Mladi lavovi bh. politike: Ambiciozni, drčni, neobrazovani, bezobrazni, kvarni...

 


Objavljeno na: Depo.ba

Oni su mladi i ambiciozni, bez svijesti u kakvom ekonomskom beznađu živi većina građana ove zemlje, najčešće neobrazovani (osim ako smatramo da je politička demogogija jedini kriterij za status „obrazovanosti“) ili bezobrazni i kvarni. A mogu li građanima BiH donijeti svijetlu budućnost, prosuđujte sami...


Godinama je politika u BiH bila djelatnost rezervisana samo za starije. No, nakon dugogodišnjih kritika medija i javnosti da mladi ljudi ne dobijaju dovoljno prostora, našu političku scenu preplavila je čitava bujica novih mladih lica. Da li je to sa sobom uvijek donijelo i kvalitet?

Sudeći po dosadašnjim rezlutatima politčkih berbi, i ne baš. Bezgranična ambicioznost, slijepa partijska poslušnost, nepostojeće radno iskustvo mimo politike i čvrsta riješenost da ostatak života provedu na usnosnim državnim budžetima dok zemlju vode u totalnu ekonomsku propast, odlike su koje krase većinu mladih lavova u bosanskohercegovačkoj političkoj areni.

Ukratko, oni su mladi i ambiciozni, bez svijesti u kakvom ekonomskom beznađu živi većina građana ove zemlje, najčešće neobrazovani (osim ako smatramo da je politička demogogija jedini kriterij za status „obrazovanosti“) ili bezobrazni i kvarni. Već su skupo koštali neke partije na izborima (SDP), a neke će, sudeći po njihovom načinu vođenja politike, tek koštati.

A mogu li građanima BiH donijeti svijetlu budućnost, prosuđujte sami...


Denis Bećirović

Drčan, pričljiv, nadmen i energičan, ovaj mladi Tuzlak za relativno kratko vrijeme se uspio nametnuti kao jedan od najpopularnijih kadrova SDP-a, stigavši do pozicije potpredsjednika partije i zastupnika u državnoj skupštini. Vješto podilazeći patriotskim osjećajima glasačkog puka, Bećirović je nastojao predstaviti sebe kao nekog ko bi za Bosnu „i krv dao“, no u praksi očito i uzimao, jer mu je plata od 7.000 KM u državnom parlamentu bila premala, pa je pored toga odlučio uzimati još i 300 KM za odvojeni život.

Po zanimanju je historičar. U Sarajevu je odbranio doktorat 2010. godine, a pored politike radi i kao docent na Filozofskom fakultetu u Tuzli.

Ima ambiciju da bude lider SDP-a.

Dino Konaković

Nekada osrednji košarakaš sarajevske Bosne, nakon košarkaške karijere obnašao je funkciju direktora ovog kluba. Pored sportske karijere Konaković se odlučio okušati i u politici. Mlad, visok i zgodan, jedno vrijeme kićen čak i titulom „najpoželjnijeg“ neženje u BiH, ubrzo je postao jedno od najprepoznatljivih lica SDA u Kantonu Sarajevo, brižljivo gradeći svoj politički imidž kroz redovna gostovanja u bajramskim programima televizije Hayat.
elmedin konaković

Dugogodišnji je zastupnik u kantonalnoj Skupštini, a 2008. je bio i kandidat za načelnika opštine Centar, ali je poražen od SDP-ovca Dževada Bećirevića. Pored sportskih, menadžerskih i političkih, Konaković je pokazao i zavidne studentske sposobnosti, pa je tako u rekordnom roku uspio završiti Fakultet za sport i tjelesni odgoj.

Ima ambiciju da bude prvi u čaršiji.

Mirza Ustamujić

Iako izuzetan student, Ustamujić je vrlo rano shvatio da je od pokušaja karijere u vlastitoj struci, politika neuporedivo bolji garant uspjeha i slave.

Odmah nakon osnivanja Saveza za bolju budućnost, gurnut je u prvi plan kao jedan od najperspektivnijih kadrova ove stranke. Vrijedan, disciplinovan i odan, Ustamujić je tokom godina kao zastupnik u federalnom parlamentu postao prepoznatljivo političko lice i jedan od simbola uspješnih mladih ljudi u politici.

Međutim, njegova ambicija očito se nije poklopala s ciljevima predsjednika stranke Fahrudina Radončića, pa je SBB na posljednje izbore izašao bez Ustamujića na listi. Iako od matične stranke odbačen i marginalizovan, Ustamujić ne odustaje, pa je novo političko uhljebljenje odlučio potražiti u Demokratskoj frotni.

Inače, na službenoj stranici SBB ne postoji više nikakav trag o postojanju njihovog nekoć udarnog političara.

Misli da je najpametniji u čitavoj BiH.


Sabina Ćudić

Mlada i za bh. prilike atraktivna političarka iz Naše stranke preko noći je postala jedno od najprepoznatljivih novih političkih lica u BiH. Sve je počelo s kandidaturom za načelnicu Opštine Novo Sarajevu na lokalnim izborima 2012. Tokom kampanje Ćudić nas je preko sarajevskih portala i društvenih mreža redovno obavještavala o svojim grandioznim životnim uspjesima te dijelila s nama i svoje "duboke" misli o društveno-političkoj zbilji u BiH.

Načelnica na kraju nije postala, no od ovog potonjeg još uvijek nije odustala. Trenutno obnaša funkciju potpredsjednice Naše stranke, a na posljednjim izborima izabrana je u Skupštinu Kantona Sarajevo.

Mimo politike posebno je ponosna na svoju pobjedu na izvjesnom međunarodnom takmičenju u debatiranju, kao i na poznanstva s mnogim uglednim ličnostima iz BiH i svijeta. Voli modu, dizajnira ženske tašne i bavi se fotografijom. Već dugi niz godina također ističe i da je doktorant.

Vrijeme joj je da konačno doktorira.

Semir Efendić

Imenovanje Damira Hadžića na poziciju državnog ministra poslije dugogodišnjeg vođenja opštine Novi Grad otvorilo je prostor SDA-u da napokon preuzme najmnogoljudniju sarajevsku opštinu, što im je s mladim Efendićem i pošlo za rukom.
Semir Efendić nasl
Bahat, samouvjeren i sklon davanju neodmjerenih izjava, Efendić je od prvog dana na sebe navukao bijes mnogih, ali i simpatije tvrdokornih SDA-ovaca koji u njegovom „narodskom“ ponašanju i govoru prepoznaju istinskog mladog lidera. Kao načelnik posebno insistira na razvoju biznisa i privlačenju stranih investicija sa islamski mirisom u svoju opštinu.

Mladi lav po mjeri zelene BiH.

Damir Mašić

Agilnog SDP-ovca javnost u BiH prvobitno je mogla upoznati kao voditelja zabavnih televizijskih emisija. No, kao i mnoge njegove kolege, ubrzo je shvatio da je u našoj zemlji politika daleko sigurnije i unosnije zanimanje, pa je voditeljsku stolicu žustro zamijenio onom skupštinskom.

Nakon dugogodišnjeg boravka u opoziciji, kao glasnogovornik partije i jedan od najaktivnijih zastupnika SDP-a u Federalnoj skupštini, Mašić je 2011. godine nagrađen funkcijom ministra obrazovanja i nauke u Vladi Federacije BiH. Zahvaljući radu u medijima, zna kako treba sa novinarima, što ga u tome čini izuzetkom među mladim lavovima SDP-a.

Saša Magazinović

Još jedan od udarnih mladih kadrova SDP-a. Njegova politička karijera, a drugu nikad nije ni imao, počela je s pozicijom vijećnika u Opštinskom vijeću Ilidža. Nakon toga se hijerarhijski penjao na političkoj ljestvici: 2006. je izabran za poslanika u Skupštini Kantona Sarajevo, a istovremeno je bio i delegat u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, što je bilo njegovo prvo zaposlenje.

Osvojio je mandat u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH 2010.

Diplomirao je na Mašinskom fakultetu u Sarajevu u 33 godini! I to je manje-više sve što se može reći o Magazinoviću.

Da li se na njega odnosila ona Lagumdžijina izjava da se neki od kadrova u SDP-u mogu pohvaliti samo JMBG-om u svojoj biografiji?!

Igor Kamočaji

Još jedan iz plejade mladih udarničkih SDP-ovih kadrova kojima karijera i svi životni uspjesi počinju i završavaju s partijskom knjižicom. Njegovo političko uspinjanje također je krenulo od pozicije vijećnika. Pored toga, redovno je kandidiran od svoje partije za najviše zakonodavne institucije u državi, što nije nailazilo na pretjeranu podršku glasača na izborima.

Partijski drugovi, pak, za njega tvrde je dobar radnik i aktivista na terenu, navodno je nekim izborima idući od vrata do vrata donio dovoljan broj glasova za pobjedu u KS. Određene simpatije javnosti dobio je zahvaljući svom kratkotrajnom angažmanu kao direktor Zavoda za zapošljavanje KS.

Vođa pobune mladih kadrova SDP-a uoči Trećeg vanrednog kongresa.

Senad Šepić

Jedan od najperspektivnijih političara u BiH i potpredsjednik SDA. Poslanik najprije u federalnom, a zatim i u državnom parlamentu. Kao i ostalim mladim kolegama, rad u privatnom sektoru mu je nepoznanica.

Ipak, da nije još jedan u moru političara koji za slijepu poslušnost i odanost stranačkom rukovodstvu dobijaju sigurnu platu i udobnost poslaničkih klupa koje ne zahtijevaju mnogo rada, s čime završava njihov politički angažman, Šepić je pokazao pokretanjem hvale vrijednog projekta - Političke akademije SDA, a također je i ključna figura u uspostavljanju veza njegove stranke s konzervativnim i narodnjačkim partijama iz čitavog svijeta.

Danas je, gledano političkim očima, on najuticajniji Krajišnik u Sarajevu.

Jasenko Selimović

Još jedan tipični primjerak mlade SDP-ove nade. Nametljiv, agresivan, oštar, uvijek na prvim linijama u odbrani partije. Poput svojih mladih kolega, jedini životni uspjesi koje je ikad ostvario vezani su isključivo uz partijski rad.

Aktivan je član Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine i šef kabineta predsjednika SDP BiH. U mandatnom periodu 2010. - 2014. obnašao je funkciju šefa poslaničkog kluba SDP-a u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH, a prethodno je bio savjetnik predsjedavajućeg Općinskog vijeća u Općini Centar. Tek nakon što je izabran u prošli saziv federalnog parlamenta uspio je diplomirati na Veterinarskom fakultetu, na kojem je studirao nekih osam godina, razumije se zbog „brojnih“ partijskih obaveza. 

Zbog nebrige o „procedurama“ napravio je neviđenu štetu partiji koja mu je sve dala.

Dosad je virio iza leđa Zlatka Lagumdžije, kome li će ubuduće - brzo će se vidjeti.

Damir Hadžić

Danas jedan od vodećih političara SDP-a također s ponosom može ustvrditi da mimo političkih funkcija nema dana radnog staža u životu. Kao primjer mladog, drčnog i bahatog političara, bezgranično odanog partiji, dakle tipičnog SDP-ovca, politički uspjeh mu je bio zagarantovan.

Hadžić se prvi put zaposlio kada je 1998. izabran za zastupnika u Skupštini Kantona Sarajevo, a već sa 24 godine je izabran za načelnika sarajevske Opštine Novi Grad, 2000. godine. Na njenom će čelu ostati sve do 2012., kada je postavljen za ministra komunikacija i prometa u Vijeću ministara BiH.

Na izborima za načelnika redovno je pobjeđivao i uživao relativnu podršku većine građana opštine, a i po mnogima je ostao upamćen kao jedan od najproduktivnijih načelnika koji je preporodio Novi Grad. No imidž će mu se naglo promijeniti ulaskom u državnu vlast.

U međuvremenu je javnosti postao poznat i po nekoliko kriminalnih afera s kojim se dovodio u vezu, kafanskim sukobima i brojnim nekretninama koje je u proteklom periodu stekao. Čuven je po izjavi da mu je partija važnija od države. Ipak, čast mu je donekle spasila titula najboljeg ministra u proteklom sazivu Vijeća ministara BiH.

Trenutno je, nakon poraza na izborima i pada Zlatka Lagumdžije, politička ličnost čija je buduća karijera najveća nepoznanica za javnost u BiH. 

Dennis Gratz

Mladi predsjednik Naše stranke bh. javnosti postao je poznat kad je postavljen za predsjednika stranke!

Tinejdžerske dane proveo je u Njemačkoj, a u međuvremenu je uspio i steći titulu doktora. Mimo stranačkih aktivnosti, nije obnašao političke funkcije, bilo izvršnoj bilo u zakonodavnoj vlasti, a pored akademskog života uglavnom je bio aktivan u nevladinom sektoru. Svoje izvorno ime i prezime Muhamed Gracić odlučio je zamijeniti univerzalnijim i manje orijentalnim Dennis Gratz.

U javnosti se pokušava istaknuti kao nepokolebljivi borac za građansku državu i socijalnu pravdu, no iako obnaša funkciju njenog predsjednika, većina ljudi Našu stranku daleko više prepoznaje po Peđi Kojoviću ili Sabini Ćudić.


Hamdija Lipovača

Još jedan mladi kadar SDP-a. Ovaj ljuti Krajišnik u svojim političkim počecima je mnogima odavao utisak nove mlade nade koja u bh. politički život unosi novu energiju i pozitivne vrijednosti.

Ambiciozan, samouvjeren i pomalo megalomanski nastrojen, Lipovača je, pozivajući na porodičnu povezanost s Pozdercima, pokušavao sebe ustoličiti i kao novog neformalnog vladara Krajine, a otvoreno je pretendovao i na čelnu poziciju u SDP-u.

Ipak, nakon imenovanja za premijera Unsko-Sanskog kantona, mnogi građani ostali su razočarani Lipovačinim rezultatima, te je njegova popularnost počela naglo opadati. Pored mjesta premijera, bio je i dugogodišnji načelnik Bihaća, a od 2000. do 2004. godine radio je i kao viši asistent na Pravnom fakultetu u Bihaću. 

Možda bi nakon propasti na izborima za Glavni odbor na nedavnom Vanrednom kongresu SDP-a, definitivno i najbolje bilo da se posveti univerzitetskom poslu i dodatnom obrazovanju.

Kaplan Salmir

Jedan od vodećih kadrova SDA iz Hercegovine. Pripadao je kadrovima koji su bili odani Sulejmanu Tihiću, što ga je bilo dovelo u svojevrsnu nemilost kod Bakira Izetbegovića.
salmir-kaplan

Bio je najmlađi portparol za medije najveće politčke partije u BiH. Kao priznanje za uspješno obavljen posao nagrađen je funkcijom ministra za kulturu i sport u Vladi Federacije BiH. Po mnogima, osim po „Avazu“, taj posao obavljao je dosta uspješno.

Na posljednjim izborima je ostvario dobar rezultat ušavši u Parlament FBiH kao poslanik. Vrlo je izgledno da dobije još jedan mandat kao ministar za kulturu i sport u Vladi FBiH.

Ujedinjenje ljevice u BiH - utopija ili dolazeća budućnost?!

Socijaldemokratija u Bosni i Hercegovini nalazi se na historijskom dnu. Sedamnaestogodišnja vladavina Zlatka Lagumdžije SDP-om u konačnici je rezultirala time da je od jedne jedinstvene stranke koja je nekoć oko sebe okupljala sve pristalice lijeve ideje, ljevica u BiH danas podijeljena na dvije veće, međusobno zakrvljene stranke, te još nekolicinu manjih strančica kojima je i prelazak cenzusa u nekom od kantona golem uspjeh. SDP kao donedavno vodeći u našoj državi sveden je na nekih sedam-osam posto glasova i postao je uglavnom beznačajan politički faktor koji se o krojenju sudbine ove zemlje, barem u naredne četiri godine, neće pretjerano pitati.

Posebno je bio bolan uvjerljiv poraz od Demokratske fronte, stranke Željka Komšića koji je do jučer bio jedan od najodanijih Lagumdžijih kadrova.

No stvar prijeti da bude i gora, s obzirom da je izborni debakl koji je doživio SDP i pitanje izbora novog predsjednika stranke na površinu izlučio sav gnjev, sukobe i podjele koji su godinama bili prisutni u stranci i koji bi je u potpunosti mogli odvesti na put samouništenja.

U takvom ambijentu, iz SDP-a su,  uprkos svim prljavim riječima i teškim optužbama koje su izrečene u predizbornoj kampanji, pozvali na ujedinjene ljevice! S jedne strane je to potez očajnika kojim SDP zapravo poziva na osiguravanje vlastite, u ovom trenutku nimalo izvjesne političke budućnosti, no s druge strane, odlaskom Lagumdžije, uz izbor adekvatnog nasljednika koji uživa podršku u narodu, zaista se otvara  prostor da se ljevica konsoliduje, osnaži te sve svoje snage ponovo okupi oko jednog političkog bloka ili čak jedne stranke.

Da ideja o ponovnom ujedinjavanju ljevice ne mora biti tek puka utopija očajnika na brodu koji tone najavio je i sam Željko Komšić izjavom da je ujedinjene ljevice u BiH neophodno

Prvi korak ka tome je već učinjen ujedinjavanjem, ili bolje rečeno vraćanjem Unije socijaldemokrata pod okrilje SDP-a BiH. Istini za volju, ionako se radilo o maloj i nebitnoj stranci potrošenih političara, no od viška glava ne boli. Također, da ideja o ponovnom ujedinjavanju ljevice ne mora biti tek puka utopija očajnika na brodu koji tone najavio je i sam Željko Komšić izjavom da je ujedinjene ljevice u BiH neophodno.

No da bi se ta ideja u dogledno vrijeme zaista i realizirala, ljevica u BiH bi najprije trebala riješiti pitanje koje je kudikamo bitnije od međusobnih interesnih sukoba i animoziteta – pitanje vlastitog identiteta.

S obzirom na dejtonsko uređenje zemlje i društvene odnose koji vladaju u BiH, domaća ljevica djeluje kao anomalija, suvišna i nesposobna da bilo šta od svojih proklamovanih vrijednosti realizira u praksu.

Ona zagovara građanski koncept u zemlji ustavno definisanoj kao troetnička država, u kojoj je etnička pripadnost glavni stub javnog života, a rijetki pokušaji da se u takvom sistemu uvodi građanska priča, poput kandidiranja i izbora Komšića u Predsjedništvo BiH, završavala su samo dodatnim slabljenjem građanske ideje i jačanjem etničkih nacionalizama.

Ona se poziva na multietničnost i opštebosanski karakter, koji proklamuje i kroz svoja rukovodstva sastavljena od pripadnika svih konstitutivnih naroda i tzv. ostalih u BiH, no u praksi njen utjecaj završava u Tuzli, odnosno ograničen je samo na ona područja u kojima Bošnjaci čine apsolutnu većinu.

Da bi se ta ideja u dogledno vrijeme zaista i realizirala, ljevica u BiH bi najprije trebala riješiti pitanje koje je kudikamo bitnije od međusobnih interesnih sukoba i animoziteta – pitanje vlastitog identiteta

Ona  ljubomorno njeguje vrijednosti i tekovine bivšeg socijalističkog sistema, što joj osigurava snažan socijalni temelj te omogućava podršku dobrog dijela građana koji sa simpatijama gledaju na bivši sistem, no mimo lešinarenja na jugonostalgiji, sama ne uspijeva stvoriti smislen lijevi politički koncept koji će u skladu s modernim tekovinama socijaldemokratije ponuditi vlastita rješenja u okviru postojećeg bh. društvenog okvira.

Od nje se napose očekuje i da vodi snažnu socijalnu politiku, štiti prava radnika i ukroćuje kapitalizam, sve to u državi u kojoj najveći dio budžeta već odlazi na socijalna davanja i javnu upravu, u kojoj je okosnicu „radničke klase“ čini zaposleni u administraciji i državnim firmama, dok se s minornim privatnim sektorom opterećenim visokim nametima, koji je neophodan za finansiranje jake socijalne države, istinski kapitalizam nazire samo u tragovima.

Stoga, ljevica u BiH se u konačnici javlja tek kao frustracija, prkos postojećem uređenju, društvenim odnosima, etničkom nacionalizmu, socijalnoj nejednakosti, klerikalizaciji društva i vladajućim nacionalnim elitama i njihovim politikama. No mimo tog pukog prkosa i proklamovanih alternativnih vrijednosti, sama kroz sve ove godine ne nudi nikakav jasan plan i program na koji način te vrijednosti namjerava provesti u praksu.

Pored toga, pitanje ujedinjavanja ljevice je pak još uvijek ograničeno na područja s bošnjačkom većinom, te je ono zapravo prvenstveno pitanje ujedinjavanja SDP-a i DF-a kao stranaka koje potiču s istog izvora. U slučaju da na Kongresu SDP-a stranku preuzme neko iz najbližeg Lagumdžijinog kruga, izvjesno je da od te priče neće biti ništa, odnoso da će SDP krenuti putem daljeg osipanja i slabljenja, iz čega DF uveliko može profitirati i nametnuti se kao jedina ozbiljna ljevičarska snaga. Ukoliko bi, pak, na čelo stranke došao neko od nekompromitovanih kadrova koji uživaju pozitivan imidž u glasačkom tijelu, ujedinjavanje SDP-a i DF-a, bilo u jednu stranku ili stvaranjem političkog saveza kao početnog koraka, postalo bi izgledna opcija, što bi za budućnost i sudbinu bh. ljevice bila iznimno pozitivna stvar, jer kad se po strani ostave svi lični animoziteti i trvljenja, u suštini se radi o političkim opcijama s identičnim političkim principima za  koje bi i djelovanje pod istim kišobranom bilo posve logično.

Osnovni preduslov ujedinjavanja ljevice u BiH nakon godina lutanja  ipak mora biti davanje odgovora na pitanja „ko smo, gdje smo, kuda idemo?“

No osnovni preduslov ujedinjavanja ljevice u BiH nakon godina lutanja  ipak mora biti davanje odgovora na pitanja „ko smo, gdje smo, kuda idemo?“, odnosno osmišljavanje kako da se u okviru datih, nimalo zahvalnih dejtonskih okolnosti, bilo šta od proklamovanih vrijednosti realizira u praksi.

U suprotnom, nekoj zamišljenoj budućoj ujedinjenoj ljevici će se desiti isto ono što je i SDP-u nakon izborne pobjede 2010., kada je po konačnom preuzimanju vlasti, nakon više godina opozicionog djelovanja, demonstrirao do tada neviđeni politički amaterizam, pogubljenost i bezidejnost, jednako poput svojih prethodnika plivajući uz struju i održavajući status quo u društvo, uz nešto veći žar u borbi za najviše funkcije u državnim institucijama i javnim firmama.  A ako vas interesuje kako u konačnici završava takva politika, vratite se na početak teksta.

Puče grom iz vedra neba: Kako su 'narodnjaci' matirali Dodika i Čovića?

Kada su u aprilu ove godine domaće političke snage koje pripadaju Evropskoj narodnoj stranci potpisale platformu o zajedničkim vrijednostima, činilo da će nakon dosadašnjeg iskustva sa čitavim nizom sporazuma i platformi koji su ostali tek mrtvo slovo na papiru, i ovaj dokument doživjeti sudbinu tek jedne neprimjetne fusnote u nestabilnoj i nepredvidivoj političkoj historiji BiH.

                         

Ako je iko još i pamtio taj sporazum, vjeru u mogućnost njegove realizacije i bilo kakvog opštebosanskog savezništva bloka stranaka iz iste ideološke porodice dodatno su umanjili rezultati izbora nakon kojih je SNSD, iako tijesno ispred oponenata, i dalje ostao vodeća stranka u RS-u, a Čović kao izbor hrvatskog naroda jasno pokazao da mu je Dodik, brat po destruktivnosti, ipak najdraži, kada mu je poslije izbora hitro potrčao u zagrljaj i postigao s njim sporazum o formiranju zajedničke vlasti SNSD-a i HDZ-a na svim nivoima. Dominacija osovine Čović-Dodik činila se zapečaćenom sudbinom naše zemlje u naredne četiri godine.

Pa ipak, da više neće dopustiti da BiH tek tako nastavi robovati samovolji i siledžijstvu određenih domaćih političkih aktera i da imaju vrlo ozbiljne planove s ovom zemljom, ključni evropski igrači sve jasnije pokazuju. Tek što je obznanjena zajednička incijativa Njemačke i Velike Britanije za provođenjem ključnih reformi u Bosni i Hercegovini, s naročitim akcentom na one ekonomske, kao grom iz vedra neba desio se veliki obrat na političkoj sceni – SDA, Demokratska Fronta i Savez za promjene (SDS, PDP i NDP) potpisali su sporazum o formiranju vlasti na državnom nivou, uz poziv HDZ-u da se pridruži.

Dominacija osovine Čović-Dodik činila se zapečaćenom sudbinom naše zemlje u naredne četiri godine...

I tako, umjesto dovođenja SDA kao vodeće bošnjačke stranke pred svršen čin i primoravanja da se povinuje volji osovine Dodik-Čović, stranke potpisnice sporazuma su vrhunskim potezom u maniru šahovskog velemajstora stvari preokrenule u svoju korist, stavivši SNSD i HDZ u nimalo lagodnu poziciju. Uz pametan pristup i dovoljnu dozu političke mudrosti ovaj sporazum može predstavljati historijsku prekretnicu koja će BiH donijeti krajnje pozitivnu promjenu i svjetliju budućnost, i to iz nekoliko razloga:

1. Sudbina SNSD-a

Savez za promjene u državnom parlamentu ima dovoljan broj zastupnika za formiranje Vijeća ministara, te vlast na državnom nivou bez SNSD-a već je sada izgledna. Ipak, za razliku od Parlamentarne skupštine BiH, u RS-u je situaciju bitno drugačija.

U Narodnoj skupštini Republike Srpske SNSD sa svojim dosadašnjim vjernim partnerima Socijalističkom partijom i DNS-om već ima tijesnu većinu od 42 poslanika koja je potrebna za formiranje vlasti, no usvajanje zakona bi bilo uslovljeno prisustvom i glasanjem svakog njihovog člana na sjednicama Skupštine. S druge strane Savez za promjene ima 36 zastupnika što je nedovoljno za formiranje parlamentarne većine.

Po prvi put okrenuti leđa lideru SNSD-a kojem je i aktuelna Vlada u Srbiji okrenula leđa, i zahvaljujući svojim zastupnicima formirati sigurno skupštinsku većinu i postati čak možda i premijer, ili u cilju održavanja dosadašnjeg saveza ostati uz Dodika i nastaviti biti dio Vlade koju predvodi SNSD? 

O formiranju buduće Vlade RS ključnu riječ će imati Socijalistička partija Petra Đokića te koalicija 'Domovina' predvođena SDA. Ukoliko bi u jeku najnovijeg sporazuma na državnom nivou, „Domovina“ stala uz Savez za promjene, tu bi se radilo već o 41 zastupniku. Đokić, kome je Savez za promjene nudio čak i poziciju premijera, tada bi se našao u golemoj dilemi: po prvi put okrenuti leđa lideru SNSD-a kojem je i aktuelna Vlada u Srbiji okrenula leđa, i zahvaljujući svojim zastupnicima formirati sigurno skupštinsku većinu i postati čak možda i premijer, ili u cilju održavanja dosadašnjeg saveza ostati uz Dodika i nastaviti biti dio Vlade koju predvodi SNSD?

2. Sudbina HDZ-a

Iako se poslije izbora činilo da će Čović i HDZ koji su osvojili uvjerljivu većinu glasova hrvatskog naroda imati gotovo neograničen manevarski prostor u pregovorima oko formiranja vlasti, potpisivanjem Saveza na državnom nivou su potezi koje HDZ može povući postali krajnje ograničeni.

Iako za to postoji teoretska mogućnost, bilo bi krajnje štetno i destruktivno da se vlast na bilo kom nivou formira bez stranke koja je dobila neospornu podršku hrvatskog naroda. Da ne spominjemo da bi njihovi zastupnici u Domu naroda nedolaskom na glasanje mogli blokirati usvajanje bilo kojeg zakona. Ipak, za razliku od 2010. kada je federalna Vlada formirana bez HDZ-a BiH, što se pokazalo kao velika greška, dok je na državnom nivou isti pokušaj neslavno propao, ovaj put im niko ne zatvara vrata. Odmah po postizanju sporazuma HDZ je dobio poziv da se priključi i učestvuje u formiranju Vijeća ministara.

Ukoliko bi poziv odbili, šta bi im moglo biti opravdanje? Pozivanje na majorizaciju hrvatskog naroda kao najefikasnijeg HDZ-ovog oružja u ostvarivanju političkih ciljeva, teško da bi ovaj put moglo polučiti značajnije rezultate, makar se radilo i o najzagriženijim nacionalistima, izuzev ukoliko Čović nekako ne uspije uvjeriti svoje glasačko tijelo da je zapravo Dodik njihov legitimni predstavnik, a učešće SNSD-a u vlasti na državnom nivou ključni interes hrvatskog naroda.

Sama ideja da će Čović zarad ljubavi s Dodikom i dogovorenog savezništva biti spreman odreći se vlasti, proizvesti krizu te direktno se suprostaviti interesima ključnih evropskih igrača, čini se pomalo suludom

Osim toga, izvjesno je da ovaj sporazum na državnom nivou direktno podržava Evropska narodna stranka čiji je i HDZ BIH član. Čović je napravio debelu grešku u koracima ako je vjerovao da će mu igrači sa zapada blagonaklono gledati na bezrezervno savezništvo s Dodikom, Putinovim satelitom, u trenucima kada zapadni svijet jednoglasno osuđuje rusku intervenciju u Ukrajini i uvodi joj sankcije.  Stoga, u narednim danima bit će krajnje zanimljivo gledati kako će se, sada s krajnje suženim manevarskim prostorom, ponašati Čović. Iako tu mogućnost  ne treba apriori odbaciti, sama ideja da će Čović zarad ljubavi s Dodikom i dogovorenog savezništva biti spreman odreći se vlasti, proizvesti krizu te direktno se suprostaviti interesima ključnih evropskih igrača, čini se pomalo suludom.

3. Napredak Bosne i Hercegovine

Značajniji angažmana Evropske unije u BiH kojem svjedočimo posljednjih mjeseci za prvenstveni cilj ima provođenje prijeko potrebnih reformi u našem društvu, prvenstveno onih ekonomskih, koje bi našoj državi konačno omogućile bitniji napredak. Nakon dugog niza godina krajnje zategnutih odnosa na političkoj sceni, nefukcionalnih vlada, zapaljive i huškačke retorike, najava raspada BiH i novih ratova, te uporedne ekonomske stagnacije i krajnjeg zaostajanja u procesu evropskih integracija, čini se da bi stvari u BiH konačno mogle krenuti s mrtve tačke.

Najprije će Dodiku, kao ključnom destabilizirajućem faktoru i kočničaru napretka BiH, čak i u slučaju da njegova stranka ponovo formira vlast u RS-u, biti oduzet značajan kolač vlasti i moći s kojim je raspolagao prethodnih godina. Druga pozitivna stvar je što su potpisnice sporazuma jasno naglasile da je nakon godina zastoja i beskonačnog naduravanja konačno stiglo vrijeme da se zajedničkim snagama počne raditi na provođenju ključnih reformi i ostvarivanju onih ciljeva koji su svim građanima Bosne i Hercegovine u zajedničkom interesu.

Svakako je bitno naglasiti i da ovaj vjetar pozitivnih promjena u bh. društvu dolazi od strane narodnjačkih stranaka koje pripadaju najvećoj evropskoj porodici partija, vladajućih u većini zemalja, te se i s te strane može očekivati nastavak pozitivnog utjecaja Evropske unije na političke prilike u BiH, kao i početak znatno većeg napretka u procesu evropskih integracija. Ovim se također, naročito nakon iskustva s vladavinom nominalno socijaldemokratskih stranaka SNSD-a i SDP-a, razbija od ljevičarskih krugova dugo godna ponavljan mit o narodnim (često tituliranim i kao nacionalnim) strankama kao glavnoj kočnici za napredak i suživot u BiH.

Sama činjenica da je od relevantnih stranaka potpisan jedan ovakav dokument u kojima su se obavezali da će sukobe i animozitete ostaviti po strani te zajednički raditi na napretku naše zemlje, ostavlja nadu da bi Bosna i Hercegovina konačno mogla postati daleko podnošljivija država za sve svoje građane

U ovom sporazumu posebno treba pozdraviti i ulogu Demokratske fronte koja je kao preduslov učešća u vlasti postavila prijedlog konkretnih mjera koje treba provesti, a među kojim svakako u prvi plan treba istaći one ekonomske u kojima se zagovara rasterećenje privatnog te smanjenje plata u javnom sektoru. Nakon nekoliko početnih gafova, ovakvim pristupom i prijedlozima DF demonstrira političko sazrijevanje i spremnost na ozbiljne političke poteze. Uz dosljedan rad i postavljanje stručnih ljudi na pozicije koje će u budućnosti biti pod njihovom ingerencijom, Demokratska fronta ima mogućnost da ublaži bijes pojedinih simpatizera koji će im zasigurno zamjeriti ulazak u savezništvo s ovim strankama, te da nakon solidnog rezultata na zadnjim izborima stekne još veći broj pristalica.

Ipak, kada analizirate sadržaj potpisanog Sporazuma o principima djelovanja zakonodavne i izvršne vlasti u BiH u mandatnom periodu 2014.-2018., ne možete se oteti utisku da se radi o ishitrenom dokumentu prepunom opštih fraza i nedorečenosti, u kojima se nudi jako mali broj konkretnih mjera koje buduća vlast treba provesti, te ostaje bojazan da bi na prvom ozbiljnijem pitanju ovaj savez moga lako pući.

No, nakon iskustva s vlastima u zadnjih desetak godina, sama činjenica da je od relevantnih stranaka potpisan jedan ovakav dokument u kojima su se obavezali da će sukobe i animozitete ostaviti po strani te zajednički raditi na napretku naše zemlje, ostavlja nadu da bi Bosna i Hercegovina konačno mogla postati daleko podnošljivija država za sve svoje građane.

Sve uz zadavanje snažnog udarca Dodiku i Čoviću.

Gospodine Izetbegoviću, otvorite 100.000 radnih mjesta i začepite nam usta!

Na netom završenim izborima SDA je  ostvarila veliku pobjedu povrativši status vodeće stranke u FBiH, dok je njihov Bakir Izetbegović sa znatnom prednošću nad protukandidatima sebi obezbijedio još jedan mandat u Predsjedništvu. Ovaj izborni razultat logičan je i očekivan kada se uzme u obzir da se radi o dobro organizovanoj stranci koja je uspjela sačuvati jedinstvo, s jakim socijalnim temeljom te pozamašnim procentom vjernog glasačkog tijela koje, što zbog egzistencijalnog interesa, što zbog sentimentalne vezanosti, na svakim izborima bezuslovno zaokružuje zelenu stranku.

Niti su Bakir Izetbegović niti SDA među svojim ciljanim glasačkim tijelom imali ozbiljnijeg konkurenta koji im je infrastrukturno iole mogao parirati, dok su se s druge strane političkog spektra glasovi lijevo nastrojenih glasača rasparčali na nekoliko međusobno sukobljenih stranaka.

Pobjedu SDA na izborima najavila je i ambiciozna, energična predizborna kampanja, u kojoj su pompezne i pomalo megalomanske promotivne spotove pratila gotovo jednaka takva obećanja, a u uho nam je posebno ušlo ono Izetbegovićevo o novim radnim mjestima. Najprije smo dobili obećanje da će u slučaju pobjede njega i njegove stranke svaki mjesec biti otvorano hiljadu novih radnih mjesta, odnosno, kako je također podcrtano, nekih stotinjak hiljada za osam godina (koja hiljada gore-dole).

Sad, nije da nam je baš precizirao i pojasnio kako su to svaka tri glasa za njega i njegovu stranku preduslov za po jedno novo radno mjesto, i zašto je baš magična cifra od 300 hiljadarki, koju na kraju nije osvojio, neophodan preduslov za, kako bi rekao Fahrudin Radončić „cunami snažnog razvoja“

Kako to valjda nije zvučalo dovoljno uvjerljivo, Izetbegović je otišao korak dalje, usput dajući sebi i alibi u slučaju eventualnog neuspjeha, pa je obećao 100.000 novih radnih mjesta, ali za 300.000 glasova! Sad, nije da nam je baš precizirao i pojasnio kako su to svaka tri glasa za njega i njegovu stranku preduslov za po jedno novo radno mjesto, i zašto je baš magična cifra od 300 hiljadarki, koju na kraju nije osvojio, neophodan preduslov za, kako bi rekao Fahrudin Radončić „cunami snažnog razvoja“, no optimista i djelomični naivac u nama hoće vjerovati da ta izjava nije bila tek puko i podmuklo lupetanje i zamajavanje građana radi dobijanja njihovih glasova, nego da se iza nje krio pomno razrađen i revolucionaran ekonomski plan do kojeg je nakon svih ovih godina SDA konačno došla, a koji će našoj zemlji omogućiti da se digne iz kaljuže siromaštva, životnog beznađa i ekonomskog propadanja, te u kratkom vremenu doživi istinski preporod.  

Za razliku od brojnih pojedinaca iz tzv. građanskog bloka, koji su pobjedu Izetbegovića i SDA dočekali sa njima svojevstvenim kletvama i pogrdama na račun vlastitog „glupog“ i „primitivnog“ naroda, koji nikako da svoju demokratsku volju prilagodi njihovim ideološkim preferncijama, ja im, kao neko kome je dobrobit vlastite zemlje, a bogami i sebe lično, daleko značajnija od svjetonazorskih i partijskih ratova, od srca želim da dato obećanje o otvaranju novih radnih mjesta i ispune.

Također, želim se nadati i da je Izetbegović svjestan činjenice da je obećanje dao u trenutku kada makroekonomski pokazatelji za BiH i nisu pretjerano zavidni, kada dobar dio Evrope na čijem dnu suvereno tavorimo još uvijek proživljava recesiju, te da bi čak i u slučaju otvaranja stotinu hiljada novih radnih mjesta u narednih, koliko zapravo, četiri ili osam godina,  što bi svakako bio solidan uspjeh, u BiH i dalje ostala zaprepaščujuća brojka od 450.000 nezaposlenih.

I koji li je onda smisao takve države? Ima li ona uopšte ikakvu drugu svrhu osim podmirivanja armije od desetina hiljada kadrova iz vladajućih stranaka u državnim institucijama i s njima povezanih ljudi iz privatnog sektora, koji su postali istinska vladajuća klasa ovog društva? Ili, kako bi to sam Izetbegović rekao, „oni koji su se snašli“

Ipak, realist u meni govori da od ostvarenja ovih pompeznih obećanja u konačnici neće biti ništa, i to iz više razloga.

Prvo, stranka na čijem je čelu Izetbegović sada i zvanično, već četvrt stoljeća suvereno, gotovo bez prekida, vlada Bosnom i Hercegovinom, uključujući i prethodne četiri godine kada, istina, nije bila najjači faktor, no aktivno je učestvovala u vlasti na više nivoa. Rezultati dugogodišnje vladavine SDA su i više nego vidljivi – BiH je prema ekonomskim parametrima prikovana za evropsko dno, o ulasku u EU već je postalo deplasirano i maštati, korupcija, kriminal, javašluk i nesposobnost izjedaju naše društvo na apsolutno svakom nivou, građani žive ispod svakog dostojanstva... A da im obezbijedi to dostojanstvo zaista teško mogu očekivati od države koja nije u stanju ispunjavati ni najosnovnije dužnosti i zaštititi svoje vitalne institucije od šačice huligana kojima je dovoljno svega nekoliko molotovljevih koktela iz kućne radionice da od njih naprave zgarišta.

I koji li je onda smisao takve države? Ima li ona uopšte ikakvu drugu svrhu osim podmirivanja armije od desetina hiljada kadrova iz vladajućih stranaka u državnim institucijama i s njima povezanih ljudi iz privatnog sektora, koji su postali istinska vladajuća klasa ovog društva? Ili, kako bi to sam Izetbegović rekao, „oni koji su se snašli“.

Od njih  i u ime njih se mali biznis u našoj zemlji guši  brojnim nametima i nesuvislim zakonima, država od prosječnog radnog čovjeka oduzima preko 60% njegove zarade, dok se iskaznica neke od vladajućih stranaka smatra ključnim preduslovom za dobijanje bilo kakvog posla, a sve to sprječava stvaranje iole zdrave ekonomije u ovoj zemlji. I kako sad čovjek da vjeruje da oni kao stranka, koja je i ponajviše zaslužna što živimo u državi u kakvoj živimo i što u društvu vladaju takvi odnosi, mogu postati snaga koja će raskinuti sa svojom dosadašnjom dugogodišnjom praksom, rasjeći sve te pipke glomazne hobotnice interesa, kontrole i moći, i preko noći krenuti u gradnju jednog boljeg, po svemu drugačijeg društva?

Drugo, nadu da će se ikakva bitno pozitivnija promjena desiti u narednom periodu još manje ulijeva činjenica da SDA na ove izbore nije izašla sa nekom novom snagom, novim neokaljenim i neisprobanim ljudima koji bi nam ponudili neku novu viziju i nadu da bi stvari mogli okrenuti na drugačiji kolosijek. Naprotiv,  njihove izborne liste, kao ni u jednoj drugoj stranci, sačinjavali su stari „provjereni kadrovi“,  koji već godinama čine dio vlasti i u čiju smo se (ne)sposobnost da vode ovu državu dovoljno puta uvjerili. Čovjek uistinu mora biti krajnje skeptičan po pitanju mogućnosti raznih Zukića, Sarajlića i Konakovića da ovoj zemlji donesu bilo kakav napredak.

Ipak, naivac i optimista u meni želi vjerovati da se iza obećanja o otvaranju 100.000 radnih mjesta krije pomno razrađen i genijalan ekonomski plan čija realizacija garantuje ekonomski preporod naše zemlje

Treće, ipak, naivac i optimista u meni želi vjerovati da se iza obećanja o otvaranju 100.000 radnih mjesta krije pomno razrađen i genijalan ekonomski plan čija realizacija garantuje ekonomski preporod naše zemlje, no ni Izetbegović niti bilo koji drugi član stranke ga nigdje nisu predstavili. Nijedne riječi o tome koji bi to projekti i reforme trebali omogućiti otvaranje tolikog broja radnih mjesta, osim ako, valjda, u to ne računamo Izetbegovićevo uporno insistiranje na nekim do sada jedva vidljivim turskim investicijama koje, valjda, zahvaljujući idolopklonstvu njega i njegove stranke prema turskom predsjedniku Erdoganu i njegovoj AK partiji, uskoro trebaju početi padati i prehranjivati čitavu BiH.

No, kada već SDA i Izetbegović, i pored sve većeg podozrenja ključnih zapadnih igrača čijim vrijednostima i civilizaciji barem nominalno teže, Erdogana i njegovu stranku vide kao svoj idejni svjetionik, možda, ali samo možda, ne bi bilo loše da, recimo, pokušaju kopirati i njihov ekonomski program koji je Turskoj u posljednjih nekoliko godina omogućio enorman razvoj, te umjesto megalomanskih i ničim potkrijepljenih obećanja i hvalisanja lično dovedenim investitorima, konačno počnu raditi nešto na stvaranju boljeg institucionalnog i sistemskog okvira za privlačenje stranih investicija, smanjenju javne potrošnje, ukidanju javašluka u državnim firmama i glomaznoj administraciji te rasterećenju privatnog sektora.


U tom slučaju će ih za četiri godine, ako ponovo budu davali  ambiciozna obećanja o masovnom zapošljavanju i snažnom razvoju bh. ekonomije, možda neko i shvatiti ozbiljno. Na potezu su.

Za dobrobit BiH – pružimo podršku Dodiku u borbi za hrvatski entitet!

Izborna kampanja Milorada Dodika, kako se moglo i očekivati, svedena je na papagajsko ponavljanje nekolicine i Bogu i narodu odveć napornih i besmislenih populističkih idiotarija, ne bi li i ovaj put na podizanju tenzija i raspirivanju onih najnižih strasti dobio većinsku podršku srpskog puka. Ne treba mu jadnom isuviše zamjerati na tome, jer kada svoje kompletno političko bistvovanje temeljite na glumljenju robusnog narodnog autokrate koji RS vodi u nezavisnost, a  koje još nema ni na vidiku, dok istovremeno za sobom ostavljate stravičnu bijedu, kriminal, korupciju i beznađe, onda vam i ne preostaje ništa drugo nego da jašete na megalomanskim obećanjima i izazivate društvene sukobe, ne bi li vam narod možda još jednom nasjeo na to.


Jedna od novijih, po ko zna koji put ponovljenih Dodikovih demagoških floskula,  je  izjava hrvatskom Jutarnjem listu da će pomoći Hrvatima da dobiju svoju državu u BiH. I ne samo dobiju, nego se i otcijepe zajedno s njom!


Izvrsno! Postoji li gora stvar za svakog iskrenog borca za treći entitet, a bolja za svakog protivnika dalje političke podjele BiH po etničkom principu od toga da glavni zagovornik trećeg entiteta bude Milorad Dodik?!


Priča o trećem entitetu, koju mnogi hrvatski politički subjekti, intelektualci i obični građani sve otvorenije nameću, svoje uskrsnuće prvenstveno ima zahvaliti neodgovornoj politici iz Sarajeva. Iako vječna  želja mnogih krugova u BiH i Hrvatskoj, i samo javno spominjanje trećeg entiteta  godinama nakon rata je bilo pod ključem, prvenstveno zbog gotovo jednoglasnog oštrog protivljenja međunarodnih sila bilo kakvoj daljoj podjeli BiH.

Postoji li gora stvar za svakog iskrenog borca za treći entitet, a bolja za svakog protivnika dalje političke podjele BiH po etničkom principu od toga da glavni zagovornik trećeg entiteta bude Milorad Dodik?!

Zahvaljujući ponajviše dvostrukom izboru Komšića u Predsjedništvo većinskim glasovima Bošnjaka, a onda u manjoj mjeri i formiranjem platformaške Vlade 2010., izostavljanjem iz nje dva HDZ-u koja su, šta god neko mislio o njima,  imala plebiscitarnu podršku hrvatskog naroda u BiH, borci za treći entitet su u ruke dobili vrlo snažan argument o ugroženosti Hrvata kao manjinskog naroda u FBiH , kojem bi u trenutnoj konstalaciji odnosa jedino treći entitet mogao obezbijediti zaštitu kolektivnih prava i sigurnost od preglasavanja.

I ne samo da je unutar BiH pitanje trećeg entiteta postalo otvoreno, nego su takva rješenja počela nailaziti i na sve veći broj pristalica mimo naše države, od aktuelne hrvatske ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, koja je bila vjerovatno zadnja osoba od koje biste to očekivali, preko Evropske narodne stranke koja je nedavno podržala federalizaciju BiH, pa do posljednjeg izvještaja Krizne grupe u kome se za prevazilaženje gorućih problema u našoj državi predlaže formiranje trećeg entiteta.


Dakle, treći entitet je od potpune tabu teme o kojoj jedva da se javno zborilo i zbog koje je nekoć SFOR intervenisao,  danas postao jedno od realnih rješenja za BiH koje polako i u međunarodnoj zajednici  dobija sve veći broj pristalica. No, zagovornici trećeg entiteta, ukoliko žele da on bude priča s realnim mogućnostima da uspije u stvarnosti,  pored pozivanja na ugroženost hrvatskog naroda, morat će također ponuditi i vrlo jake dokaze da će umjesto skupe, trome i nefunkcionalne Federacije BiH od deset kantona, troentitetske država omogućiti ne samo zaštitu hrvatskog naroda, nego također i bolji i funkcionalniji sistem, te u konačnici  snažniju državu BiH.

Kod Bošnjaka i općenito probosanski orijentisanih krugova tu pak dileme nema, jer su gotovo svi jednoglasni  protiv  stvaranja trećeg entiteta koji vide kao projekat dodatnog slabljenja BiH do njenog potpunog raspada, a onaj bošnjački političar ili partija koji bi i pomislili praviti ustupke u tom pravcu bi se vrlo brzo mogli pozdraviti s političkom karijerom.

Stoga, kada stvari sagledate realno, najbolja stvar koja se potonjim mogla desiti, a borcima za troentitetsku BiH zadati teške glavobolje, kada bi u toj glavi šta imali, jeste da najgrlatiji borac za treći entitet postane Milorad Dodik, kabadahijski autokrata pećinskih manira koji otvoreno veliča Mladića i Karadžića, koji se sumnjiči  za višemilionski kriminal, koji negira genocid u Srebrenici, koji insistira na otcjepljenju Republike Srspke i zagovara uništenje BiH i koji, što je također vrlo bitno, u trenucima dok rat bjesni u Ukrajini, a kompletan zapadni svijet nameće oštre sankcije Rusiji, na predizbornim teferičima SNSD-a  ispod Putinovih slika reve u mikrofon narodnjačke pjesme.

A kada vam, sve uz čvrsti zagrljaj Dragana Čovića, najgrlatiji borac za treći entitet dobije oličenje u veličatelju ratnih zločinaca, negatoru genocida i putinisti, koji još sve to pravda ciljem da uništi BiH kao državu, boljeg argumenta protiv trećeg entiteta ne možete imati, ni pred Bogom ni pred zapadnim silama

Da stvar bude gora, u zalaganju za treći entitet i navodnoj pomoći Hrvatima, argumenti Dodika istovjetni su onim probosanske pozicije, a to je da će treći entitet voditi u slabljenje BiH i u konačnici njen raspad.


A kada vam, sve uz čvrsti zagrljaj Dragana Čovića, najgrlatiji borac za treći entitet dobije oličenje u veličatelju ratnih zločinaca, negatoru genocida i putinisti, koji još sve to pravda ciljem da uništi BiH kao državu, boljeg argumenta protiv trećeg entiteta ne možete imati, ni pred Bogom ni pred zapadnim silama od čije će volje  budući preustroj BiH i ponajviše zavisiti.

Zato, umjesto nerviranja, odgovaranja i suprotstavljanja, pružimo Dodiku punu podršku u njegovoj borbi za treći entitet i omogućimo toj ideji da zajedno s laktaškim vođom uskoro odleti na smetljište historije.


O položaju Hrvata u BiH te nužnom preustroju Federacije, bošnjački i hrvatski predstavnici svakako će uskoro morati sjesti za stol i pronaći rješenje prihvatljivo za obje strane, što svakako isključuje stvaranje novih etničkih federalnih jedinica u BiH.