se u svom izboru uglavnom ne povodi za idejama nego ličnostima, od kojih očekuju čarobni štapić za rješavanje njihovih problema. Manje ili više sve političke parije u našoj zemlji organizovane su kao liderokratije koje nemaju istinsku unutarstranačku demokratiju, te svoj gotovo kompletan politički uspjeh temelje na popularnosti koju njihov lider uživa unutar glasačkog tijela svog naroda. 

No, i tu postoje razlike. Za razliku od primjerice SDP-a koji je, iako njim već dugi niz godina suvereno upravlja Zlatko Lagumdžija, stranka s čvrstimim društvenim temeljima i nezanemarivim procentom stalnog glasačkog tijela, pojedine političke opcije svoje cjelokupno bistvovanje na političkoj sceni grade na karizmi svog lidera. Takve stranke su na duže staze osuđene na odumiranje.

Ukratko - karakteristika zrelih demokratija je što su ljudi za ideje vezani mnogo više nego za konkretne ličnosti. Tada i politički transferi iz jedne partije u drugu, što je u BiH redovita pojava, postaju teško ostvarivi, jer glasači teško da povjerenje mogu imati u nekog ko je do podne socijalist, a od podne konzervativac

Dobar primjer je Stranka za BiH. Nakon velikog uspjeha na parlamentarnim izborima 2006. godine i ulaska u vlast, te uvjerljive pobjede Harisa Silajdžića u utrci za bošnjačkog člana predsjedništva, zbog iznevjerenih predizbornih obećanja već 2010. stranka je doživjela potpuni izborni debakl te u međuvremenu postala krajnje marginalan faktor na političkoj sceni, bez izgledne mogućnosti da ikada više povrati nekadašnju snagu. Jednostavno, bez jasnih ideoloških principa i dublje socijalne pozadine, nije postojao razlog zbog kojeg bi glasači na duže staze bili vezani za SzBiH, a politički pad Harisa Silajdžića koji je de facto bio i sama stranka, značio je i pad stranke.

Tipični primjeri stranke-lidera su i SBB Fahrudina Radončića te novoosnovana Demokratska frontaŽeljka Komšića. Za SBB se već može reći da je pokazao nesposobnost etablirati se kao stranka s kojom će se građani identifikovati zbog određenih ideoloških principa i koja će moći računati na trajnu podršku specifičnog sloja društva, a gotovo je  izvjesno da će i DF ići istim stopama, te da će politički utjecaj ove dvije stranke trajati samo dok postoji nada u njihove lidere da baš oni mogu biti ti koji će unijeti pozitivne promjene u naše društvo. Gubitak popularnosti njihovih vođa, koji unutar stranke nemaju adekvatnu zamjenu, značit će i početak njihovog nestajanja s političke scene. 

Povratak kolijevci

Naše društvo prema Weberovoj podjeli, još uvijek u velikoj mjeri teži karizmatskom obliku vlasti koji se temelji se na odanosti sljedbenika posebnom karakteru, te normativnom poretku onih koji posjeduju te karakteristike.

Kako u Bosni i Hercegovini ne nedostaje političkih ličnosti koje su osnivanjem vlastite partije u stanju barem privremeno privući dobar broj glasača, mnoštvo političkih partija uspijeva prelaziti izborni cenzus, što uveliko usložnjava i komplikuje funkcionisanje političkog života, a borba za vlast postaje borba ne za provođenje određenih programskih principa u praksu (jer kako bi se i mogli pomiriti ciljevi svih tih stranaka?!), nego za neograničene privilegije i moć koju vlast donosi.

Ipak, upečatljiva je činjenica da su od prvih demokratskih izbora 1990. godine do danas preživjele tek četiri ozbiljne partije: SDA, SDS, HDZ i SDP. S izuzetkom SNSD-a koji je tokom devedesetih formiran od nezavisnih poslanika u skupštini RS-a, velika većina ostalih utjecajnih stranaka nastala je iz jedne od ove četiri. Spisak je zaista dugačak – raskol Harisa Silajdžića s Alijom Izetbegovićem doveo je do osnivanja Stranke za BiH, nakon izbora 2002. članovi SDP-a razočarani politikom Zlatka Lagumdžije osnovali su SDU, poraz Bože Ljubića na unutarstranačkim izborima od Dragana Čovića bio je povod osnivanju HDZ-a 1990., poraza Dragana Čavića na unutastranačkim izborima u SDS-u doveo je do njegovog napuštanja stranke i osnivanja Demokratske partije, pa zatim Demokratskog narodnog pokreta, Fahrudin Radončić je nekoć bio vrlo blizak SDA i njihovoj politici, te je u SBB  prešao veliki broj političara iz upravo te stranke....

Ako je već bh. društvo danas podijeljeno po etničkom principu, što se održava i na stranački sistem, po dvije do tri stranke koje bi dominirale političkim životom svakog od naroda bile bi sasvim dovoljne za stvaranje jednog zrelijeg i funkcionalnijeg političkog sistema. Kvalitetni kadrovi bi se umjesto utapanja u more političkih stranaka, skoncentrisali u ovih nekoliko opcija...

Gotovo svaki veći sukob mišljenja i raskol unutar jedne stranke dovodio je do osnivanja novih stranaka. Paradoksalno je da se te stranke ideološki, osim tvrdnje da su upravo one zastupnici „izvornih“ ideja,  pretjerano ne razlikuju od prethodnica.

 A ako bismo stranke doživjeli kao državu u malom, onda bismo stekli krajnje zabrinjavajuću sliku, jer gradnju demokratskog društva prepuštamo onima koji su po svom unutrašnjem ustroju sve samo ne demokratični. Jednostavno, stranke u BiH su redom organizovane po autokratskom principu, s neprikosnovenim vladarom i armijom odanih klimoglavaca, i poput svih autokratskih organizama ustrojene su tako da se svaki veći otpor vladarevoj politici kažnjava izopčenjem iz stranke.

Šta nam valja činiti?

Kada bi uspjele prevazići diktatorske sklonosti svojih lidera, velike političke partije bi shvatile da bi unutastranačka demokratizacija dugoročno najviše koristila njima samim, odnosno idejama na kojima počivaju, ako su im ideje uopšte bitne.

Kada bi postojale stranke koje nisu upravljane kao privatne firme svojih vođa s neprikosnovenom vlašću, nego bi lideri bili birani od članstva kao u tom trenutku najbolji i najsposobniji reprezenti ideja na kojima počiva stranka, te isto tako bivali smjenjivani u slučaju izbornog neuspjeha, i kada bi se članovima u većoj mjeri dozvoljavala suprotna mišljenja i formiranja različitih struja koje će imati priliku da se argumentima bore za prevlast u stranci, bez potrebe za revanšizmima i izopčavanjima neke od njih, konstantni politički transferi i formiranja novih partija bi postali suvišni, jednako kao što nema potrebe ni da čovjek iz jedne demokratske države emigrira zbog drugačijeg mišljenja. Tada bi i građani u većoj mjeri postali vezani za određene partije ne zbog njihovih lidera koji su ionako promjenjivi, nego zbog konkretnih vrijednosti i ideja koje nose.

Ovaj proces centraliziranja stranačke moći u ruke nekoliko partija, čemu mora prethoditi njihova demokratizacija, mogu nositi samo stranke koje već imaju postavljene trajne društvene temelje, a to su: SDP, SDA, SDS, SNSD, HDZ i eventualno HDZ 1990

Kapacitet za to, iz već navedenih razloga, nema nijedno političko novorođenče koje svoju političku egzistenciju temelji isključivo na karizmi svog lidera. Ovaj proces centraliziranja stranačke moći u ruke nekoliko partija, čemu mora prethoditi njihova demokratizacija, mogu nositi samo stranke koje već imaju postavljene trajne društvene temelje, a to su: SDP, SDA, SDS, SNSD, HDZ i eventualno HDZ 1990, mada se oni mimo animoziteta njihovih lidera platformski ne razlikuju od stranke iz koje su nastali.

Ako je već bh. društvo danas podijeljeno po etničkom principu, što se održava i na stranački sistem, po dvije do tri stranke koje bi dominirale političkim životom svakog od naroda bile bi sasvim dovoljne za stvaranje jednog zrelijeg i funkcionalnijeg političkog sistema. Kvalitetni kadrovi bi se umjesto utapanja u more političkih stranaka, skoncentrisali u ovih nekoliko opcija, proces formiranja i funkcionisanja vlasti bi postao puno jednostavniji i stranke bi - za razliku od sadašnjih matematičkih koalicija gdje se vlast formira tek da bi postojala - dobile mogućnost da vlastite ideološke vrijednosti i konkretne programske principe u većoj mjeri provode u praksu.

Kada govorimo o tim principima, to bi u slučaju stranaka desnice (SDA, SDS, HDZ) po uzoru na ostale evropske stranke koje pripadaju istoj političkoj poziciji, pored zaštite vlastitih etnija na kojima počiva njihova gotovo kompletna dosadašnja politička agenda, te promocije tradicionalnih vrijednosti i tekovina vlastitih naroda, trebalo biti i veće zalaganje za tržišnu ekonomiju, niže poreze i stvaranje boljih preduslova za razvoj privatne incijative i poduzetništva. Stranke ljevice s druge strane (SDP i SNSD), bi kao svoj primarni politički cilj trebale imati borbu za poboljšavanje položaja radnika i ugroženih grupa u društvu, te nešto većeg stepen socijalnog liberalizma u odnosu na desne stranke.

Preduslov stvaranja stabilnijeg političkog sistema jeste centralizacija političke moći u ruke nekoliko ključnih partija, pod uslovom da umjesto autokratskih stranaka jednog lidera, postanu demokratične stranke koje okupljaju ljude oko ideja. Umjesto očekivanja da s neba padne neki politički mesija koji će s nekim novim političkim pokretom preporoditi društvo, politički građani bi se za ostvarivanje svojih ideja trebali boriti kroz neku od etabliranih stranaka koje već imaju razvijenu infrastrukturu, odano glasačko tijelo i temelje koji im omogućavaju dugoročan opstanak na političkoj sceni.