EPILOG PUTA NA MUNDIJAL/ NAŠA DOMOVINA KONAČNO JE POBIJEDILA: Zmajevi - motor jedne bolje i sretnije BiH: Večeras smo s ponosom svi Bosanci i Hercegovci!

Završeno je! Večeras uistinu s ponosom možemo reći da smo Bosanci i Hercegovci jer je naša domovina konačno pobijedila. Ko zna, možda fudbalska reprezentacija bude jedan od motora stvaranja jedne bolje i sretnije zemlje. Ipak je fudbal na ovim prostorima puno više od najvažnije sporedne stvari!

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Završeno je! Bosna i Hercegovina se direktno plasirala na Mundijal 2014. I to u kakvom stilu. Možda ima neke sudbinske predodređenosti da nakon dugog fudbalskog putovanja započetog još 1993. godine utakmicom protiv Albanije, Bosna i Hercegovina svoje prvo veliko takmičenje igra baš u najuspješnijoj fudbalskoj zemlji svih vremena, u kojoj je ovaj sport oduvijek bio mnogo više od igre, a da svoju kartu ovjeri upravo u Litvaniji, zemlji koja nam je prije samo mjesec dana srušila košarkaške snove zaustavivši u zadnje dvije minute potpuni debakl od naših igrača, zbog čega su i pored poraza, zbog bolje koš razlike, na iglene uši uspjeli proći dalje.

Ali sudbina se ovaj put nije ponovila...

Razlog tih posustajanja „na korak od sna“, ipak, nadajmo se, nije bio u nekim neopipljivim kosmičkim zakonima, nego u sasvim  konkretnom duševnom stanju koje preovladava među našim ljudima: kao i većina slavenskih naroda - mi smo psiholabilni. Za razliku od Nijemaca ili Holanđana koji svakoj svojoj utakmici pristupaju hladnokrvno, hladnokrvo čak i kada su krajnje očajni: mi smo histerici.

Pribojavali smo se da nam se subdina iz te utakmice ne ponovi i ovaj put, jer bi to u suštini bila samo još jedna, ko zna koja po redu repriza naših pehova, gdje svako malo dođemo pred cilj, ali nikako i da ga pređemo. No, razlog tih posustajanja „na korak od sna“, ipak, nadajmo se, nije bio u nekim neopipljivim kosmičkim zakonima, nego u sasvim  konkretnom duševnom stanju koje preovladava među našim ljudima: kao i većina slavenskih naroda - mi smo psiholabilni. Za razliku od Nijemaca ili Holanđana koji svakoj svojoj utakmici pristupaju hladnokrvno, hladnokrvo čak i kada su krajnje očajni: mi smo histerici.

Sjetimo se samo onih malo starijih kvalifikacionih ciklusa gdje bismo nakon loših rezultata u već prve dvije-tri utakmice kvalifikacije proglašavali neuspješnim i tražeći nečiju glavu dizali ruke od reprezentacije i maštali o nekom sljedećem ciklusu; ili još bolje, sjetimo se onih nekoliko kvalifikacija u kojima nam je zadnja utakmica odlučivala o plasmanu, a mi se svaki put, bez izuzetka, u opštoj nacionalnoh histeriji danima unaprijed proglašavali pobjednicima i organizovali slavlja, što nam se svaki put obiljalo o glavu.

Jer ta naša euforičnost i prerana nabusitost zapravo je samo  maska jednog mentaliteta neurotičnosti koji se javlja uvijek kad igramo pod imperativom pobjede, a izaziva razne  mentalne, fizičke i motoričke poremećaje koji na kraju dovode do ukočenosti i isprepadanosti,  te vi u konačnici nemate igrača na terenu koji će, odvažno i hladno, povući loptu i završiti započeto.

Samo u fudbalu je već mnogo tih teških šamara u odlučujućim utakmicama koji su nas koštali velikih natjecanja - od „historijske“ utakmice sa Danskom kad nam je falio jedan gol za pobjedu i plasman na evropsko prvenstv,o ali ga nismo postigli, preko utakmica baraža s Portugalom, pa do prošlih kvalifikacija, kada smo u zadnjoj utakmici, usred Pariza, svega desetak minuta prije kraja imali 0:1 i direktan plasman na Evropsko, da bi onda, kada već indisponirani Francuzi nisu bili u stanju iz igre postići gol, naš ključni igrač odbrane, Spahić, pred svojim golom izgubio loptu, srušio Nasrija u šesnaestrcu i protivnicima poklonio penal za izjednačenje.

Za razliku od prijašnjih FIFA-nih i UEFA-nih kažnjavanja zbog navijačkog ponašanja, klanjanja na turskim zastavama, tučnjava i ostalog, navijači BiH su, u isto vrijeme dok se pri susretima reprezentacija Srbije i Hrvatske demonstriralo zastrašujuće nacionalističko divljaštvo i vodili odavno izgubljeni ratovi, pokazali iznimno dostojanstvo i čast, te Evropu zadivili svojim odnosom prema reprezentaciji.

Šta da smo izgubili ili odigrali neriješeno?!
Ne treba se zanositi, takva sudbina mogla nas je svakako snaći i ovaj put. Euforije naravno nije nedostojalo. Portugalski smo, kako nam to Jasna Žalica s reklame poručuje, još mjesecima ranije počeli učiti, a u Kaunasu je već sedmicama unaprijed pripremljen slavljenički dernek za nekoliko hiljada domaćih navijača, koji baš negdje u ovim trenucima uživaju na koncertu Halida Bešlića. Dakle, ponovo smo se unaprijed proglasili pobjednicima i svakako da je lijepo vidjeti kako se znamo organizovati kad hoćemo, a i kako se, bogami, znamo veseliti i svoju zemlju predstaviti u najboljem svjetlu; no, izvinit ćete na ovoj možda pretjeranoj kritičnosti i ozbiljnosti, ali šta da smo izgubili ili odigrali neriješeno?!
I suviše je bilo, i to ne samo u fudbalu i ne samo u sportovima, zicera koje je ova zemlja kroz historiju propuštala pa na kraju završavala kao gubitnik. Dakako, u odnosu na prethodne četiri meč lopte za odlazak na veliko fudbalsko takmičenje, kada smo svaki put zakazivali, ovaj put protivnik je ipak objektivno bio mnogo lošiji nego što su to Danska, Portugal i Francuska, a uz to nije imao i ni najmanju motivaciju za pobjedu, osim eventualno onih 100 hiljada eura koje im je Grčka obećala po igraču ukoliko ne izgube od nas.
No, nije li BiH dosta kvalitetnija i od Slovačke od koje je prije kojih mjesec dana u prvoj utakmici ključnog dvomeća, u potpuno neprepoznatljivom izdanju, izgubila usred Zenice, da bi u drugoj utakmici tek zahvaljući promašenim slovačkim zicerima i čudesnom udarcu Hajrovića, koji ulazi jednom u desetak godina, naša reprezentacija za dlaku izbjegla da još jednom uprska stvar? Dakle, kvaliteta u odnosu na protivnika dolazi u drugi plan čim se u nama pokrene uobičajeni proces „sagorijevanje u želji“ koji nužno vodi u poraze, a za njima slijede beskonačna sažalijevanja samih sebe kao moralnih pobjednika i simpatičnih luzera.
Više nam 'ne treba tako malo', sad možemo slaviti
Na svu sreću naši igrači, iako su tokom dobrog dijela meča djelovali ukočeno i plašljivo, ovaj put nisu dozvoli da se historija ponovi. Ibišević ga je zabio hladnokrvno, u najboljem mogućem trenutku za minimalnu, ali rutinsku pobjedu.
Fudbalska reprezentacija BiH je položila ispit. Prvi dio apsolviran je još tamo negdje od 2008. kada smo se uspjeli etablirati kao reprezentacija koja je nužno u svakim kvalifikacijama jedna od prve dvije u grupi i ne kiksa na slabijim protivnicima. Danas, nakon što smo zasluženo savladali Litvaniju, završili kvalifikacije kao jedna od najefikasnijih ekipa evropskog kontinenta (koja je nedostatak rješenja u zadnjoj liniji nadoknađivala agresivnom napadačkom igrom), pokazali hladnokrvnost i snagu kad je bilo potrebno te imali konstantnost i disciplinu u igri, možemo reći da je naša ekipa napravila jedan značajan iskorak od gubitničkog mentaliteta i vječnog samosažaljevanja koje obično počinje rečenicom „a trebalo nam je tako malo“. Više ne treba, sad možemo slaviti.

Ko zna, možda fudbalska reprezentacija bude jedan od motora stvaranja jedne bolje i sretnije zemlje. Ipak je fudbal na ovim prostorima puno više od najvažnije sporedne stvari!

Najbolji igrač je dvanaesti igrač
Uporedo sa igračima i stručnim štabom, jednako bitan pobjednik su i navijači, svi građani Bosne i Hercegovine kojima ja ova reprezentacija na srcu. Za razliku od prijašnjih FIFA-nih i UEFA-nih kažnjavanja zbog navijačkog ponašanja, klanjanja na turskim zastavama, tučnjava i ostalog, navijači BiH su, u isto vrijeme dok se pri susretima reprezentacija Srbije i Hrvatske demonstriralo zastrašujuće nacionalističko divljaštvo i vodili odavno izgubljeni ratovi, pokazali iznimno dostojanstvo i čast, te Evropu zadivili svojim odnosom prema reprezentaciji.

Sve utakmice ovih kvalifikacija ispraćene su bez zvižduka tuđim himnama, bez pirotehničkih sredstava kao dijela našeg zabranjenog fudbalskog folklora, bez omalovažavanja protivnika, a uz pokazivanje nesebične ljubavi prema našoj repki, jednom od rijetkih reprezenata opipljive državnosti ove jadne zemlje koja nas čini ponosnom i zbog koje su hiljade Bosanaca i Hercegovaca na ogromno čuđenje nešto uštogljenijih evropskih domaćina okupirali svaki mogući grad u kojem je naša reprezentacija gostovala, pokazujući fanatičnu predanost jednog iznimno malog naroda prema svojoj fudbalskoj selekciji.

I upravo zbog toga, više od samog plasmana na svjetsko prvenstvo, mogo veću radost predstavlja to što u ovoj zemlji siromaštva, pesimizma, bezadežnosti, političkih hulja i uništenih snova, među narodom koji živi za momke u plavim dresovima konačno možemo vidjeti optimistična, sretna i nasmijana lica kojima su zrake brazilskog sunca barem na tren osvjetlale sumornu svakodnevnicu.
I večeras uistinu s ponosom možemo reći da smo Bosanci i Hercegovci jer je naša domovina konačno pobijedila.  Ko zna, možda fudbalska reprezentacija bude jedan od motora stvaranja jedne bolje i sretnije zemlje. Ipak je fudbal na ovim prostorima puno više od najvažnije sporedne stvari.