KAD ZBOG KOMŠIĆA HRT PRETVORIŠ U POSKOK: Aco, braco, bokseru moj površni!

Izvor: Slobodna Bosna

Piše: Danijal Hadžović

Vlasnici i urednici petparačkih Čovićevih portala mogu biti zadovoljni – njihov novinarski žanr dobija svoju regionalnu franšizu. Novinarstvo je to, ako se o novinarstvu uopšte može govoriti, sastavljeno od gomile opštih nacionalističkih fraza koje se na dnevnoj osnovi plasiraju kao apsolutne istine i  nikad podrobno ne obrađuju, najgoreg oblika govora mržnje i pežorativnog prikazivanja jednog čitavog naroda, kleveta, montiranih privatnih prepiski, lažnih vijesti, poziva na linč i izazivanje haosa u društvu...

“Novinarstvo“ je to, koje uostalom, ni po čemu nije pretjerano orginalno i tek slijedi „svijetlu“ tradiciju fabrike laži i širenja mržnje iz najboljih dana ratnohuškačkog balkanskog žurnalizma, ali koje je ipak rijetko gdje kao u Čovićevim stranačkim medijima dobilo svoje uobličenje kao jedini način izričaja. U uređenim i civiliziranim državama takvi portali zbog govora mržnje u gorem slučaju bivaju zakonom zabranjivani, a u boljem njihovi vlasnici i urednici danonćno sjede po sudovima gdje im se izriču drakonsko kazne. No, u našem regionu oni, čini se, iz dana u dana sve više postaju zvanični društveni narativ.

Upravo neinventivno đoneći mantre i stil ovih medija, Aleksandar Stanković spiskao je nešto manje od sat vremena na intervju s članom Predsjedništva BiH Željkom Komšićem. Stanković, evidentno je, lijena osoba je. Ni činjenica da mu radno vrijeme sedmično iznosi svega jedan sat nije mu dovoljna motivacija da se barem za taj jedan sat pošteno pripremi. Generalna neupućenost u temu, bez obzira o kojoj temi na dunjaluku treba da razgovara sa svojim sagovornikom, već mu je postalo prepoznatljivo obilježje.

Za gotovo dvije decenije koliko vodi svoj talk show ne pamti se nijedna njegova intigrantna misao, duhovita dosjetka ili ubitačna metafora. Tek nekoliko verbalnih uništavanja gostiju,  ali i mnogobrojni gafovi koji su zorno svjedočili o  generalnoj neupućenosti, poput legendardnog blamiranja pred pokojnim Marijanom Hanžekovićem kada je samouvjereno pokazivao da ne zna razliku između prihoda i profita (što je jedna od stvari koje do osmog osnovne većina savlada samom činjenicom da žive u civilizaciji) ili kada je u emisiju izvjesnog Darka Mihajlovića doveo da raspreda o pošastima neoliberalizma, predstavivši ga kao ekonomistu i vlasnika četiri doktorata. 

Ispostavit će se, međutim, da je dotični bio obični šarlatan, anonimus sa završenom srednjom školom, što je obrazovanije gledateljstvo već nakon prvih nekoliko tendencioznih i neuki fraza prepoznalo, no ne i Stanković, za kojeg smo kasnije saznali da je šarlatana u emisiju pozvao nakon što ga je ovaj dubinski impresionirao svojim argumentima lažno mu se predstavljajući. Stankoviću, naravno, nije palo na pamet da provjeri  pozadinu svog gosta. Stanković, osim što je lijen, mnoge stvari evidentno ne čita, pa znanje od šarlatanstva ne može da razluči. Ali zato nepopularnim gostima pristupa bokserski. Napada, na momente se odmiče, čeka sagovornika na krivoj nozi i onda opet krvoločno napada, nastojeći, najčešće kroz pokušaje hvatanja u laži i nelogičnostima, nokautirati  sagovornika.

Ovakav pristup goste uglavnom tjera da se od početka drže defanzivno, oprezno i zatvoreno, zbog  čega njegovi intervjui najčešće ne idu u dubinu stvari i iz njih u konačnici ne saznamo puno. No Stankoviću to i nije bitno, jer osnovni cilj je kroz mačoistički gard, mrštenje, odmjeravanja i napade satrati sagovornika i jednom sedmično pokajmačiti  sat vremena  slave. Drugim riječima, Nedjeljom u dva emisija je koja nije namijenjna ni gostima ni publici, nego Stankoviću, a sagovornici su u boljem slučaju samo dekor, u gorem žrtva koja je došla na megdan.

Upravo te najgore, a tipične Stankovićeve osobine su u jučerašnjem intervjuu kao jedan neukusni sataraš servirane Komšiću. Evidentno dubinski neupućen i pride nezainteresovan za situaciju i politički sistem u Bosni i Hercegovini, a suočen s glasnim negodovanjem i bijesom hercegovačkih ekstremista što ga uopšte zove u emisiju, Stanković je, prepadnut za svoju reputaciju, odlučio da se opere i dokaže pokušajem nokautiranja Komšića. Inspirciju za to tražio je u Čovićevim glasilima i glasnicima. Tako je umjesto vođenja smislenog i zrelog razgovora o političkoj sitauciji i izazovima pred kojim stoji njegova zemlja, Komšić više od polovine intervjua bio primoran odgovarati na nesuvisle huškačke ludorije neinventivno prepisane s portala Poskok.info.

U nešto od manje od sat vremena našlo se mjesta za pitanje o nekakvom neprimjerenom transparentu koji je neko držao na nekom od desetina predizbornih skupova DF-a, kao  i za pitanje o dijelu ukradene privatne prepiske (utuživo djelo)  Komšićevog savjetnika. Našao je Stanković mjesta i za Juricu Gudelja, urednika portala koji Bošnjake naziva „sjemenom ISIL-a“ i „nasljednom predodređenim da izdaju i prevare“, da u prilogu Maje Sever sruči bujicu mržnje i uvreda na račun Komšića. U maniru opskurnih portala koji su mu služili kao inspiracija pokušao je Stanković prikazati Komšića i kao uzurptatora hrvatske pozicije u Predsjedništvu, citirajući jednu jedinu rečenicu iz Ustava BiH u kojoj se spominje  „hrvatski član“, ali ignorišući sve ostale koje govore o članu Predsjedništva „iz reda hrvatskog naroda“.

U istom maniru Stanković je pokušao i diskreditovati i omalovažiti Komšićevo zalaganje za građansku državu insistirajući na tvrdnji da je licemjerno boriti se za taj cilj kroz djelovanje u političkom sistemu koji je zasnovan na etničkom predstavljanju, što je logiciranje na nivou tvrdnje da su pripadnici Republikanske stranke Abrahama Lincolna u SAD-u sredinom 19. stoljeću bili licemjeri jer su robovlasništvo u toj zemlji ukinuli ulaskom u institucije države koja je priznavala robovlasništvo! 

(Jedan sasvim tipičan Poskokov naslov, potegnut u Stankovićevoj emisiji)

Ono za šta, međutim, Stanković u nešto manje od sat vremena svog intervjua nije našao vremena je da pita o regionalnom skandalu slavljenja Dana Republike Srpske od strane predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića, krizi vlasti u BiH, putu Bosne i Hercegovine u NATO i Evropsku uniju, sve većem uplivu Rusije u BiH i region, Miloradu Dodiku, položaju Bosne i Hercegovine u aktuelnim geopolitičkim odnosima, planovima  Predsjedništva BiH i Komšićevog kabineta za naredne četiri godine, stanju na bh. ljevici, regionalnim odnosima... Zapravo, većini stvari o kojima bi u ozbiljnom intervjuu bilo dolično razgovarati s nosiocem najviše funkcije jedne strane i pritom susjedne države.

Sam Komšić, iako je u intervju na početku ušao samouvjereno i argumentivano, očito i sam iznenađen pitanjima koje je dobijao, vremenom je počeo gubiti konce i, kako je emisija odmicala, davati sve neuvjerljivije i bezvoljnije odgovore. Ako, što je bio izvjesno, nije očekivao onakvu vrstu pitanja i nije se ugodno osjećao tokom kojim je razgovor otišao, trebao je pokušati u jednom trenutku presjeći intervju i Stankoviću skrenuti pažnju da bi trebali razgovarati o ozbiljnim temama, ili pak iskoristiti pouzdanu, oprobanu taktiku mnogih političara da u intervjuima nađu načina da kažu ono što žele bez obzira šta ih se tačno pita.

Ipak, ako Stanković uslijed svog pomno njegovanog imidža provokativnog i  uvijek spremnog boksera, barem za borbu iako najčešće ne i za temu, i nije bio u stanju pokazati elementarno poštovanje prema funkciji osobe koju je ugostio, ispod svakog ljudskog i profesionalnog nivoa bilo je „provokativnost“ u intervju svesti na neinventivno prepisivanje vulgarnih fraza, montaža i kleveta s opskurnih ekstremističkih portala Dragana Čovića. Čitav intervjuu tako je prošao u atmosferi tvrdoglavog i besmislenog pokušaja diskreditacije Željka Komšića, a hrvatska javnost nakon svega nije dobila priliku postati ni za zehru informisanja o situaciji u Bosni i Hercegovini te liku, djelu i politikama samog Željka Komšića. Ako je i od Stankovića, previše je!

SAVEZ DODIKA, ČOVIĆA I NAŠE STRANKE: Da li će put BiH u NATO postati žrtva skupštinskih uhljeba s poteza Baščaršija - Dolac Malta?

Piše: DANIJAL HADŽOVIĆ

Nakon neočekivano dobrog izbornog rezultata zbog kojeg su preko noći, nakon duboke margine, postali bitan politički faktor, dobivši čak i premijera Vlade Kantona Sarajevo, Naša stranka se s naglo povećanom odgovornošć izgleda i ne snalazi baš najbolje. Da bi stvari mogle poći po zlu, nagovijestili su još u predizbornoj kampanji, kada su kao kandidata za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda isturili karikaturalnog dijasporca Borišu Falatara koji, osim što je u borbi protiv Čovića trebao da oduzme važne glasove Željki Komšiću,  je također davao i izjave ugodne Čovićevom uhu i preko noći postao omiljen lik njegovih huškačkih medija i javnih djelatnika. Poslije izbora Naša stranka je nastavila da nas časti nebuloznim političkim potezima i gafovima.

Posljednji u nizu sinoć je načinila potpredsjednica, a zapravo glavna zvijezda ove stranke Sabina Ćudić. Gostujući na Al Jazeeri,  Ćudić je direktno poručila da vrijeme i političku energiju ne treba trošiti na borbu za članstvo u NATO savezu, jer za to nema konsenzusa:

„E, sada imaju dvije strategije. Jedna je gdje ćete insistirati na onome oko čega ne postoji konsenzus ili ćete uložiti sve napore da napredujete u onom segmentu u kojem se svi građani BiH slažu, a oko malo stvari se svi građani BiH slažu. Jedna rijetka stvar je EU. Hoćemo li uložiti napore tu ili ćemo svoj politički kapital trošiti tamo gdje nema konsenzusa, to je pitanje“, izjavila je Ćudić.

Da se ne radi tek o nesmotrenom lupetanju Ćudićke, nego očito zvaničnoj stranačkoj politici, pokazuju i izjave Boriše Falatara koji je tokom predizborne kampanje najavljivao kako će njemu kao potencijalnom članu Predsjedništva prioritet biti EU oko koje postoji konsenzus, ali ne i NATO. 

Ova izjava Sabine Ćudić skandalozna je i beskrajno glupa iz nekoliko razloga. Zašto je za BiH ulazak u NATO prioritet svih prioriteta ne treba posebno objašnjavati. Članstvo u NATO savezu BiH garantuje sigurne i trajne granice, snažno je štiti od mogućnosti bilo kakvih novih sukoba te istovremeno slabi utjecaj Rusije na našu zemlju koji se preko Milorada Dodika i RS-a posljednih godina širi poput epidemije. Prošli mjesec BiH je dobila zeleno svjetlo od NATO saveza za aktivaciju MAP-a. Dolazi to u trenutku velikih pobjeda Dodikovog SNSD-a i Čovićevog HDZ-a na izborima koji su u otvorenom rušilačkom savezu prema BiH. Dolazi to i u trenutku kada srpskom, dakle Dodikovom kadru, treba pripasti mjesto predsjedavajućeg Vijeća ministara i kada se Dodiku nervozno žuri da uđe u državnu vlast i izbaci iz nje ministarske kadrove SDS-a i PDP-a. Drugim riječima, dolazi to u trenutku kada probosanske stranke imaju historijsku priliku da formiranje novog sastava Vijeća ministara uslove krucijalnim pitanjem za našu zemlju, članstvom u NATO-u, kroz postavljanje ultimatuma Dodiku – ili aktivacija MAP i put u NATO ili nema formiranja novog saziva Vijeća ministara. Nećeš u vlast baz NATO-a. I tačka!

No, takvu historijsku priliku i poziciju Ćudić bi u svojoj političkoj logici i pameti da baci u vodu, jer „nema konsenzusa“. S kim? S Miloradom Dodikom?

I tu dolazimo do druge krupne političke gluposti u rezonu Ćudić i Naše stranke. Naime, postoji mnogo stvari oko kojih u BiH nema konsenzusa, posebno s Dodikom. Nema konsenzusa oko toga je li u Srebrenici bio genocid, nema konsezusa oko toga jesu li Karadžić i Mladić ratni zločinci, na kraju krajeva, nema konsenzusa čak ni oko toga je li BiH uopšte treba biti država. Milorad Dodik recimo otvoreno izjavljuje da ne treba. Da li ovo znači da trebamo pristati na kompromis pa prihvatiti da nije bilo genocida, da Karadžić i Mladić nisu zločinci, pa i da BiH ne treba ni postojati kao država, jer oko toga nema konsenzusa?  Slijedeći logiku i političku misao Sabine Ćudić, smisao politike ovdje bi očito trebao biti pustiti Dodika i Čovića da nam izdiktiraju svoje uslove i kažu šta sve ne žele, a mi da to pognute glave prihvatimo, odustanemo od svih svojih političkih ciljeva jer za njih „nema konsenzusa“ i sudbinu Bosne i Hercegovine i ključna pitanja prepustimo sljedbenicima politika Karadžića i Bobana, pa se na miru posvetimo porodiljama, živim ogradama i javnim prevozom do Širokače.

No motivi Naše stranke i Sabine Ćudić posve su jasni ako pogledamo njihov politički background. Naša stranka je iznimno mala stranka. Skoncentrisana je uglavnom na četiri sarajevske gradske općine. Članstvo joj je iznimno malo (prema dostupnim informacijama, čini ga manje od 100 ljudi). Stručnih kadrova tu hronično nedostaje. Pokazuje to i činjenica da je Edin Forto bio najkvalitetnije kadrovsko rješenje za mjesto premijera, osoba koja uz platu uzima paušal i pritom laže, ali nije u stanju ozbiljno ni slagati. Lideri te stranke, poput Kojovića i Ćudić mimo politike uglavnom ne rade ništa. Mimo državnog budžeta, Ćudić uglavnom nije ni imala karijeru. Tek ameirčki studij i vjerovatno poneki savjet od oca, kadra KOS-a. Kao izvrsna debatantica koja je zanat ispekla u debatnim klubovima na američkim univerzitetima, ljepuškasta i urbana, nije joj teško bilo privući pažnju u sivilu, primitivizmu i ružnoči bh. političke scene.

Svoje istinske političke motive Ćudić je pokazala i 2014. kada je tik pred izbore, od Bošnjakinje postala Bosanka. Šta je bio stvarni motiv promjene etničke pripadnosti netom pred izbore vidjelo se ubrzo kada je Sabina Ćudić kandidovana da kao pripadnica Ostalih uđe u Dom naroda. Duplo poslaničko mjesto, dupla primanja, no intervenisao je CIK čija pravila ne dopuštaju uhljebljenje na osnovu etničke pripadnosti koja se preko noći mijenja. Više sreće s ulaskom u Dom naroda je imao Peđa Kojović .On se naime na vrijeme izjasnio kao Srbin. Njegovi poznanici tvrde da je ta nacionalna svijest se kod njega iznenada probudila u trenutku kad se počeo baviti politikom i kad su ga upućeni savjetovali da se kao Srbin iz Sarajeva lakše dolazi do pozicije. Nije Kojović htio rizikovati ni na posljednim izborima, pa se u utrci za državni parlament pored regularne, stavio i na prvom mjesto kompenzacijske liste. 

Budžetski karijeristi iz Naše stranke su tako svoje lagodne skupštinske pozicije godinama koristili za urbano zgražanje nad primitivizmom, javašlukom i neradom nacionalnih stranakama, borbu za porodilje, socijalno ugrožene, cuke, mace, zelenilo, žive ograde i uglavnom izbjegavanje svih ozbiljnijh političkih pitanja... Problem je nastao kada se, uslijed samouništavanja većih stranaka ljevice DF-a i SDP-a i nedostatka bilo kakvih medijskih napada, pri čemu im nije bilo teško ostaviti utisak moralno čiste nekompromitovane fine gradske raje, jer nikad ni za šta nisu morali ni preuzeti odgovornost, Našoj stranci prelio dobar dio glasova s ljevice i učinio ih bitnijom strankom nego što oni, očito, mogu podnijeti. 

Tu je već nastala neugodnost oko preuzimanja odgovornosti, koju Naša stranka i dalje uporno pokušava zaobići, od spremnosti da poziciju premijera u KS prepuste Dini Konakoviću (što su na kraju spriječili SDP i DF), preko ucjenjivanja Bh. bloka jednostranim istupom da NS neće ulaziti u vlast ni na federalnom ni na državnom nivou u trenucima dok Dodik i Čović haraju zemljom, do bezumnog i diletantskog sabotiranja NATO puta Bosne i Hercegovine. 

Iako je bjelodano jasno da bi između plate od 5.000 KM i nikakve odgovornosti i plate od 5.000 KM i preuzimanja odgovornosti Sabina Ćudić i veći dio članstva NS uvijek izabrao ovo prvo, broj glasova na posljednjim izborima NS je doveo do pozicije da po prirodi stvari moraju preuzeti odgovornost. A samim tim počeli su praviti ozbiljnu štetu služeći kao, svjesno ili nesvjesno, pomoć ni servis političkih ciljeva Dragana Čovića i Milorada Dodika unutar probosanske pozicije. Ključno pitanje koje se u konačnici postavlja je da li će Bh. blok i općenito probosanska scena sebi na kraju dozvoliti da zbog  političkog diletantizma, kratkovidnosti, mogućih skrivenih interesa i nespremnosti na odgovornost jedne političke stranke postanu žrtve političke filozofije koja egzistira na potezu Metropolis – Delikatesna radnja?

OD VELIKOG JUGOSLOVENA DO HRVATSKOG RADIKALA: Čović ostavljao političke leševe ali neće preživjeti samog sebe

Piše: Danijal Hadžović

Dragan Čović posljednjih dana preživljava možda i najteže trenutke u svojoj političkoj karijeri. Nakon četvorogodišnje kampanje huškanja i dizanja etničkih tenzija u BiH, koje su ga vodile do uvjerljivog poraza na izborima u utrci za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, te nedobijanja novog izbornog zakona po svojoj mjeri koji je pred birače postavio kao glavni cilj, Čović je sebi dodatno zagorčao život.

Odlaskom na Dodiku na noge kako bi proslavio neustavni 9. januar, dan koji je označio, između ostalog, i početak etničkog čišćenja i gotovo nestanka hrvatskog naroda s teritorije pod kontrolom RS, Čović je širom regije izazvao reakcije zgražanja i osude. Čak je naveo i hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića da se ograde od njega.

I dok posljednjim potezima Čović sebe sve više trasira na put samodestrukcije, dolazeći u sukob čak i sa susjednom Hrvatskom i sestrinskom strankom u njoj, zatvarajući sebi vrata civiliziranog svijeta i postepeno potpuno se, politički ali i ideološki, utapajući u politički savez s Miloradom Dodikom, nije zgoreg podsjetiti se da je Čović osoba koja je na političkoj sceni na najvišem nivou već gotovo dvije decenije te da je desetine političara kako u BiH, tako i u susjedstvu, uspio ostaviti iza sebe u dubokoj političkoj prošlosti.

JUGOSLOVEN I VELIKI NAVIJAČ “VELEŽA”

Iako bivši Jugosloven po nacionalnosti koji se potpisivao ćirilicom i veliki navijač Veleža, Čović se početkom devedestih uključio u HDZ BiH i kao obrazovan i sračunat čovjek, u hroničnom nedostatku kvalitetnih kadrova koji je pratio projekat kreiranja paradržave „Herceg-Bosne“, počeo je strmoglavo napredovati u političkoj karijeri. Nakon rada u mostarskom Sokolu, u kome je kao direktor tokom rata u BiH postao poznat po tome što je iznajmljivao logoraše iz Heliodroma na robovski rad, te rada na Sveučilištu u Mostaru, prvu veliku funkciju Čović je dobio 1998. kao zamjenik premijera i ministar finansija u Vladi FBiH. Već u tom trenutku Čović je bio jedan od najuglednijih HDZ-ovaca u BiH te je kotirao kao jedan od najozbiljnijih kandidata za novog predsjednika stranke. Ipak, ovoj ideji direktno se usprotivio tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Na sastanku s Jadrankom Prlićem, jednim od lidera HDZ-a i tadašnjim ministrom vanjskih poslova BiH, 20. juna 1998. u Zagrebu, Tuđman je negodovao zbog ideje da Čović bude predsjednik HDZ-a  BiH, sumnjajući u njegovo hrvatstvo.
„Mišu Brajkovića niste afirmirali, niste priznavali, a onda ste mi najedanput došli s prijedlogom da Čović bude predsjednik HDZ-a, a potpisivao se Jugoslovenom i ćirilicom itd. To bi bilo poliitčko samoubojstvo da smo napravili. Tu da sudim Šakića (osuđenog ustaškog zločinca, upravnika logora Jasenovac u Drugom svjetskom ratu, op.a.) u Hrvatskoj, a tamo da takvog čovjeka biramo“, izgovorio je tada predsjednik Hrvatske.

Foto: Tuđman nije podnosio Čovića jer ga je smatrao nehrvatom

No, Franjo Tuđman će ubrzo otići u grob, a dobar dio HDZ-ovog ratnog rukovodstva u hašku ćeliju, što će Čoviću otvoriti put ka preuzimanje stranke. No, da je Čović tada još bio relativno nepopularan političarpokazalo je to što na općim izborima 2000. nije dobio poslanički mandat, iako je bio nosilac liste.

Ono što će Čovića lansirati na mjesto lidera Hrvata u BiH su događaji vezani uz tzv. „hrvatsku samoupravu“. Odluka Ustavnog suda kojom su na teritoriji FBiH konstitutivnim narodom proglašeni i Srbi, koju je pratilo nametanje amandmana na Ustav od strane tadašnjeg visokog predstavnika u BiH Wolfganga Petritscha, dovest će i do donošenja novog izbornog zakona koji će HDZ-u uskratiti pravo trajne i garantovane kontrole nad hrvatskim pozicijama u Domu naroda. Ove odluke omogućit će da se nakon izbora 2000. u FBiH formira Alijansa za promjene, nova vlada bez SDA i HDZ-a, na šta će HDZreagirati svojevrsnim pokušajem državnog udara – odbijanjem priznavanja nove vlade i organizovanjem tzv. „hrvatske samouprave“.

OPTUŽNICE I PROCESI

Nakon blokiranja zapadnog dijela Mostara od strane SFOR-a i Federalne policije i upada u Hercegovačku banku, koja je bila glavni finasijer ove stranke,  samouprava je u jesen 2001. krahirala. Nakon smjene člana Predsjedništva i predsjednika HDZ-a Ante Jelavića i obračuna s prvacima ove stranke, Čović je ispred desetkovanog HDZ-a kandidovan 2002. za člana Predsjedništva, ostvarivši uvjerljivu pobjedu. Ipak, kraj mandata nije dočekao. Višegodišnja dovođenja u vezu s organizovanim kriminalom rezultirala su optužnicom u martu 2005., kojom se teretio da je kao zamjenik ministra omogućio kompaniji Lijanovićneplaćanje zakonskih obaveza na uvezenu robu. Nekoliko dana nakon potvrđivanja optužnice tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown smijenio je Čovića i tada je izgledalo da se njegova politička karijera bliži kraju.

Na izborima 2006. HDZ, i nova stranka HDZ 1990., koju je u međuvremenu osnovao Čovićev bliski saradnik Božo Ljubić, bili su gotovo izjednačeni (razlika je bila tek dva posto glasova u korist prvog), no tada se po prvi put desilo da u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva pobijedi Željko Komšić kao kandidat SDP-a. No, Čović je imao mnogo ozbiljnije probleme. U novembru iste godine Sud BiH ga je prvostepeno osudio na pet godina zatvora. Iz pritvora je izašao nakon svega mjesec, postižući sa Sudom sporazum kojim je slobodu platio rekordnom kaucijom – 3,2 miliona KM! Nije bilo poznato porijeklo tih para.

Dragan Čović i Božo Ljubić: Drugovali, svađali se, mirili se, razdvajali, sastavljali, prolazili sve faze ali ih je uvijek spajao privatni interes i pohlepa

Naredne četiri godine političku scenu u BiH obilježit će Dodikovo sve agresivnije srljanje u nacionalizami politički sukobi s Harisom Silajdžićem. Hrvatska politička scena u tom trenutku je bila podijeljena, zabavljena o svom jadu. Sam Čović, suočen s lošim izbornim rezultatom i sudskom presudom, činio se još jednom kao političar kojem se broje posljednji dani. Ipak, HDZ ga je 2007. ponovo izabrao za predsjednika kao jedinog kandidata. Sretne vijesti dobio je u junu 2008. kada je Apelaciono vijeće Suda BiH odbacilo optužbu protiv njega „zbog nenadležnosti Suda BiH“.

Godine 2009. Čoviću nenaklonjeni Ivo Sanader podnosi ostavku na mjesto premijera. No, te godine stiže i nova optužnica da je zloupotrijebio položaj donoseći odluke o utrošku sredstava za kupovinu stanova određenim osobama. Već u aprilu 2010. je oslobođen. No, novi mjesec – nova optužnica. U maju te godine Tužilaštvo HNK protiv njega podriže optužnicu kojom ga tereti da je s ostalim članovima UO JP Hrvatske pošte i telekoma (HPT) donio odluku da se dug od blizu 4,7 miliona KM, koji je imalo ovo poduzeće prema tada već nepostojećem Ministarstvu obrane – HVO, prenese na tri privatne firme. Kasnijom naplatom dugovanja, te firme su postale većinski vlasnici dionica Eroneta. Sljedeće, 2011. godine, je i za ovo „djelo“ oslobođen.

Optužnice međutim nisu naštetile njegovoj političkoj reputaciji. Naprotiv. Iskoristivši izbor Komšića za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda da nakon ponovo pokrene „hrvatsko pitanje“, odnosno navodnu ustavnu neravnopravnost Hrvata u BiH, Čović je uspio hrvatske glasače homogenizirati oko svoje stranke i na izborima 2010. ostvariti znatno bolji rezultat od konkurentskog HDZ-a 1990. No, za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda ponovo je izabran Komšić, ovaj put i s daleko ubjedljivijom razlikom. Ipak, i pored izbornog uspjeha HDZ-a, početkom naredne, 2011., SDA i SDP s manjinskim partnerima, strankom Radom za boljitak i HSP-om, formiraju tzv. platformašku vlast bez HDZ-a. Iako je preko Doma naroda HDZ pokušao blokirati imenovanje vlade, odlukom Inzka da je pet od 17 hrvatskih delegata u ovom domu dovoljno za potrebnu većinu, imenovana je nova Vlada.

KONTROLA NAD HRVATSKIM POZICIJAMA

Naredne četiri godine u opoziciji na federalnom nivou i bez izvršne funkcije, Čović je iskoristio za uspješno nametanje narativa da izbor Komšića i izbacivanje HDZ-a iz vlasti predstavlja duboki izraz majorizacije Hrvata i nepravdu koja treba biti kompenzovana mogućnošću dodatnog cementiranja „etničkog biranja“, kroz omogućavanje da se preko stvaranja etničkih izbornih jedinica nacionalni funkcioneri biraju u vlast.

Na ruku mu je išlo i što je platformaška vlada ubrzo ušla u međusobne sukobe, u prvom redu na relaciji SDA-SDP, a onda i s manjinskim partnerima, što je dalje vodilo ka blokadama i nefunkcionalnoj vladi. Nakon spremnosti tadašnjeg lidera Zlatka Lagumdžije da Čoviću omogući izborni zakon kojim bi se članovi Predsjedništva u FBiH birali iz dvije etničke izborne jedinice, došlo je do raskola u SDP-u koji je 2013. rezultirao izlaskom Komšića i formiranjem nove stranke – Demokratske fronte. Uslijed međusobnih sukoba i animoziteta čak se unutar probosanske ljevice tada počela prihvatati ideja, protežirana i od određenih međunarodnih krugova, da je insistiranje na vlasti bez HDZ-a kao stranke koja je dobila najveći broj hrvatskih glasova dovelo do političke nestabilnosti u FBiH i bespotrebnih dizanja tenzija između Bošnjaka i Hrvata.

Foto: Komšić i Lagumdžija, kao tadašnji ključni lideri SDP-a, razišli su se zbog Lagumdžijinih opasnih ustupaka Čoviću

U ovakvoj atmosferi, uz raskol ljevice, nakon izbora 2014. HDZ i SDA su formirale vlast (uz DF kao trećeg partnera koji je ubrzo zamijenjen SBB-om). Čović je pobijedio i u utrci za člana Predsjednitšva, a njegova stranka je imala neprikosnovenu kontrolu nad svim hrvatskim pozicijama na svim nivoima vlasti. Na tim izborima HDZ 1990. je potopljena, a njen bivši predsjednik Božo Ljubić se povukao s političke scene. Potop će doživjeti i SDP čiji se dugogodišnji predsjednik Lagumdžija također povukao.

Preživio je Dragan Čović, jači nego ikad.

Iako su naivci tada možda i očekivali da će ulazak HDZ-a u vlast označiti period saradnje i napretka zemlje ka evropskim integracijama i reformama, desilo se upravo suprotno. U režiji HDZ-a svjedočili smo ispoljavanju nikad agresivnije i destruktivnije politike prema vlastitoj državi. Odlučio je Čović raditi i na jačanju vlastite medijske mašinerije, pa je u tom periodu instalirao čitav niz medija koji su u bh. javnosti demonstrirali dosad neviđen stepen huškanja, ksenofobije, širenja mržnje i pozivanja na linč, od nazivanja Bošnjacima „sjemenom ISIL-a“ do razvijanja rasnih teorija o njima kao „nasljedno predodređenim za izdaju“.

Naravno, svaka akcija ima reakciju, pa je Čović u međuvremenu protiv sebe dobio širok front probosanskih stranaka te je na izborima 2018. uvjerljivo poražen u utrci za člana Predsjedništva od samog Komšića koji se, nakon brojnih problema i raskola u vlastitoj stranci, u datom momentu nametnuo kao jedini ozbiljan Čovićev protukandidat. Više od 200.000 glasača je izbacivanje Čovića iz Predsjedništva shvatilo kao imperativ.

Skretanje u pravcu potpune radikalizacije, pravljenje saveza s Dodikom koje sve više postaje ideološko – a ne samo pragmatsko, te i sve otvorenija saradnja s Rusijom, stavila je Čovića pod lupu visokih zapadnih zvaničnika te na kraju primorala i rukovodstvo same Hrvatske da se odrekne njegove politike.

USPOSTAVLJANJE ŠOVINIZMA KAO STANDARDA

Od ulaska u politiku Čović je uspio da nadživi cijeli niz optužnica, političkih potresa, kao i domaćih i regionalnih lidera, od Franje Tuđmana, preko Račana, Sanadera, Kosor, Milanovića, Jelavića, Tihića, Ljubića, Raguža, Lagumdžije, Silajdžića…  Oni su vedrili, oblačili i nestajali, a Čović je kroz sve te godine izdržao mnogobrojne, nimalo bezazlene udarce i ostao na vrhu.

Kako se onda desilo da Čović u tako kratkom periodu na kraju napravi toliki broj grešaka i svojom radikalnom nacionalističkom politikom i ideološkom simbiozima s ljudima s crne liste SAD-a sebe dovode u politički ćorsokak?

Razlog je što je Čović, vrlo vjerovatno, najsretniji političar u novijoj historiji ovih prostora. Rijetko kome su se okolnosti kroz karijeru tako savršeno poklapale kao što su njemu. Imao je najprije sreću da u jeku sječe glava u HDZ-u nakon propale „hrvatske samouprave“ ispliva kao lider stranke. Zatim mu se posrećilo da u trenutku kad se pojavila snažna, konkuretnska stranka HDZ 1990., za hrvatskog člana Predsjedništva bude izabran Komšić, što je glasačko tijelo ponovo homogeniziralo prema HDZ-u. Imao je i sreću da politički život Federacije BiH godinama karakterišu bjesomučni sukobi probosanskih lidera i stranaka, a u takvoj atmosferi, bez ozbiljnijeg unutrašnjeg protivnika, Čoviću nije bilo teško nametnuti sebe kao uglađenog i sračunatog lidera koji odnosi pobjede. A možda je i ponajviše sreće imao u tome što je pravosuđe u BiH neefikasno, korumpirano i pod snažnim političkim pritiscima, što mu je omogućilo da ni zbog jedne optužnice u konačnici ne završi u zatvoru.

Ambasada SAD-a u Sarajevu: Čović je, kao ruski igrač, pod posebnim prismotrom zapada

Međutim, Čović je u međuvremenu pokazao da je uveliko precijenio i sebe i svoje sposobnosti kao političara, a još više potcijenio svoje protivnike. U trenucima kada je i dobar dio Bošnjaka prihvatio tezu o „majoriziranosti“ Hrvata u BiH, kada mu se otvarao prostor da umjerenom i pomirljivom retorikom sebi obezbijedi dodatne, možda čak i zakonske ustupke po pitanju Izbornog zakona, Čović se odlučio na taktiku „slamanja Bošnjaka“, kroz savezništvo s Dodikom, bjesomučno huškanje i lobiranje. Naravno, rezultat toga nije bio izborni zakon po njegovoj mjeri, nego ujedinjavanje u manjoj ili većoj mjeri svih probosanskih stranaka protiv sebe, dolazak u sukob s međunarodnom zajednicom i sve dublje propadanje u politički radikalizam, koji mu zatvaraju sve više vrata i sužavaju manevarski prostor, dotle da je ovih dana postao jedna od omraženijih figura u političkoj javnosti Hrvatske.

I dok Čović još uvijek ne pronalazi način oprati se od bruke i problema koji je napravio odlazeći na proslavu 9. januara, ispostavlja se da je on u suštini zapravo krajnje precijenjen političar, koji je zahvaljujući sretnom spletu okolnosti preživio čitav niz lidera i političkih udara, no ostaje neizvjesno da li će na kraju uspjeti da preživi samog sebe.

BEOGRAD I PRIŠTINA SPREMNI ZA PREKRAJANJE GRANICA: Vučić otvara karte, za Kosovo želi RS

Piše: Danijal Hadžović (Inforadar)

Bosna i Hercegovina je u najtežem položaju još od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. Lider bosanskih Srba Milorad Dodik, uprkos zamajavanju javnosti od strane pojedinih sarajevskih političara i „analitičara“ s neozbiljnim ocjenama o njemu kao pragmatiku koji koristi nacionalizam samo kao sredstvo za dobijanje glasova, već godinama strateški, predano i ciljano radi na jačanju Republike Srpske, njenih institucija i položaja u svijetu s jedne, i slabljenja i rastakanja BiH s druge strane.

Primjera ovakvih aktivnosti je bezbroj: od izgradnje megalomanskih zgrada kao sjedišta entitetskih institucija, preko bjesomučnog naoružavanja MUP-a RS, do uspostavljanja bliskih veza sa Ruskom Federacijom, evropskim desničarima, Izraelom, kao i ulaganja čitavih 30 miliona KM za lobiranje u SAD-u. Ma koliko neki bili skloni vjerovati da je Dodik u nemilosti zapada, nesporna činjenica je da je od njegovog dolaska na vlast 2006. prenos nadležnosti s RS na državu prekinut i da je autoritet državnog nivoa vlasti uveliko splasnuo od tada.

POGODAN TRENUTAK ZA DODIKA

Dodikov cilj je jasan i otvoreno najavljivan već dugi niz godina – sačekati povoljan međunarodni trenutak i promjenu geopolitičkih odnosa radi otcjepljenja RS od BiH, koju je u nebrojeno navrata kitio imenima poput „nemoguća država“, „nikakva država“, „vještačka država“.

Geopolitičke okolnosti Dodiku su se počele savršeno poklapati. Sjedinjenim Državama vlada izolacionist koji otvoreno izjavljuje da ga predvođenje i očuvanje međunarodnog liberalnog poretka ne zanima. Evropska unija puca po svim šavovima i zabavljena je „o svom jadu“, Velika Britanija, jedan od najvećih prijatelja BiH posljednjih godina, u konačnoj je fazi definitivnog napuštanja zajednice, a radikalna desnica jača širom kontinenta te nakon sljedećih izbora za Evropski parlament izvjesno postaje jedna od ključnih karika.

Upravo je s ovim strankama Dodik u prethodnom periodu uspostavio bliske odnose, od francuskog Nacionalnog saveza Marine Le Pen do Slobodarske stranke čiji predsjednik Heinz-Christian Strache, koji trenutno obnaša poziciju vicekancelara Austrije, otvoreno zagovara nezavisnost RS. Svi oni gaje bliske veze i simpatije s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, otvorenim pokroviteljom Dodika i njegove politike, dok Rusija postaje sve dominantnija sila u Evropi.

U jeku ovakve međunarodne situacije predsjednici Srbije Aleksandar Vučić i Kosova Hashim Thaci otvorili su pregovore i pitanje oko moguće zamjene teritorija između Srbije i Kosova, po principu da se ove države zaokruže kao nacionalne cjeline tako što bi albanske opštine s juga Srbije pripale Kosovu, a srpske sa sjevera Kosova Srbiji.

Ko god misli da se pitanje eventualne promjene granica između ove dvije balkanske države neće odraziti i na Bosnu i Hercegovinu, vjerovatno je ili duboko naivan ili duboko neupućen. Sami pregovori, kao i nimalo neizgledna mogućnost razmjene teritorija dvije države, za BiH su opasne iz nekoliko razloga. Najprije bi se time konačno i definitivno pogazilo načelo koje je međunarodna zajednica u prethodnom periodu slijedila o nepovredivosti AVNOJ-evskih granica, a – također – odustajanje od Kosova logično je samo ukoliko Srbija za to dobija adekvatnu odštetu, odnosno Republiku Srpsku.

BAHATO RAZBACIVANJE IZJAVAMA

Da otvaranje pitanja granica Srbije i Kosova nužno otvara i pitanje statusa Republike Srpske i BiH demonstrira i samo rukovodstvo Republike Srbije. Tako je upravo „liberalna“ i „progresivna“ premijerka ove zemlje Ana Brnabić aktuelnu odluku Albanije i Kosova da ukinu međusobne granice prokomentarisala izjavom:

„Očigledno su granice na stolu i sada imamo da za neke (Kosovo i Albaniju) mogu da budu, a za Republiku Srpsku ne mogu“.

I Milorad Dodik na istom fonu jasno poručuje:

„Ako neko misli da može da napravi državu Kosovo, a da Srpsku konstantno ignoriše – grdno se vara“…

Za podršku ideji o teritorijalnom razgraničenja Vučić i Thaci posljednjih mjeseci tražili su i u EU i SAD-u. Da za nju daju zeleno svjetlo pokazuju i jedni drugi. Komesar Evropske unije za proširenje Johannes Hahn tako je poručio:

„Oni treba da nađu rješenje, pristupit ćemo tome otvorenog uma. Ali iznad svega, ono mora doprinijeti regionalnoj stabilnosti i evropskom putu“.

Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton bio je još i daleko direktniji: „Nismo protiv razmjene teritorija Kosova i Srbije“.

Scenarij koji se priprema je jasan. Posljednjim potezima, od brisanja granica između Kosova i Albanije, otvaranja pregovora o razmjeni teritorija i uvođenja carina kao dodatnom elementu pritiska na Srbiju, Albanci pokazuju da idu u konačnu fazu rješavanja svog nacionalnog pitanja, jasnim državnim zaokruživanjem svojih teritorija. No, zbog čega onda Vučić pristaje da doprinese ovom projektu i otvara priču o razmjeni teritorija?

Na koji način bi eventualnom razmjenom teritorija – i time i priznanjem Kosova, Vučić pred srpskim narodom i historijom mogao opravdati sebe kao neko ko je izdao „svetu srpsku zemlju“? Odgovor se nameće sam po sebi – pristajanje na državno zaokruživanje teritorija na kojoj žive Albanci moralo bi voditi ka istovremenom državnom zaokruživanju teritorija na kojem žive Srbi. Drugim riječima, i defitinitvno formalno odstupanje od Kosova bilo bi kompenzovano (barem bi bilo pokušano) dobijanjem Republike Srpske.
Pregovori oko raspodjele teritorija jasno pokazuju da i među višim međunarodnim krugovima očigledno postoji blagoslov za ovakav scenarij. I sve tješnja saradnja i susreti Vučića i Dodika, i sve učestalije stavljanje u isti kontekst Kosova i Republike Srpske, jasna su poruka kakav scenarij se za sprema za BiH i Balkan. Samo odobravanje pregovora oko promjene granice, koje su posljednjih 20 godina bile tabu tema za međunarodnu zajednicu, otvara pandorinu kutiju za novo prekrajanje Balkana.

TEŠKI DANI PRED BIH

Naravno, kao ni početkom devedesetih, skrštenih ruku ne sjedi ni Republika Hrvatska, koja u EU i svijetu bjesomučno radi na lobiranju u cilju „federalizacije“ Bosne i Hercegovine, istovremeno šireći u sve ksenofobičnijoj Evropi glasine o Bošnjacima kao potencijalnoj teritorističkoj prijetnji.

Potpuno nesvjesna situacije u kojoj se BiH nalazi, probosanska politika posmatra kako država dolazu do ruba gotovo bez „ispaljenog metka“, radeći jako malo na lobiranju i jačanju svog položaja u svijetu, te nepromišljenom politikom dozvoljavajući da separatističke i antidržavne snage u samoj zemlji u vidu SNSD-a i HDZ-a preuzmu neke od ključnih, ali i vanpolitičkih institucija, poput Centralne izborne komisije ili pravosuđa, te zaustave procese integracije države i pripreme teren za lakše rastakanje zemlje.

Pred Bosnom i Hercegovinom, izvjesno, stoji težak period, uz vrlo moguć ponovni pokušaj disolucije njene teritorije, u kome je prva faza već pripremljena priznavanjem Republike Srpske. Kada se uspostavi „kosovski presedan“, evidentno je da će srpsko rukovodstvo krenuti ka projektu pripajanja Republike Srpske, a Hrvatska svoj pogled usmjeriti prema hrvatskim područjima u BiH.

Istina, uz dobijanje i formalnog statusa evropske Gaze na oko 25% teritorije, na kojoj su nakon etničkog čišćenja i genocida Bošnjaci danas skliješteni, upravo bi preostalo ovom narodu „i ostalima“ u trokutu Tuzla-Zenica-Sarajevo – kada bi bilo moguće da sve protekne kao fikcija.

Međutim, upravo iz razloga što postoji i treći konstitutivni narod koji se pita, bez obzira što taj narod trenutno predvode možda i najnesposobniji politički predstavnici u njegovoj historiji, jasna su najava da bi se na Balkanu ponovo dogodila kataklizma. Na takav scenarij i Dodik i Čović, i zvanični Beograd i Zagreb, ali i međunarodna zajednica i svi drugi upetljani, moraju da računaju.

BOSNA OD BAŠČARŠIJE DO STUPA: Dodik i Čović preuzimaju BiH, a ljevica Kanton Sarajevo

Izvor: Analiziraj.ba

Piše: Danijal Hadžović

Godinu 2019. Bosna i Hercegovina dočekala je bez novih vlada na nivou države i Federacije, a zemlja stoji pred izvjesnom postizbornom krizom koja prijeti da nadmaši i onu nakon izbora 2010. godine, kada se na formiranje novog saziva Vijeća ministara čekalo više od 15 mjeseci. Ipak, za razliku od tih izbora kada je koalicija SDP-SDA na federalnom nivou uspjela formirati vlast bez HDZ-a, a visoki predstavnik spriječiti njegov pokušaj blokiranja imenovanja nove Vlade preko federalnog Doma naroda, položaj probosanskih stranaka nakon ovih izbora je umnogome teži. Jasno je da će okosnicu vlasti na državnom nivou  činiti savez SNSD-HDZ, a kako je sve izvjesnije da će i više od dvije trećine hrvatskih mandata u federalnom Domu naroda pripasti HDZ-u BiH i njegovim političkim saveznicima, ova stranka postat će ključni politički faktor u Federaciji BiH sa širokim manevarskim prostorom da formiranje nove Vlade diktira pod vlastitim uslovima.

Osovina i institucije

Zahvaljujući višegodišnjim mudrim i sračunatim politikama, osovina Dodik-Čović uspjela je pod kontrolu staviti čitav niz krucijalnih institucija u državi. Finansijski sektor u  ovom trenutku je pod dominantnom kontrolom HDZ-a. Federalnim ministarstvom finansija upravlja Jelka Miličević, a državnim Vjekoslav Bevanda. Osim finansija na oba nivoa, HDZ kontroliše i Upravu za indirektno oporezivanje BiH. Na njenom čelu je hadezeovac Miro Džakula, koji u nadležnosti ima i carinsku politiku, tj. uvoz i izvoz, a teren kontrole granica je potpuno osiguran zahvaljujući i Graničnoj policiji čiji je direktor Zoran Galić, još jedan hadezeovac. U ruke HDZ-a prepušteni su i odbrana ove zemlje i vojni resursi, što je u kontekstu aktuelne političke situacije u BiH značajno. Ministarstvom odbrane upravlja Marina Pendeš, koja se tokom mandata može pohvaliti tek uništavanjem rekordnih količina naoružanja unutar OSBiH. No, od pozicija koje formalno pripadaju strankama, mnogo problematičnija i za BiH opasnija je kontrola nad onim institucijama koje bi formalno trebale biti nezavisne od politike i njenog uplitanja, a takvo je u prvom redu pravosuđe koje je u međuvremenu postalo premreženo kadrovima bliskim HDZ-u i SNSD-u, kojeg ni četiri godine u opoziciji na državnom nivou nisu spriječile da na strateškim mjestima ima svoje ljude. Predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća u BiH je Dodiku bliski Milan Tegeltija. Uz Tegeltiju uvijek stoji i dugogodišnji pravosudni kadar HDZ-a Monika Mijić, a redovna podrška im je i potpredsjednica VSTV-a Ružica Jukić. Na čelu državnog tužiteljstva je Gordana Tadić, također bliska HDZ-u, što pokazuje i činjenica da je ova stranka snažno lobirala da ona ostane na ovoj funkciji. Predsjednik Vrhovnog suda FBiH je Milorad Novaković, čovjek pod jakim Dodikovim utjecajem. Dodajmo na ovo da je u HDZ-ovim rukama i državno ministarstvo pravde, na čijem je čelu Josip Grubeša, kao i federalno, kojim upravlja Mato Jozić. O utjecaju na Ustavni sud koji prihvata apelacije Bože Ljubića slikovito su svjedočile i fotografije iz kafana prvaka HDZ-a Bariše Čolaka i Borjane Krištos potpredsjednikom Suda Matom Tadićem. Da ova politička osovina ima utjecaj i na Centralnu izbornu komisiju pokazuje činjenica da je ova institucija, potpuno u skladu sa željama i ciljevima HDZ-a, nedavno donijela protuustavnu odluku o popunjavanju Doma naroda prema popisu iz 2013., što bi dodatno olakšalo ovim dvjema strankama da preuzimu kontrolu nad državom. Osim toga, od važnijih funkcija HDZ kontroliše i jedinu zajedničku državnu javnu kompaniju Elektroprenos BiH preko Matana Žarića, a također imaju i zamjenika SIPA-e, Đuru Kneževića.

Rezultati izbora jasno pokazuju da će po pitanju moći SNSD-a i HDZ-a situacija vjerovatno biti još i gora. Nakon uvjerljive izborne pobjede, Republika Srpska ostaje pod neprikosnovenom vladavinom SNSD-a, a nova zvanična vlada na čijem je čelu Radovan Višković stupila je na dužnost još 18. decembra. Ipak, da stvar po SNSD bude i bolja, poslije izbornog desio se i dodatni postizborni krah i raspad opozicije u RS-u, čiji je dio otvoreno stao na stranu Milorada Dodika, osiguravajući mu tako sigurnu vlast u manjem entitetu bez ozbiljne konkurencije. S obzirom na to da po dogovorenom, iako neformalnom sistemu rotacije, sljedeći mandat pripada Srbinu, SNSD bi trebao dobiti mjesto predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, na koje je ova stranka već kandidirala Zorana Tegeltiju, bivšeg ministra finansija RS.

Dvije trećine vlasti

Iako je rano govoriti o konkretnim pozicijama, izvjesno je da će HDZ nastojati zadržati kontrolu nad ministarstvom finansija, što znači da bi Bošnjacima od bitnih pozicija mogli pripasti vanjski poslovi. Ipak, činjenica je da će dvije trećine državne vlasti uz poziciju predsjedavajućeg sada pripadati savezu SNSD-HDZ. Ove stranke su i ranije imale većinu ministarstava na državnom nivou, no nikada kao u ovom trenutku njihovo djelovanje nije bilo u toliko mjeri koordinirano i destruktivno. Suzdržanost Čovića u Predsjedništvu prilikom odlučivanja o reviziji tužbe BiH protiv Srbije za genocid, suzdržanost HDZ-a u Parlamentu BiH prilikom glasanja o Rezoluciji o genocidu u Srebrenici, zajedničko sprečavanjepredsjedavajuće Lidije Bradara iz HDZ-a i dopredsjedavajućeg Drage Puzigaće iz SNSD-a da se u federalnom parlamentu razmatra Prijedlog zakona o izbornim jedinicama probosanskih stranaka, zajednički pokušaj smjenjivanja ministra sigurnosti BiH Dragana Mektića do otvorenog poziva Milorada Dodika Srbima u Federaciji da glasaju za Dragana Čovića, samo su neki od mnogobrojnih savezničkih poteza ove koalicije u proteklom periodu.

SNSD i HDZ veže i zajednička ruska veza, koja je kod bivšeg predsjednika RS-a a današnjeg člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika odavno izražena kroz otvorenu podršku koju uživa od ruskih državnih vlasti i masovno prisustvo ruskog kapitala u RS-u. Upravo je ruski kapital planiran i za preuzimanje mostarskog Aluminija, firme pod dugogodišnjom kontrolom HDZ-a koja je dovedena pred stečaj, a koketiranje ove stranke s ruskim interesima na Balkanu postaje sve otvorenije. Tako je upravo ambasador Ruske Federacije u BiH Petar Ivancov preko noći postao veliki zagovornik prava političkog predstavljanja Hrvata u BiH i pobornik novog izbornog zakona po HDZ-ovom ukusu.

Dodik i Čović također računaju i na trenutnu plimu u Evropskoj uniji u kojoj sve više jača islamofobično orijentisana radikalna desnica i gdje HDZ Hrvatske već godinama lobira za interese HDZ-a BiH, s usvojenom rezolucijom o napretku Bosne i Hercegovine prošle godine kao vidljivim rezultatom tih napora, u kojoj se između ostalog traži „poštivanje načela federalizma, decentralizacije i pune ravnopravnosti konstitutivnih naroda i građana“. Ova osovina se također uzda i u mogućnost eventualne promjene raspoloženja prema Bosni i Hercegovini u SAD-u, kao i u podršku njihovoj politici od administracije Donalda Trumpa, koji do sada nije pokazivao pretjeran interes za našu zemlju. Ipak, Dodik stvari ni ovdje nije prepuštao slučaju, pa je na lobiranje u SAD-u proteklih godina potrošio oko 30 miliona dolara, a ne miruje ni HDZ, što pokazuje i činjenica da su članovi rukovodstva Aluminija nedavno bili na američkoj turneji gdje su u prisustvu nekih od visokih američkih političkih zvaničnika širili svoju istinu o položaju Hrvata u BiH.

Jedini faktor mogućeg prijepora koji trenutno stoji između SNSD-a i HDZ-a je pitanje nove Vlade FBiH. Dodiku se u cilju izbacivanja kadrova SDS-a i PDP-a i dodatnog povećanja i konsolidacije moći žuri da formira novi saziv Vijeća ministara BiH. Iako bi mu odluka CIK-a (na koju je SDA uputila apelaciju Ustavnom radi ocjene ustavnosti) već omogućila da de facto dobije sve što hoće preko federalnog Doma naroda, Dragan Čović se nalazi pod pritiskom radikalnih elemenata iz vlastitih redova koji su mu još i prije izbora postavili ultimatum da ne smije ulaziti u novu vlast na nivou FBiH bez dobijanja novog izbornog zakona po njihovoj mjeri, tj. zakona po kome bi se skoro sva hrvatska mjesta u Domu naroda popunjavala iz onih kantona u kojima HDZ BiH ima predominantnu većinu. Naravno, ovakav ultimatum je ravan najavi trajne blokade, s obzirom na to da ne postoji šansa da probosanske stranke pristanu na ovakvo rješenje koje bi HDZ-u i formalno isporučilo trajnu vlast u FBiH. Stoga, ne trebaju čuditi pozivi Milorada Dodika da se Vijeće ministara formira nezavisno od pitanja nove federalne vlade. Jedini odgovor koji su probosanske stranke na takvu inicijativu mogle ponuditi je da neće biti formirane državne vlasti dok se ne formira entitetska. No i sama ta reakcija pokazuje da su u ovom trenutku HDZ i SNSD ti koji imaju političku inicijativu i postavljaju pravila igre, a probosanske stranke djeluju defanzivno i nastoje se prilagoditi novostvorenoj situaciji kako bi barem umanjile štetu.

Kada se podvuče crta, SNSD uz neprikosnovenu vlast u RS-u zajedno s HDZ-om ima presudnu kontrolu nad pravosuđem, odbranom, CIK-om i finansijama, a ostvareni izborni rezultati i politički sistem u BiH osigurava im i buduću uvjerljivu prevlast nad državnim nivoom vlasti i organima koji su s njim posredno povezani. Uz sve to, geopolitička situacija, lobiranje u SAD-u i EU te uspon desnice dodatno ide na ruku njihovim političkim ciljevima. Tek je pobjeda Željka Komšića u utrci za Predsjedništvo spriječila da ove stranke preuzmu većinsku kontrolu i nad ovom institucijom i diplomatskim kadrovima BiH u svijetu koje ona imenuje.

BiH do Stupa

Kakva je u konačnici na sve ovo reakcija probosanskih stranaka? Kratko rečeno, politički nezrela i neozbiljna. Kako drugačije objasniti da je u jeku SNSD-ovog i HDZ-ovog tihog preuzimanja neformalnih i glasnog preuzimanja formalnih političkih pozicija, probosanska ljevica najveći dio energije odlučila usmjeriti na formiranje vlasti u kantonima bez SDA kao formalnog pobjednika, širokim ideološkim nekoherentnim koalicijama s lokalnim strankama poput Konakovićeve „Narod i pravda“? Kako tek komentarisati izjave pojedinih čelnika stranaka ljevice da ni na jednom nivou neće u vlast sa SDA, ali da će morati sa SNSD-om i HDZ-om? Čak i ako zanemarimo činjenicu da ovakve izjave imaju problem s elementarnom matematikom (jer SDA, SNSD i HDZ zajedno već imaju polovinu zastupnika na državnom nivou, dok je na federalnom nivou, iako ne nemoguće, vrlo teško formirati većinu bez SDA), postavlja se pitanje: je li u trenutku nikad veće moći SNSD-a i HDZ-a i njihovog zajedničkog djelovanja na preuzimanju BiH, slabljenju njenog državnog kapaciteta i otvorene najave zaustavljanja njenog puta u NATO, uz nikad lošiju geopolitičku situaciju, razborito kao glavnog političkog protivnika označiti SDA i svesti probosansku politiku u BiH na pitanje formiranja vlasti u kantonima?

Kada se sve sabere, pred BiH stoji izvjesna politička kriza čije moguće rješenje pak ne budi nimalo nade za optimizam, jer izvjesno vodi ka dodatnom povećanju vlasti i moći SNSD-a i HDZ-a, nasuprot kojih stoji čitava armija međusobno sukobljenih probosanskih stranaka.