Kome pripadaju Bošnjaci - bosanskoj majci Katarini ili turskom babi el-Fatihu?

Uporedo s borbom za nezavisnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu, među dobrim dijelom bošnjačkog naroda došlo je snažnog sentimenta prema srednjovjekovnoj bosanskoj kraljevini, u kojoj se tražila inspiracija kao jedinoj prethodnoj epohi u kojoj je Bosna bila „nezavisna država“. Tako smo pored odabira zastave s ljiljanima prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kontromanića za službenu zastavu Republike BiH, dobili i čitavu poplavu ulica, uokvirenih slika, vojnih brigada, mitova, romantičnih priča i zakletvi posvećenih „našim“ srednjovjekovnim vladarima i davnoj državi. Isti trend nastavljen je do danas, a sve to kod mnogih je u konačnici odvelo i do potpunog prezira prema osmanskoj vladavini u našoj zemlji i tekovinama koje je nosila za sobom. Logično, s obzirom da je upravo Osmansko carstvo bosansku državu dokinulo silom mača i na krvi, te da je njegov dolazak označio kraj naše ponosne srednjovjekovne države. 

Primjenjen na dnevno-političke sukobe, frustracije i ciljeve, ovaj prezir  često se zna  demonstrirati krilaticama tipa „ne možeš biti pravi bosanski patriota, a veličati Osmansko carstvo“ ili konkretizovano u žive simbole obje države „ne možeš istovremeno slaviti i kraljicu Katarinu i Mehmeda el-Fatiha“. No, pravo pitanje je – možemo li zaista?

 Stoga su pokušaji potpunog odricanja od osmanskog naslijeđa u korist slavljenja srednjovjekovne državnosti, zapravo ništa drugo nego pokušaji odricanja od samih sebe

Svaka  evropska nacija građena je na ovakvim i sličnim romantizacijama i simplifikacijama vlastite prošlosti, gdje su se kroz mitologiju, traženje simbola za kolektivnu identifikaciju i prekrajanja historjske istine tražili davni temelji za uspostavljanje socijalne kohezije i stvaranje modernih nacija. Kod Bošnjaka  je, pored činjenice da s projektom građenja nacije zaostaju nekih stoljeće i po za ostalim evropskim narodima, problem traženja temelja nacionalnog identiteta u srednjovjekovlju i taj što ga tu praktično nema. U bošnjačkom narodu ne postoji kolektivno sjećanje na Srednji vijek, u njegovoj tradiciji, običajima i kulturi  vrlo je malo ili prije nimalo elemenata koji vuku korjene iz toga perioda. S druge strane, identitet današnjih Bošnjaka se najvećim dijelom formira unutar Osmanskog carstva koje im podaruje islamsku religiju, imena, kulturu, običaje, ishranu, uvodi ih u istočni civilizacijski krug, stvarajući tako specifičan evropski narod „bijelih muslimana“, kako bi na Zapadu to popularno rekli. Stoga su pokušaji potpunog odricanja od osmanskog naslijeđa u korist slavljenja srednjovjekovne državnosti, zapravo ništa drugo nego pokušaji odricanja od samih sebe, jedan bespotreban, štetan i potencijalno opasan  trend. Takva romantizacija i mitologizacija historije radi dobijanja temelja za stvaranje modernih nacija, drugim balkanskim narodima je tokom 19. stoljeća bila korisna. Bošnjacima je ona, zbog njihove kulturološke i religijske specifičnosti, potpuno suvišna, a danas u 21. stoljeću i prilično apsurdna.


 

Historijski nebitna Katarina Kosača i veliki vladar el-Fatih

Da, Bosna u Srednjem vijeku jeste bila država. Ali ono što se u Srednjem vijeku smatra državom potpuno je drugačiji, većini ljudi zapravo teško i pojmljiv koncept organizacije i uređenja koji s onim što mi danas podrazumijevamo pod državom ima vrlo malo dodirnih tačaka. Srednjovjekovna evropska država zapravo je privatna država, uglavnom pod vrhovnim suverenitetom Vatikana ili neke vladarske evropske porodice, sastavljena od još desetina i stotina mikro država koje imaju svoje lokalne vladare, nadređene i podređene jedne drugima, u zavisnosti od titule koju nose u vrlo strogoj hijerarhiji od kralja naniže. Prava, pravila i zakoni u takvom društvu ne postoje, odnosno oni se većinom provode po slobodnoj volji vladara, redom porodično povezanih širom Evrope. Također ne postoji nešto ni poput patriotizma ili nacionalnog ponosa kako ga razumijevamo u današnjem smislu, jer se u takvom društveno-političkom sistemu to ni ne može razviti. Vladari sa svojim plaćeničkim vojskama konstantno međusobno ratuju, preotimaju jedni drugima teritorije, kupuju ih, dodjeljuju... Mnogi prosječan stanovnik, koji je uglavnom nepismeni zemljoradnik koji rijetko napušta rodno selo, često mijenja gospodara kojem plaća porez, često zna  promijeniti i državu u kojoj živi, a često čak i ne zna ko mu je vrhovni vladar i u kojoj se on to tačno državi nalazi. Njegov odnos i privrženost prema nekom vladaru ili državi uglavnom zavise od toga koliko je podnošljiva represija koja se nad njim provodi, izražena prvenstveno u visini poreza koji plaća.

U mitskom liku kraljice Katarine pokušava se sažeti sva tragedija Bosne i simbol ukidanja državnosti od stranog osvajača, no on sa stvarnom historijskom personom i političkim kontekstom u kojem ona vlada ima malo veze

A sada kroz već spomenuti primjer o „posljednjoj bosanskoj kraljici“  Katarini Kosači i Mehmedu el-Fatihu, ličnostima koje predstavljaju simbol prekretnice iz jedne bosanske epohe u drugu, pogledajmo kakva je bila ta srednjovjekovna država Bosna i šta se njenim raspadom izgubilo. 

Kraljica Katarina je jedan romantičarski devetnaestovjekovni mit stvoren u periodu nacionalnih preporoda, i to ne od strane samih Bošnjaka. U tom mitskom liku „posljednje bosanske kraljice“ (koja čak ni to nije bila, nego pretposljednja) pokušava se sažeti sva tragedija Bosne i simbol gubitka države od stranog osvajača, no on sa stvarnom historijskom personom i političkim kontekstom u kojem ona vlada ima malo veze.

 Stvarna Katarina Kosač je u širem kontekstu gledano historijski irelevantna, beznačajna ličnost, osoba čija je najveća zasluga u životu bila to što joj je majku oplodio spermatozoid velikaša Stjepana Vukčića Kosače, pa je kao politički trofej radi zakopavanja ratnih sjekira predao bosanskom kraljuStjepanu Tomašu – hronično nesposobnom vladaru koji je po nalogu Vatikana pokrenuo kampanju istrebljivanja pripadnika Crkve bosanske. On vlada državom koja je na unutrašnjem planu jedna nestabilna i nefunkcionalna organizacija, u kojoj uspijeva održati kontrolu tek nad manjim dijelom zemlje i gdje mu se moćni domaći feudalci, od kojih su pojedini u otvorenom savezu s Osmanlijama, otvoreno suprotstavljaju i pokušavaju ga svrgnuti. Dakle, vlast Katarine i njenog supruga ogleda se u pokolju nad vlastitim stanovnicima zbog „neprikladnog“ načina tumačenja kršćanske vjere, krajnje lošoj organizaciji vlasti, nestabilnosti zemlje i mnogobrojnim sukobima.

 Kralj Stjepan Tomaš iznenada umire 1461. godine, a stečaj države dolazi dvije godine kasnije pod vodstvom njegovog sina Stjepana Tomaševića. 

Bosnu zauzima Mehmed II zvani el-Fatih,  jedan od najvećih osmanskih sultana i općenito jedan od najvećih vladara ikad, poliglota, pjesnik, čovjek koji je osvojio Konstantinopolj, pokorio Bizantijsko carstvo, Trapezuntsko carstvo, Moreju, Transilvaniju i Anadoliju, čovjek za čije su vladavine matematika, astronomija i muslimanska teologija  dostigle najviši stepen razvijenosti među Osmanlijama. Bio je, dakako, i surov, no u okolnostima Srednjeg vijeka u kojem je živio, surovost je bila u opisu posla većine vladara. O tome ko je historijski veća i značajnija ličnost, Katarina Kosača ili Mehmed el-Fatih, zdrav razum nema dileme. 

Dolazak Osmanskog carstva, kao u tom trenutku najnaprednije i najorganizovanije države na svijetu, sa superiornim društveno-političkim sistemom u poređenju s ostalim evropskim monarhijama, zaostaloj Bosni je nakon desetljeća unutrašnjih sukoba i potresa, u tadašnjim petnaestostoljetnim okolnostima donio stabilnost, organizaciju, vjersku toleranciju, mir, kulturu i napredak. O napretku koji od toga trenutka počinje dovoljno svjedoči činjenica da je tokom 17. stoljeća, Sarajevo, grad osnovan nakon dolaska Osmanlija, brojao impozantnih 80.000 stanovnika, te poslije Istanbula bio drugi najveći i najznačajniji grad Osmanskog carstva na Balkanu! Pametnom politikom omogućavanja da zadrže svoje posjede pod uslovom da promijene vjeru, Osmanlije su bosanske velikaše pridobili na svoju stranu, a ništa manje pametna nije bila ni poreska politika kojom su stekli privrženost mnogih kmetova. Tako se Bosna postepeno integriše i postaje sastavni i funkcionalni dio Osmanskog carstva. Drugim riječima, Bosna je Osmansko carstvo, nikakva okupirana ponosna srednjovjekovna država koju domaće stanovništvo namjerava osloboditi, samo da dočeka pravu priliku, kako se to danas često voli tumačiti. 

Dolazak Osmanskog carstva, kao u tom trenutku najnaprednije i najorganizovanije države na svijetu, sa superiornim društveno-političkim sistemom u poređenju s ostalim evropskim monarhijama, zaostaloj Bosni je nakon desetljeća unutrašnjih sukoba i potresa, u tadašnjim petnaestostoljetnim okolnostima donio stabilnost, organizaciju, vjersku toleranciju, mir, kulturu i napredak

Već od početka 18. stoljeća kreće postepeni sunovrat Osmanskog carstva i debelo zaostajanje za napretkom i modernizacijom koja se dešava u zapadnom dijelu Evrope, zbog čega će i BiH u konačnici u gotovo svakom pogledu zaostajati za evropskim civilizacijskim krugom, kojem je ponovo priključena krajem 19. stoljeća, no to je sad već neka druga tema. 


 

Jednom nogom u cipeli Katarine, drugom u cipeli el-Fatiha
 

Vratimo se na pitanje iz uvoda – u kojoj epohi svoje historije Bošnjaci danas trebaju tražiti inspiraciju i temelj za gradnju nacije i borbe za državu BiH, tj. kome se trebaju okrenuti – kraljici Katarini ili Fatihu? Prije svega, recimo da je ovo pitanje besmisleno. Divno je što je Bosna u Srednjem vijeku bila država i što se može pozvati na tako dugu historiju državnosti, no čak i da nije bila, to ni najmanje ne bi dovodilo u pitanje njenu današnju državnost i pravo da egzistira. Kao što je do zla boga besmislena, apsurdna i štetna turkofilija iskazivana kroz glorifikovanje Osmanskog carstva i njegove vladavine na ovom prosotru, ništa pozitivnije od toga nije ni idealiziranje bosanskog srednjovjeknovlja, jer ono stvarno je tmurno, nasilno, netolerantno, čak i za srednjovjekovne standarde potpuno zaostalo. A pogotovo je besmisleno  od  naroda na koji se konstantno baca historijska stigma zbog „otpadništva“ od vjere, koji je identitetski razapet između istoka i zapada, Evrope i Azije, islamski na kršćanskom kontinentu, tražiti da se odriče osmanske epohe koja ga je dominantno oblikovala i stavljati ga pred nebuloznu dilemu „srednjovjekovna ili osmanska Bosna“, kao da se radi o navijanju za fudbalski tim.

Jedini razuman i racionalan stav prema svemu je da se i jedna i druga historijska epoha posmatraju kao cjelina koja nas je oblikovala i koja je neizostavni dio našeg naslijeđa
 

 Jedini razuman i racionalan stav prema svemu je da se i jedna i druga historijska epoha posmatraju kao cjelina koja nas je oblikovala i koja je neizostavni dio našeg naslijeđa, trevzeno, objektivno, sa svim svojim pozitivnim i negativnim karakteristikama, oslobođeno od blesavog romantizma ili projekcije naših današnjih političkih ideologija i nacionalnih ciljeva na događaje od prije nekoliko stotina godina koji s njima nikakve veze nemaju, a koji će nam još manje dati odgovor na pitanje kako u 21. stoljeću sebi stvoriti funkcionalnu i stabilnu državu. 

 No dobro, na ovo biste mogli reći da većina ljudi nije u stanju odnositi tako hladnokrvno i racionalno prema svojoj prošlosti i da su određeni simboli s kojima će se identifikovati i snažiti kolektiv ipak neophodni za kohezivnu zajednicu. Ako je tako, onda je jedini pravi odgovor na postavljanje dileme koga treba slijediti – Katarinu Kosaču ili Mehmed el-Fatiha – oboje! Kako? Fino! Jednom nogom u cipeli Katarine Kosače, drugom u cipeli el-Fatiha... Ili Mehmed paše Sokolovića, Gazi Husrev-bega, Isa-beg Isakovića... Sve je to Bosna. U suprotnom vam, ako već u davnoj prošlosti tragate za identitetom, identitet nije potpun!

Kad bi Bosna bila Švicarska: Zašto su oni bogati, a mi bijedni?!

U Švicarskoj, zemlji površinom manjoj od Bosne i Hercegovine i sa samo nešto više od osam miliona stanovnika,  u 2015. je registrovano/osnovano 43.051 novih firmi. Ova cifra vam zvuči nevjerovatno? Ne i Švicarcima. Oni su zapravo zbog ove brojke zabrinuti, jer je, kako švicarska štampa upozorava, to za 1.3 posto manje nego 2014. kada je osnovano novih 43.638 firmi.

Ako želite znati kako funkcioniše istinski kapitalizam, pogledajte Švicarsku. Švicarska je stabilna, prosperitetna i tehnološki visokorazvijena zemlja koja uživa u enormnom bogatstvu, i prema mnogim mjerenjima rangirana je kao najbogatija država po glavi stanovnika u svijetu. Švicarska je zemlja s jednim najviših primanja u Evropi, koja u prosjeku mjesečno iznose 4.089 eura neto; iako po površini i broju stanovnika iznimno mala, devetnaesta je ekonomija u svijetu prema nominalnom BDP-u te dvadeseti najveći izvoznik. I pored visoke stope rasta stanovništva, koja se prije svega može zahvaliti imigraciji, nezaposlenost u Švicarskoj iznosi svega 3,2%. Prema indeksu konkuretnosti Švicarska je prva država u svijetu, po inovativnosti je prva država u Evropi, a prema indeksu ekonomskih sloboda je također vodeća zemlja starog kontinenta.

U svijetu vjerovatno nema sistema koji bolje pogoduje ekonomskom razvoju i blagostanju nego što je švicarski. Pa šta je tajna švicarskog uspjeha i šta to njihova država radi bolje od drugih što joj omogućava da se u njoj godišnje registruje preko 43.000 novih firmi? Zapravo, ne mnogo, i u tome i jeste poenta.

Švicarska je zemlja s najvišim primanjima u Evropi, koja u prosjeku mjesečno iznose 4.089 eura neto; iako po površini i broju stanovnika iznimno mala, devetnaesta je ekonomija u svijetu prema nominalnom BDP-u te dvadeseti najveći izvoznik

Švicarska ekonomija nije upravljana od strane političkih sveznalica i birokratskih moćnika, nego od njenih vrijednih i poduzetnih građana, po sistemu „odozdo prema gore“. U takvom poretku stvari država je regulatornog karaktera kada je riječ o ekonomiji, odnosno njena se uloga uglavnom svodi na postavljanje pravila igre po kojima će se odvijati tržišna utakmica između slobodnih građana. Ekonomija je krajnje liberalna, regulacije jednostavne i jasne, a porezi među najnižim u Evropi, zbog čega se Švicarska često smatra poreznim rajem.    
Švicarska je također i maksimalno decentralizovana država u kojoj se velika većina ovlasti nalazi pod ingerencijom kantona, te ne samo da na švicarskom tržištu vlada bespoštedna borba i konkurencija na dobrobit potrošača nego se i kantoni kao neka vrsta mikro-država međusobno takmiče koji će od njih omogućiti što bolje uslove za privlačenje investicija i razvoj poduzetništva.

Naravno, ovakav sistem sam po sebi ne bi bio koristan, zapravo ne bi ni postojao, da nije one najvrjednije stvari koja prethodi svemu ovome - švicarskog mentaliteta.

Švicarci, pored činjenice da su vrijedan, poduzetan i inovativan narod, također su, za razliku od mnogih drugih naroda sa sličnim karakteristikama koji su u prošlosti ipak birali politike koje su ih odvele u sunovrat, savršeno svjesni koje su to vrijednosti koje im donose blagostanje. Već duži niz godina zemljom vlada koalicija narodnjaka i liberala, obje slobodnotržišno orijentisane stranke.  Švicarci su protivnici politika masovne redistribucije bogatstva  i kažnjavanja svojih najuspješnijih sugrađana, što su dosljedno pokazivali na referendumima ogromnom većinom odbacujući prijedloge uvođenja različitih socijalističkih zakona – od postavljanja granice između najnižih i najviših mogućih primanja, uvođenja temeljnog dohotka pa do čak produžavanja godišnjeg odmora.

U zemlji u kojoj je 550.000 (zvanično) nezaposlenih, 100.000 radnih mjesta ne smije da zvuči kao pompezno i nerealno varanje političara radi prikupljanja jeftinih političkih poena i glasova

U Švicarskoj, državi površinom manjoj od naše zemlje, sa samo dva puta više stanovnika, javnost izražava zabrinutost što je je u 2015. registrovano „samo“ 43.000 novih firmi. S druge strane u BiH, samo predizborno obećanje Bakira Izetbegovića da će se u četiri, osam ili deset godina (i on se sam potpuno pogubio u svojim predviđanjima) otvoriti 100.000 novih radnih mjesta, ne da nije zvučalo uvjerljivo, nego je postalo predmetom masovnog ismijavanja.

No, u zemlji u kojoj je 550.000 (zvanično) nezaposlenih, 100.000 radnih mjesta ne smije da zvuči kao pompezno i nerealno varanje političara radi prikupljanja jeftinih političkih poena i glasova. Ono MORA da bude nešto što će društvo ostvariti ako želi ikada da se izdigne iz aktuelnog stanja bijede i beznađa, i za šta svako pojedinačno mora uložiti napor.

I tu opet dolazimo do problema mentaliteta. Za razliku od Švicaraca, Bosanci i Hercegovci imaju historiju, kulturu i tradiciju drugačijih pogleda na svijet oblikovanim u drugačijim sistemima. U BiH zapravo rijetko ko i razmišlja o ekonomiji, a i kada razmišlja, sasvim prosječan čovjek sigurno ne misli da ekonomija treba funkcionisati po sistemu „odozdo prema gore“ i da napredak i prosperitet mogu doći od njega, od „malih običnih“ ljudi koji će početi osnivati firme i stvarati nešto malo, prosječno i veliko.

On, sjedi, šuti, pati, prepušta se konformizmu bijede i čeka „država duradi“ nešto za njega, jer je u startu odlučio radije biti siromašan i bijedan s alibijem vanjskih okolnosti i faktora na koje ne može utjecati, nego pokušati mijenjati sebe. On nije tu gdje jeste zato što se nije trudio, radio ili pokušao ikad išta više učiniti od svog života, nego jer mora tu biti, pošto mu političari, država, sistem, kapitalisti i globalni poredak ne dozvoljavaju da napreduje. No ne zaboravimo jednu stvar – sistem je samo preslika stanja svijesti koja vlada u jednom narodu.

Bosanac, vječno nespreman preuzeti odgovornost za svoj život, smatra pak da njegova kompletna sudbina zavisi i leži u rukama države od koje zahtijeva da mu rješava sve njegove probleme od kolijevke do groba

Za razliku od Švicarca koji od države uglavnom želi da mu štiti njegovu sigurnost i slobodu te ga ostavi na miru da radi svoj posao, Bosanac, vječno nespreman preuzeti odgovornost za svoj život, smatra pak da njegova kompletna sudbina zavisi i leži u rukama države od koje zahtijeva da mu rješava sve njegove probleme od kolijevke do groba. A kako su političari samo ljudi koji dolazi iz takvog mentaliteta i takvog naroda od kojeg su birani, naroda lijenog, jalnog, ne pretjerano obrazovanog, sklonog korupciji, sitnim i krupnim lopovlucima i životu na tuđi račun, i država je pak samo preslika stanja svijesti koje vlada u društvu.

U takvom sistemu i one rijetke entuzijaziste koji i pokušaju napraviti nešto uglavnom će brzo uništiti samovolja državnih službenika, visoki nameti, besmisleni zakoni i troma administracija.  Tek nekolicina gradića čiji stanovnici su se mimo politike i države odlučili okrenuti poduzetništvu i za bh. prilike su ostvarili zavidne rezultate, izuzetak su koji potvrđuje ovo pravilo.

Takvo stanje svijesti dovelo je do toga da je BiH sve ove godine zapravo ne funkcioniše kao društvo stvaranja, nego već stoljećima društvo redistribucije, u kojem vremenom ima sve manje toga za redistriubirati. Za razliku od Švicaraca koji godišnje osnivaju preko 43.000 firmi, većina bh. stanovnika nije usmjerena ka inovacijama, stvaranju novih vrijednosti, samostalnom privređivanju, nego izvlačenju sredstava iz kompleksne redistributivne države mreže, pa u društvu traje kontinuirana bespoštedna borba svih slojeva društva jednih protiv drugih da se iz budžeta iskamči što je moguće više love za sebe. Tako se ključni prijepori i antagonizmi u bh. društvu ne odvijaju između konkurentskih kompanija, inovatora i profesionalaca na tržištu, nego između onih koji međusobno konkurišu za dobijanje budžetskog novca.

Većina bh. stanovnika nije usmjerena ka inovacijama, stvaranju novih vrijednosti, samostalnom privređivanju, nego izvlačenju sredstava iz kompleksne redistributivne države mreže, pa u društvu traje kontinuirana bespoštedna borba svih slojeva društva jednih protiv drugih da se iz budžeta iskamči što je moguće više love za sebe

U takvom društvu političari vam obećavaju radna mjesta bez iznošenja plana kako do njih da dođu, strategije ekonomista svode se na megalomanske državne projekte koje liče na sovjetske petoljetke, a rješenje za unapređenje svih oblasti društva od malog biznisa, preko kulture do sporta pronalazi se u krilatici „država mora više uložiti...“.  Sve osim onoga što je zemljama poput Švicarske donijelo blagostanje i prosperitet – maksimalnog pojednostavljivanja uslova za biznis, niskih poreza i motivisanja građana da se oslone na vlastite sposobnosti i omogućavanja da sami budu ti koji će kreirati 100.000 radnih mjesta, a da politika radi što joj primarni posao – postavlja pravila igre.

Problem je što to podrazumijeva ono od čega svi u BiH bježe kao stranački aktivisti od rada u privatnom sektoru – ličnu odgovornost. Za takvo nešto čini se da će nam biti potrebna potpuna smjena generacija. I radikalno drugačiji odgoj mlađih naraštaja. Dakako.

Zašto Sarajevo ne treba biti glavni grad Federacije BiH?!

Objavljeno na Depo.ba

Posljednjih dana ponovo je aktualizirana stara ideja o premještanju glavnog grada Federacije BiH iz Sarajeva u Mostar. Ono što je zanimljivo je da pored HDZ-a, koji bi to rješenje svakako prigrlio, podrška ideji o promjeni glavnog grada većeg entiteta, iako još uvijek stidljivo, stiže i iz SDA, što nam govori da bi, u slučaju postizanja dogovora između ove dvije stranke, Federacija u bliskoj budućnosti zaista i mogla promijeniti svoju prijestolnicu.

Bez obzira kakvi sve politički motivi stoje iza podrške ovoj ideji od dvije vladajuće nacionalne stranke, postoje racionalni razlozi zbog kojih bi za Federaciju i Bosnu i Hercegovinu u cjelini bilo dobro kada bi Mostar postao glavni grad jednog entiteta.

RAZLOG BR. 1: Sarajevo danas, nažalost, više nije multietnički grad. Mostar s druge strane, iako je u društvenom pogledu izrazito podijeljen, to jeste, i s te strane vjerodostojnije od Sarajeva odražava etničku strukturu stanovništva u Federaciji. Pored toga, Mostar se od većine bh. Hrvata, ma koliko to možda i nekorektno bilo prema bošnjačkoj populaciji koja u velikom procentu živi u tom gradu, doživljava kao hrvatska neformalna prijestolnica u BiH.

Od strane Hrvata bi ovaj potez izvjesno bio shvaćen kao čin dobre volje i doprinio bi smanjivanju nacionalnih tenzija i separatističkih težnji koje su u međuvremenu nabujale

S druge strane, već duži niz godina mnogi bh. Hrvati osjećaju krajnji animozitet prema Sarajevu i politici koja iz njega dolazi. Smatraju kako su im politička prava da sami odlučuju o svojoj sudbini uskraćena te da su prepušteni na milost i nemilost volji bošnjačke većine koja njihov politički život i budućnost kroji iz centra. Dužina forme komentara ne dozvoljava da se duboko zađe u analizu razloga i opravdanosti ovog stava, no posmatrajmo stvar konzekvencionalistički - od premještanja glavnog grada Federacije Bošnjaci u političkom smislu, s obzirom na sve poluge vlasti koje su im na raspolaganju, zasigurno ne bi pretrpjeli štetu, naprotiv. No, od strane Hrvata bi ovaj potez izvjesno bio shvaćen kao čin dobre volje i doprinio bi smanjivanju nacionalnih tenzija i separatističkih težnji koje su u međuvremenu nabujale.

Napravimo sad malo poređenje s bivšom Jugoslavijom. Tokom Drugog svjetskog rata, jedna od ideja koje su cirkulisale unutar Komunističke partije bila je da se prijestolnica nove jugoslovenske države smjesti u Sarajevo, kao gradu s centralnim geografskim položajem koji i na najbolji način odražava multietnički karakter zemlje. Međutim, s obzirom da Sarajevo nije imalo ni približno dobru infrastrukturu kao Beograd, koja je predano razvijana u Kraljevini Jugoslaviji, iz praktičnih razloga odlučeno je da glavni grad ostane isti. Iz današnje perspektive, to je možda bila i kobna greška.

Glavni gradovi vjerovatno su i ključni simbol svakog političkog entiteta. Beograd, osim što je bio glavni grad Jugoslavije, bio je ujedno i glavni grad SR Srbije i sa dominatnom srpskom većinom nesumnjivo i prijestolnica srpskog naroda.

Samim tim i Dodikovi argumenti o BiH kao "državnoj zajednici", odnosno konfederaciji dvije de facto države prisajedinjene u Daytonu, bili bi na daleko klimavijim nogama

Prilična institucionalna moć se bila skoncentrisala u tom Beogradu. Sve što je u konačnici bilo potrebno za raspad Jugoslavije jeste da u takvom gradu dođe do erupcije većinskog nacionalizma, da vladar u njemu postane jedanSlobodan Milošević i da za provođenje svoje hegemonističke politike na raspolaganje dobije gotovo sve njegove poluge vlasti koje su uveliko nadilazile republički nivo. S takvom prijestolnicom, koju više zasigurno nisu mogli doživljavati kao svoju u okviru zajedničke države, prirodna i opravdana reakcija ostalih naroda bio je – separatizam (svaka sličnost sa dešavanjima u BiH u posljednjih desetak godina je namjerna). Ostatak priče je poznat.

RAZLOG BR. 2:  Premještanjem glavnog grada Federacije u Mostar i dodatnom decentralizacijiom, Sarajevo, koje je i pored svega svakako neprikosnoveni društveni, ekonomski i kulturni centar ove zemlje, ostalo bi "samo" glavni grad države, čime bi se i simbolično i praktično dala veća važnost državnom nivou vlasti te Bosni i Hercegovini kao državi. Samim tim i Dodikovi argumenti o BiH kao "državnoj zajednici", odnosno konfederaciji dvije de facto države prisajedinjene u Daytonu, bili bi na daleko klimavijim nogama (jer čega je onda Sarajevo glavni grad?!?).

Pametnom decentralizacijom, odnosno davanjem i drugim centrima u BiH na političkom značaju raspodjelom moći, ne bi došlo do slabljenja države, naprotiv – ljudima bi se omogućio direktniji kontakt s državom i njenim institucijama, mogućnost većeg utjecaja i kao rezultat toga stvaranje osjećaja veće privrženosti prema njima. Pojedinačnom građaninu je taj osjećaj mnogo teže razviti kada je „država“ smještena u udaljenoj prijestolnici koja odlučuje o njegovoj sudbini, a s kojom on de facto nema nikakav kontakt.

Oni koji iz drugih krajeva BiH dolaze u Sarajevo, danas to u prvom redu čine radi zapošljavanja u nekoj od mnogobrojnih državnih institucija, dok se zbog slijevanja budžetskih sredstava u njega u ljudima iz ostalih krajeva BiH godinama talože bijes i gorčina

Ovo posebno dolazi do izražaja kada  taj građanin živi u etnički, vjerski, društveno i historijski tako kompleksnoj zemlji kakva je BiH. Kantoni su prvobitno imali za cilj upravo ovakav rezultat da ostvare, ali su katastrofalno podbacili, jer su novac i ključne poluge vlasti ostale u rukama entitetskog nivoa.  

RAZLOG BR. 3: Za samo Sarajevo je krajnje nezdravo i štetno što se toliki broj institucija i državnih službenika smjestio u njega. To je grad i njegove građane zarobilo u kandže budžeta, u stanovništvu je proizvedena opšta pomama za radnim mjestima u administraciji i državnim firmama, svi segmenti društva gurnuti su u grčevitu borbu za dobijanje budžetskih sredstava do kojih je u Sarajevu najlakše doći, a sve to dalo je širom raširene ruke partiokratiji da pod svoju kontrolu stavi svaku poru tog grada, od ekonomije do kulturnog života. U takvom ambijentu i takvom sistemu treba tražiti i jedan od glavnih razloga zašto u Sarajevu poduzetnička incijativa i duh individualizma nikad nisu u većoj mjeri uzeli maha.

Stoga, oni koji iz drugih krajeva BiH dolaze u Sarajevo, danas to u prvom redu čine radi zapošljavanja u nekoj od mnogobrojnih državnih institucija, dok se zbog slijevanja budžetskih sredstava u njega u ljudima iz ostalih krajeva BiH (u ovom slučaju bez obzira na nacionalni predznak) godinama talože bijes i gorčina prema glavnom gradu koji se doživljava kao birokratski bastion koji parazitira na njihovom radu i muci, dok od njega ne dobijaju ništa zauzvrat.

I za njih i za Sarajlije bi bilo bolje kada bi Sarajevo postalo grad koji se manje oslanja na budžet i vlast.

Postoji logičan razlog zašto stavljamo francuske zastave, a nismo sirijske i palestinske

I prije nego što se utvrdila konačno brojka mučki ubijenih Parižana, stupci i ekrani balkanskih medija već su bili zatrpani komentarima i analizima popularnih intelektualaca, analitičara, mislilaca i novinara koji su, povezani dosljednom antizapadnjačkom niti, zajedničkim snagama nastojali relativizovati ovaj užasni zločin. Relativizovati, nego šta. Kojom drugom rječju označiti stravstveni angažman domaćih mislećih i kvazimislećih glava da se prije nego što su se leševi nevinih i ohladili, iza neiskrene osude zločina pod svaku cijenu doda ono ALI, nakon kojeg slijedi, pa zna se: jedva dočekana prilika da se iznose vlastiti antizapadni ideološki pogledi, frustracije i ospe paljba po francuskim intervencijama po svijetu, zapadnom imperijalizmu, rušenjima Gadafija, Sadama, pokušaju rušenja Asada, finansiranju terorista i višestoljetnom kolonijalizmu. A u tom sumanutom rezonu i francuski leševi koji su u petak još  bili živi ljudi koji su slušali muziku, šetali gradom i sjedili u kafićima, postaju tek razumljiva kolateralna žrtva uzrokovana zloćudnim politikama njihove vlastite zemlje.

Ipak, po bešćutnosti, zlonamjernosti i bezumlju ističu se one teze o sramotnom i licemjernom ponašanju svjetske, poglavito zapadne javnosti jer su joj neke žrtve vrijednije od drugih. Kako kažu, dok se s jedne strane šuti na palestinske, sirijske i afričke žrtve, s druge se suze roni i profilne slike boji za ubijenim Francuzima.

Možete li zamisliti situaciju da dođete na veliku dženazu ili sahranu nevino ubijenom čovjeku na kojoj prisustvuje nekoliko hiljada ljudi, a neko od prisutnih Vas optuži da ste licemjer jer ste odlučili doći baš na tu, a ne onu koja se održala prošle sedmice i na kojoj je bilo daleko manje ljudi?

No, zar  zagovornici takvih teza ne skaču upravo samim sebi u stomak činjenicom da umjesto iskazivanja poštovanja prema ubijenim Parižanima ili barem šutnje,  u startu imaju potrebu navoditi žrtve  iz drugih krajeva svijeta, čime pokazuju da su očigledno u prvom redu oni ti koji prave hijerarhiju u vrednovanju žrtava i određuju koje žrtve treba da dobiju više pažnje?

Dalje, nije li pravo svakog čovjeka da izrazi poštovanje onim ubijenim ili umrlim kojima želi, te nije li sam taj gest nešto humano i vrijedno priznanja? Ako zaista vrednujemo svaki život jednako, onda moramo vrednovati i iskazivanje poštovanja prema svakom nevino izgubljenom životu, ma koje rase, vjere, nacije, ili na kojem kraju svijeta on bio. Možete li zamisliti situaciju da dođete na veliku dženazu ili sahranu nevino ubijenom čovjeku na kojoj prisustvuje nekoliko hiljada ljudi, a neko od prisutnih Vas optuži da ste licemjer jer ste odlučili doći baš na tu, a ne onu koja se održala prošle sedmice i na kojoj je bilo daleko manje ljudi?

Naravno, ne treba bježati od činjenice da do francuskih žrtava svjetskoj javnosti jeste stalo daleko više nego što je u sličnim zločinima do sirijskih, turskih ili nigerijskih. No to je, ma koliko na prvu možda moglo i grubo zvučati, sasvim razumljivo i prirodno. Možemo se, naravno, složiti da svaki, dobro, skoro svaki, ljudski život vrijedi. Ali to je generalni sud,  a subjektivno sasvim sigurno ne vrednujemo sve živote jednako. Našu djecu volimo i žalimo više nego tuđu, čovjek iz zemlje u kojoj živimo uglavnom nam je bliži nego stranac, a žrtve iz našeg naroda nas bole daleko više nego što nas bole žrtve iz drugih naroda. 

Možemo se, naravno, složiti da svaki, dobro, skoro svaki, ljudski život vrijedi. Ali to je generalni sud,  a subjektivno sasvim sigurno ne vrednujemo sve živote jednako. Našu djecu volimo i žalimo više nego tuđu

Jednog Bošnjaka genocid u Srebrenici uvijek će više pogađati nego genocid u Ruandi, kao što će i Tutsa više boljeti genocid nad njegovim narodom u Ruandi nego onaj koji je bio u BiH. Do naših bližnjih nam je više stalo nego do drugih, i to je nešto što je podrazumijevajuće i većini ljudi sasvim prihvatljivo. 

I tu dolazimo do Pariza koji je jedan od najvažnijih gradova i ključnih simbola naše civilizacije. Bejrut, primjerice to, nažalost, nije. Gledamo francuske filmove, jedemo francuske kifle, pratimo francusku političku scenu, čitamo njihove medije, imam osjećaj da s Francuzima dijelimo zajedničke vrijednosti i način življenja. Za većinu afričkih, azijskih i bliskoistočnih društava pak taj osjećaj nemamo, i stoga će sasvim logično biti da će na ovoj našoj hemisferi, koja predvodi i cijeli svijet, pariške žrtve većinu ljudi zaboljeti i zainteresovati više nego iz nekih udaljenijih dijelova svijeta, a samim tim će im i svjetska javnost pokloniti veću pažnju.

I tu dolazimo do Pariza koji je jedan od najvažnijih gradova i ključnih simbola naše civilizacije. Bejrut, primjerice to, nažalost, nije

Hvale vrijedni su oni koji iskreno u jednakoj ili većoj mjeri žale i za sirijskim, turskim ili palestinskim nevinim žrtvama, te rade na tome da se osnaži svijest o njihovom stradanju i potakne veća empatija svijeta prema tim ljudima. No, oni koji na svaku zapadnu žrtvu reaguju tako što joj suprotstavljaju, recimo, one palestinske, pokazuju da im iskreno nije stalo ni do jednih ni drugih - tek do besramne zloupotrebe i jednih i drugih radi vođenja vlastitih provincijskih ideoloških ratova protiv Zapada.

Apokalipse neće biti: Živimo u najboljem svijetu koji je ikada postojao, no to nam ne žele reći

"Srećom, istinu je lako potvrditi: istinu da mi na Zapadu živimo u najboljem svijetu koji je ikada postojao. Ne možemo da dopustimo da se ta istina ne kaže. Mediji, koji su u pogledu ovoga najviše krivi, treba da se ubijede u to da su oni ti koji prouzrokuju najveću moguću štetu. Njih moramo prisiliti da učine svoj mali doprinos ka poboljšanju. Mediji moraju biti natjerani da uvide i kažu istinu, da shvate skrivenu opasnost koju sami predstavljaju, da razviju samokritički stav (kao što to čini svaka zdrava institucija), i da sebe poprave. To je sada njihov zadatak. Ali oni čine veliku štetu. I ako mediji ne budu sarađivali sa nama biće gotovo nemoguće da se ostane optimista".

Karl Popper

Objavio: Depo.ba
 

Prema podacima Svjetske banke, po prvi put u ljudskoj historiji broj ljudi koji živi u ekstremnom siromaštvu pao je na ispod 10%. Banka je koristila novu mjeru prihoda od 1,90 dolara dnevno za definisanje ekstremnog siromaštva, u odnosu na prošlo mjerenje kada je iznos bio 1,25 dolara. Predviđa se da će udio svjetske populacije u ovoj kategoriji pasti sa 12,8% u 2012. godini na 9,6% do kraja ove godine. Predsjednik svjetske banke Jim Yong Kim ovu vijest je nazvao "najboljom pričom u historiju svijeta". 

I vjerovatno je u pravu. Ono što većina ljudi potpuno zanemaruje kada se govori o siromaštvu jeste da ono nije trenutno stvoreno, nije od jučer, nije rezultat aktuelnih politika ili trenutnog ekonomskog sistema, ono je – kao što su to naučnici davno prepoznali – bilo norma za većinu običnih ljudi kroz cjelokupnu historiju čovječanstva. Tako se primjerice krajem 18. stoljeća, od 23 miliona stanovnika koliko je imala Francuska, njih 10 miliona oslanjalo na neku vrstu državne ili privatne pomoći kako bi preživjeli, dok je oko tri miliona ljudi živjelo od prosjaćenja. 

Ono što većina ljudi potpuno zanemaruje kada se govori o siromaštvu jeste da ono nije trenutno stvoreno, nije od jučer, nije rezultat aktuelnih politika ili trenutnog ekonomskog sistema, ono je – kao što su to naučnici davno prepoznali – bilo norma za većinu običnih ljudi kroz cjelokupnu historiju čovječanstva

Zahvaljujući industrijskoj revoluciji i razvoju trgovine, ekonomski rast na Zapadu doživio je historijski neviđene razmjere. Tokom 19. i 20. stoljeća prosječni realni dohodak u zapadnom svijetu povećao se petnaest puta. 

Ipak, ponor u standardu življenja koji nekada postojao između istoka i zapada polako se zatvara. Uspon nezapadnog svijeta, nedvojbeno, rezultat je ekonomskog rasta potaknutog napuštanjem centralnog planiranja i integracijom mnogih nezapadnih država u svjetsku ekonomiju. Npr., nakon ekonomske liberalizacije u Kini 1978. godine, realni dohodak u toj zemlji porastao je trinaest puta. 

Kako ovodišnji dobitnik Nobelove nagrade iz ekonomije i profesor Angus Deaton u svojoj knjizi „Veliki bijeg“ bilježi: „Brzi rast prosječnih primanja, naročito u Kini i Indiji, i naročito nakon 1975., učinio je mnogo da se smanji siromaštvo u svijetu. U Kini prije svih, ali i u Indiji, bijeg stotina miliona ljudi iz tradicionalnog i duboko ukorijenog siromaštva važi za jedan od najvećih bijegova od siromaštva ikad“.

Dakle, samo kada se pogleda napredak Kine ili Indije, zemalja koje čine oko trećinu svjetskog stanovništva, koji je ostvaren u proteklih nekoliko decenija, jasno se dolazi do zaključka da je svijet danas nemjerljivo prosperitetnije, razvijenije i bolje mjestu nego što je bio prije nekih tridesetak godina. No ne samo Indije i Kine. Pogledajte napredak koji su zemlje bivšeg istočnog bloka ostvarile nakon oslobađanja od sovjetske okupacije i prateće planske ekonomije, i koje su danas uspješne i stabilne članice Evropske unije!

Pogledajte napredak koji je ostvarila u našoj zemlji mnogima omiljena Turska! Ali pogledajte i razvijene zapadne zemlje, koje zadnjih nekoliko decenija imaju manje-više kontinuiran ekonomski rast, a kriza s kojom se suočavaju pojedine države EU, ipak je ograničena samo na te zemlje bez bitnijeg utjecaja na ukupno stanje svjetske ekonomije. 

Brzi rast prosječnih primanja, naročito u Kini i Indiji, i naročito nakon 1975., učinio je mnogo da se smanji siromaštvo u svijetu. U Kini prije svih, ali u Indiji, bijeg stotina miliona ljudi iz tradicionalnog i duboko ukorijenog siromaštva važi za jedan od najvećih bijegova od siromaštva ikad

Dakle, s punim pravom se može reći da, globalno gledajući, živimo u najprosperitetnijem i najboljem vremenu u historiji čovječanstva i da će prema svim naznakama stvari vremenom postojati sve bolje i bolje, te da zahvaljujući razvoju tehnologije i globalizaciji obični čovjek nikada nije imao veće mogućnosti da realizira svoja znanja i  talente, drugim riječima – da živi bolje!

Međutim, u medijima i u javnosti, uprkos svim činjenicama i zdravorazumskim pokazateljima, ovo rijetko ili skoro nikada ne čujemo. Umjesto toga, sa svih strana slušamo tu sumornu, zaglušujuću buku o užasnom, surovom i nepravednom svijetu u kojem je mali čovjek osuđen na propast, i kojem se svake godine najavljuje nekakva nova  klimatska, ekonomska, ekološka, majanska i ko zna kakva već sve ne apokalipsa, dok floskule tipa „bogati postaju sve bogatiji, a siromašniji sve siromašniji“ ili „nikada nije bilo više gladnih i siromašnih“ svuda okolo bruje.

Pod utjecajem ovakvih i sličnih mračnih tonova, na pitanje da li danas u svijetu ima manje ili više siromašnih ili da li se živi bolje ili gore, većina ljudi bi vam odgovorila da smo siromašniji i da živimo gore. Razlog ovom sveprisutnom pesimizmu leži u samoj ljudskoj prirodi koja nikad nije zadovoljna s položajem koji trenutno ima.

I dok takvo stanje svijesti s jedne strane predstavlja osnov kompletnog progresa ljudskog roda koji nas tjera na rad, učenje, inovativnost i težnju da budemo bolji što jesmo, s druge je strane je također i pogodno tlo za sveprisutni pesimizam i nezadovoljstvo. Kao što je to zaključio austrijski ekonomist Ludwig von Mises „svačije samopouzdanje i moralna ravnoteža potkopani su prizorom onih koji su dokazali veće sposobnosti i kapacitete“.

Kakav god da položaj zauzima u društvu, svako od nas misli da po svojim ljudskim kvalitetima i vrlinama zaslužuje mnogo više od toga, dok oko sebe gledamo ljude koji su uspjeli tamo gdje mi nismo, a takvih uvijek ima. Takav je stav skitnice prema čovjeku koji ima redovan posao, takav je stav radnika prema predradniku, izvršnog direktora prema potpredsjedniku, potpredsjednika prema predsjedniku firme, čovjeka koji je vrijedan tristo hiljada dolara prema čovjeku koji je milioner i tako dalje.    

Kakav god da položaj zauzima u društvu, svako od nas misli da po svojim ljudskim kvalitetima i vrlinama zaslužuje mnogo više od toga, dok oko sebe gledamo ljude koji su uspjeli tamo gdje mi nismo, a takvih uvijek ima

Stoga ljudi ne žele čuti da im je dobro, da stvari napreduju, da imaju više prilika za uspjeh i udoban život nego ikad prije (koje oni nisu iskoristili, ili barem ne u željenoj mjeri), ma koliko činjenice to govorile. Umjesto toga, pesimistični tonovi da nam je teško ili sve gore, da svijetom bujaju nejadnakost, nepravda i beznađe, uz one ideološke trubadure i mislioce koji nas uvjeravaju da je položaj u kojem se nalazimo rezultat nepravednog sistema koji treba radikalno mijenjati, a ne naših grešaka i propusta, bit će naširoko prihvaćeni i omiljeni. Oni drugi pak, koji nam govore stvarno stanje stvari, bit će ignorisani, ili još gore, prezreni i omraženi.   

Naravno, naš svijet nije idealan. Ratovi, siromaštvo, nesloboda i nepravda i danas haraju dobrim dijelom planete. No, historijski gledano, svega toga je danas daleko manje nego u bilo kojoj prethodnoj dekadi, a svijet se kreće u dobrom pravcu. Život sam po sebi nije pravedan, on pred nas konstantno stavlja zadatke i probleme, no naša sposobnost da ih rješavamo neophodan je uslov našeg odrastanja i napretka, kako svakog čovjeka ponaosob, tako i kompletnog ljudskog roda. 

P.S. Za razliku od dobrog dijela svijeta, mnogi građani BiH danas s pravom smatraju da im je danas mnogo gore nego u nekom drugom vremenu i u nekom drugom sistemu. Naime, eru enormnog tehnološkog napretka i razvoja svijeta, naša zemlja je prespavala i provela  u ratovanju, uništavanju firmi, podjelama, mržnji, odlijevanju mozgova i apatiji, a jedine ideje koje su u bh. društvu u međuvremenu stasale nisu one koje su nam nudile optimizam, nadu i bilo kakav plan kako prebroditi dato stanje, no uglavnom one koje su dodatno podgrijavale bijes, beznađe i depresiju, okupljene u likovima bezbrojnih akademskih, novinarskih, umjetničkih i inih mislilaca.

Za nadati se da će u skorijoj budućnosti i u našoj zemlji se pojaviti kreativna energija i snaga koja će je učiniti uspješnim i uklopljenim dijelom svjetske ekonomije.

Od Lagumdžije do Nikšića – kratka historija umiranja jedne ideje!

Objavljeno na: Depo.ba

Sada već daleke 1997. godine na čelo SDP-a došao je mladi informatičar iz Sarajeva. Izuzetno obrazovan, ambiciozan, rječit, karizmatičan i u poželjnoj količini prepotentan, izgledao je kao istinska nada onom dijelu bh. stanovništva koji je bio očajan i obeshrabren ludilom dominacije nacionalističkih politika koje su zemlji donijele rat, pustoš, ruševine, bijedu i propadanje.

Već tri godine nakon preuzimanja stranke od točkom historije već pregaženog Nijaza Durakovića, SDP je od jedne male marginalne stranke, potpuno izgubljene u prvim godinama nakon raspada SFRJ i Saveza komunista Jugoslavija iz čijeg je okrilja izašao, postao najjača stranka u zemlji, a sa svojim idejama građanskog društva, socijalne pravde, prevazilaženja etničkih sukoba i ujedinjavanja cijele zemlje, činio se kao istinska nada da BiH može biti drugačija, bolja država.

Nade su naglo splasnule na sljedećim izborima 2002., kada je SDP, zahvaljujući nečinjenju ničega konkretnog za svoje vladavine, žestokoj medijskog propagandi protiv sebe, ali i raskola koji je nastao u partiji, vlast morao prepustiti nacionalnim strankama, a napuštanje vlasti pratio je i odlazak iz partije nekih od njegovih najistaknutijih članova i osnivača.

Pompezne najave o demokratizaciji stranke, ujedinjenju ljevice i uvođenje principa „jedan član – jedan glas“ bile su samo uzaludno šminkanje mrtvaca, pokazujući na taj način da iako informatičar više formalno nije tu, njegov duh i dalje suvereno vlada partijom

Mladi informatičar u međuvremnu je počeo stariti, a kako je proces odmicao. sve manje je doživljavan karizmatičnim i sposobnim vizionarom, a sve više beskurpuloznim autokratom kojem su puka vlast i moć prvi i osnovni cilj. SDP ja u narednim godinama postao partija pod njegovom apsolutnom kontrolom, učahurena u krugu poslušnika upitnih znanja i sposobnosti, ali neupitnih kada je u pitanju unutarstranačka moć.

Ipak, iz takvog kruga vjernih udarnika, 2006. na izborima izrodila se nova nada partije. Željko Komšić, Zlatni ljiljan Armije BiH koji je iznenađujuće pobijedio u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva 2006., a zahvaljujući svom životnom backgrounda i populističkim izjavama, bliskim bošnjačkom patriotskom uhu, 2010. godine osvojio je nevjerovatnih 337.065 glasova, više od svoje partije kojoj je nakon osam godina čekanja u opoziciji donio drugu izbornu pobjedu nakon rata. Građanima sluđenim i očajnim zbog višegodišnje bijede, beznađa, zaostajanja i podjela koje je vladavina nacionalnih stranaka ostavila iza sebe, još jednom se otvorila nada da BiH može biti bolja, drugačija država, bazirana na dijametralnim vrijednostima od onih koje su dominirale u društvu. I još jednom, pokazalo se - nada je bila uzaludna.

U naredne četiri godine SDP je proizvodio krize vlasti, koalirao sa svakim, svađao se sa svakim, uhljebljivao, grabio, svojoj klijenteli dijelio šakom i kapom, pokazujući da su od svojih prethodnika gori tek utoliko što su ovi barem znali kako održati stabilnu vlast, a svoj nepotizam i grabežljivost učiniti suptilnijim. U međuvremenu je nastao i novi raskol u stranci kada ju je, zbog sukoba sa svojim tvorcem informatičarem, napustio njen glavni adut Željko Komšić i osnovao novu stranku.

Vjerovati da će Nikšić sa svojim sposobnostima, karizmom i ugledom koji uživa u glasačkom tijelu ,biti mogući preporoditelj socijaldemokratije, jednako je vjerovanju da će Milorad Dodik biti ujedinitelj socijaldemokratije u BiH

SDP je u te četiri godine na vlasti neumoljivo demonstrirao da su partija bez vizije, strategije, jasnog plana šta činiti, s kadrovima krajnje upitnih znanja i kompetencija, ali s jednakom pohlepom za foteljama i javnim novcem poput njihovih suparnika. Razočarani i prevareni glasači opravdano su po ko zna koji put kaznili SDP koji je na izborima 2014. doživio potop.

Da stvar bude gora, uspjeh Željka Komšića koliko god je stranku vratio iz mrtvih i osigurao joj vlast, također je stvorio i veliki antagonizam i bijes kod hrvatskog naroda koji ga, ipak, u velikoj većini nije birao za svog člana Predsjedništva, što je, nakon ozbiljne pluralizacije u hrvatskom narodu početkom dvijehiljaditih i pokušaja da se sruši HDZ, 2014. na izborima stvari vratio na sami početak i HDZ-u osigurao plebiscitarnu podršku hrvatskog naroda. U srpskom narodu u BiH, SDP je postao nepostojeći faktor, a ako je u međuvremenu bilo onih koji su za njega i pomišljali glasati, ponašanje ove partije u međuvremenu je na duže staze suspendiralo tu mogućnost.

Elem, nekoć mladi informatičar je, nakon još jednog izbornog poraza i 17-godišnje vladavine partijom, ovaj put definitivno morao okačiti kopačke o klin i povući se sa čela SDP-a. Naivnim i idealističnim pojedincima koji su još jednom povjerovali da se sada otvaraju vrata za stvaranje istinske ljevice koja može stvoriti drugačiju, bolju Bosnu i Hercegovinu, nade su sahranili još jedni izbori. Ovaj put to nisu bili opšti, nego unutastranački.

Sinoćnja uvjerljiva pobjeda Nermina Nikšića samo je, tvrde hladnokrvni analitičari, zakucavanje posljednjeg čavla u mrtvački sanduk socijaldemokratije koji je informatičar iz Sarajeva davno pripremio. Pompezne najave o demokratizaciji stranke, ujedinjenju ljevice i uvođenje principa „jedan član – jedan glas“ bile su samo uzaludno šminkanje mrtvaca, pokazujući na taj način da iako informatičar više formalno nije tu, njegov duh i dalje suvereno vlada partijom; partijom poslušnih vođi, a ne ideji slijepo odanih; partijom uniformnosti, jednoumlja; partijom koja više nema ideje, nema ljudi, nema znanja, a nema ni lidera, jer vjerovati da će Nikšić sa svojim sposobnostima, karizmom i ugledom koji uživa u glasačkom tijelu ,biti mogući preporoditelj socijaldemokratije, jednako je vjerovanju da će Milorad Dodik biti ujedinitelj socijaldemokratije u BiH.

U međuvremenu se pomirite s dugoročnom vladavinom nacionalnih stranaka, barem tamo do 2030.

Pokazalo je to jučerašnje glasanje gdje je dominirala brutalna (zlo)upotreba partijske infrastrukture za „našeg Neku“, a protiv svih drugih kandidata.

Stvari nisu puno bolje ni kada je riječ o drugim strankama ljevice, jer DF upravo zadnjih dana puca po šavovima (mada, ruku na srce, i od samog osnivanja nije Bog zna kako funkcionisala), a čak ni ujedinjenje ljevice s ovakvim kadrovima ne bi moglo donijeti ništa više od uloge podređene drugorazredne snage u državi. Vjerovati pak da izbor Nikšića sad širom otvara vrata da se stvori nekakva nova ljevičarska opcija mimo SDP-a i DF-a, također je priča za malu djecu – jer nema ko, nema s kim, a i stvaranje snažne stranke i osvajanje vlasti ipak je skupa igračka za koju trebaju tone živaca, mnoštvo novca, vrhunska organizacija i, što je i najbitnije, socijalni temelj, koji se od nule vrlo teško ostvaruje.

Do nekog novog mladog informatičara koji će se jednog dana pojaviti i lijevom glasačkom tijelu uliti nadu da BiH može biti bolja i drugačija, tolerantnija, socijalnija, razvijenija, uređenija i građanskija država. U međuvremenu se pomirite s dugoročnom vladavinom nacionalnih stranaka, barem tamo do 2030.

Dok traje lov na Vuka, graDŽansko Sarajevo ne vidi, ne čuje i ne postoji!

1. U Sarajevu egzistira pojava pod imenom Zoran Ivančić, zovu ga Scout. Zagrepčanin rodom, danas je valjda ugledni građanin Sarajeva. Ugledni, jer se iz nekog razloga druži s našom društvenom elitom, a nađe se i poneki strani birokrat, pa je valjda po nečemu bitan, samo nije baš najjasnije po čemu. Sebe titulira kao „mirovnog aktivistu“. Po zanimanju je također valjda nešto, samo nije baš najjasnije šta.

Ono što ga je vinulo u visine sarajevske čaršije je „hrabri“ i „odvažni“ podvig kada je na Zagrebačkom aerodromu, sakriven iza leđa kordona policije, ratnom zločincu Dariju Kordiću koji je upravo pristigao iz haške ćelije uzviknuo „sotono“. Ovaj potez osigurao mu je kanonizaciju od  naprednog graDŽanskog Sarajeva, a zajedno s tim i doživotno zanimanje moralne vertikale društva koja na znoju svojih „akcija“, kritika, opominjanja, savjetovanja i borbi protiv bjelosvjetskih nepravdi krvavo zarađuje teški dinar iz evropskih i američkih fondova.

I dok grad s prikrivenim ponosom samom sebi kao zamjera što je neugodna sredina u kojoj nijedna veličina ne prolazi dobro, istina je upravo suprotna – doslovno svako u ovom gradu može postati bitan i utjecajan. Nikakav talenat, znanje ili stvarni uspjeh tu nije potreban. Tek nešto vještine da se čaršiji proda ono što je čaršiji milo. Zato je za tipove poput Scouta Sarajevo najprirodniji izbor za življenje.

I dok grad s prikrivenim ponosom samom sebi kao zamjera što je neugodna sredina u kojoj nijedna veličina ne prolazi dobro, istina je upravo suprotna – doslovno svako u ovom gradu može postati bitan i utjecajan

2. Ogorčen zbog ove činjenice, bivši novinar i, sada i bivši profesor historije, vječno idealistični Vuk Bačanović, na svom je FB profilu napisao oštar i zajedljiv  osvrt na djelovanje Ivančića. Vukov zid ubrzo je postao zasut komentarima sarajevskih NGO aktivista, gnjevnih što se neko usudio prozboriti im istinu o prominentnom saborcu i stvarnom karakteru vodeće sarajevske industrije za proizvodnju ničega.

Najzanimljivija je bila reakcija samog mirovnog aktiviste Ivančića. Scoutov nepismen i patetični odgovor na FB zidu pratile su još desetine komentara njegovih NGO kompanjona, u kojima se, na do povraćanja gnjecav način samosažalijevala teška sudbina pravednika i humaniste koji postade žrtva brutalnog napada podlog marksiste, a  samo je želio mir u svijetu. Da se čovjek rasplače nad njegovom teškom sudbinom i od sebe mu udijeli 20.000 KM granta za sljedeći mirovni projekat, samo kad bi ih imao. No ni to nije problem. Već će Scout svojim aktivizmom i krvavom borbom zbrinuti siromašne i ugrožene.

3. Inspirani između ostalog i Scoutom i scautovima koji mu kroje današnji izgled, Bačanović je nedugo potom na svom profilu  objavio novi, gnjevom i gorčinom natopljen komentar pod nazivom „Oh, kako mrzim Sarajevo“. Ipak, u trenutku revoltiranog pisanja, teško da je mogao očekivati da će jedan FB status napraviti takvu lavinu. Kako to obično biva u ovakvim situacijama, najhitriji su bili u redakciji vehabijskog satiričnog portala SAFF.

Ogorčen zbog ove činjenice, bivši novinar i, sada i bivši profesor historije, vječno idealistični Vuk Bačanović, na svom je FB profilu napisao oštar i zajedljiv  osvrt na djelovanje Ivančića

Ne prepuštajući stvari slučaju, svega nekoliko sati nakon objavljivanja statusa, na stranici ovog portala je osvanula potjernica s Vukovim likom. Ima SAFF taj običaj, svako malo raspišu potjernicu za nekim. Prije nekoliko mjeseci tražen je bio i sam potpisnik ovih redova. Ipak, teško je ne primjetiti vrlo bitnu razliku u načinu na koje su ove dvije optužnice bile koncipirane. Iako moj komentar u njima vjerovatno nije izazvao ništa manji bijes i revolt, SAFF-ova potjernica završila je na optužbi da sam radikalni ateist koji poziva na progon muslimana. U Vukovom slučaju se otišlo daleko dalje – pored optužbe da mrzi Bošnjake, muslimane i Sarajevo, analiziran je također i psihološki profil na osnovu kojeg je nepogrješivo ustanovljeno da samo čeka priliku da se popne na brdo i, poput svojih sunarodnjaka, zapuca po Sarajevu; također, upozoreno je na četnika koji je duboku ušao na „NAŠU“ slobodnu teritoriju, a kako stvari ne bi bile prepuštene slučaju, zakačena je i slika škole u kojoj je Vuk predavao, s jasnom porukom njihovim čitaocima, poznatim po miroljubivosti, gdje mogu pronaći neprijatelja koji uči „NAŠU bošnjačku djecu“.
 

SAFF-ovski sistem vrijednosti jasan je i dosljedan. Koliko god vaš komentar u njima probudio mržnje i gnjeva, ako se u današnjem Sarajevu zoveteDanijal Hadžović, a niste nikad pokazali ozbiljniju tendenciju „povratka korjenima“ kao Emir Kusturica, maksimum do kojeg će ići optužbe je da ste militantni ateist koji mrzi muslimane. Ako ste pak neko ko se zove Vuk Bačanović, vi ste pored toga još i, nesumnjivo, sljedbenik Radovana Karadžića, neko ko samo čeka priliku da se popne na brdo i puca na grad, vojnik Republike Srpske, četnik i neprijatelj kojeg svakako treba čim prije odstraniti sa „naše slobodne teritorije“. Na koji način, već je pitanje slobodnog izbora onih koji su preko fotografije Gimnazije Obala pozvani na konkretnu akciju.

Ako ste neko ko se zove Vuk Bačanović vi ste na „njihovoj slobodnoj teritoriji“ eventualno prihvatljivi samo ako se držite pokunjeno i krojite hvalospjeve gradu i njegovim stanovnicima. Usudite li se na bilo koji način zagaziti na čvrsto utabane staze nedodirljive čaršijske istine i uputiti bilo kakvu kritiku, onda vam slijedi, pa jasno je, potjernica.

Usuditi se na bilo koji način zagaziti na čvrsto utabane staze nedodirljive čaršijske istine i uputiti bilo kakvu kritiku, onda vam slijedi, pa jasno je, potjernica

4. Ma koliko se mogli zgražati nad mračnjačkim idejama koje zastupaju i posebno metodama kojima ih nastoje ostvariti, SAFF-ovcima i društvenom miljeu koji ih slijedi, kako prethodni primjer zorno demonstrira, ipak ne možete negirati jednu stvar – principijelnost. Odmah nakon SAFF-ove potjernice, uslijedila je solidarna bujica medijskih natpisa, analiza i komentara raznoraznih islamističkih i nacionalističkih bošnjačkih protagonista, posebno gnjevnih zbog Vukovih komentara u statusu na račun Alije Izetbegovića i Nasera Orića.

S druge strane, od samoprozvanog graDŽanskog Sarajeva, od nosioca naprednih vrijednosti u ovom gradu, od tih moralnih vertikala, intelektualnih veličina ove zemlje, tih prosvjetitelja zaduženih određivati šta je poželjno mišljenje i koji građani smiju predstavljati ovu državu u svijetu, od tih umjetnika, kreativaca i genijalaca, od tih humanista, pravednika i profesionalnih ljudskopravaša, od tih novinarskih udruženja, helsinških komiteta i „kolega“  - ni traga, ni glasa. Otvorena potjernica s pozivom na linč jednog novinara i profesora historije, uz ogavan rječnik i prijetnje koji su ih pratili, sarajevskoj graDŽanskoj eliti nisu dovoljan povod za reakciju. Jer Vuk ih ne voli. Prozreo je njihovu ublehu. On nije u njihovom talu. Stoga on za njih kao osoba ne postoji, on nije ljudsko biće za koje se vrijedi boriti, za njega ne postoje ljudska prava. Ona nisu univerzalna. Ljudska prava na čiju se promociju i zaštitu bacaju milioni i  na čijem zastupanju se kreira nova društvena elita, luksuz su rezervisana samo za prijatelje iz klanova.

Otvorena potjernica s pozivom na linč jednog novinara i profesora historije, uz ogavan rječnik i prijetnje koji su ih pratili, sarajevskoj graDŽanskoj eliti nisu dovoljan povod za reakciju. Jer Vuk ih ne voli. Prozreo je njihovu ublehu

Riječ je, vidite, o principu. Ljudska prava, pravda, jednakost, humanost, suživot, tolerancija, zajedništvo, građansko društvo, multi-kulti fore i ostale proklamovane vrijednosti onog boljeg graDŽanskog Sarajeva, tek su zapravo magične riječi posthladnoratovskog globalnog poretka koje mizernom građanskom polusvijetu otvaraju vrata miliona američkih, evropskih, soroševskih i inih dolara, eura i maraka, i bildaju mu ego samoproglašene moralne elite; mizernom građanskom polusvijetu generacijama naviknutom na lagodan život od prodaje magle, alergičnog na stvaranje i težak rad, no uvijek spremnog vjerno služiti svakom gospodaru koji će mu omogućiti zadržavanje parazitskog, lezihljebatorskog životnog stila. Nema tu principa. U tom sumanutom i ogavnom malograđanskom svijetu, prava žrtva je Scout.

5. SAFF-ovci preuzmite ovaj grad. Zaslužujete ga. Ovo je vaša „slobodna teritorija“.  Vi imate princip,  vi znate šta hoćete, vi imate neku viziju ovog društva, kakva god bila.  GraDŽansko Sarajevo Vam se neće suprotaviti ako budete pametni. Samo im nađite kakvih grantova, fondova, budžeta za pozorišne predstave, umjetničke instalacije i  pokušaje filmova, dajte im katedre na fakultetima, omogućite im nastavak lagodnog života bez rada, i vjerno će vam služiti, kao i svima do sada.

Znam da vam vjera ne dozvoljava, no budite mudri i dozvolite im da i dalje konzumiraju alkohol. Bez njega teško funkcionišu, a pod njegovim dejstvom će vam biti još korisniji.  Slijedite primjer vašeg vođe i uzora Alije Izetbegovića i učinite od njih upravo što je on  – šatro opoziciju, a zapravo karikaturalni dekor vlastite vladavine i moći, koju nikad ni na koji način neće ugroziti.