Šta možemo naučiti od Švicaraca: Zašto su oni bogati, a mi bijedni?

Na referendumu koji je održan u nedjelju švicarski građani odbacili su prijedlog za uvođenje zagarantovanog dohotka od 2.500 franaka mjesečno koji je trebao zamijeniti sve ostale oblike socijalne pomoći. Čak 77 posto birača je reklo „ne“ ovom planu raspodjele bogatstva.

Ovaj dohodak je trebao biti zagarantovan svakom građaninu Švicarske bez obzira na njegove prihode te bi na taj način ukinuo „diskriminaciju“ koja postoji u postojećem sistemu socijalne zaštite gdje jedna grupa građana ima mogućnost živjeti na račun druge koja stvara nove vrijednosti i puni budžet. Prema procjenama švicarske vlade uvođenje zagarantovanog dohotka bi koštalo 208 milijardi franaka na godinu. Većinu potrebnih troškova ovoga plana pokrio bi novac od postojećih socijalnih naknada, no manjak od 25 milijardi franaka morao bi se nadoknaditi velikim rezovima potrošnje ili povećanjima poreza. Protiv zakona su ustale sve vodeće političke stranke i sindikati u zemlji, no u konačnici i švicarski narod plebiscitarno. Pored povećanja budžetskih rashoda, glavne negativne posljedice uvođenja zajamčenog minimalnog dohotka  ogledale bi se u padu motivacije građana za radom, posebno onih koji primaju ispodprosječne plaće, dakle, dovele bi do pada produktivnosti i u konačnici i do slabljenja švicarske ekonomije.

Ekonomska pismenost kao preduslov blagostanja

Nakon što su zakon o temeljnom dohotku oborili i drugi put, treba podsjetiti da su Švicarci na nedavnim referendumima odbijali i ograničavanje najviših primanja u državi, uvođenje zakona o minimalnoj plati, pa čak i produžavanja godišnjeg odmora, čime su zapravo pokazali da su jedan od ekonomski najpismenijih naroda u Evropi te da, i pored postojanja direktne demokratije u ovoj zemlji u kojoj se preko mehanizma referenduma može donijeti gotovo bilo kakav zakon, ne postoji bojazan da većinska narodna volja nanese veću štetu švicarskom bogatstvu i prosperitetu. Prosječna mjesečna plata u Švicarskoj iznosi 5.945 eura neto; iako po površini i broju stanovnika iznimno mala, devetnaesta je ekonomija  prema nominalnom BDP-u; prema GDP-u per capita osma, te dvadeseti najveći izvoznik u cijelom svijetu. I pored visoke stope rasta stanovništva, koja se prije svega može zahvaliti imigraciji, nezaposlenost u Švicarskoj iznosi svega 3,2%. Prema indeksu konkuretnosti Švicarska je prva država u svijetu, po inovativnosti je prva država u Evropi, a prema indeksu ekonomskih sloboda je također vodeća zemlja starog kontinenta.

U svijetu malo koji sistem pogoduje tako dobro ekonomskom napretku i blagostanju kao što je švicarski.  Nadugo i naširoko se može ulaziti u analizu šta je doprinijelo ovakvom švicarskom blagostanju i omogućilo zemlji ovako sjajne rezultate, no odgovor koji leži u korjenu tog uspjeha i koji je i kreira takav sistem zapravo se može sažeti u samo jednu riječ – mentalitet.

Švicarci su u prvom redu vrijedan, radišan i disciplinovan narod koji odgovornost za vlastiti život i standard preuzima u svoje ruke i koji nije spreman odricati se vlastite slobode zarad šake državne sigurnosti, te je dubinski svjestan koje su to politike koje mu donose blagostanje.
Švicarska ekonomija nije upravljana od strane političkih „sveznalica“ i birokratskih moćnika, nego od njenih vrijednih i poduzetnih građana, po sistemu „odozdo prema gore“. U takvom poretku stvari država je regulatornog karaktera kada je riječ o ekonomiji, odnosno njena se uloga uglavnom svodi na postavljanje pravila igre po kojima će se odvijati tržišna utakmica između slobodnih građana. Ekonomija je krajnje liberalna, regulacije jednostavne i jasne, a porezi među najnižim u Evropi, zbog čega se Švicarska često smatra poreznim rajem.

Švicarska je također i maksimalno decentralizovana država u kojoj se velika većina ovlasti nalazi pod ingerencijom kantona, te ne samo da na švicarskom tržištu vlada bespoštedna borba i konkurencija na dobrobit potrošača nego se i kantoni kao neka vrsta mikro-država međusobno takmiče koji će od njih omogućiti što bolje uslove za privlačenje investicija i razvoj poduzetništva.

Kako doći do Švicarske?

Standard i blagostanje Švicarske koja ima gotovo dva stoljeća kontinuiranog razvoja svakako je teško ili gotovo nemoguće stići. No ipak, ako želimo biti barem korak bliže uspjehu i prosperitetu koji Švicarska uživa morat ćemo… Pa, početi se više ponašati kao Švicarci.

Možete li pretpostaviti kakvi bi u konačnici bili rezultati referenduma o uvođenju univerzalnog dohotka, ograničavanja plata ili produženja godišnjeg odmora da su, umjesto u Švicarskoj u kojoj ih je velika većina stanovništva rezolutno odbila, održani u Bosni i Hercegovini?

Naravno, ne treba biti pretjeran vizionar da bi se izveo zaključak kako bi to u konačnici završilo u zemlji u kojoj se najsvjetljijim primjerima historijskog iskustva smatra sistem u kome su se „besplatno“ dobijali stanovi i ljetovanja u drugorazrednimm jadranskim mjestašcima, dok u vizuri prosječnog Bosanca idealne zemlje za život nisu one koje nude najveće mogućnosti da svoje talente i sposobnosti realizirate u praksu i dobro ih naplatite, nego one koje nude najobilniju socijalu.

I tu opet dolazimo do problema mentaliteta. Za razliku od Švicaraca, Bosanci i Hercegovci imaju historiju, kulturu i tradiciju bitno drugačijih pogleda na svijet oblikovanim u drugačijem sistemskom okruženju. Za razliku od Švicarske u kojoj su takve vrijednosti duboko ukorijenjene, Bosanci i Hercegovci, izloženi na historijsku vjetrometrinu velikih carevina, ratova, revolucija i naglih demografskih i sistemskih promjena – kulturu rada, individualističku etiku, kao i instituciju privatnog vlasništva nikada u pravom smislu riječi nisu uspjeli uspostaviti. Njihova sudbina nikada nije zavisila od njih samih, pa stoga su naučeni vjerovati da ona ni u kom slučaju ne leži u njihovim , nego u rukama sila koje vladaju nad njihovim životima i od kojih njihov položaj u potpunosit zavisi. Sjede, šute, pate, prepuštajući se konformizmu bijede i čekajući da vanjska sila, najčešće oličena u državi, učini nešto za njih i njihove male tužne živote,  jer  se u startu s alibijem vanjskih okolnosti i faktora na koje ne mogu utjecati mire s neimaštinom i beznađem, svakako radije od ulaganja napora da mijenjaju sebe i svoj položaj. Stoga, vjeruju da nisu tu gdje jesu zato što se nisu trudili, radili ili pokušali ikad išta više učiniti od svjih života, nego su tu gdje jesu jer im političari, država, sistem, okolnosti i globalni poredak ne dozvoljavaju da napreduju.

Za razliku od Švicarca koji od države uglavnom želi da mu štiti njegovu sigurnost i slobodu te ga ostavi na miru da radi svoj posao, Bosanac, vječno nespreman preuzeti odgovornost za svoj život, smatra pak da njegova kompletna sudbina zavisi i leži u rukama države od koje zahtijeva da mu rješava sve njegove probleme od kolijevke do groba. A kako su političari samo ljudi koji dolazi iz takvog mentaliteta i takvog naroda od kojeg su birani, i država u kojoj žive je pak samo preslika stanja svijesti koje vlada u društvu.

U takvom sistemu i one rijetke entuzijaziste koji i pokušaju napraviti nešto uglavnom će brzo uništiti samovolja državnih službenika, visoki nameti, besmisleni zakoni i troma administracija, ali i jal i prezir njegovih sunarodnjaka.  Tek nekolicina gradića čiji stanovnici su se mimo politike i države odlučili okrenuti poduzetništvu i za bh. prilike su ostvarili zavidne rezultate, izuzetak su koji potvrđuje ovo pravilo.

Takvo stanje svijesti dovelo je do toga da je BiH sve ove godine, ali možemo slobodno reći i stoljeća, zapravo ne funkcioniše kao društvo stvaranja, nego društvo redistribucije, u kojem vremenom ima sve manje toga za redistriubirati. Za razliku od Švicaraca, većina bh. stanovnika nije usmjerena ka inovacijama, stvaranju novih vrijednosti, samostalnom privređivanju, nego izvlačenju sredstava iz kompleksne redistributivne državne mreže, pa u društvu traje kontinuirana bespoštedna borba svih slojeva društva jednih protiv drugih da se kroz tu mrežu  iskamči što je moguće više novca za sebe, odnosno bespoštedna borba za sredstva koja je privredio neko drugi, a za koje mnogi građani BiH vjeruju da bi ona nekako trebala biti njihovo prirodno pravo. Razlog za ovo leži u velikoj mjeri i u ekonomskoj nepismenosti prosječnog bh. žitelja, koji mimo zadovoljavanja ličnih potreba najčešće nema svijest o tome kako novac nastaje, kako se redistribuira i da se ništa nikom „besplatno“ ne može dati bez da prethodno nekom ne bude oduzeto.

U takvom društvu političari vam  obećavaju 100.000 radnih mjesta bez iznošenja plana kako do njih da dođu, strategije ekonomista svode se na megalomanske državne projekte koje liče na sovjetske petoljetke, a rješenje za unapređenje svih oblasti društva od malog biznisa, preko kulture do sporta pronalazi se u krilatici „država mora više uložiti…“.

Sve osim onoga što je zemljama poput Švicarske donijelo blagostanje i prosperitet – oslonjanje na individualne snage i nepristajanje da se zarad navodne ekonomske sigurnosti žrtvuje vlastita sloboda.

Trajna pobjeda tačerizma

Izbori u Velikoj Britaniji završeni su velikom pobjedom konzervativaca koji su, iako tijesno, osvojili apsolutnu većinu u parlamentu.

David Cameron i njegova stranka će tako imati odriješene ruke da samostalno vode vladu i provode svoj politički program bez ustezanja i pravljenja kompromisa s nekim manjinskom partnerom, što je bila uloga koju je u prethodnom mandatu obnašala Liberalno-demokratska stranka koja je, bivajući potpuno marginalizovana u koalicijskoj vladi, doživjela izborni krah.

Uspjeh na izborima konzervativci prvenstveno mogu zahvaliti ekonomskim rezultatima koje je Cameronova vlada ostvarila u prethodnih pet godina. Iako se u posljednje vrijeme sa svih strana mogu čuti oštre kritike na račun politike štednje koja, navodno, samo produbljuje krizu i nanosi štetu najguroženijim slojevima, takva politika u Britaniji očito bilježi uspjeh. Pod vodstvom konzervativaca budžetski deficit je smanjen i kreće se prema uravnoteženju prihoda i rashoda, većina porodica plaća manje poreze, a poslovna klima i lakoća poslovanja su uveliko olakšani. Rezultat: nezaposlenost je smanjena, a britanska privreda jedna je od najbrže rastućih među razvijenijim državama.

Druga po snazi Laburistička partija koja je, nakon završetka Blairove ere snažnije skrenula ulijevo,  obećavala je potpuno drugačiju politiku – obustavljanje štednje, povećanje poreskih stopa za najbogatije građane Britanije, veću ulogu države u ekonomiji i jačanje socijalne zaštite - i doživjela debakl na izborima ostvarivši jedan od najgorih rezultata u historiji.

Pod vodstvom konzervativaca budžetski deficit je smanjen i kreće se prema uravnoteženju prihoda i rashoda, većina porodica plaća manje poreze, a poslovna klima i lakoća poslovanja su uveliko olakšani. Rezultat: nezaposlenost je smanjena, a britanska privreda jedna je od najbrže rastućih među razvijenijim državama.

No, ne tako davno, politike i vrijednosti za koje su se zalagali laburisti, i to u mnogo radikalnijem obliku, decenijama su predstavljale suštinu britanskog društva. Dolazak na vlast laburiste Clementa Attleea 1945., koji je na veliko iznenađenje na izborima savladao ratnog lidera Winstona Churchilla, označio je početak ere napuštanja tradicionalnog britanskog liberalnog kapitalističkog modela i gradnju postratne države na potpuno drugačijim principima. Attleeova vlada provela je nacionalizaciju velikih industrijskih postrojenja, uvela visoke progresivne stope radi redistribucije društvenog bogatstva,  osnovala nacionalnu zdravstvenu službu i proširila šemu nacionalnog osiguranja. Iako je Attlee sišao s vlasti već 1951. godine, politike koje je na velika vrata unio u britansko društvo postat će dominantno obilježje ove otočke države u narednim decenijama, poznato pod nazivom „ poslijeratni konsenzus“. Konsenzus je podrazumijevao da nijedna ozbiljna politička partija ili relevantna društvena snaga ne dovodi u pitanje osnovne premise novouspostavljenog sistema. Novi društveni model bio je popraćen i snažnim ekonomskim rastom tokom pedesetih i šezdesetih, a Ujedinjeno Kraljevstvo je nakon Švedske smatrano najsocijalističkijom državom zapadno od Željezne zavjese.

No, stvari će se iz temelja promijeniti tokom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ne bi bilo pretjerano reći da je čitav sistem uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata doživljavao svojevrstan krah – inflacija je billa dvoznamenkasta, desetine velikih kompanija poslovale su u minusu i održavale se upumpavanjem novca poreskih obveznika, visoki porezi djelovali su krajnje destimulirajuće na razvoj, dok je pokušaj svake veće reforme završavao žestokim otporom sindikata koji su posjedovali enormnu moć u društvu. Koliko je situacija bila ozbiljna možda najslikovitije ilustruje činjenica da je Velika Britanija u stranoj štampi često nazivana „ekonomskim bolesnikom Evrope“. Kejnzijanski ekonomski model bio je isrcpljen i tražio se spas u posve drugačijim politikama. On su se u konačnici na sceni pojavio u liku Margareth Thatcher.

Vladajući Britanijom od 1979. do 1990., Thatcher je provela snažne, brze i sveobuhvatne reforme. Te politike danas su poznate i pod nazivom „tačerizam“. Započela je masovnu privatizaciju državnih kompanija (od telekoma, preko aviokompanije do rudnika), smanjila do tada ogromne i destimulirajuće porezne stope direktnih poreza, ukinula brojne štetne regulacije, provodila politiku štednje, obračunala se sa štetnim utjecajem sindikata te neprofitabilne segmente privrede pustila da propadnu. Kada je napustila kabinet, rezultati su bili i više nego uspješni: BDP je u tih jedanaest godina povećan za 23%, nezaposlenost je znatno smanjena, dok je lično bogatstvo prosječnog Britanca uvećano za čak 80%. Ipak, dubinske reforme koje je provela nisu prošle bez posljedica – zatvaranje rudnika, masovni otkazi u pojedinim sektorima i seljenje prljave industrije, stvari su zbog kojih će mnogi Margaret Thacher pamtiti po zlu, na prvom mjestu intelektualci kojima je do danas ostala simbol uništenja socijalne države i ustoličenja modela nebouzdanog surovog kapitalizma.

No, istog mišljenja nije i većina građana Britanije koji ne samo da su tri puta uvjerljivom većinom birali Thatcher na premijersko mjesto, nego su i nakon njenog odlaska nastavili davati masovnu podršku očuvanju modela koji je uvela. Ni desetogodišnja vladavina Tonyja Blaira nije pretjerano promijenila stvari, jer su u tim danima čak i laburisti snažno skrenuli udesno, i umjesto vraćanja starim vrijednostima, nastavili učvršćivati politike koje je Thatcher ostavila iza sebe.

 I dok intelektualci i teoretičari sa svih strana trube kako je „neoliberalizam mrtav“, socijalne razlike ogromne, a veća uloga države u ekonomiji neophodna kako bismo izbjegli potpunu katastrofu, većina britanskih građana smatra da je nastavak one ekonomske politike koja, uz manje ili veće varijacje, već tri i po desetljeća vlada Britanijom, najbolje rješenje za njihovu zemlju.

Velika ekonomska kriza 2008. dočekala je laburiste na vlasti. Mnogi teoretičari i intelektualci vjerovali su tada da je model uspostavljen u eri američkog predsjednika Ronalda Reagana i Margaret Thatcher doživio svoj kraj i da se jedini spas za svjetsku ekonomiju nalazi u politikama koje će državi dati daleko veću ulogu u privredi. Dolazak na vlast Davida Camerona 2010., pratio je izbor Ed Milibanda na čelo laburista, mladog i energičnog lidera koji je bio odlučan da svoju stranku skrene ulijevo i vrati je njenim izvornim vrijednostima. Nova konzervativna vlada je pak ostala dosljedna tačerovskom ekonomskom modelu, kojeg je, pod režijskom palicom ministra finansija George Osbornea, iako oprezno i postepeno, dodatno unaprijeđivala i jačala.

Ekonomski rezultati su u konačnici i pored brojnih crnih prognoza bili pozitivni, a većinska podrška britanskih glasača nije izostala na izborima. I dok intelektualci i teoretičari sa svih strana trube kako je „neoliberalizam mrtav“, socijalne razlike ogromne, a veća uloga države u ekonomiji neophodna kako bismo izbjegli potpunu katastrofu, većina britanskih građana smatra da je nastavak one ekonomske politike koja, uz manje ili veće varijacje, već tri i po desetljeća vlada Britanijom, najbolje rješenje za njihovu zemlju.

Razlog za to možda leži i u činjenici da su konačne rezultate one druge ekonomske politike koja se predlaže kao alternativa postojećoj, Britanci nekoć već osjetili na svojoj koži. U tom smislu slikovita je izjava konzervativnog gradonačelnika Londona Borisa Johnsona, koju je dao odmah po objavljivanju rezultata posljednih izbora:

„„Narod je odlučno odbio svaki pokušaj vraćanja ove države u 1970-te godine“

S heroja nacije na 'magarca': Kako su republikanci od Reagana napravili Trumpa

Objavljeno na: Depo.ba

Pred 'super utorak', kada će se u većem broju država održati unutastranački izbori u utrci za predsjednika SAD-a, Donald Trump prema svim anketama važi za izrazitog favorita u svojoj stranci. Pobjede u utorak bi ga, nakon već tri uvjerljivo ostvarene, dovele na korak od nominacije za predsjednika. Kada se ovaj „kontroverzni“ biznismen i dugogodišnja meta američkih komičara, poznat po ekscentričnom ponašanju u javnosti i mnogobrojnim komičnim ispadima odlučio kandidovat, malo ko je vjerovao da će izazvati ovakvo oduševljenje republikanskih glasača. Uzaludno je protivljenje kompletnog republikanskog establišmenta njegovoj kandidaturi, uzaludna su sva upozorenja da se radi o narcisu bez ikakvog uvjerenja, programa i vizije osim puke borbe za slavu i novac, uzaludno je i podsjećanje na sve dosadašnje gafove i promašaje dotičnog koji bi u uobičajenim okolnostima svaku osobu diskvalifikovali za najvišu državničku poziciju... Podrška Trumpu ne jenjava, ona je stabilno uvjerljiva, ili kako je to i sam Trump u svom stilu slikovito opisao:  „Mogao bih stati nasred Pete avenije i ubiti nekoga, ni tada ne bih izgubio svoje glasače“. Dubinski zabrinjavajuće je što je ova konstatacija i bez ironije vjerovatno tačna. 

Ma šta mislili o njihovoj politici, republikancima se nekoć zaista nije moglo negirati da su stranka pristojnih ljudi. Od Calvina Coolidgea, prekoHerberta Hoovera, heroja iz Drugog svjetskog rata Dwighta Eisnhowerado Richarda Nixona, republikanske predsjednike krasili su istančani maniri, politička zrelost i to neko karakteristično anglosaksonsko gospodstvo. Uostalom, nekoć je to bila i stranka Abrahama Lincolna, predsjednika koji je ukinuo ropstvo u Americi. Bila je to i stranka predsjednika koji su Ameriku izvlačili iz ratova u koje su ih demokrati uvlači, od Eishowera koji je povukao trupe iz Koreje u koje ih je poslao Truman do Nixona koji je okončao Kennedyjevu i Johnsonovu vijetnamsku avanturu. 

Podrška Trumpu ne jenjava, ona je stabilno uvjerljiva, ili kako je to i sam Trump u svom stilu slikovito opisao:  „Mogao bih stati nasred Pete avenije i ubiti nekoga, ni tada ne bih izgubio svoje glasače“. Dubinski zabrinjavajuće je što je ova konstatacija i bez ironije vjerovatno tačna 

Ipak, kao najveći heroj republikanske stranke i vjerovatno ponajbolji američki predsjednik 20. stoljeća ostat će upamćen Ronald Reagan. Ekonomske reforme koje je poduzeo Americi su u narednom periodu omogućile snažan rast, a agresivnija diplomatska incijativa i ubrzano naoružavanja natjerali su Sovjetski savez u defanzivu. Rezultati: u godini kada je napustio Bijelu kuću, Rusi su izgubili kompletnu Istočnu Evropu; iduće godine i oni sami su odbacili komunizam. SAD su tako ostale jedina svjetska sila koju je veći dio čovječanstva gledao kao svjetionik slobode i demokratije, a mnogi narodi, uključujući u prvom redu one istočnoevropske, svoju zahvalnost prema predsjedniku koji je trajno promijenio svijet iskazali su mnogobrojnim spomenicima i ulicama. Temeljna ideološka opredjeljenja koja su Reaganu donijela dvije uvjerljive izborne pobjede bila su konzervativna, u onom američkog pogledu: manji porezi, manja država i snažna vojska. Ali je Reagan također bio i pragmatik, spreman na kompromis, sposoban improvizovati u nastojanju da ostvari svoje ciljeve i, više od svega, sposoban povećati privlačnost svoje stranke. Upravo je Reagan bio taj koji je proveo najveću amnestiju za ilegalne imigrante u historiji SAD-a, sa većinski demokratskim Kongresom je zajedničkim snagama radio na unaprijeđivanju zemlje, pregovarao je sa zakletim neprijateljima Amerike i sanjao o uništavanju nuklearnog naoružanja. No, Reagan je i karakterno bio neko ko vam je ulijevao povjerenje, vedar, siguran u sebe i svoje riječi, pun poštovanja i lijepih manira, osoba koja je i u najtežim situacijama zračila zaraznim optimizmom. 

Iako je unutar Republikanske stranke u međuvremenu stekao status svojevrsnog sveca i iako se republikanski kandidati utrkuju u izricanju hvalospjeva Reaganu, ubjeđujući svoje glasače da su upravo oni pravi sljedbenici njegove politike, sve to ima vrlo malo veze s njim. 

Današnja Republikanska stranka je jedna mračna skupina isključivih, vječito namrgođenih, ratobornih pojedinaca koji šire strah, vjersku netrpljivost i paranoju, koji dijele društvo, odbijaju bilo kakav kompromis te prijete tepih bombardovanjima i novim zidovima. Iako Busha mlađeg od srama više i ne spominju, današnji republikanci zapravo su kontinuitet njegove, a ne Reagovanove politike, sadržane u Bushovoj čuvenoj krilatici „ko nije s nama, protiv nas je“, koja je na kraju rezultirala rasplamsanom vatrom u tinjajućem paklu Bliskog istoka, potpuno srozanim američkim ugledom u svijetu i ekonomskom kolapsom. 

Iako je unutar Republikanske stranke u međuvremenu stekao status svojevrsnog sveca i iako se republikanski kandidati utrkuju u izricanju hvalospjeva Reaganu, ubjeđujući svoje glasače da su upravo oni pravi sljedbenici njegove politike, sve to ima vrlo malo veze s njim

Šta se u međuvremenu desilo s republikancima da mjera njihove politike postane Donald Trump?

 Razvojem masovnih medija, od početka devedesetih desila se rigidna desničarska estradizacija političkog spekta vezanog uz Republikansku  stranku. Javni prostor zaglušile su desetine radijskih voditelja, političkih komentatora, autora popularnih knjiga i političkih aktivista koji su shvatili da su neumorno širenje vjerske zatucanosti, netolerancije, mržnje i straha pred avetima imigranata, muslimana i socijalista, zahvalna roba koja se unosno prodaje kod ciljne publike. I ne samo da im je bankovni račun preko noći počeo brojati milionske iznose, nego su  postali i utjecajni „mislioci“ s milionima sljedbenika čija se riječ visoko uvažava. Oni  političari koji bi se i suprotstavili njihovom ludilu, na sebe bi navukli gnjev i hor optužbi da su kukavičja jaja u Republikanskoj stranci, dok su istovremeno proizvodili, u najviše institucije postavljali i u heroje pretvarali čitavu plejadu novih desničarskih političara koji su se međusobno utrkivali ko će biti radikalniji u svojim stavovima i luđi u izjavama. Primjeri  poput  Ricka Santoruma, Sarah Palin, Mike Huckabeeija ili Michele Bachmann pokazali su nam da i ulasci u utakmice za najviše funkcije u najmoćnijoj sili svijeta i pored poraza koje bi pritom doživljavali, su za takve bili čist dobitak – preko noći bi postojali desničarske zvijezde s redovnim gostovanjima na Fox Newsu, masno plaćenim predavanjima i izdanim knjigama u milionskim tiražima – svakako daleko profitabilnije od sjedenja u Kongresu ili Senatu.  Sve ovo je Republikansku stranku transformisalo iz stranke prilika u stranku oportunista. 

Reagan je bio lider u stanju svoju poruku približiti najširem građanstvu, što je uvjerljivo potvrdio na izborima 1984. pobjedivši u 49 od 50 država. S današnjim protagonostima u i oko stranke koji im kreiraju poruku, republikanci polako klize ka tome da postanu glas onih dvadesetak procenata najneobrazovnijeg stanovništva u SAD-u

Logična sudbina takve stranke u konačnici je da joj favorit za predsjedničku nominaciju postane jedan notorni Donald Trump. Ne uzbuđuje republikansko glasačko tijelo činjenica što se radi o neukoj osobi bez ikakvog političkog iskustva, plana, programa, vizije, koja je veći dio života otvoreno podržavala Demokratsku stranku. Dovoljno je ponavljati nekoliko fraza o gradnji velikih zidova za zaustavljanje imigranata, Meksikance nazvati „ubicama“ i „silovateljima“, najaviti zabranu ulaska muslimanima u zemlju, brutalno vrijeđati novinare i  suparnike kao predstavnike mrskog "establišmenta", praviti cirkus od cijelih izbora, i njihova srca ste osvojili. 

Gubitnik je u konačnici Republikanska stranka. Reagan je bio lider u stanju svoju poruku približiti najširem građanstvu, što je uvjerljivo potvrdio na izborima 1984. pobjedivši u 49 od 50 država. S današnjim protagonostima u i oko stranke koji im kreiraju poruku, republikanci polako klize ka tome da postanu glas onih dvadesetak procenata najneobrazovnijeg stanovništva u SAD-u. 

Kome pripadaju Bošnjaci - bosanskoj majci Katarini ili turskom babi el-Fatihu?

Uporedo s borbom za nezavisnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu, među dobrim dijelom bošnjačkog naroda došlo je snažnog sentimenta prema srednjovjekovnoj bosanskoj kraljevini, u kojoj se tražila inspiracija kao jedinoj prethodnoj epohi u kojoj je Bosna bila „nezavisna država“. Tako smo pored odabira zastave s ljiljanima prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kontromanića za službenu zastavu Republike BiH, dobili i čitavu poplavu ulica, uokvirenih slika, vojnih brigada, mitova, romantičnih priča i zakletvi posvećenih „našim“ srednjovjekovnim vladarima i davnoj državi. Isti trend nastavljen je do danas, a sve to kod mnogih je u konačnici odvelo i do potpunog prezira prema osmanskoj vladavini u našoj zemlji i tekovinama koje je nosila za sobom. Logično, s obzirom da je upravo Osmansko carstvo bosansku državu dokinulo silom mača i na krvi, te da je njegov dolazak označio kraj naše ponosne srednjovjekovne države. 

Primjenjen na dnevno-političke sukobe, frustracije i ciljeve, ovaj prezir  često se zna  demonstrirati krilaticama tipa „ne možeš biti pravi bosanski patriota, a veličati Osmansko carstvo“ ili konkretizovano u žive simbole obje države „ne možeš istovremeno slaviti i kraljicu Katarinu i Mehmeda el-Fatiha“. No, pravo pitanje je – možemo li zaista?

 Stoga su pokušaji potpunog odricanja od osmanskog naslijeđa u korist slavljenja srednjovjekovne državnosti, zapravo ništa drugo nego pokušaji odricanja od samih sebe

Svaka  evropska nacija građena je na ovakvim i sličnim romantizacijama i simplifikacijama vlastite prošlosti, gdje su se kroz mitologiju, traženje simbola za kolektivnu identifikaciju i prekrajanja historjske istine tražili davni temelji za uspostavljanje socijalne kohezije i stvaranje modernih nacija. Kod Bošnjaka  je, pored činjenice da s projektom građenja nacije zaostaju nekih stoljeće i po za ostalim evropskim narodima, problem traženja temelja nacionalnog identiteta u srednjovjekovlju i taj što ga tu praktično nema. U bošnjačkom narodu ne postoji kolektivno sjećanje na Srednji vijek, u njegovoj tradiciji, običajima i kulturi  vrlo je malo ili prije nimalo elemenata koji vuku korjene iz toga perioda. S druge strane, identitet današnjih Bošnjaka se najvećim dijelom formira unutar Osmanskog carstva koje im podaruje islamsku religiju, imena, kulturu, običaje, ishranu, uvodi ih u istočni civilizacijski krug, stvarajući tako specifičan evropski narod „bijelih muslimana“, kako bi na Zapadu to popularno rekli. Stoga su pokušaji potpunog odricanja od osmanskog naslijeđa u korist slavljenja srednjovjekovne državnosti, zapravo ništa drugo nego pokušaji odricanja od samih sebe, jedan bespotreban, štetan i potencijalno opasan  trend. Takva romantizacija i mitologizacija historije radi dobijanja temelja za stvaranje modernih nacija, drugim balkanskim narodima je tokom 19. stoljeća bila korisna. Bošnjacima je ona, zbog njihove kulturološke i religijske specifičnosti, potpuno suvišna, a danas u 21. stoljeću i prilično apsurdna.


 

Historijski nebitna Katarina Kosača i veliki vladar el-Fatih

Da, Bosna u Srednjem vijeku jeste bila država. Ali ono što se u Srednjem vijeku smatra državom potpuno je drugačiji, većini ljudi zapravo teško i pojmljiv koncept organizacije i uređenja koji s onim što mi danas podrazumijevamo pod državom ima vrlo malo dodirnih tačaka. Srednjovjekovna evropska država zapravo je privatna država, uglavnom pod vrhovnim suverenitetom Vatikana ili neke vladarske evropske porodice, sastavljena od još desetina i stotina mikro država koje imaju svoje lokalne vladare, nadređene i podređene jedne drugima, u zavisnosti od titule koju nose u vrlo strogoj hijerarhiji od kralja naniže. Prava, pravila i zakoni u takvom društvu ne postoje, odnosno oni se većinom provode po slobodnoj volji vladara, redom porodično povezanih širom Evrope. Također ne postoji nešto ni poput patriotizma ili nacionalnog ponosa kako ga razumijevamo u današnjem smislu, jer se u takvom društveno-političkom sistemu to ni ne može razviti. Vladari sa svojim plaćeničkim vojskama konstantno međusobno ratuju, preotimaju jedni drugima teritorije, kupuju ih, dodjeljuju... Mnogi prosječan stanovnik, koji je uglavnom nepismeni zemljoradnik koji rijetko napušta rodno selo, često mijenja gospodara kojem plaća porez, često zna  promijeniti i državu u kojoj živi, a često čak i ne zna ko mu je vrhovni vladar i u kojoj se on to tačno državi nalazi. Njegov odnos i privrženost prema nekom vladaru ili državi uglavnom zavise od toga koliko je podnošljiva represija koja se nad njim provodi, izražena prvenstveno u visini poreza koji plaća.

U mitskom liku kraljice Katarine pokušava se sažeti sva tragedija Bosne i simbol ukidanja državnosti od stranog osvajača, no on sa stvarnom historijskom personom i političkim kontekstom u kojem ona vlada ima malo veze

A sada kroz već spomenuti primjer o „posljednjoj bosanskoj kraljici“  Katarini Kosači i Mehmedu el-Fatihu, ličnostima koje predstavljaju simbol prekretnice iz jedne bosanske epohe u drugu, pogledajmo kakva je bila ta srednjovjekovna država Bosna i šta se njenim raspadom izgubilo. 

Kraljica Katarina je jedan romantičarski devetnaestovjekovni mit stvoren u periodu nacionalnih preporoda, i to ne od strane samih Bošnjaka. U tom mitskom liku „posljednje bosanske kraljice“ (koja čak ni to nije bila, nego pretposljednja) pokušava se sažeti sva tragedija Bosne i simbol gubitka države od stranog osvajača, no on sa stvarnom historijskom personom i političkim kontekstom u kojem ona vlada ima malo veze.

 Stvarna Katarina Kosač je u širem kontekstu gledano historijski irelevantna, beznačajna ličnost, osoba čija je najveća zasluga u životu bila to što joj je majku oplodio spermatozoid velikaša Stjepana Vukčića Kosače, pa je kao politički trofej radi zakopavanja ratnih sjekira predao bosanskom kraljuStjepanu Tomašu – hronično nesposobnom vladaru koji je po nalogu Vatikana pokrenuo kampanju istrebljivanja pripadnika Crkve bosanske. On vlada državom koja je na unutrašnjem planu jedna nestabilna i nefunkcionalna organizacija, u kojoj uspijeva održati kontrolu tek nad manjim dijelom zemlje i gdje mu se moćni domaći feudalci, od kojih su pojedini u otvorenom savezu s Osmanlijama, otvoreno suprotstavljaju i pokušavaju ga svrgnuti. Dakle, vlast Katarine i njenog supruga ogleda se u pokolju nad vlastitim stanovnicima zbog „neprikladnog“ načina tumačenja kršćanske vjere, krajnje lošoj organizaciji vlasti, nestabilnosti zemlje i mnogobrojnim sukobima.

 Kralj Stjepan Tomaš iznenada umire 1461. godine, a stečaj države dolazi dvije godine kasnije pod vodstvom njegovog sina Stjepana Tomaševića. 

Bosnu zauzima Mehmed II zvani el-Fatih,  jedan od najvećih osmanskih sultana i općenito jedan od najvećih vladara ikad, poliglota, pjesnik, čovjek koji je osvojio Konstantinopolj, pokorio Bizantijsko carstvo, Trapezuntsko carstvo, Moreju, Transilvaniju i Anadoliju, čovjek za čije su vladavine matematika, astronomija i muslimanska teologija  dostigle najviši stepen razvijenosti među Osmanlijama. Bio je, dakako, i surov, no u okolnostima Srednjeg vijeka u kojem je živio, surovost je bila u opisu posla većine vladara. O tome ko je historijski veća i značajnija ličnost, Katarina Kosača ili Mehmed el-Fatih, zdrav razum nema dileme. 

Dolazak Osmanskog carstva, kao u tom trenutku najnaprednije i najorganizovanije države na svijetu, sa superiornim društveno-političkim sistemom u poređenju s ostalim evropskim monarhijama, zaostaloj Bosni je nakon desetljeća unutrašnjih sukoba i potresa, u tadašnjim petnaestostoljetnim okolnostima donio stabilnost, organizaciju, vjersku toleranciju, mir, kulturu i napredak. O napretku koji od toga trenutka počinje dovoljno svjedoči činjenica da je tokom 17. stoljeća, Sarajevo, grad osnovan nakon dolaska Osmanlija, brojao impozantnih 80.000 stanovnika, te poslije Istanbula bio drugi najveći i najznačajniji grad Osmanskog carstva na Balkanu! Pametnom politikom omogućavanja da zadrže svoje posjede pod uslovom da promijene vjeru, Osmanlije su bosanske velikaše pridobili na svoju stranu, a ništa manje pametna nije bila ni poreska politika kojom su stekli privrženost mnogih kmetova. Tako se Bosna postepeno integriše i postaje sastavni i funkcionalni dio Osmanskog carstva. Drugim riječima, Bosna je Osmansko carstvo, nikakva okupirana ponosna srednjovjekovna država koju domaće stanovništvo namjerava osloboditi, samo da dočeka pravu priliku, kako se to danas često voli tumačiti. 

Dolazak Osmanskog carstva, kao u tom trenutku najnaprednije i najorganizovanije države na svijetu, sa superiornim društveno-političkim sistemom u poređenju s ostalim evropskim monarhijama, zaostaloj Bosni je nakon desetljeća unutrašnjih sukoba i potresa, u tadašnjim petnaestostoljetnim okolnostima donio stabilnost, organizaciju, vjersku toleranciju, mir, kulturu i napredak

Već od početka 18. stoljeća kreće postepeni sunovrat Osmanskog carstva i debelo zaostajanje za napretkom i modernizacijom koja se dešava u zapadnom dijelu Evrope, zbog čega će i BiH u konačnici u gotovo svakom pogledu zaostajati za evropskim civilizacijskim krugom, kojem je ponovo priključena krajem 19. stoljeća, no to je sad već neka druga tema. 


 

Jednom nogom u cipeli Katarine, drugom u cipeli el-Fatiha
 

Vratimo se na pitanje iz uvoda – u kojoj epohi svoje historije Bošnjaci danas trebaju tražiti inspiraciju i temelj za gradnju nacije i borbe za državu BiH, tj. kome se trebaju okrenuti – kraljici Katarini ili Fatihu? Prije svega, recimo da je ovo pitanje besmisleno. Divno je što je Bosna u Srednjem vijeku bila država i što se može pozvati na tako dugu historiju državnosti, no čak i da nije bila, to ni najmanje ne bi dovodilo u pitanje njenu današnju državnost i pravo da egzistira. Kao što je do zla boga besmislena, apsurdna i štetna turkofilija iskazivana kroz glorifikovanje Osmanskog carstva i njegove vladavine na ovom prosotru, ništa pozitivnije od toga nije ni idealiziranje bosanskog srednjovjeknovlja, jer ono stvarno je tmurno, nasilno, netolerantno, čak i za srednjovjekovne standarde potpuno zaostalo. A pogotovo je besmisleno  od  naroda na koji se konstantno baca historijska stigma zbog „otpadništva“ od vjere, koji je identitetski razapet između istoka i zapada, Evrope i Azije, islamski na kršćanskom kontinentu, tražiti da se odriče osmanske epohe koja ga je dominantno oblikovala i stavljati ga pred nebuloznu dilemu „srednjovjekovna ili osmanska Bosna“, kao da se radi o navijanju za fudbalski tim.

Jedini razuman i racionalan stav prema svemu je da se i jedna i druga historijska epoha posmatraju kao cjelina koja nas je oblikovala i koja je neizostavni dio našeg naslijeđa
 

 Jedini razuman i racionalan stav prema svemu je da se i jedna i druga historijska epoha posmatraju kao cjelina koja nas je oblikovala i koja je neizostavni dio našeg naslijeđa, trevzeno, objektivno, sa svim svojim pozitivnim i negativnim karakteristikama, oslobođeno od blesavog romantizma ili projekcije naših današnjih političkih ideologija i nacionalnih ciljeva na događaje od prije nekoliko stotina godina koji s njima nikakve veze nemaju, a koji će nam još manje dati odgovor na pitanje kako u 21. stoljeću sebi stvoriti funkcionalnu i stabilnu državu. 

 No dobro, na ovo biste mogli reći da većina ljudi nije u stanju odnositi tako hladnokrvno i racionalno prema svojoj prošlosti i da su određeni simboli s kojima će se identifikovati i snažiti kolektiv ipak neophodni za kohezivnu zajednicu. Ako je tako, onda je jedini pravi odgovor na postavljanje dileme koga treba slijediti – Katarinu Kosaču ili Mehmed el-Fatiha – oboje! Kako? Fino! Jednom nogom u cipeli Katarine Kosače, drugom u cipeli el-Fatiha... Ili Mehmed paše Sokolovića, Gazi Husrev-bega, Isa-beg Isakovića... Sve je to Bosna. U suprotnom vam, ako već u davnoj prošlosti tragate za identitetom, identitet nije potpun!

Kad bi Bosna bila Švicarska: Zašto su oni bogati, a mi bijedni?!

U Švicarskoj, zemlji površinom manjoj od Bosne i Hercegovine i sa samo nešto više od osam miliona stanovnika,  u 2015. je registrovano/osnovano 43.051 novih firmi. Ova cifra vam zvuči nevjerovatno? Ne i Švicarcima. Oni su zapravo zbog ove brojke zabrinuti, jer je, kako švicarska štampa upozorava, to za 1.3 posto manje nego 2014. kada je osnovano novih 43.638 firmi.

Ako želite znati kako funkcioniše istinski kapitalizam, pogledajte Švicarsku. Švicarska je stabilna, prosperitetna i tehnološki visokorazvijena zemlja koja uživa u enormnom bogatstvu, i prema mnogim mjerenjima rangirana je kao najbogatija država po glavi stanovnika u svijetu. Švicarska je zemlja s jednim najviših primanja u Evropi, koja u prosjeku mjesečno iznose 4.089 eura neto; iako po površini i broju stanovnika iznimno mala, devetnaesta je ekonomija u svijetu prema nominalnom BDP-u te dvadeseti najveći izvoznik. I pored visoke stope rasta stanovništva, koja se prije svega može zahvaliti imigraciji, nezaposlenost u Švicarskoj iznosi svega 3,2%. Prema indeksu konkuretnosti Švicarska je prva država u svijetu, po inovativnosti je prva država u Evropi, a prema indeksu ekonomskih sloboda je također vodeća zemlja starog kontinenta.

U svijetu vjerovatno nema sistema koji bolje pogoduje ekonomskom razvoju i blagostanju nego što je švicarski. Pa šta je tajna švicarskog uspjeha i šta to njihova država radi bolje od drugih što joj omogućava da se u njoj godišnje registruje preko 43.000 novih firmi? Zapravo, ne mnogo, i u tome i jeste poenta.

Švicarska je zemlja s najvišim primanjima u Evropi, koja u prosjeku mjesečno iznose 4.089 eura neto; iako po površini i broju stanovnika iznimno mala, devetnaesta je ekonomija u svijetu prema nominalnom BDP-u te dvadeseti najveći izvoznik

Švicarska ekonomija nije upravljana od strane političkih sveznalica i birokratskih moćnika, nego od njenih vrijednih i poduzetnih građana, po sistemu „odozdo prema gore“. U takvom poretku stvari država je regulatornog karaktera kada je riječ o ekonomiji, odnosno njena se uloga uglavnom svodi na postavljanje pravila igre po kojima će se odvijati tržišna utakmica između slobodnih građana. Ekonomija je krajnje liberalna, regulacije jednostavne i jasne, a porezi među najnižim u Evropi, zbog čega se Švicarska često smatra poreznim rajem.    
Švicarska je također i maksimalno decentralizovana država u kojoj se velika većina ovlasti nalazi pod ingerencijom kantona, te ne samo da na švicarskom tržištu vlada bespoštedna borba i konkurencija na dobrobit potrošača nego se i kantoni kao neka vrsta mikro-država međusobno takmiče koji će od njih omogućiti što bolje uslove za privlačenje investicija i razvoj poduzetništva.

Naravno, ovakav sistem sam po sebi ne bi bio koristan, zapravo ne bi ni postojao, da nije one najvrjednije stvari koja prethodi svemu ovome - švicarskog mentaliteta.

Švicarci, pored činjenice da su vrijedan, poduzetan i inovativan narod, također su, za razliku od mnogih drugih naroda sa sličnim karakteristikama koji su u prošlosti ipak birali politike koje su ih odvele u sunovrat, savršeno svjesni koje su to vrijednosti koje im donose blagostanje. Već duži niz godina zemljom vlada koalicija narodnjaka i liberala, obje slobodnotržišno orijentisane stranke.  Švicarci su protivnici politika masovne redistribucije bogatstva  i kažnjavanja svojih najuspješnijih sugrađana, što su dosljedno pokazivali na referendumima ogromnom većinom odbacujući prijedloge uvođenja različitih socijalističkih zakona – od postavljanja granice između najnižih i najviših mogućih primanja, uvođenja temeljnog dohotka pa do čak produžavanja godišnjeg odmora.

U zemlji u kojoj je 550.000 (zvanično) nezaposlenih, 100.000 radnih mjesta ne smije da zvuči kao pompezno i nerealno varanje političara radi prikupljanja jeftinih političkih poena i glasova

U Švicarskoj, državi površinom manjoj od naše zemlje, sa samo dva puta više stanovnika, javnost izražava zabrinutost što je je u 2015. registrovano „samo“ 43.000 novih firmi. S druge strane u BiH, samo predizborno obećanje Bakira Izetbegovića da će se u četiri, osam ili deset godina (i on se sam potpuno pogubio u svojim predviđanjima) otvoriti 100.000 novih radnih mjesta, ne da nije zvučalo uvjerljivo, nego je postalo predmetom masovnog ismijavanja.

No, u zemlji u kojoj je 550.000 (zvanično) nezaposlenih, 100.000 radnih mjesta ne smije da zvuči kao pompezno i nerealno varanje političara radi prikupljanja jeftinih političkih poena i glasova. Ono MORA da bude nešto što će društvo ostvariti ako želi ikada da se izdigne iz aktuelnog stanja bijede i beznađa, i za šta svako pojedinačno mora uložiti napor.

I tu opet dolazimo do problema mentaliteta. Za razliku od Švicaraca, Bosanci i Hercegovci imaju historiju, kulturu i tradiciju drugačijih pogleda na svijet oblikovanim u drugačijim sistemima. U BiH zapravo rijetko ko i razmišlja o ekonomiji, a i kada razmišlja, sasvim prosječan čovjek sigurno ne misli da ekonomija treba funkcionisati po sistemu „odozdo prema gore“ i da napredak i prosperitet mogu doći od njega, od „malih običnih“ ljudi koji će početi osnivati firme i stvarati nešto malo, prosječno i veliko.

On, sjedi, šuti, pati, prepušta se konformizmu bijede i čeka „država duradi“ nešto za njega, jer je u startu odlučio radije biti siromašan i bijedan s alibijem vanjskih okolnosti i faktora na koje ne može utjecati, nego pokušati mijenjati sebe. On nije tu gdje jeste zato što se nije trudio, radio ili pokušao ikad išta više učiniti od svog života, nego jer mora tu biti, pošto mu političari, država, sistem, kapitalisti i globalni poredak ne dozvoljavaju da napreduje. No ne zaboravimo jednu stvar – sistem je samo preslika stanja svijesti koja vlada u jednom narodu.

Bosanac, vječno nespreman preuzeti odgovornost za svoj život, smatra pak da njegova kompletna sudbina zavisi i leži u rukama države od koje zahtijeva da mu rješava sve njegove probleme od kolijevke do groba

Za razliku od Švicarca koji od države uglavnom želi da mu štiti njegovu sigurnost i slobodu te ga ostavi na miru da radi svoj posao, Bosanac, vječno nespreman preuzeti odgovornost za svoj život, smatra pak da njegova kompletna sudbina zavisi i leži u rukama države od koje zahtijeva da mu rješava sve njegove probleme od kolijevke do groba. A kako su političari samo ljudi koji dolazi iz takvog mentaliteta i takvog naroda od kojeg su birani, naroda lijenog, jalnog, ne pretjerano obrazovanog, sklonog korupciji, sitnim i krupnim lopovlucima i životu na tuđi račun, i država je pak samo preslika stanja svijesti koje vlada u društvu.

U takvom sistemu i one rijetke entuzijaziste koji i pokušaju napraviti nešto uglavnom će brzo uništiti samovolja državnih službenika, visoki nameti, besmisleni zakoni i troma administracija.  Tek nekolicina gradića čiji stanovnici su se mimo politike i države odlučili okrenuti poduzetništvu i za bh. prilike su ostvarili zavidne rezultate, izuzetak su koji potvrđuje ovo pravilo.

Takvo stanje svijesti dovelo je do toga da je BiH sve ove godine zapravo ne funkcioniše kao društvo stvaranja, nego već stoljećima društvo redistribucije, u kojem vremenom ima sve manje toga za redistriubirati. Za razliku od Švicaraca koji godišnje osnivaju preko 43.000 firmi, većina bh. stanovnika nije usmjerena ka inovacijama, stvaranju novih vrijednosti, samostalnom privređivanju, nego izvlačenju sredstava iz kompleksne redistributivne države mreže, pa u društvu traje kontinuirana bespoštedna borba svih slojeva društva jednih protiv drugih da se iz budžeta iskamči što je moguće više love za sebe. Tako se ključni prijepori i antagonizmi u bh. društvu ne odvijaju između konkurentskih kompanija, inovatora i profesionalaca na tržištu, nego između onih koji međusobno konkurišu za dobijanje budžetskog novca.

Većina bh. stanovnika nije usmjerena ka inovacijama, stvaranju novih vrijednosti, samostalnom privređivanju, nego izvlačenju sredstava iz kompleksne redistributivne države mreže, pa u društvu traje kontinuirana bespoštedna borba svih slojeva društva jednih protiv drugih da se iz budžeta iskamči što je moguće više love za sebe

U takvom društvu političari vam obećavaju radna mjesta bez iznošenja plana kako do njih da dođu, strategije ekonomista svode se na megalomanske državne projekte koje liče na sovjetske petoljetke, a rješenje za unapređenje svih oblasti društva od malog biznisa, preko kulture do sporta pronalazi se u krilatici „država mora više uložiti...“.  Sve osim onoga što je zemljama poput Švicarske donijelo blagostanje i prosperitet – maksimalnog pojednostavljivanja uslova za biznis, niskih poreza i motivisanja građana da se oslone na vlastite sposobnosti i omogućavanja da sami budu ti koji će kreirati 100.000 radnih mjesta, a da politika radi što joj primarni posao – postavlja pravila igre.

Problem je što to podrazumijeva ono od čega svi u BiH bježe kao stranački aktivisti od rada u privatnom sektoru – ličnu odgovornost. Za takvo nešto čini se da će nam biti potrebna potpuna smjena generacija. I radikalno drugačiji odgoj mlađih naraštaja. Dakako.

Zašto Sarajevo ne treba biti glavni grad Federacije BiH?!

Objavljeno na Depo.ba

Posljednjih dana ponovo je aktualizirana stara ideja o premještanju glavnog grada Federacije BiH iz Sarajeva u Mostar. Ono što je zanimljivo je da pored HDZ-a, koji bi to rješenje svakako prigrlio, podrška ideji o promjeni glavnog grada većeg entiteta, iako još uvijek stidljivo, stiže i iz SDA, što nam govori da bi, u slučaju postizanja dogovora između ove dvije stranke, Federacija u bliskoj budućnosti zaista i mogla promijeniti svoju prijestolnicu.

Bez obzira kakvi sve politički motivi stoje iza podrške ovoj ideji od dvije vladajuće nacionalne stranke, postoje racionalni razlozi zbog kojih bi za Federaciju i Bosnu i Hercegovinu u cjelini bilo dobro kada bi Mostar postao glavni grad jednog entiteta.

RAZLOG BR. 1: Sarajevo danas, nažalost, više nije multietnički grad. Mostar s druge strane, iako je u društvenom pogledu izrazito podijeljen, to jeste, i s te strane vjerodostojnije od Sarajeva odražava etničku strukturu stanovništva u Federaciji. Pored toga, Mostar se od većine bh. Hrvata, ma koliko to možda i nekorektno bilo prema bošnjačkoj populaciji koja u velikom procentu živi u tom gradu, doživljava kao hrvatska neformalna prijestolnica u BiH.

Od strane Hrvata bi ovaj potez izvjesno bio shvaćen kao čin dobre volje i doprinio bi smanjivanju nacionalnih tenzija i separatističkih težnji koje su u međuvremenu nabujale

S druge strane, već duži niz godina mnogi bh. Hrvati osjećaju krajnji animozitet prema Sarajevu i politici koja iz njega dolazi. Smatraju kako su im politička prava da sami odlučuju o svojoj sudbini uskraćena te da su prepušteni na milost i nemilost volji bošnjačke većine koja njihov politički život i budućnost kroji iz centra. Dužina forme komentara ne dozvoljava da se duboko zađe u analizu razloga i opravdanosti ovog stava, no posmatrajmo stvar konzekvencionalistički - od premještanja glavnog grada Federacije Bošnjaci u političkom smislu, s obzirom na sve poluge vlasti koje su im na raspolaganju, zasigurno ne bi pretrpjeli štetu, naprotiv. No, od strane Hrvata bi ovaj potez izvjesno bio shvaćen kao čin dobre volje i doprinio bi smanjivanju nacionalnih tenzija i separatističkih težnji koje su u međuvremenu nabujale.

Napravimo sad malo poređenje s bivšom Jugoslavijom. Tokom Drugog svjetskog rata, jedna od ideja koje su cirkulisale unutar Komunističke partije bila je da se prijestolnica nove jugoslovenske države smjesti u Sarajevo, kao gradu s centralnim geografskim položajem koji i na najbolji način odražava multietnički karakter zemlje. Međutim, s obzirom da Sarajevo nije imalo ni približno dobru infrastrukturu kao Beograd, koja je predano razvijana u Kraljevini Jugoslaviji, iz praktičnih razloga odlučeno je da glavni grad ostane isti. Iz današnje perspektive, to je možda bila i kobna greška.

Glavni gradovi vjerovatno su i ključni simbol svakog političkog entiteta. Beograd, osim što je bio glavni grad Jugoslavije, bio je ujedno i glavni grad SR Srbije i sa dominatnom srpskom većinom nesumnjivo i prijestolnica srpskog naroda.

Samim tim i Dodikovi argumenti o BiH kao "državnoj zajednici", odnosno konfederaciji dvije de facto države prisajedinjene u Daytonu, bili bi na daleko klimavijim nogama

Prilična institucionalna moć se bila skoncentrisala u tom Beogradu. Sve što je u konačnici bilo potrebno za raspad Jugoslavije jeste da u takvom gradu dođe do erupcije većinskog nacionalizma, da vladar u njemu postane jedanSlobodan Milošević i da za provođenje svoje hegemonističke politike na raspolaganje dobije gotovo sve njegove poluge vlasti koje su uveliko nadilazile republički nivo. S takvom prijestolnicom, koju više zasigurno nisu mogli doživljavati kao svoju u okviru zajedničke države, prirodna i opravdana reakcija ostalih naroda bio je – separatizam (svaka sličnost sa dešavanjima u BiH u posljednjih desetak godina je namjerna). Ostatak priče je poznat.

RAZLOG BR. 2:  Premještanjem glavnog grada Federacije u Mostar i dodatnom decentralizacijiom, Sarajevo, koje je i pored svega svakako neprikosnoveni društveni, ekonomski i kulturni centar ove zemlje, ostalo bi "samo" glavni grad države, čime bi se i simbolično i praktično dala veća važnost državnom nivou vlasti te Bosni i Hercegovini kao državi. Samim tim i Dodikovi argumenti o BiH kao "državnoj zajednici", odnosno konfederaciji dvije de facto države prisajedinjene u Daytonu, bili bi na daleko klimavijim nogama (jer čega je onda Sarajevo glavni grad?!?).

Pametnom decentralizacijom, odnosno davanjem i drugim centrima u BiH na političkom značaju raspodjelom moći, ne bi došlo do slabljenja države, naprotiv – ljudima bi se omogućio direktniji kontakt s državom i njenim institucijama, mogućnost većeg utjecaja i kao rezultat toga stvaranje osjećaja veće privrženosti prema njima. Pojedinačnom građaninu je taj osjećaj mnogo teže razviti kada je „država“ smještena u udaljenoj prijestolnici koja odlučuje o njegovoj sudbini, a s kojom on de facto nema nikakav kontakt.

Oni koji iz drugih krajeva BiH dolaze u Sarajevo, danas to u prvom redu čine radi zapošljavanja u nekoj od mnogobrojnih državnih institucija, dok se zbog slijevanja budžetskih sredstava u njega u ljudima iz ostalih krajeva BiH godinama talože bijes i gorčina

Ovo posebno dolazi do izražaja kada  taj građanin živi u etnički, vjerski, društveno i historijski tako kompleksnoj zemlji kakva je BiH. Kantoni su prvobitno imali za cilj upravo ovakav rezultat da ostvare, ali su katastrofalno podbacili, jer su novac i ključne poluge vlasti ostale u rukama entitetskog nivoa.  

RAZLOG BR. 3: Za samo Sarajevo je krajnje nezdravo i štetno što se toliki broj institucija i državnih službenika smjestio u njega. To je grad i njegove građane zarobilo u kandže budžeta, u stanovništvu je proizvedena opšta pomama za radnim mjestima u administraciji i državnim firmama, svi segmenti društva gurnuti su u grčevitu borbu za dobijanje budžetskih sredstava do kojih je u Sarajevu najlakše doći, a sve to dalo je širom raširene ruke partiokratiji da pod svoju kontrolu stavi svaku poru tog grada, od ekonomije do kulturnog života. U takvom ambijentu i takvom sistemu treba tražiti i jedan od glavnih razloga zašto u Sarajevu poduzetnička incijativa i duh individualizma nikad nisu u većoj mjeri uzeli maha.

Stoga, oni koji iz drugih krajeva BiH dolaze u Sarajevo, danas to u prvom redu čine radi zapošljavanja u nekoj od mnogobrojnih državnih institucija, dok se zbog slijevanja budžetskih sredstava u njega u ljudima iz ostalih krajeva BiH (u ovom slučaju bez obzira na nacionalni predznak) godinama talože bijes i gorčina prema glavnom gradu koji se doživljava kao birokratski bastion koji parazitira na njihovom radu i muci, dok od njega ne dobijaju ništa zauzvrat.

I za njih i za Sarajlije bi bilo bolje kada bi Sarajevo postalo grad koji se manje oslanja na budžet i vlast.

Postoji logičan razlog zašto stavljamo francuske zastave, a nismo sirijske i palestinske

I prije nego što se utvrdila konačno brojka mučki ubijenih Parižana, stupci i ekrani balkanskih medija već su bili zatrpani komentarima i analizima popularnih intelektualaca, analitičara, mislilaca i novinara koji su, povezani dosljednom antizapadnjačkom niti, zajedničkim snagama nastojali relativizovati ovaj užasni zločin. Relativizovati, nego šta. Kojom drugom rječju označiti stravstveni angažman domaćih mislećih i kvazimislećih glava da se prije nego što su se leševi nevinih i ohladili, iza neiskrene osude zločina pod svaku cijenu doda ono ALI, nakon kojeg slijedi, pa zna se: jedva dočekana prilika da se iznose vlastiti antizapadni ideološki pogledi, frustracije i ospe paljba po francuskim intervencijama po svijetu, zapadnom imperijalizmu, rušenjima Gadafija, Sadama, pokušaju rušenja Asada, finansiranju terorista i višestoljetnom kolonijalizmu. A u tom sumanutom rezonu i francuski leševi koji su u petak još  bili živi ljudi koji su slušali muziku, šetali gradom i sjedili u kafićima, postaju tek razumljiva kolateralna žrtva uzrokovana zloćudnim politikama njihove vlastite zemlje.

Ipak, po bešćutnosti, zlonamjernosti i bezumlju ističu se one teze o sramotnom i licemjernom ponašanju svjetske, poglavito zapadne javnosti jer su joj neke žrtve vrijednije od drugih. Kako kažu, dok se s jedne strane šuti na palestinske, sirijske i afričke žrtve, s druge se suze roni i profilne slike boji za ubijenim Francuzima.

Možete li zamisliti situaciju da dođete na veliku dženazu ili sahranu nevino ubijenom čovjeku na kojoj prisustvuje nekoliko hiljada ljudi, a neko od prisutnih Vas optuži da ste licemjer jer ste odlučili doći baš na tu, a ne onu koja se održala prošle sedmice i na kojoj je bilo daleko manje ljudi?

No, zar  zagovornici takvih teza ne skaču upravo samim sebi u stomak činjenicom da umjesto iskazivanja poštovanja prema ubijenim Parižanima ili barem šutnje,  u startu imaju potrebu navoditi žrtve  iz drugih krajeva svijeta, čime pokazuju da su očigledno u prvom redu oni ti koji prave hijerarhiju u vrednovanju žrtava i određuju koje žrtve treba da dobiju više pažnje?

Dalje, nije li pravo svakog čovjeka da izrazi poštovanje onim ubijenim ili umrlim kojima želi, te nije li sam taj gest nešto humano i vrijedno priznanja? Ako zaista vrednujemo svaki život jednako, onda moramo vrednovati i iskazivanje poštovanja prema svakom nevino izgubljenom životu, ma koje rase, vjere, nacije, ili na kojem kraju svijeta on bio. Možete li zamisliti situaciju da dođete na veliku dženazu ili sahranu nevino ubijenom čovjeku na kojoj prisustvuje nekoliko hiljada ljudi, a neko od prisutnih Vas optuži da ste licemjer jer ste odlučili doći baš na tu, a ne onu koja se održala prošle sedmice i na kojoj je bilo daleko manje ljudi?

Naravno, ne treba bježati od činjenice da do francuskih žrtava svjetskoj javnosti jeste stalo daleko više nego što je u sličnim zločinima do sirijskih, turskih ili nigerijskih. No to je, ma koliko na prvu možda moglo i grubo zvučati, sasvim razumljivo i prirodno. Možemo se, naravno, složiti da svaki, dobro, skoro svaki, ljudski život vrijedi. Ali to je generalni sud,  a subjektivno sasvim sigurno ne vrednujemo sve živote jednako. Našu djecu volimo i žalimo više nego tuđu, čovjek iz zemlje u kojoj živimo uglavnom nam je bliži nego stranac, a žrtve iz našeg naroda nas bole daleko više nego što nas bole žrtve iz drugih naroda. 

Možemo se, naravno, složiti da svaki, dobro, skoro svaki, ljudski život vrijedi. Ali to je generalni sud,  a subjektivno sasvim sigurno ne vrednujemo sve živote jednako. Našu djecu volimo i žalimo više nego tuđu

Jednog Bošnjaka genocid u Srebrenici uvijek će više pogađati nego genocid u Ruandi, kao što će i Tutsa više boljeti genocid nad njegovim narodom u Ruandi nego onaj koji je bio u BiH. Do naših bližnjih nam je više stalo nego do drugih, i to je nešto što je podrazumijevajuće i većini ljudi sasvim prihvatljivo. 

I tu dolazimo do Pariza koji je jedan od najvažnijih gradova i ključnih simbola naše civilizacije. Bejrut, primjerice to, nažalost, nije. Gledamo francuske filmove, jedemo francuske kifle, pratimo francusku političku scenu, čitamo njihove medije, imam osjećaj da s Francuzima dijelimo zajedničke vrijednosti i način življenja. Za većinu afričkih, azijskih i bliskoistočnih društava pak taj osjećaj nemamo, i stoga će sasvim logično biti da će na ovoj našoj hemisferi, koja predvodi i cijeli svijet, pariške žrtve većinu ljudi zaboljeti i zainteresovati više nego iz nekih udaljenijih dijelova svijeta, a samim tim će im i svjetska javnost pokloniti veću pažnju.

I tu dolazimo do Pariza koji je jedan od najvažnijih gradova i ključnih simbola naše civilizacije. Bejrut, primjerice to, nažalost, nije

Hvale vrijedni su oni koji iskreno u jednakoj ili većoj mjeri žale i za sirijskim, turskim ili palestinskim nevinim žrtvama, te rade na tome da se osnaži svijest o njihovom stradanju i potakne veća empatija svijeta prema tim ljudima. No, oni koji na svaku zapadnu žrtvu reaguju tako što joj suprotstavljaju, recimo, one palestinske, pokazuju da im iskreno nije stalo ni do jednih ni drugih - tek do besramne zloupotrebe i jednih i drugih radi vođenja vlastitih provincijskih ideoloških ratova protiv Zapada.