srijeda, 7. siječnja 2015.

Bošnjaci - taoci dvije zloćudne antizapadne ideološke paradigme



Pita me drug koji već deset godina živi u Americi i već je poprilično i mentalno postao Amerikanac, preneražen komentarima o zvjerskom zločinu u Francuskoj koje je čitao po našim portalima i stranicama, zašto Bošnjaci imaju poglede na svijet kakve imaju i kako je moguće da prilikom ovakvih stravičnih situacija dolazi do takvih reakcija - relativiziranja, ignorisanja zločina ili čak od strane mnogih umobolnika i podržavanja. Možda sam u krivu, no stvari gledam otprilike ovako.

Riječ je zapravo samo o logičnoj posljedici dugodišnjeg društvenog ambijenta koji se brižno i marljivo kreira od onih opskurnig, gnjilih, amoralnih društvenih struktura koje su sebi zacementirale pozicije od univerziteta preko medija i nevladinog sektora do politike, i koje kao maligno tkivo vlastitu mizeriju i destruktivnost šire svuda oko sebe, polako ali sigurno ubijajući čitavo društvo.

U bošnjačkom narodu danas domiraju dvije ideologije i dva pogleda na svijet - jedan neokomunistički, vrlo frustriran, bijesan i žedan osvete, koji se sa svojim historijskim porazom nikad nije pomirio, i drugi tradicionalisitčki - netrpeljiv, djelomično islamistički, najčešće jarko obojen i nacionalizmom koji uspijeva ukomponovati u svoj svjetonazor, manje otvoren, no vrlo raširen i nimalo bezazlen.

No kako dolazi do toga? Početkom devedesetih se i među bh. muslimanim dešava nacionalno buđenje, koje je zapravo više bilo vjersko, no za razliku od Srba i Hrvata, muslimani tada nemaju etablirane nacionalno orijentisane institucije i strukture, te se one tek tada u pravom smislu riječi počinju graditi. Tada na bošnjačkoj desnici, kao odgovor propalom komunizmu, dolazi do stvaranja dvije struje koje ideološki nisu baš potpuno podudarne, no do danas djeluju u čvrstom savezu i nije ih uvijek lako ni razlikovati - jedne izrazito vjerski nastrojene kojoj se i nacionalizam koji jarko boji vjerom savršeno uklopio u vlastiti svjetonazor, te druge manje klerikalne, no također nacionalističke, koja je s prvom našla dovoljan zajednički sadržilac da djeluju zajedno.

Pored te, druga struktura koja se davno formirala i samo nastavila tamo gdje je stala, jeste ona stara komunistička koja se svojih ideala i principa nikad nije odrekla, usput se je prilagodila novim tekovinama zapadne radikalne ljevice, te s krajnjom mržnjom i neviđenim otporom reagovala je i reaguje na svaki pokušaj bilo kakve reformacije društva u pravcu uvođenja tržišne ekonomije i približavanja vladajućim zapadnim tekovinama.

Zašto ovo spominjem? U takvoj konstalaciji odnosa upravo je bilo nemoguće stvoriti neku prozapadnu liberalnu, ako hoćete i istinski građansku struju u bošnjačkom narodu, koja bi taj narod okrenula ka zapadu i uvukla u voz za novo doba.

Umjesto toga, bošnjački narod ostaje talac dva historijski destruktivna i promašena koncepta, on se, kao namrgođeni starac, iako je jedan od najmlađih naroda u Ervopi, grčevito opire usvajanju bilo kakvih modernih tekovina i napuštanju svojih moralno bankrotiranih i nedopustivih zabluda.

Jedni drže džamije, kapital i dio fakulteta, drugi drže medije, veći dio fakulteta i nevladine organizacije. Poklopljen je svaki bitniji segment društva koji kreira javno mnijenje i uspjeh u bošnjačkom društvu uslovljen je prihvatanjem i prilagođavanjem jednom od ova dva dominantna koncepta.

Rat je Bošnjacima stvorio trajnu ranu i frustraciju žrtve, žrtve koja će postati temelj građenja bošnjačke nacije. Evropa je prema u ratu u BiH imala krajnje licemjeran odnos, prepuštajući Bošnjake njihovim dželatima ili ih čak i otvoreno podržavajući u njihovom zločinačkom naumu, zbog čega se već u ratu javio osjećaj prezira i bijesa prema zapadu, i zbog čega mnogi i jesu svoje utočište počeli tražiti na istoku, među muslimanskim zemljama. Tek će intervencija SAD-a i angažman Clintonove administracije djelomično vratiti povjerenje Bošnjaka u zapad i uvjeriti ih da nisu sami i da na zapadnoj strani imaju prijatelje koji ih žele, i Amerika je uistinu u prvim godinama nakon rata bila vrlo omiljena među Bošnjacima.

Ipak, 11. septembar, ratovi u Afganistanu i Iraku i sve ono što je uslijedilo stvari će promijeniti iz temelja. Još i prije nego što je prva raketa ispaljena na neku od talibanskih baza, domaća ljevica, potpomognuta svojim istomišljenicima iz bijelog svijeta, ako je već morala šutit tokom bombardovanja Srbije, sada je ponovo dočekala svojih pet minuta da objavi vlastiti džihad zapadnoj civilizaciji. U prvi plan i prvenstveno od strane ljevičarskih medija, na sva zvona se oživljavaju stare markističke stupidarije o zapadnim imperijalističkim krvoločnim "buržujima", ovaj put umotanim u eufemizme "korporacija" i "krupnog kapitala", koji izmišljaju islamski ekstremizam kao izgovor za pokretanje imperijalističkih ratova i ugnjetavanje jadnih, siromašnih i nemoćnih naroda, a u svojoj ludosti idu čak dotle da se i u mnogim, vrlo utjecajnim medijima i od strane nekih od vodećih intelektualaca, i sam 11. septembar proglašava inside jobom insceniranim tek tako da bi se dobilo opravdanje za nova imperijalna osvajanja. S druge strane, vjerski nastrojen dio stanovništva, već duboko istraumiran kompleksom žrtve, a s nevjerovatnom i ubitačnom panislamskom sviješću gdje svakog muslimana iz svakog naroda svijeta doživljavaju svojim bližnjim, i agresivno i bijesno reaguju na svaku kritiku bilo kojeg muslimana i muslimanskog društva na svijetu, taj rat tretira kao ništa drugo nego globalni rat protiv svih muslimana, kao rat protiv samih sebe, šireći osjećaj vlastite žrtve i ugroženosti na sve muslimane svijeta koje posmatraju kao žrtve istih neprijatelja i iste globalne zavjere.

Zato ne pitajte i što Bošnjaci reaguju tako kako reaguju, bojažljivo, neodlučno, nerijetko i relativizirajuče. Reaguju zato što se već decenijama, najprije komunističkim bullshitom, a sada u vjetrovima s istoka, jednom profanom i stravičnom propagandnom mašinerijom uvjeravaju da je zapad zločinački, imperijalistički, da im svima želi zlo, a da su čak i islamistički terorizam i sve svinjarije koje pravi samo logičan i očekivan odgovor na teror koji trpe od imperijalista. I iako se međusobno mrze, iako jedni druge kite najgorim mogućim imenima, ovo je pak segment oko kojeg su i naši komunisti i tradicionalisti, dvije preovladavajuće društvene struje, zauzele isti stav i gdje imaju istog neprijatelja - zapadnu civilazciju.

No paradoksalno je da se u takvom odnosu snaga, upravo ova neokomunistička bošnjačka struja uspjela nametnuti i biti percipirana kao moderno, građansko, prozapadno lice bošnjačkog naroda. I oni to zaista jesu, kada su u pitanju odjeća koju nose, piće koje konzumiraju i muzika koju slušaju, no zapad i njegove temeljne

utorak, 16. prosinca 2014.

Mladi lavovi bh. politike: Ambiciozni, drčni, neobrazovani, bezobrazni, kvarni...

 Mladi lavovi bh. politike: Ambiciozni, drčni, neobrazovani, bezobrazni, kvarni...


Objavljeno na: Depo.ba

Oni su mladi i ambiciozni, bez svijesti u kakvom ekonomskom beznađu živi većina građana ove zemlje, najčešće neobrazovani (osim ako smatramo da je politička demogogija jedini kriterij za status „obrazovanosti“) ili bezobrazni i kvarni. A mogu li građanima BiH donijeti svijetlu budućnost, prosuđujte sami...



Godinama je politika u BiH bila djelatnost rezervisana samo za starije. No, nakon dugogodišnjih kritika medija i javnosti da mladi ljudi ne dobijaju dovoljno prostora, našu političku scenu preplavila je čitava bujica novih mladih lica. Da li je to sa sobom uvijek donijelo i kvalitet?

Sudeći po dosadašnjim rezlutatima politčkih berbi, i ne baš. Bezgranična ambicioznost, slijepa partijska poslušnost, nepostojeće radno iskustvo mimo politike i čvrsta riješenost da ostatak života provedu na usnosnim državnim budžetima dok zemlju vode u totalnu ekonomsku propast, odlike su koje krase većinu mladih lavova u bosanskohercegovačkoj političkoj areni.

Ukratko, oni su mladi i ambiciozni, bez svijesti u kakvom ekonomskom beznađu živi većina građana ove zemlje, najčešće neobrazovani (osim ako smatramo da je politička demogogija jedini kriterij za status „obrazovanosti“) ili bezobrazni i kvarni. Već su skupo koštali neke partije na izborima (SDP), a neke će, sudeći po njihovom načinu vođenja politike, tek koštati.

A mogu li građanima BiH donijeti svijetlu budućnost, prosuđujte sami...


Denis Bećirović

Drčan, pričljiv, nadmen i energičan, ovaj mladi Tuzlak za relativno kratko vrijeme se uspio nametnuti kao jedan od najpopularnijih kadrova SDP-a, stigavši do pozicije potpredsjednika partije i zastupnika u državnoj skupštini. Vješto podilazeći patriotskim osjećajima glasačkog puka, Bećirović je nastojao predstaviti sebe kao nekog ko bi za Bosnu „i krv dao“, no u praksi očito i uzimao, jer mu je plata od 7.000 KM u državnom parlamentu bila premala, pa je pored toga odlučio uzimati još i 300 KM za odvojeni život.

Po zanimanju je historičar. U Sarajevu je odbranio doktorat 2010. godine, a pored politike radi i kao docent na Filozofskom fakultetu u Tuzli.

Ima ambiciju da bude lider SDP-a.

Dino Konaković

Nekada osrednji košarakaš sarajevske Bosne, nakon košarkaške karijere obnašao je funkciju direktora ovog kluba. Pored sportske karijere Konaković se odlučio okušati i u politici. Mlad, visok i zgodan, jedno vrijeme kićen čak i titulom „najpoželjnijeg“ neženje u BiH, ubrzo je postao jedno od najprepoznatljivih lica SDA u Kantonu Sarajevo, brižljivo gradeći svoj politički imidž kroz redovna gostovanja u bajramskim programima televizije Hayat.
elmedin konaković

Dugogodišnji je zastupnik u kantonalnoj Skupštini, a 2008. je bio i kandidat za načelnika opštine Centar, ali je poražen od SDP-ovca Dževada Bećirevića. Pored sportskih, menadžerskih i političkih, Konaković je pokazao i zavidne studentske sposobnosti, pa je tako u rekordnom roku uspio završiti Fakultet za sport i tjelesni odgoj.

Ima ambiciju da bude prvi u čaršiji.

Mirza Ustamujić

Iako izuzetan student, Ustamujić je vrlo rano shvatio da je od pokušaja karijere u vlastitoj struci, politika neuporedivo bolji garant uspjeha i slave.

Odmah nakon osnivanja Saveza za bolju budućnost, gurnut je u prvi plan kao jedan od najperspektivnijih kadrova ove stranke. Vrijedan, disciplinovan i odan, Ustamujić je tokom godina kao zastupnik u federalnom parlamentu postao prepoznatljivo političko lice i jedan od simbola uspješnih mladih ljudi u politici.

Međutim, njegova ambicija očito se nije poklopala s ciljevima predsjednika stranke Fahrudina Radončića, pa je SBB na posljednje izbore izašao bez Ustamujića na listi. Iako od matične stranke odbačen i marginalizovan, Ustamujić ne odustaje, pa je novo političko uhljebljenje odlučio potražiti u Demokratskoj frotni.

Inače, na službenoj stranici SBB ne postoji više nikakav trag o postojanju njihovog nekoć udarnog političara.

Misli da je najpametniji u čitavoj BiH.


Sabina Ćudić

Mlada i za bh. prilike atraktivna političarka iz Naše stranke preko noći je postala jedno od najprepoznatljivih novih političkih lica u BiH. Sve je počelo s kandidaturom za načelnicu Opštine Novo Sarajevu na lokalnim izborima 2012. Tokom kampanje Ćudić nas je preko sarajevskih portala i društvenih mreža redovno obavještavala o svojim grandioznim životnim uspjesima te dijelila s nama i svoje "duboke" misli o društveno-političkoj zbilji u BiH.

Načelnica na kraju nije postala, no od ovog potonjeg još uvijek nije odustala. Trenutno obnaša funkciju potpredsjednice Naše stranke, a na posljednjim izborima izabrana je u Skupštinu Kantona Sarajevo.

Mimo politike posebno je ponosna na svoju pobjedu na izvjesnom međunarodnom takmičenju u debatiranju, kao i na poznanstva s mnogim uglednim ličnostima iz BiH i svijeta. Voli modu, dizajnira ženske tašne i bavi se fotografijom. Već dugi niz godina također ističe i da je doktorant.

Vrijeme joj je da konačno doktorira.

Semir Efendić

Imenovanje Damira Hadžića na poziciju državnog ministra poslije dugogodišnjeg vođenja opštine Novi Grad otvorilo je prostor SDA-u da napokon preuzme najmnogoljudniju sarajevsku opštinu, što im je s mladim Efendićem i pošlo za rukom.
Semir Efendić nasl
Bahat, samouvjeren i sklon davanju neodmjerenih izjava, Efendić je od prvog dana na sebe navukao bijes mnogih, ali i simpatije tvrdokornih SDA-ovaca koji u njegovom „narodskom“ ponašanju i govoru prepoznaju istinskog mladog lidera. Kao načelnik posebno insistira na razvoju biznisa i privlačenju stranih investicija sa islamski mirisom u svoju opštinu.

Mladi lav po mjeri zelene BiH.

Damir Mašić

Agilnog SDP-ovca javnost u BiH prvobitno je mogla upoznati kao voditelja zabavnih televizijskih emisija. No, kao i mnoge njegove kolege, ubrzo je shvatio da je u našoj zemlji politika daleko sigurnije i unosnije zanimanje, pa je voditeljsku stolicu žustro zamijenio onom skupštinskom.

Nakon dugogodišnjeg boravka u opoziciji, kao glasnogovornik partije i jedan od najaktivnijih zastupnika SDP-a u Federalnoj skupštini, Mašić je 2011. godine nagrađen funkcijom ministra obrazovanja i nauke u Vladi Federacije BiH. Zahvaljući radu u medijima, zna kako treba sa novinarima, što ga u tome čini izuzetkom među mladim lavovima SDP-a.

Saša Magazinović

Još jedan od udarnih mladih kadrova SDP-a. Njegova politička karijera, a drugu nikad nije ni imao, počela je s pozicijom vijećnika u Opštinskom vijeću Ilidža. Nakon toga se hijerarhijski penjao na političkoj ljestvici: 2006. je izabran za poslanika u Skupštini Kantona Sarajevo, a istovremeno je bio i delegat u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, što je bilo njegovo prvo zaposlenje.

Osvojio je mandat u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH 2010.

Diplomirao je na Mašinskom fakultetu u Sarajevu u 33 godini! I to je manje-više sve što se može reći o Magazinoviću.

Da li se na njega odnosila ona Lagumdžijina izjava da se neki od kadrova u SDP-u mogu pohvaliti samo JMBG-om u svojoj biografiji?!

Igor Kamočaji

Još jedan iz plejade mladih udarničkih SDP-ovih kadrova kojima karijera i svi životni uspjesi počinju i završavaju s partijskom knjižicom. Njegovo političko uspinjanje također je krenulo od pozicije vijećnika. Pored toga, redovno je kandidiran od svoje partije za najviše zakonodavne institucije u državi, što nije nailazilo na pretjeranu podršku glasača na izborima.

Partijski drugovi, pak, za njega tvrde je dobar radnik i aktivista na terenu, navodno je nekim izborima idući od vrata do vrata donio dovoljan broj glasova za pobjedu u KS. Određene simpatije javnosti dobio je zahvaljući svom kratkotrajnom angažmanu kao direktor Zavoda za zapošljavanje KS.

Vođa pobune mladih kadrova SDP-a uoči Trećeg vanrednog kongresa.

Senad Šepić

Jedan od najperspektivnijih političara u BiH i potpredsjednik SDA. Poslanik najprije u federalnom, a zatim i u državnom parlamentu. Kao i ostalim mladim kolegama, rad u privatnom sektoru mu je nepoznanica.

Ipak, da nije još jedan u moru političara koji za slijepu poslušnost i odanost stranačkom rukovodstvu dobijaju sigurnu platu i udobnost poslaničkih klupa koje ne zahtijevaju mnogo rada, s čime završava njihov politički angažman, Šepić je pokazao pokretanjem hvale vrijednog projekta - Političke akademije SDA, a također je i ključna figura u uspostavljanju veza njegove stranke s konzervativnim i narodnjačkim partijama iz čitavog svijeta.

Danas je, gledano političkim očima, on najuticajniji Krajišnik u Sarajevu.

Jasenko Selimović

Još jedan tipični primjerak mlade SDP-ove nade. Nametljiv, agresivan, oštar, uvijek na prvim linijama u odbrani partije. Poput svojih mladih kolega, jedini životni uspjesi koje je ikad ostvario vezani su isključivo uz partijski rad.

Aktivan je član Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine i šef kabineta predsjednika SDP BiH. U mandatnom periodu 2010. - 2014. obnašao je funkciju šefa poslaničkog kluba SDP-a u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH, a prethodno je bio savjetnik predsjedavajućeg Općinskog vijeća u Općini Centar. Tek nakon što je izabran u prošli saziv federalnog parlamenta uspio je diplomirati na Veterinarskom fakultetu, na kojem je studirao nekih osam godina, razumije se zbog „brojnih“ partijskih obaveza. 

Zbog nebrige o „procedurama“ napravio je neviđenu štetu partiji koja mu je sve dala.

Dosad je virio iza leđa Zlatka Lagumdžije, kome li će ubuduće - brzo će se vidjeti.

Damir Hadžić

Danas jedan od vodećih političara SDP-a također s ponosom može ustvrditi da mimo političkih funkcija nema dana radnog staža u životu. Kao primjer mladog, drčnog i bahatog političara, bezgranično odanog partiji, dakle tipičnog SDP-ovca, politički uspjeh mu je bio zagarantovan.

Hadžić se prvi put zaposlio kada je 1998. izabran za zastupnika u Skupštini Kantona Sarajevo, a već sa 24 godine je izabran za načelnika sarajevske Opštine Novi Grad, 2000. godine. Na njenom će čelu ostati sve do 2012., kada je postavljen za ministra komunikacija i prometa u Vijeću ministara BiH.

Na izborima za načelnika redovno je pobjeđivao i uživao relativnu podršku većine građana opštine, a i po mnogima je ostao upamćen kao jedan od najproduktivnijih načelnika koji je preporodio Novi Grad. No imidž će mu se naglo promijeniti ulaskom u državnu vlast.

U međuvremenu je javnosti postao poznat i po nekoliko kriminalnih afera s kojim se dovodio u vezu, kafanskim sukobima i brojnim nekretninama koje je u proteklom periodu stekao. Čuven je po izjavi da mu je partija važnija od države. Ipak, čast mu je donekle spasila titula najboljeg ministra u proteklom sazivu Vijeća ministara BiH.

Trenutno je, nakon poraza na izborima i pada Zlatka Lagumdžije, politička ličnost čija je buduća karijera najveća nepoznanica za javnost u BiH. 

Dennis Gratz

Mladi predsjednik Naše stranke bh. javnosti postao je poznat kad je postavljen za predsjednika stranke!

Tinejdžerske dane proveo je u Njemačkoj, a u međuvremenu je uspio i steći titulu doktora. Mimo stranačkih aktivnosti, nije obnašao političke funkcije, bilo izvršnoj bilo u zakonodavnoj vlasti, a pored akademskog života uglavnom je bio aktivan u nevladinom sektoru. Svoje izvorno ime i prezime Muhamed Gracić odlučio je zamijeniti univerzalnijim i manje orijentalnim Dennis Gratz.

U javnosti se pokušava istaknuti kao nepokolebljivi borac za građansku državu i socijalnu pravdu, no iako obnaša funkciju njenog predsjednika, većina ljudi Našu stranku daleko više prepoznaje po Peđi Kojoviću ili Sabini Ćudić.


Hamdija Lipovača

Još jedan mladi kadar SDP-a. Ovaj ljuti Krajišnik u svojim političkim počecima je mnogima odavao utisak nove mlade nade koja u bh. politički život unosi novu energiju i pozitivne vrijednosti.

Ambiciozan, samouvjeren i pomalo megalomanski nastrojen, Lipovača je, pozivajući na porodičnu povezanost s Pozdercima, pokušavao sebe ustoličiti i kao novog neformalnog vladara Krajine, a otvoreno je pretendovao i na čelnu poziciju u SDP-u.

Ipak, nakon imenovanja za premijera Unsko-Sanskog kantona, mnogi građani ostali su razočarani Lipovačinim rezultatima, te je njegova popularnost počela naglo opadati. Pored mjesta premijera, bio je i dugogodišnji načelnik Bihaća, a od 2000. do 2004. godine radio je i kao viši asistent na Pravnom fakultetu u Bihaću. 

Možda bi nakon propasti na izborima za Glavni odbor na nedavnom Vanrednom kongresu SDP-a, definitivno i najbolje bilo da se posveti univerzitetskom poslu i dodatnom obrazovanju.

Kaplan Salmir

Jedan od vodećih kadrova SDA iz Hercegovine. Pripadao je kadrovima koji su bili odani Sulejmanu Tihiću, što ga je bilo dovelo u svojevrsnu nemilost kod Bakira Izetbegovića.
salmir-kaplan

Bio je najmlađi portparol za medije najveće politčke partije u BiH. Kao priznanje za uspješno obavljen posao nagrađen je funkcijom ministra za kulturu i sport u Vladi Federacije BiH. Po mnogima, osim po „Avazu“, taj posao obavljao je dosta uspješno.

Na posljednjim izborima je ostvario dobar rezultat ušavši u Parlament FBiH kao poslanik. Vrlo je izgledno da dobije još jedan mandat kao ministar za kulturu i sport u Vladi FBiH.