Postavlja se pitanje zbog čega je iseljavanje iz BiH baš posljednjih godina uzelo tolikog maha. Dio razloga svakako s krije u mogućnosti lakšeg zapošljavanja u zemljama EU i teške ekonomske situacije u zemlji. Ipak, podaci ukazuju i na intenzivan trend odlaska zaposlenih. Piše: Danijal Hadžović (InfoRadar)
Masovno iseljavanje mlade, obrazovane radne snage, koja odlazi da radi širom svijeta, a mahom u zemljama EU, trend je koji se posljednjih godina intenzivno odvija u našoj zemlji. Razlog za iseljavanje možda će vam biti i jasniji ako navedemo činjenicu da Bosna i Hercegovina nema precizne i zvanične podatke o iseljavanju, a kamoli jasne strategije kako preokrenuti te trendove.
Dakle, govorimo o državi koja očito nije u stanju da ispunjava i kontroliše svoje osnovne zadaće, što uz tešku ekonomsku situaciju, nezaposlenost, niska primanja, političku nestabilnost i besperspektivnost, pojedince navodi da životnu sreću i budućnost potraže u bijelom svijetu.
OD 2013. GODINE 800.000 LJUDI MANJE
No, za razliku od BiH, Njemačka vodi računa o ovome, pa je tako, prema podacima Saveznog ureda za migracije, u ovu zemlju tokom 2016. i 2017. iz BiH doselilo tačno 50.112 ljudi, što je otprilike broj stanovnika koji imaju Posavski i Bosansko-podrinjski kanton zajedno.
Zapanjujući dokument Agencije za statistiku BiH iz 2018. pokazuje da naša zemlja trenutno ima svega 2,7 miliona stanovnika. To je za 800.000 manje u odnosu na popis 2013. godine, i čak 1,6 miliona u odnosu na popis 1991., kada je BiH imala 4,377.033 stanovnika.
Kako stvari stoje, ovaj trend opadanja stanovništva bit će intenzivno nastavljen i u budućnosti.
Adnan Fehratbegović, magistar elektrotehnike, koji se bavi analizom statistika i podataka, izračunao je demografska kretanja i trendove koji nas čekaju u budućnosti. Istraživanja brojki koja je radio pokazuju da će u budućnosti intenzivno trajati proces iseljavanja mlade radne snage i pada u broju novorođenih s jedne, te rasta broja penzionera s druge strane.
Foto: Grafikon
Njegove procjene govore da će iz godine u godinu dolaziti do značajnog pada broja novorođenih, a u posljednjoj godini za koju je napravio prognozu, dakle 2033., predviđa da će ta brojka iznositi svega 24.000! Poređenja radi, 1991. godine bilo je 66.000 rođenih beba, uz napomenu da je to godina s ubjedljivo najmanje novorođenčadi nakon Drugog svjetskog rata.
„Što se tiče broja novorođenih, moja analiza se temelji na dva ključna faktora: Broj žena u fertilnoj dobi, od 20 do 40 godina, i na ovu populaciju otpada preko 98% novorođenih. Dakle, broj ove populacije igra značajnu ulogu u očekivanom broju novorođenih. I broj novorođene djece po ženi – a pretpostavka je da će odnos biti na nivou 2013. godine. Ono što je posebno zabrinjavajuće jeste da i ovako sumorne prognoze u realnosti izgledaju još teže. Naime, iako je projekcijom predviđeno da bi smanjenje broja novorođenih ispod 29.000 na nivou BiH trebalo nastupiti tek 2021. godine (H kolona sa slike 1), to nam se dogodilo već 2018. godine, kada su na nivou BiH rođene tek 28.552 bebe. Preliminarni podaci za prvu polovinu 2019. godine govore da je stanje gore nego lani. To znači da bi 2033. godine projicirana cifra novorođenih od 24.000 bila i dobra, ukoliko se nastavi sa ovakvim trendovima”, navodi Fehratbegović.
Ipak, ključni problem nije u samim poraznim brojkama, padu ukupnog broja stanovnika, odlasku mladog stanovništva i povećanju broja penzionera. Ključni izazov koji se ovdje postavlja je kakve će to dugoročno reperkusije imati na ukupnu društvenu i ekonomsku situaciju u BiH.
PREBACIVANJE PIO SISTEMA NA BUDŽET
Ekonomist Faruk Hadžić predviđa da će BiH ekonomski vjerovatno stagnirati uz blagi i nedovoljni ekonomski rast od 3% godišnje, i to u prvom redu zahvaljujući doznakama iz dijaspore koje će održavati nivo potrošnje i prikupljeni PDV, ali da će pravi problem nastati kada zbog negativnog prirodnog priraštaja broj doznaka opadne:
Foto: Faruk Hadžić
“Situacija je već alarmantna, s obzirom da nam se broj penzionera značajno povećava, a da nam broj radne snage smanjuje. Vlada mišljenje da omjer broja radnika i penzionera treba biti 2:1 da bi PIO sistem bio održiv. Situacija je već alarmantna, s obzirom da nam se broj penzionera značajno povećava, a da nam broj radne snage smanjuje. Zbog toga je RS prebacio PIO sistem na budžet, što će uraditi i FBiH od 1. januara 2020. godine. Razlika u nedostajućim penzijama će se nadoknađivati iz poreza i akciza. Ono što je alarmantno jeste da prema projekcijama, u narednih pet, šest godina u sistem ulazi oko 80.000 penzionera. U pitanju je neto povećanje, jer nam je postojeća radna snaga poprilično stara“, ističe Hadžić.
Usljed iseljavanja stanovništva broj nezaposlenih u BiH rapidno opada, ali se, s druge strane, ne povećava broj zaposlenih za isti broj. Sve to za sobom vuče dodatnu opasnost da naša zemlja ostane dugoročno ekonomija niskog dohotka. No, Ferhatbegović je također napravio izračun i koliko u ukupnom iznosu BiH košta odlazak svake radno sposobne osobe:
„Naime, da bi se podigla osoba, potrebno je i do 100.000 KM. Govorimo, dakle, o periodu od rođenja do dobi kada osoba biva radno sposobna. U to je uključena ishrana, odjeća, režijski troškovi, školovanje, zdravstvena njega, itd. Osim toga, ukoliko se u obzir uzmu i troškovi obrazovnog sistema (kojeg finansiramo kroz doprinose na platu) može se doći do iznosa od 50.000–100.000 KM, dakle odlazak jedne radno sposobne osobe iz BiH ukupno košta od 150 – 200.000 KM“, navodi on.
Ipak, postavlja se pitanje zbog čega je iseljavanje iz BiH baš posljednjih godina uzelo tolikog maha. Dio razloga svakako s krije u mogućnosti lakšeg zapošljavanja u zemljama EU i teške ekonomske situacije u zemlji. Ipak, podaci ukazuju i na intenzivan trend odlaska zaposlenih. Također, treba imati na umu da ekonomska situacija koliko god da je loša, ona je ipak neuporedivo bolja nego što je bila u prvim postratnim godinama.
BIH ĆE MORATI UVOZITI RADNU SNAGU
U ovome se možda krije i najstrašniji detalj cijelog problema, ozbiljniji i od pitanja same loše ekonomske slike u zemlji – u Bosni i Hercegovini sve manji broj ljudi vidi bilo kakvu nadu.
„Mladi ne samo da nisu zadovoljni postojećim stanjem, već što je gore, ne vide nagovještaj da će u budućnosti nešto promijeniti. U društvu gdje vladaju korupcija i mito, gdje se poslovi i zaposlenja u javnom sektoru dobijaju prvenstveno zahvaljujući stranačkoj pripadnosti, gdje se na administraciju troše astronomski iznosi dok istovremeno putna infrastruktura pripada prošlom vijeku – teško da mogu vladati pozitivni osjećaji vezani za budućnost“, ističe Ferhatbegović.
Trend iseljavanja iz BiH za sobom uzrokuje i novi paradoks u bh. ekonomiji. Iako je nezaposlenost i dalje visoka, dešava se da se pojedini sektori već sada suočavaju s nedostatakom radne snage. Države poput Njemačke nedostatak radne snage i održavanje svog socijalnog sistema postižu uvozom radne snage, a da li će izlaz u istom rješenju morati tražiti i naša zemlja.
„BiH će morati na neki način nadoknaditi gubitak svog stanovništva, da li mjera aktivnog povratka ili uvoza radne snage iz drugih zemalja. Da li ste čuli da je neki nivo vlasti uopšte razgovarao na ovu temu i ponudio neka rješenja? Naravno da ne. Umjesto da sada nešto pokušamo uraditi, kasnije će biti već kasno. Njemačka ima planove za narednih 40 godina što se tiče potreba za radnom snagom. Naši planovi su vezani za to ko će ‘sjesti’ na budžet i ko će koga gdje zaposliti“, navodi ekonomist Hadžić.
Na koncu, ključno se pitanje postavlja da li se uopšte i na koji način trend masovnog iseljavanja iz naše zemlje uopšte više može preokrenuti. Faruk Hadžić ističe da za to ekonomske mjere neće biti dovoljne, nego da će prije svega biti neophodna promjena kompletne atmosfere u društvu:
„Neke političke mjere mogu imati daleko veće ekonomske efekte, nego neka ekonomska reforma. Npr., kada bi politički lideri poslali pozitivnu poruku da će ova zemlja ima dugoročnu perspektivu, da će krenuti raditi na neophodnim reformama, što bi pratilo postavljanje najstručnijih, umjesto podobnih stranačkih kadrova na odgovorne pozicije, pa čak i ako nisu članovi stranaka, takvo nešto bi dovelo do pozitivnih očekivanja kod stanovništva, koja opet mogu dovesti do donošenja nekih odluka. Političke poruke trebaju onda pratiti ekonomske reforme, koje su davno trebale biti provedene, poput smanjivanja opterećenja na rad, ukidanja poreza na dohodak na niže plate, omogućavanja brže i lakše registracije pravnih lica, ukidanje silnih parafiskalnih nameta i sl. Ove mjere mogu usporiti, ali teško zaustaviti iseljavanje“, navodi Hadžić.
I dok se u našoj zemlji rađa sve manje beba, mladi u nedostatku perspektive, nade i kvalitetnih poslova masovno napuštaju BiH, pri čemu broj penzionera raste, što za sobom vuče fatalne ekonomske i socijalne posljedice, za državne institucije i ključne političke aktere ovaj problem mahom ne postoji. Tako naša država nema čak ni zvanične podatke o demografskim kretanjima i razmjerama iseljavanja, a kamoli da neko od ključnih aktera nudi bilo kakvo rješenje ili ideju po pitanju suočavanja s ovim problemom.
Za to se nema vremena,s obzirom na mnogo važnije probleme i izazove u društvu poput zaštite vlastitog naroda i raspodjele resursa, državnih firmi i ministarstava za stranku i njene kadrove. Međutim, uz ovakve demografske trendove uskoro će se i oni sami vjerovatno morati zabrinuti za svoj pložaj; naime, u zemlji će biti sve manji broj onih koji finansiraju njihove budžetske privilegije.
Prvog januara 2006. godine, glasovima svih ključnih političkih aktera u zemlji, svih nacionalnih predznaka, formirane su Oružane snage BiH, čime je naša država dobila jedinstvenu vojsku. Izgledao je to uistinu kao hvale vrijedan i izuzetan podvig u zemlji u kojoj se samo deceniju prije vodio krvavi rat između tri vojske, od kojih su visoki oficiri i vojnici iz jedne od njih osuđeni i za genocid.
Upravo će se tri nacionalna kontigenta, sastavnice unutar OS BiH pozivati na naslijeđe tri vojske. „Nacionalni kontigenti“ bio je minimum ispod kojih srpski političari nisu željeli ići, što je bio vrijedan kompromis s obzirom da je, s druge strane, ukinuta Vojska RS.
REFORMA ODBRANE – NAJBOLJA U BiH
Ovo je bila nesumnjivo najkrupnija intergativna reforma koja se desila u postdejtonskoj BiH. Iz današnjeg ugla gledano, zvuči pomalo i nevjerovatno da su bh. političari uspjeli doći do konsenzusa po pitanju ukidanja postojećih entitetskih i formiranja jedinstvene vojske BiH.
Ipak, društveni kontekst prve polovine dvijehiljaditih godina bio je bitno drugačiji od političke situacijekojoj svjedočimo danas u Bosni i Hercegovini. Prve postratne godine u BiH pratio je žestok angažman međunarodne zajednice i provođenje reformi koje su išle u pravcu integracije države i jačanja državnog nova vlasti. Taj proces posebno je bio intenzivan u mandatima dva visoka predstavnika – Wolfganga Petritscha i Paddyja Ashdowna.
U mandatu prvog provedena je promjena Izbornog zakona koja je rezultirala ukidanjem dotadašnjeg monopola koji je HDZ imao nad hrvatskim mjestima u federalnom Domu naroda. U mandatu drugog desio se čitav niz reformi, od kojih su mnoge nametnute korištenjem bonskih ovlasti. Ashdown se, također, nije libio ni smjenjivati mnoge političare iz RS (mahom iz tadašnjeg SDS-a) koji su odbijali podržati reformski proces, ili su bili upetljani u finansiranje i pomaganje skrivanja haških bjegunaca, optuženih za najteže ratne zločine.
Ovaj snažan angažman međunarodne zajednice, koja se tada nije libila koristiti sve raspoložive mehanizme da se neke odluke – prijeko potrebne za funkcionisanje države – ako treba i nametnu, kreirala je političku atmosferu pogodnu za reforme i integrativne politike. Hrvatski i srpskietnonacionalni političari imali su jednostavan izbor – ili pristati da učestvuju i doprinesu ovom procesu, ili da se suoče s mogućnošću smjena i sankcija.
Foto: Raffi Gregorijan
U takvoj atmosferi bilo je moguće da ključne stranke jednoglasno prihvate i provedu reformu odbranekojom su formirane OS BiH. Posebne zasluge za postizanje dogovora i formiranje OS BiH imao je Raffi Gregorian, tadašnji prvi zamjenik visokog predstavnika i američki diplomata s dugogodišnjim stažom u BiH.
SVE JE POČELO OBARANJEM APRILSKOG PAKETA
Do danas ovo ostaje najkrupnija državna reforma u BiH. Ipak, ona bi postala tek druga najveća reforma da te iste 2006. nije odbijen i Aprilski paketustavnih promjena, u režiji tada velike Stranke za BiH i novoformirane HDZ-a 1990 (danas marginalnih partija), kojem su presudila samo dva glasa u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Jedan u to vrijeme prvog bh. “papka”, Mehmeda Žilića iz SDA.
I upravo će ta 2006. postati prekretnica u modernoj političkoj historiji BiH. Naime, pad Aprilskog paketapratio je pad SDS-a s vlasti, čiju je nekadašnju huškačku nacionalističku retoriku u sve većoj mjeri počeo preuzimati Milorad Dodik koji se u tom trenutku nametnuo kao novi srpski nacionalistički lider. Nakon rušenja Aprilskog paketa došlo je do naglog smanjenja angažmana međunarodne zajednice u našoj zemlji, a nakon proglašenja nezavisnosti Kosova 2008. BiH je definitivno prestala da bude međunarodni centar pažnje na Balkanu.
Foto: Naslovnice novina u BiH nakon obaranja „Aprilskog paketa“
Novonastalu situaciju iskoristio je Dodik, koji je svoju predizbornu retoriku počeo provoditi u praksi. Prekinut je proces prenosa nadležnosti na državni nivo, državom je zavladala nacionalistička retorika, institucije su ciljano slabljenje, reformski proces je kočen, što je podrazumijevalo u sve većoj mjeri i pokušaj kočenja procesa pridruživanja NATO-u kojem se BiH obavezala reformom oružanih snaga.
U takvoj, novokreiranoj atmosferi koja se godinama samo pogoršavala, za BiH je bilo jako značajno što je sada imala jedinstvenu vojsku i što Dodik na raspolaganju više nije imao VRS kao dodatni adut.
I dok su OS BiH godinama bile jedan od rijetkih pozitivnih primjera funkcionalne institucije u BiH koja je odgovorno i profesionalno izvršavala svoje zadatke, poput mirovne misije u Afganistanu, Dodikovo destruktivno djelovanje prema institucijama ove zemlje, koje je od 2014. našlo i otvoreno savezništvou Draganu Čoviću iHDZ-u, nije uspjelo zaobići ni OS BiH. Nekadašnja funkcionalnost i relativna nezavisnost OS BiH sve više je postajala erodirana zloupotrebom ili napadima na ovu instituciji i njene dijelove.
TEŠKE ZLOUPOTREBE ZAJEDNIČKE VOJSKE
Tako je na svečanosti obiljževanja neustavnogDana RS9. januara 2017. svoj performans imao i Treći puk Oružanih snaga BiH (koji baštini tradiciju VRS). Početkom ove godine na kasarnu Oružanih snaga BiH postavljena je tabla Vojska Republike Srpske. Krajem 2018. vojnicima OS BiH u konzervama s junetinom isporučena je svinjetina.
Foto: Treći puk OS BiH na proslavi neustavnog Dan RS 9. januara 2017. godine
Ukupni broj vojnih snaga smanjen sa 10.000 na 9.200 oficira, podoficira i vojnika, a aktivna rezerva sa 5.000 na 4.600 ljudi. Jedina istinski multietnička jedinica, Brigada taktičke podrške, je značajnosmanjenja, ultimatumom, i to tako što su tri najvažnija elementa u toj jedinici, vojno-obavještajni bataljon, bataljon vojne policije i bataljon veze, stavljeni pod nadležnost Operativne komande. Također, došlo je i masovnog uništavanja naoružanja OS BiH. Sve ovo desilo se u mandatu Marine Pendeš, odanog Čovićevog kadra na mjestu ministrice odbrane BiH.
Tu je i nikad riješeni problem knjižena vojne imovine OS BiH jer vlasti RS godinama odbijaju da na svojoj teritoriji do kraja uknjiže imovinu Oružanih snaga, što je jedan od uslova NATO-a.
Smanjenje broja vojnika OS BiH, uništavanje municije, provokacije s tablama i korištenje vojnika u političke svrhe dešava se upravo u trenutku kad je Dodik pokrenuo procese snažnog naoružavanja i povećanja policijskih snaga RS, uz čak i (neuspješni) pokušaj uvođenja rezervnog sastava.
Sve ovo pokazuje da su i Oružane snage od najuspješnije reforme BiH u međuvremenu postale još jedna državna institucija koja je trpi ozbiljne posljedice čerupanja i napada od strane Milorada Dodika, uz aktivno asistiranjeDragana Čovića i HDZ-a i sve neskrivenije uvođenje paralelizama.
Foto: Dragan Čović i Milorad Dodik, glavni kočničari reformskih procesa i puta u NATO
Naravno, pri tome ne treba zaboraviti da su OS BiH rezultat direktnog angažmana i uspjeha zapadnih država u našoj zemlji, u prvom redu SAD-a, te da su kao takve u međuvremenu učestvovale u NATO-ovim misijama širom svijeta. Dodik, s druge strane, odavno već i ne krije svoje bliske veze s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i da zastupa njegove interese na Balkanu, pri čemu kočenje puta BiH u NATO predstavlja jedan od imperativa te politike.
U NATO PO SVAKU CIJENU
Time i atak na OS BiH i njihovo slabljenje ima i posebnu međunarodnu težinu i BiH upravo preko vojske dolazi pred ključni geopolitički i civilizacijski izbor: hoće li postati država integrisana u zapadni sigurnosni civilizacijski sistem, ili neformalna ruska gubernija.
Stoga, ne treba da čudi da se u kuloarima sve otvorenije špekuliše da bi u narednim mjesecima trebalo doći do daleko većeg angažmana SAD-a po pitanju utjecaja na Oružane snage BiH i za njih nadležne institucije, što je već primijetno, a što je, na neki način, nedavno u intervjuu za Inforadar najavila i generalica Marti J. Bissell, komandantica NATO snaga u BiH.
Foto: I komandantica NATO u nedavnom intervjuu za Inforadar priznala da je ponovo pojačan američki interes za BiH
Naravno, jasno je da Dodik po svaku cijenu sada pokušava da spriječi aktiviranje Akcionog plana za članstvo BiH u NATO (MAP), odnosno dostavljanje Godišnjeg nacionalnog programa, no reakcija probosanskih stranaka, u prvom redu SDA i DF-a u ovom slučaju je bila zrela: formiranje novog Vijeća ministara u koji bi trebao ući SNSDuvjetovan je aktiviranjem MAP-a.
Stoga je u trenutku sve otvorenijih nasrtaja Dodika (ali i Čovića) na državu i njene institucije, čega nisu pošteđene ni OS BiH, uz sve otvoreniju podršku Srbije koja ponovo nastoji otvoriti pitanje promjene granica na Balkanu, duboko miješanje Hrvatske u unutrašnja pitanja BiH i pokušaje podmetanja terorizma našoj zemlji, te sve veći utjecaj Rusije, članstvo u NATO strateški prioritet BiH, kao trajni garant teritorijalne cjelovitosti i sigurnosti.
To je bitka koju probosanska politika, odnosno država, mora da dobije.
S javnom potrošnjom koja je u 2018. iznosila 42,40% BDP-a (bruto domaćeg proizvoda), Bosna i Hercegovina je ispod evropskog prosjeka koji iznosi 46.80%.
Ipak, od same visine potrošnje mnogo je veći problem u strukturi javne potrošnje, odnosno činjenici da je karakter potrošnje u BiH mahom tekući a ne investicioni. Preusmjeravanje javne potrošnje sa tekuće na investicionu ključni je faktor za postizanje održivog ekonomskog rasta zasnovanog na investicijama i proizvodnji.
PROJEKCIJE NEĆE BITI ISPUNJENE
Iako se Bosna i Hercegovina u okviru Proširenog aranžmana s Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) 2016. i 2018. obavezala na značajno povećanje javnih investicija, koje su jedan od potrebnih preduslova za ostvarenje projekcija rasta BDP-a, naša država nije uradila svoju zadaću. Kako prvobitne prognoze nisu ispunjene, nove su smanjene te iznose 6,92 milijarde KM javnih investicija za period od 2018. do 2020. godine, od čega za 2018. godinu 1,8 milijardi, odnosno 5,5% BDP-a, a za 2019. godinu 2,3 milijarde KM, odnosno 6,8% BDP-a.
Godine 2017. nivo javnih investicija iznosio je 1,2 milijarde, što znači da se u 2018. očekivalo povećanje od 0,7 milijardi u odnosu na 2017., a u 2019. 1,1 milijardi. Međutim, investicioni planovi nisu ispunjeni za 2018. godinu, dok u prvoj polovini 2019. godine nije do kraja implementiran niti jedan značajniji infrastrukturni projekat, iz čega je jasno da projekcije o obimu javnih investicija, a shodno tome i njihovom učešću u BDP-u, i u tekućoj godini neće biti ispunjene.
Ovo je samo nastavak negativnih trendova. Rezultati ključnih predlagača projekata javnih investicija u periodu od 2014. do 2018. godine debelo su ispod ciljeva koje su planirali ostvariti; Autoceste FBiH su okončale projekte koji čine 15,7% vrijednosti projekata koje su predložile, Ceste FBiH20,8%,Elektroprivreda BiH i Elektroprivreda HZHB ukupno samo 1,3%, Autoputevi RS14,5%.Putevi RS pak nisu implementirali niti jedan projekat, a Elektroprivreda RS3,6%.
O efikasnosti ispunjavanja zacrtanih ciljeva dovoljno govori činjenica da je, kada se zbirno gleda, sedam najvećih predlagača provelo tek 13 projekata vrijednosti 1.973,01 miliona KM, u odnosu na 102 predložena projekta vrijednosti 25.883 miliona KM, odnosno 7,6%.
Da stvar bude gora, u toku 2018. godine nije bilo implementiranih projekata javnih investicija koji su prvi put predloženi u programima javnih investicija 2017 – 2019. Od predloženih projekata iz ranijih programa, u 2018. godini u potpunosti su implementirana tek dva: projekat Elektroprivrede HZHB – izgradnja VjetroelektraneMesihovina vrijednosti 159,5 miliona KM[1], te projekat Autoputeva RS – izgradnja dionice Banja Luka – Prnjavor autoputa Banja Luka – Doboj, vrijednosti 322 miliona KM.
NOVCA IMA, ALI NIŠTA SE NE GRADI
Iako je gradnja puteva jedan od ključnih infrastrukturnih projekata za kojim naša zemlja ima prijeku potrebu, cestogradnja stagnira. Osim kredita od Evropske investicione banke (EIB), u februaru 2018. godine stupilo je na snagu i povećanje putarina koje je priliv sredstava na poseban račun za gradnju autoputeva i puteva povećalo čak za 65,7%. Drugim riječima, prihoda ima i više nego dovoljno, i iako novac stoji na računu, osim okončanja gradnje autoputa Banja Luka – Doboj od strane Autoputeva RS, do polovine 2019. godine nije u potpunosti okončan nijedan projekat javnih investicija koji se tiče autoputa.
Autoputevi RS mogu se smatrati i najefikasnijim od sedam velikih predlagača. Tako je ova firma u periodu 2014. – 2019. preuzela primat od Autocesta FBiH po najviše uloženih sredstava – 729,1 miliona KM, a od Cesta FBiH po omjeru implementiranog u odnosu na predloženo – 28% vrijednosti.
Ako problem nije u nedostatku novca, s obzirom da je osiguran stabilan izvor finansiranja za infrastrukturne projekte, nameće se pitanje u čemu onda jeste?
Odgovor se nalazi kako u nedovoljnoj efikasnosti državnih kompanija, i s njima povezanih državnih resora, tako i u tromosti i nedovoljnoj funckionalnosti samog političko-pravnog sistema u BiH. Naravno, uređenje i vođenje i prvog i drugog faktora je pod dominantnom kontrolom stranaka i dosadašnjih vladajućih struktura, te u njima leži glavna odgovornost za nedovoljnu efikasnost po pitanju javnih investicija u BiH.
Jedna od najvećih prepreka za realizaciju infrastrukturnih projekata jesu dugotrajne tenderske procedurekoje se u BiH često otežu na nekoliko mjeseci, što uveliko usporava i ograničava proces javnih investicija. Ilustracije radi, znakovit je slučaj gradnje dionice Autoceste A1 Počitelj – Zvirovići. Pred sam kraj 2017. EIB je tražio ponavljanje tendera za projekat zbog greške Autocesta FBiH, odnosno „objavljivanja povjerljivih informacija u pojedinim medijima“, čime je bio ugrožen partnerski odnos sa EIB-om kao jednim od ključnih finansijera gradnje Autoceste.
To je bio drugi poništeni tender za ovu dionicu, a treći je raspisan tek u julu 2018. godine!
Foto: Poddionica Počitelj – Zvirovići duga je 11,75 km, sa najznačajnijim objektom mostom „Počitelj“ dužine 945 metara
Još jedan bitan ograničavajući faktor za javne investicije jeste i proces pregovora sa međunarodnim institucijama usljed složene strukture vlasti i podjele nadležnosti u našoj zemlji, što u velikom broju slučajeva odugovlači pregovaranje i donošenje odluka o kreditiranju i finansiranju infrastrukturnih projekata u BiH.
Sljedeću značajnu prepreku predstavlja izrada projektne dokumentacije. Na ovom planu često se dešava slučaj da su projekti neusklađeni sa stvarnom situacijom na terenu. Ovdje, opet, dolaze do izražaja propusti odgovornih. Tako se, npr., kasni sa izgradnjom poddionice Autoceste A1 Tunel Pečuj (Donja Gračanica) – Klopče zbog „problema s geologijom“, kako je to izjavio Reuf Kadrić iz Autoceste FBiH[1]. Također, dešava se da se u toku izrade projektne dokumentacije izostavi strateška procjena utjecaja na okoliš, ali i da se pokrene revizija projektne dokumentacije prilikom javne diskusije, najčešće od strane lokalne zajednice.
NUŽNO POJEDNOSTAVITI PROCEDURE
Jedan od gorućih problema svakako je i dužinaprocesa dobijanja dozvola, što je najčešće posljedica nedovoljne saradnje nadležnih institucija na različitim nivoima vlasti, kao i velikog broja potrebnih dozvola i saglasnosti te složenog procesa njihovog pribavljanja. Prema Izvještaju Svjetske banke o lakoći poslovanja, samo proces pribavljanja građevinske dozvole u BiH zahtijeva 16 postupaka koji se mogu završiti za najmanje tri mjeseca. Nadalje, ni proces eksproprijacije nije efikasan, što je izazvano pravnom nesigurnošću usljed složenog procesa i čestih žalbi.
Od 2014. do sredine 2019. godine implementirano je mizernih 7,6% vrijednosti predloženih projekata iz programa javnih investicija. Zabrinjavajući je i trend pada javnih investicija u periodu od 2014. godine. Povećanje cijena putarina, od čega su sredstva prikupljana na posebnom računu za gradnju autputeva i puteva, uprkos najavama pojedinih političkih stranaka, nije utjecalo na ubrzanje gradnje.
Foto: Povećanje cijena putarina nije utjecalo na ubrzanje gradnje
Manjak javnih investicija imao je i direktan negativan utjecaj i na ukupni razvoj bh. ekonomije te manji rastBDP-a u odnosu na onaj koji je bio moguć i projektovan. Kao i u mnogim drugim oblastima u bh. društvu, i primjer javnih investicija pokazuje da uz nedovoljno efikasno i uspješno djelovanje nadležnih institucija Bosna i Hercegovina pati od mnogih sistemskih prepreka koje podrazumijevaju spor, komplikovan i neefikasan administrativno-pravni sisteM koji uveliko usporava i ograničava implementaciju javnih investicija u našoj zemlji.
Kako bi se provedba ubrzala, potrebno je prije svega smanjiti cijenu tenderske dokumentacije i pribavljanja preobimne dokumentacije; potrebno je omogućiti učinkovitu reviziju postupka te, konačno, pokrenuti opštu strategiju borbe protiv korupcije. Pregovori o finansijskim sredstvima sa međunarodnim institucijama se trebaju vršiti pod vladinim, odnosno, u slučaju BiH nadzorom Vijeća ministara BiH[1]. Ubrzanje procedure pomoglo bi usvajanje pisanih uputstava za pregovore, te izmjena zakonskog okvira koji bi garantovao mogućnost povrata sredstava i vremenski okvir dospijeća kreditnih sredstava.
Također je potrebno provoditi opsežnije i kvalitetnije geološke radove kako bi se glavni projekat uskladio sa stanjem na terenu te utvrditi organ koji će nadzirati proces implementacije projekata; smanjiti broj potrebnih dozvola i saglasnosti za početak gradnje te pojednostaviti proceduru dobijanja preostalih dozvola; pojednostaviti i ubrzati proces eksproprijacije zemljišta uvođenjem instituta sporazumnog prenosa vlasništva, te usvojiti pisana uputstva za pregovore sa međunarodnim kreditorima i usvojiti izmjene zakonskog okvira koji bi garantovao mogućnost povrata sredstava i vremenski okvir dospijeća kreditnih sredstava.
Ovakve mjere potrebno je provesti u cilju prevazilaženja prepreka koje koče bržu implementaciju javnih investicija, a time i ekonomski rast BiH.
——————————————————————————————————
Tekst je podržan kroz ACTION SEE projekat koji provodi Metamorphosis fondacija za internet i društvo, u partnerstvu sa Westminster fondacijom za demokratiju iz Velike Britanije, CRTA – Centrom za istraživanje, transparentnost i odgovornost iz Srbije, Udruženjem građana Zašto ne? iz Bosne i Hercegovine, Centrom za demokratsku tranziciju iz Crne Gore, Open Data Kosovo sa Kosova i Levizja Mjaft! iz Albanije, uz finansijsku podršku Evropske unije.
Stavovi sadržani u ovom tekstu su isključiva odgovornost Liberalnog foruma BiH i InfoRadara i ne odražavaju stavove Evropske unije.
Piše: Danijal Hadžović (Slobodna Bosna) "Kako se Evropi mogla dogoditi Srebrenica?“ zagrmio je prije nekoliko godina jedan visoki evropski zvaničnik na obilježavanju godišnjice genocida u Srebrenici.
Uistinu, kako se moglo desiti da u srcu Evrope, na kapiji svijetle i pobjedničke zapadne civilizacije, na očigled svijeta, u zaštičenoj zoni UN-a, uz kukavičko nijemo posmatranje holandskog bataljona, paravojska paradržave jednog pravoslavnog evropskog naroda izvede kompleksan genocidni poduhvat istrebljivanja pripadnika jednog muslimanskog evropskog naroda, likvidirajući ih preko osam hiljada u samo nekoliko dana? Za razliku od spomenutog zvaničnika, ovo pitanje zapadni diplomati uglavnom ne vole postavljati, jer ih podsjeća na infiderentnu, sramotnu, bijedničku ulogu vlastitih država u Srebreničkom genocidu. Umjesto toga, skloniji su razbacivati se prežvakanim floskulama „Srebrenice se moramo sjećati kako se zločin nikad ne bi ponovio“, itd..
U Srbiji i Republici Srpskoj pitanje „kako se Srebrenica desila“ vole postavljat. Često. Odgovori su raznovrsni i mahom suprotstavljeni elementarnoj ljudskosti, civilizaciji i razumu, te se uglavnom kreću u rejonu teorija zavjera, od paklenog plana Amerikanaca koji su naivne pripadnike VRS navukli na genocid kako bi dobili opravdanje da ih bombarduju, preko pravdanja zločina odmazdom zbog navodnih prethodnih zločina pripadnika ABiH u okolini Srebrenice do čak i potpunog negiranja da se ikakav ozbiljniji zločin tu uopšte i desio.
I Bošnjaci sebi često postavljaju to pitanje, uglavnom uz nevjericu - otkud u njihovim dojučerašnjim komšijama, prijateljima i kumovima toliko mržnje i zvjerstva da nad njima počine takav zločin.
I zaista, kako se mogla dogoditi Srebrenica? Odgovor na ovo pitanje i pored sve brutalnosti zapravo je krajnje jednostavan, u njemu, štaviše, nema nikakve mistike i nerazjašnjenih motiva.
Haški sud na kraju je presudio da se od svih masovnih zločina u BiH samo onaj u Srebrenici može okvalifikovati kao genocid. Teško je, bolno, tužno i mučno govoriti o Srebrenici koja je postala simbol stradanja Bošnjaka. Srebrenica je pojedinačno najužasniji, nakrvavij zločin u prethodnom ratu, ali ipak u konačnici samo jedna zločinačka epizoda, zenit na kraju krvavog velikosrpskog projekta puškom započetog početkom devedesetih. Ono što se desilo u Srebrenici, prethodno se desilo na desetinama stratišta u Prijedoru, Višegradu, Foči, Vlasenici, Sarajevu, Zvorniku... Nema razlike između zaklanih i strijeljanih na Višegradskoj ćupriji, Korićanskim stijenama ili u Potočarima. Granate Vojske RS koje su četiri godine masakrirale hiljade građana opkoljenog Sarajeva, u godinama koje su prethodile genocidu ubijale su i nesretnike u srebreničkoj enklavi. Padale su i po Bihaću, i po Goradžu. Da je VRS uspjela osvojiti urbani dio Sarajeva, desila bi se Srebrenica, višestruko krvavija, uzimajući u obzir ukupan broj stanovnika. Da su pali, Srebrenica bi se desila i u Goraždu, i u Bihaću, kao što se tokom 1992. Srebrenica desila širom Istočne Bosne i Krajine.
Kada se odaje počast žrtvama u Srebrenici na umu se uvijek mora imati činjenica da ovaj zločin nije bio nikakav eksces u ratu, nego najkrvaviji dio jedne funkcionalne slagalice. Bošnjaci u Srebrenici ubijani su na isti način, s istim motivom, od iste vojske i u ime iste ideologije i istog cilja kao i sve ostale bošnjačke žrtve. Cilj je bio, zvanično i objelodanjen od Radovana Karadžića na samom početku rata, stvoriti etničku čistu srpsku državu u BiH sa što većom teritorijom, koja bi se potom ujedinila sa Srbijom u jednu veliku srpsku državu. Bošnjaci kao većinsko stanovništvo fizički su stajali na putu ostvarenju tog cilja i zato ih se fizički uklanjalo gdje god su svojim brojem mogli ugroziti opstanak tog projekta. Poseban razlog za bijes bila je njihova potvrđena državotvorna svijest i odluka da žive u nezavisnoj BiH, kao i spremnost da kako nju tako i sebe fizički brane. Višestoljetna velikosrpska propaganda i mitomanija dehumanizacije i unižavanja Bošnjaka kao izdajnika koji su „prodali veru za večeru“, krezubim fukarama s kalašnjikovima u rukama davala je i moralnu potkovu i umirenje savjesti da je „istrag apoturica“ junački čin osvećivanja njihovih predaka i ostvarivanja historijske pravde.
Skoro 18.000 ljudi direktno je učestvovalo u pripremi i provođenju genocida u Srebrenici. No tu ne staje brojka. Stvarna brojka učesnika u genocidu je desetinama puta veća. Genocid su svakako počinili oni koji su ispaljivali metke i zabijali kame u grla. Genocid su počinili i komadanti, pukovnici i generali koji su davali naredbe. Genocid su počinili i političari koji su pak tim generalima davali naredbe. Ali genocid su počinili i intelektualci koji su političarima davali ideje i podstrek, kreirajući u svojim glavama genocid godinama prije nego se on počeo realizovati. Genocid su počinili i pisci koji su desetljećima svojim toksičnim štivom pozivali na osvetu, na „Nooožž! Nooožž! Nooožž...!“. Genocid su počinili i novinari koji su umilnim, prijetećim glasovima pozivali na uzimanje puške i noža. Genocid su počinili i sveštenici koji su ubice pred krvave pohode zalijevali „svetom vodom“, nastojeći genocidu dati i božansko opravdanje. Genocid su počinili i članovi porodica onih koji su činili genocid, nastavljajući da im budu očevi, supruge, braća i sestre. Genocid su počinili i oni koji nisu činili ništa. Oni su ga pogotovo počinili. Genocid je bio jedan sveobuhvatan, kompleksan, slojevit projekat koji je u sebe uključivao sve pore društva. Genocid je država. Genocid je stanje svijesti. Genocid je sistem. I genocid je prije svega ideologija. Velikosrpska. Ona je u konačnici taj demon koji je pojedincima u ruke dao puške, pera, kandila i mikrofone i šaputao im da je došlo vrijeme za stvaranje velike Srbije i „istragu poturica“.
Da bi se spriječilo buduće ponavljanje genocida, sjećanje na Srebrenicu neće biti dovoljno, jer nije žrtva ta koja se pita smije li ona da živi. Neophodno je otkloniti njegov uzrok, velikosrpsku ideologiju koja je još u 19. stoljeću Srbiju do tančina očistila od muslimanskog stanovništva, a u dvadesetom nastavila s istim projektom i muslimane na jugoistoku Evrope, nekoć rasprostranjene od Mađarske do Rumelije, svela na otprilike dvije enklave u BiH. Ta se ideologija može otkloniti na dva načina. Ili će srpski narod proći katarzu i odreći se ideje koja je u svojoj krvavoj historiji proizvodila genocide, etnička čišćenja i zlo za sve, uključujući i same Srbe, ili oni koji stoje na putu te ideologije moraju biti toliko jaki, moćni i naoružani da njena realizacija neće biti isplativa.
Prvo zasad ne djeluje izgledno.. Srbijom vlada Šešeljev učenik, Šešelj mu je glavna opozicija kojoj konkurenciju pravi Boško Obradović, kleronacist za kojeg je i Šešelj odveć liberalan. U RS-u Karadžić i Mladić su i zvanično heroji i sa divljenjem se gleda na očeve entiteta. Negiranje genocida je neophodni uslov da budete ozbiljan politički faktor u Srbiji, RS da ne spominjeno. Velikosrpska ideja je i danas živa i zdrava. A ona je ta koja ubija. Svi ostali su samo izvršioci.
Karl Marx jedan je od najutjecajnijih filozofa koji su ikad živjeli. Uistinu, rijetko koji autor i teoretičar je svojim idejama uspio dirnuti u srca tolikog broja ljudi, ostvariti takav utjecaj na svjetsku historiju i u tolikoj mjeri oblikovati razmišljanje i kretanje ljudskog društva. No ono što je u svemu posebno frapantno je da je i pored sveg utjecaja na historiju rijetko koji mislilac bio toliko u krivu. Marxove teorije, analize i predviđanja po pitanju kapitalizma i razvoja društva su se još za njegovog života počela pokazivati redom pogrešnim. Marx je tako, između ostalog, predviđao da će dolaziti do sve većeg jaza između bogatih i siromašnih te da će potonji, personificirani u obespravljenoj radničkoj klasi, se početi suočavati sa sve nižim standardom kako se bogatstvo u sve većoj mjeri bude koncentrisalo u rukama vladajućih kapitalista. U stvarnosti, još dok je Marx pisao i djelovao počelo se dešavati potpuno suprotno: standard radnika postao je sve veći, a time i njihovo nezadovoljstvo manje. Marx je predviđao da će razvoj mašina i tehnologije kao zamjena za fizički rad dovoditi do sve veće nezaposlenosti. Desilo se suprotno: razvoj tehnologije zapravo je omogućio veću produktivnost i ulaganje novostvorenog kapitala u nova i kvalitetnija radna mjesta, što je dovelo do kontinuiranog rasta, a ne pada zaposlenosti. I samo mjesto i vrijeme revolucije Marx je potpuno promašio. Marx je predvidio da će se socijalistička revolucija kao korak ka uspostavi, po njemu, narednog koraka u razvoju društva, naprednijeg i humanijeg društveno-ekonomskog sistema, se desiti u industrijski najrazvijenijim državama, što su u ovom slučaju trebale biti Njemačka ili Velika Britanija. Umjesto toga, revolucija se na kraju desila u ruralnoj Rusiji u kojoj je industrijska proizvodnja bila na krajnje niskom nivou, a radnička klasa duboka manjina u odnosu na agrarnu populaciju.
Ipak, najkrupnija Marxova greška bila je radna teorija vrijednosti. Iako se nije radilo o njegovoj orginalnoj ideji, nego teoriji preuzetoj od klasičnih ekonomista Adama Smitha i Davida Ricarda, ona predstavlja temelj kompletne Marxove teorije. Po radnoj teoriji vrijednosti određeni proizvod vrijedi onoliko koliko je rada potrebno utrošiti u njegovu proizvodnju. Ako jedan artikal vrijedi 1, a drugi 10 KM, razlog po Marxu je što proizvodnja potonjeg zahtijeva deset puta više vremena. Recimo da se određeni proizvod prodaje za 35 KM. Pretpostavimo da se za proizvodnju tog proizvoda mora koristiti mašina koja košta 20 KM i da se radniku koji radi za tom mašinom isplaćuje 5 KM. Ukupni početni troškovi proizvodnje su 25 KM, no gdje u svemu tome nestaje onih 10 KM? Po Marxu, tih 10 KM su zapravo “višak vrijednosti” koje je radnik proizveo kao rezultat svog utrošenog rada, a koje je kapitalist prisvojio sebi. Drugim riječima, vrijednost proizvoda leži u radu koji je radnik utrošio na njega, ali radnik uvijek dobija kao naknadu u plati manju vrijednost od one koju je on stvarno proizveo, dok kapitalist vrši svojevrsnu krađu, odnosno prisvaja plodove njegovog rada. Iz ovog slijedi zaključak da kapitalisti zapravo vrše grubu eksploataciju svojih radnika i da je to zakon kapitalističke proizvodnje.
Ovu teoriju ekonomska nauka pobila je još dok je Marx bio živ. Koliko god da radnik treba poslodavcu za proizvodnju, toliko i poslodavac treba radniku. Jer da bi radnik uopšte i mogao nešto proizvesti i od toga zaraditi svoju platu, neko mu prethodno mora pored već spomenutih mašina koje je Marx uzimao u obzir, obezbijediti i čitav niz drugih faktora – od početnog kapitala za uopšte pokretanje proizvodnje preko distribucije, marketinga, itd.. No ni to samo po sebi ne bi bio garant da ćete od te proizvodnje ostvariti ikakvu dobit kao kapitalist. I kad obavite sve te korake, ko vam garantuje da će vaš proizvod iko kupiti? I po kojoj cijeni? Hoće li vam primjerice danas, u doba usb stikova i Netflixa, vrijednost VHS kaseta odrediti količina rada koja će radnicima trebati da ih proizvodu ili vi od početka, zajedno s radnicima, učestvujete u poslovnom poduhvatu koji je osuđen na propast?
Šta dakle onda određuje vrijednost proizvoda? Odgovor se nameće sam po sebi, a teorija subjektivne vrijednosti s kraja 19. stoljeća razriješila je nedoumice. Neki proizvod, ukratko, vrijedi onoliko koliko je neko na tržištu spreman da plati za njega! Vi kao kapitalist koji organizujete posao svakako morate voditi računa da ukupni troškovi koji su vam potrebni za njegovo stvaranje budu manji od cijene koju će ljudi u konačnici biti spremni da plate za njega, jer vam u suprotnom sama proizvodnja nije održiva. No, niko vam ne garantuje uspjeh. Ovaj princip još detaljnije je razradio austrijski ekonomist Carl Menger s teorijom granične korisnosti, koja kaže da granična korisnost dobra opada dok se količina potrošenog dobra povećava (npr. dodatna kugla sladoleda ne donosi jednako zadovoljstvo kao i prva). Potrošači raspodjeljuju svoje ograničene dohotke tako da postignu najveće zadovoljstvo ili korisnost. Da bi maksimirao korisnost, potrošač mora izjednačiti granične korisnosti posljednje marke potrošene za bilo koje dobro. U konačnici potrošači su ti koji određuju cijenu proizvoda ili usluge a ne proizvođač koji se tim potrebama mora na najbolji način prilagoditi, a novac utrošen na rad koji je bio potreban za stvaranje toga tek je jedan mali segment u čitavom procesu.
Ako je Marx pogriješio u teoriji, djelovanje njegovih ideja u praksi je tek pogubno bilo. Svaki pokušaj interpretiranja Marxove filozofije u praksu, od Sovjetske Rusije preko Kambodže do posljednjih godina i Venecuele imao je fatalne rezultate. Nepogrešivo bi dovodio do siromaštva, urušavanja ekonomije, čak i gladi, ali najčešće i diktature i tiranije, te su različiti režimi koji su se u 20. stoljeću pozivali na Marxa iza sebe ostavili zastrašujuću brojku od oko 100 miliona ljudskih žrtava. Kraj ovog stoljeća označio je i kraj iluzija da je na Marxovim idejama moguće graditi društvo.
Iako i danas u svijetu postoje određeni poznati i popularni marksisti, u ozbiljnoj nauci, posebno onoj ekonomskoj, Marx je odavno već odbačen kao teoretičar. Njegove teorije su pobijene, a praksa primjene njegovih ideja iza sebe je ostavila katastrofu epskih razmjera. U razvijenom svijetu, dakako, danas traju žestoke rasprave oko toga koji model kapitalizma bi trebalo slijediti i da li bi stvari u većoj mjeri trebalo prepuštati državi ili tržištu. Ipak, rijetko ko razuman danas ozbiljno razmatra slijeđenje Marxovih recepata i ideja za popravljanje bilo čega, uključujući i samu Komunističku partiju Kine koja je upravo odbacivanjem komunističke dogme i uvođenjem tržišne ekonomije i privatnog vlasništva ovoj zemlji omogućila rekordne stope rasta nakon desetljeća bijede i propadanja pod planskom ekonomijom.
Marx je živ, evo ga u Bosni!
Ipak, postoji jedno mjesto u kojoj su Marxove ideje žive i zdrave. To mjesto zove se Bosna i Hercegovina.
S izuzetkom ekonomskih fakulteta i ekonomista među kojima je danas vrlo teško naći otvorene marksiste, na društvenim fakultetima širom Bosne i Hercegovine ni danas vjerovatno nema popularnijeg i utjecajnijeg mislioca nego što je to Marx. Tako je 2018., u čast 200. godišnjice rođenja Karla Marxa, uz učešće bh. profesorske elite i uz poreski novac koji je izdvojila Vlada Federacije BiH, organizovan simpozij „Marx poslije Marxa“, na kojem su govornici redom sipali hvalospjeve i riječi divljenja na račun umrlo njemačkog autora. Tom prilikom Spahija Kozlić s Pravnog fakulteta u Zenici istakao je da je Marx „jedan od najintrigantnijih i najizazovnijih mislilaca“, dok je Anita Lucić sa Filozofskog fakulteta u Splitu poručila da odgovore za probleme današnjeg čovječanstva trebamo potražiti u Marxu.
Asimu Mujkiću, utjecajnom profesoru na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Marx je izvor citata i rješenje za svaki mogući problem bh. društva, od visokog obrazovanja do njemu posebno omiljene borbe protiv „etnonacionalizma“, koji je za Mujkića pozivajući se na Marxa „uspješno predstavljen kao opći interes svih, s ciljem očuvanja i legitimacije vladajućih pozicija nekolicine“.
Enver Kazaz, još jedan utjecajni profesor, politički analitičar s doktoratom iz komporativne književnosti i kroz godine savjetnik niza političkih stranaka, od SDA preko Naše stranke do SDP-a, javno se deklariše kao „neomarksist“. I to po nacionalnosti.
Deklarisani marksist je bio i vjerovatno najpopularniji sarajevski profesor novije generacije, pokojni Zdravko Grebo. Deklarisani marksisti su i sarajevski profesori Esad Zgodić, Gajo Sekulić, tuzlanski Vedad Pašić, Zlatan Begić kao i još čitav niz profesora na političkim naukama, pravnim, filozofskim, čak i prirodno-matematičkim fakultetima širom države.
Marksistička retorika i borba protiv kapitalizma popularna je u i književnosti, umjetnosti, popularnoj kulturi…. Veliki poštovalac i sljedbenik Marxa je proslavljeni pozorišni režiser Dino Mustafić. Također i Feđa Isović, autor najpopularnije postdejtonske bh. serije „Lud, zbunjen, normalan“ čiji je glavni lik zagriženi komunist, izjašnjava se kao marksist kojem je omiljeno djelo „Kapital“. Marx je u srcu i ekipi iz Dubioze kolektiva, velikim kritičarima konzumerističkog društva i vjerovatno najkomercijalnijem domaćem bendu još od Bijelog dugmeta.
Marx je popularan i u nevladinom sektoru, pa je tako postalo uobičajeno da se novcem zapadnih organizacija finansiraju manifestacije poput “Otvoreni univerzitet” ili “Antikapitalistički festival” gdje se misleća ljevičarska imena okupljaju da raspredaju o starim-novim socijalističkim alternativama za kapitalizam, dok su svojevremeno organizacije poput pokreta “Dosta” ili JOSD-a uz neskrivenu medijsku podršku, s manje ili više uspjeha nastojali mlađariju izvlačiti na ulice da provodi revolucije.
Marx je, dakako, omiljen i u bh. izdavaštvu pa se, pored kontinuiranih doštampavanja njegovih dijela, u knjižarama mogu naći svi bitniji savremeni radikalno lijevi autori inspirisani njegovom mišlju: od Davida Harveya preko Slavoja Žižeka do Naomi Klein. S druge strane od primjerice velikana klasično liberalne misli poput Friedricha Hayeka, Miltona Friedmana ili Ludwiga Misesa sve do unazad 3,4 godine i početka djelovanja organizacija poput Liberalnog foruma ili Udruženja “Multi”, nije bila prevedena niti jedna jedina knjiga na naš jezik!
Naravno, Marxove ideje šire i novinari-marksisti ili samo simpatizeri u mnogobrojnim televizijskim, internet i štampanim medijima koji, osim što promovišu sve gore navedene, također se brinu i da Marxove ideje ostanu žive i zdrave usmjeravajući pažnju javnosti na dnevnoj osnovi na pošasti “diktature kapitala”, privatizacije, bankarskog sektora, domaćih poslodavaca, američkih imperijalističkih ratova vođenih zbog interesa korporacija, enormnih socijalnih razlika…
Marksisti i marksizam prisutni su, trebali to spominjati, i u političkim strankama. Mnoge stranke imaju deklarirane marksiste kao svoje članove ili marksističke intelektualce kao svoje savjetnike. Da stvar bude gora, djelovanje marksista nije ograničeno samo na stranke koje ističu socijaldemokratiju ili socijalizam kao svoje ideološko opredjeljenje. I u strankama koje sebe nazivaju liberalnim ili socio-liberalnim, vrata ljudima marksovog mišljenja širom su otvorena. Tako je svojevremeno u Liberalno demokratskoj stranci jedan od ideologa bio pomenuti Asim Mujkić. Kroz Našu stranku, koja sebe brendira kao socijalno liberalnu, u međuvremenu je prodefilovao čitav niz radikalnih ljevičara, od Kaza preko Mustafića do novinara marksiste Amera Tikveše, koji je danas jedan od ideologa ove stranke.
SDP BiH u svom posljednjem programu se na više mjesta poziva na Marxovo učenje kao svoju vodilju i njegove zaključke o prirodi kapitalizma. I osnivač ove stranke, rahmetli Nijaz Duraković, koji se u socijalizmu kao profesor i politički radnik bavio upravo pisanjem marksističkih pamfleta, i godinama nakon što je odlučio Savez komunista BiH preimenovati u Socijaldemokratsku partiju nastavio se deklarisati i nastupati kao marksista. Krupan problem u ovome je, međutim, što socijaldemokrati nisu marksisti. Dapače, već više od stoljeća su im oštro suprotstavljeni. Podjela socijalističkog pokreta na socijaldemokrate i komuniste nastala je upravo oko neslaganja s Marxovim predloženim metodama i rješenjima. I jedni i drugi su težili socijalizmu, no za razliku od komunista koji su smatrali da je demokratija samo oruđe manipulacije u rukama vladajuće buržoarske klase koju treba zamijeniti diktaturom proletarijata, socijaldemokrati su u konačnici odbacili revolucionarno nasilje i krvoproliće te težili izgradnji socijalizma kroz evolutivni demokratski proces, usvajanje zakona i promjenu ukupne društvene klime. Kada se u eksperimentu Sovjetskog saveza potom uspostavilo da planska ekonomija ne bilježi sjajne rezultate, da ne spominjemo tek pitanje ljudskih sloboda i prava, socijaldemokrati su se, posebno u godinama nakon Drugog svjetskog rata, počeli masovno okretati tržišnoj ekonomiji, tačnije njenom kejnzijanskom modelu kombinacije privatnog vlasništva i tržišne privrede sa značajnim državnim intervencijama i prerapsodjelom bogatstva. Kada je pak i ovaj model tokom sedamdesetih došao u krizu, a Margaret Thatcher i Ronald Reagan svojim liberalnim reformama uspjeli revitalizovati ekonomije svojih zemalja i pružiti primjer i drugim državama, novi socijaldemokrati prave još jedan krupan korak “na desno” prihvatujući koncept “trećeg puta” koji nastoji ekonomiju slobodnog tržišta poduprijeti adekvatnom socijalnom zaštitom za ugrožene. Iako je nakon ekonomske krize 2008. došlo do propitivanja (neo)liberalnog ekonomskog modela i pojave nešto radikalnijih protagonista na lijevoj političkoj sceni, činjenica je da većina socijaldemokratskih stranaka i dalje nastoji pronaći najbolji balans između tržišta i države.
Ipak, sva ova ideološka strujanja i tektonske promjene na svjetskog političkoj sceni do SDP-a jedva da su stizala, te je ova partija u idejnom smislu, onoliko koliko se idejama uopšte bavila (a to je vrlo malo), ostala dosljedna narativima i svjetonazorima naslijeđenim još iz bivšeg sistema. Kada biste, među današnjim članstvom SDP-a, postavili pitanje da li od teoretičara preferiraju Karla Marxa ili socijaldemokratu Anthony Giddensa, velika većina bi vjerovatno tipovala na prvog, dok za drugog najvjerovatnije nisu ni čuli.
Dejtonska komunistička revolucija
Govoreći o marxovom učenju, ekonomski nobelovac i šampion “miješanog modela” između državnog intervencionizma i tržišne ekonomije, John Maynard Keynesa je ustvrdio:
“Marksov socijalizam mora uvijek ostati upozorenje historičarima mišljenja – kako je doktrina toliko nelogična i tako dosadna mogla imati tako snažan i trajan utjecaj na umove ljudi, i kroz njih, događaje povijesti”.
U kontekstu BiH ovu misao možemo preformulisati u:
“Marksov socijalizam predstavlja ozbiljno upozorenje i pitanje – kako je doktrina toliko nelogična, tako dosadna, naučno pobijena i sramotno kompromitovana u praksi, i decenijama nakon pada Berlinskog zida nastavila da ima snažan i trajan utjecaj na umove ljudi i dominira intelektualnim i društvenim životom u BiH”.
Odgovor na ovo pitanje možda leži u samim temeljima intelektualnog i akademskog života u BiH.
Svoj prvi Univerzitet, onaj sarajevski, Bosna i Hercegovina dobila je tek 1949. u jeku gradnje “socijalističkog društva” u novoj Jugoslaviji. Za razliku od drugih jugoslovenskih centara poput Zagreba ili Beograda, predkomomunistička i predmarksistička intelektualna tradicija u BiH bila je vrlo slaba. To je dalje značilo otvorene ruke za novu komunističku vlast da kompletan intelektualni život u BiH oblikuje u skladu sa vladajućom doktrinom.
Desetine “društvenih radnika”, “poštene inteligencije”, profesora, novinara, političara, umjetnika, izdavača, školovani su upravo na doktrini marksizma i profesionalno obučeni da je dalje šire i zagovaraju. Doktoriralo se, masovno, na temama tipa “Filozofski razvoj Lenjina i problem orijentacije savremene filozofije“, kroz kulturu se promovisala vladajuća ideologija, izdavala se literatura koja je trebala da potvrdi tačnost vladajuće doktrine… Zastupati drugačije ideje ili uspostavu nekog drugog sistema, ne samo da je bilo nepoželjno, nego je stvaralo i opasnost od potencijalnog sunčanja na Golom otoku.
Za razliku od drugih istočnoevropskih država gdje su po rušenju Berlinskog zida antikomunisti srušili komuniste, ovdje je stvar tekla malo drugačije. Ovdje su se najprije komunisti sami unutar sebe urušili po nacionalnim linijima, a alternativa je došla u nacionalnim pokretima. Ovi pokreti i nisu toliko bili posvećeni stvaranju istinske društveno-ekonomske alternative postojećem socijalizmu, koliko zaokruživanju nacionalnog prostora u političke entitete i povratku „starim tradicijama“. Štaviše, mnogi pojedinci obrazovani na markističkim principima i narativima pohrlili su u ove pokrete radi pronalska vlastitog mjesta pod suncem u novom sistemu.
Nakon rata, BiH je tranziciju dočekala s jedinom dominantnom intelektualnom elitom koju je imala – onom marksističkom. Marksisti, dakako, nisu bili posvećeni traženju načina kako BiH u novim okolnostima globalnog liberalnog kapitalizma da nađe svoju stratešku prednost i poluči uspjeh. Umjesto toga, oko sebe su tražili dokaze zašto takav sistem ne valja i zašto mu se treba oduprijeti. Kriminalna privatizacija i masovna pljačka društvene imovine, bijeda, haos, nezaposlenost i bezvlašće u koje je zemlja upala, davali su im za pravo.
Poticano je čuvanje najvećih kompanija u državnom vlasništvu, održavanje visokog javnog sektora, velike države koja o pojedincu brine „od kolijevke do groba“, što većih socijalnih davanja, privilegija iz bivšeg sistema, itd…
Stvarala se percepcija da je privatizacija sama po sebi zlo, da se firme moraju čuvati u državnom vlasništvu, da je poduzetnik po automatizmu kriminalac i izrabljivač radnika dok ne dokaže suprotno, te da je dužnost države brinuti o svemu i svakom.
Marksisti tako i nakon pada socijalizma u Bosni i Hercegovini nastavljaju biti pristuna, dobro uvezana i snažna struktura koja zauzima bitne pozicije u društvu: od akademskog života preko nevladinih organizacija, kulture do medija, i u skladu sa svojim uvjerenjima i doktrinom odgajaju nove generacije. Koliko su ove strukture u društvu zapravo još uvijek jake i koliko njihovu moć nipošto ne treba potcjenjivati, pokazali su masovni protesti 2014. u nekoliko gradova s bošnjačkom većinom kada su, nakon rušenja nekolicine kantonalnih vlada, pokušali u praksu provesti marksistički eksperiment s „plenumima građana“. Ono na šta je mali broj tada obratio pažnju i bio svjestan je da su „plenumi građana“ zapravo ideja koju u svijetu zastupaju pojedini sljedbenici radikalne marksističke ljevice. Plenumi prema njima treba da budu novi (socijalistički) zakonodavni organ u kome bi pravo učešća imali svi građani i koji bi zamijenili predstavničku demokratiju i klasične parlamente kao buržoarske institucije koja personificira interes vladajućih klasa. Uporedo s tim, samoprozvani lideri građana i vođe plenuma izlazili su javno i sa spiskovima zahtjeva, koji su bili jasno obojeni radikalno lijevim narativom: od insistiranja na obustavi svake dalje privatizacije preko prestanka zaduživanja kod MMF-a do većih socijalnih davanja. Naravno, uslijed vlastite neorganizovanosti i nedostatka sredstava cijeli ovaj perfidni pokušaj „revolucije“ u svega nekih mjesec dana završio je potpunim debaklom.
Ipak, sama činjenica da su proteste i nezdovoljstvo građana određene radikalno lijeve grupe pokušale iskoristiti za provođenje vlastitih marksističkih iluzija u praksu, pokazuje koliko su te strukture i dalje prisutne i snažne u društvu.
Naravno, s obzirom da je BiH mala država potpuno zavisna od šireg političkog i ekonomskog konteksta evropskog kontinenta na kojem se nalazi, ne postoji opasnost da bi marksisti ovdje mogli preuzeti vlast, još manje da bi u većoj mjeri bilo šta od svojih ideja mogli početi provoditi u praksu. Njihov pokret u našem društvu nije masovan, nemaju organizacione sposobnosti, niti širu podršku stanovništva da postanu vlast.
No njihova enormna prisutnost u akademskom, kulturnom i medijskom životu Bosne i Hercegovine uveliko je doprinijela oblikovanju javnog mnijenja i sistema vrijednosti u našoj zemlji, čineći BiH nespremnom za proces tranzicije i ostvarivanje uspjeha u okvirima globalnog kapitalizma. Marksisti možda ne vladaju Bosnom i Hercegovinom, ali u njoj uspješno održavaju sistem vrijednost antikapitalizma, sklonosti ekonomskom egalitarizmu, beskrajnog oslanjanja na državu i prezira prema tržišnom uspjehu i privatnom poduzetnišvu.
