OSVRT NA USPAVANI STUDENTSKI BUNT/ U IŠČEKIVANJU 1989.: Mladalačke muke: Diploma vam ne otvara sva vrata, niko nije dužan da vas zaposli, i ne - niste bogom dani!

Da, znamo da nam je država nikakva, da je ekonomija u očajnoj situaciji, nezaposlenost ogromna, da poslovno okruženje nudi malo nade za optimizam u neki veći ekonomski napredak, da nas vode politički nesposobnjakovići... I šta sad? Nije li upravo to razlog više da od takve države prestanete očekivati da se pobrinu za vas i riješe vaše životne probleme?!

Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Agencija Populari iz Sarajeva prije koji dan je objavila istraživanje koje pokazuje da problem hronične nezaposlenosti mladih u BiH nije samo loša ekonomska situacija u državi i nedostatak potražnje za njihovim uslugama na tržištu rada, nego i lijenost mladih ljudi te prevelikih očekivanja koja imaju sa svojim zvanjima, nasljeđujući razmišljanja iz socijalističke Jugoslavije da je diploma sama po sebi dovoljan preduslov za dobijanje udobnog posla te da je neko drugi dužan da ih zaposli.

No, suštinski ništa nećete učiniti za poboljšanje svog statusa, jer dok su tu roditelji da vam dnevno daju po 10 KM i tolerišu vaše valjanje po njihovom trosjedu, vaš život je super, bezbrižan, ispunjen razbibrigom i površnim emocijama te oslobođen stresa

U istinitost rezultata ovog istraživanja možete se uvjeriti jednim neobaveznim razgovorom s prosječnom mladom osobom u ovoj zemlji.
Stanje u kome se nalaze mladi ljudi u ovoj zemlji uveliko podsjeća na radnju hvaljenog i nagrađivanog njemačkog filma „Zbogom Lenjin“ koji govori o burnim danima rušenja Berlinskog zida i raspada DDR-a, koji će zauvijek preobraziti Njemačku i cijelu planetu. Premisa filma se centrira oko uzdrmane majke  koja je pala u komu svega par nedjelja pred rušenje Berlinskog zida. Ona se budi šest mjeseci kasnije, ne znajući za ogromne socio-kulturološke promjene koje su se desile. Sin, do ludosti vezan za majku, strahujući da bi saznanje o rušenju socijalističkog poretka i DDR-a kojima je bila prividno potpuno predana moglo prouzročiti preveliko uzbuđenje, koje bi rezultiralo novim napadom, odlučuje da zataška informacije o drastičnim promjenama koje su se desile u društvu, nakon čega svjedočimo nizu tragi-komičnih scena. Majku zatvara u stan predekorisan baš onako kakav je bio prije padanja u komu, po magacinima sakuplja ambalaže starih socijalističkih proizvoda već nestalih s tržišta u kojih pakira uglavnom uvozne namirnice iz drugih kapitalističkih zemalja te s prijateljem snima izmišljene vijesti u kojima predstavlja nova veličanstvena dostignuća Istočne Njemačke i majci ih podvaljuje kao dnevna dešavanja, gradeći tako njihov intimni mali DDR radikalno suprotstavljen burnim promjenama koje se dešavaju izvan njihovog stana.

Za razliku od Christiane Kerner, kako je zamajavanoj majci ime, koja, kako se radnja filma razvija, sve više otkriva signale nove kapitalističke stvarnosti i shvata da u sinovljevoj priči nešto ozbiljno smrdi, našim mladim ljudima koji definitivno ne pamte socijalizam ni strane banke koje ih okružuju, ni McDonald's, ni veliki tržni centri, pa čak ni bezgranične mogućnosti interneta, nisu bili dovoljan motiv da se okane zabluda svojih roditelja čiji su mentalitet u potpunosti usvojili.

Roditeljima, a posebno našim nanama i djedovima, i nije posebno zamjeriti. Od nekog koga su kroz čitav obrazovni sistem popraćen danonoćnom stranačko-političkom i medijsko-intelektualnom propagandom ubjeđivali da je njegova dužnost da bude odani vojnik partije i društva od kojih će zauzvrat dobiti doživotan posao, stan i socijalnu sigurnost, možda zaista i jeste, ma koliko to porazno zvučalo, iluzorno očekivati da preko noći razvije mentalitet individualizma i poduzetničkog duha koji, ma koliko nekom ne odgovaralo, jedini može biti garant društvenog napretka i prosperiteta.

No, kako objasniti činjenicu da čeljade rođeno u jeku raspada bivše Jugoslavije ili krvavih posljedica istog, odraslo u jednom formalno drugačijem sistemu, kao podrazumijevajuću stvar posmatra da je država ta koja otvara firme i zapošljava ljude, da fakultetska diploma treba biti garant dobro plaćenog i udobnog posla u struci bez obzira na stanje na tržištu, da dužnost da se pobrinu za njih i obezbijede im potrebne uslove za uspješan život imaju država, društvo, fakultet političke partije i ko sve ne, ali po najmanje oni sami, te da njihove dužnosti završavaju sa završetkom fakulteta. Ili kako je to izvjesni diplomant na prošlogodišnjoj svečanoj dodjeli diploma Univerziteta u Sarajevu slikovito demonstrirao u kameru: „Mi smo završili svoje, sad je red na državi!“
Iako velika, ipak tu nije sva krivica mladih ljudi. Oni su žrtve stravično lošeg odgoja koji najprije počinje u kući gdje će vas roditelj naučiti da je najbitnija stvar za životni uspjeh da budete dobri i poslušni đaci u školi, oni koji rade ono što im se govori. Kada sjednete u đačke klupe, indoktrinacija se dalje nastavlja, pa vas se od raznih nastavničkih kompleksa manjih vrijednosti podučava da bespogovorno poštujete njihov autoritet i nipošto ne dovodite u pitanje njihove stavove i znanje, a obrazovni sistem će se već pobrinuti da u vama ubije svaki individualizam i želju za samousavršavanjem. Također ćete shvatiti da je usvajanje nekih konkretnih znanja i vještina koje ćete moći primijeniti u praksi potpuno beskorisno i da je štrebanje kojekakvih glupavih činjenica jedina garancija uspjeha i napretka.

Kako je to izvjesni diplomant na prošlogodišnjoj svečanoj dodjeli diploma Sarajevskog univerziteta slikovito demonstrirao u kameru: „Mi smo završili svoje, sad je red na državi"

Ako dogurate do fakulteta, posebice nekog društvenog, velike su vam šanse da će vam injekciju prijeko potrebnog optimizma za buduće životne izazove ušpricati neki bivši praksisovac, olinjala prdimahovina koja će vas uvjeravati kako u ovom nepravednom tlačiteljskom poretku nema nikakve budućnosti za vas i da nikad ne smijete ubiti u sebi revolucionarni žar za gradnju boljeg i pravednijeg svijeta. Koji će da dođe, samo što nije. A nije isključena ni mogućnost da će vas na istom tom fakultetu dočekati brižni nacionalni pastir koji će vam već pojasniti kako se to biva pravim Srbinom, Hrvatom, Bošnjakom, te kakve vam sve opasnosti prijete od ovih zloćudnih drugih s kojima ste primorani dijeliti životni prostor.

Tu su naravno i političari koja će vas očinski uvjeravati da sve što trebate učiniti za bezbrižan život je da njima poklonite povjerenje, a oni će se već pobrinuti da sve vaše životne potrebe budu ispunjene, a problemi riješeni.
I tako, kada pređete sve te sistemski nametnute stepenice, naoružani diplomama i praznom glavom, jer ste dosadne škrabotine koje su vas primoravali da učite odmah po polaganju testova i ispita zaboravljali, s još petstotinjak kolega s vašeg odsjeka izlazite na tržište rada. U teškoj ekonomskoj situaciji poslova ima na kapaljku, ali nisu za vas, vaše usluge uglavnom nikom ne trebaju jer niti imate bilo kakvo radno iskustvo niti raspolažete bog zna kakvim radnim vještinama koje će poslodavca natjerati da i pored neiskustva, baš vas a ne nekog drugog zaposle. Ako vam se eventualno i ponudi neki posao, nakon što ste svaka tri mjeseca slali prijave za poslove koje biste pronašli u internet oglasniku,  od vas će se zahtijevati da „robovski“ radite šest dana u sedmici za 500 KM mjesečno, a niste ludi da vi, koji ste stekli diplomu, hej, diplomu, i to sa završenim masterom, pristajete na takve ponižavajuće uslove. A o radu tokom studiranja naravno niste pomišljali, jer kako da zapostavljate vaše nadasve ozbiljne i značajne studije.

Država vam ne duguje ništa i neće vam ništa dati, a i ako da, skupo će vam naplatiti. Prepušteni ste sami sebi. Možete misliti da je takav sistem nepravedan, nehuman, tlačiteljski, no nema vam drugog. Što prije shvatite, bolje ćete proći. Umjesto svođenja svog ovozemaljskog bistvovanja na cjelodnevno dangubljenje po kafama, drndanje Facebooka, gledanja Big Brothera i Farmi, i življenja na grbači vaših roditelja čije trošite plate, invalidnine i penzije, vrijeme je da prestanate biti generacija životnih promašaja i postanete generacija poduzetnika, respektabilnih intelektualaca, društvenih aktivista, dobrih zanatlija, angažiranih umjetnika, pa zašto ne i energičnih političara...

Zato upadate u apatiju. Znate da za vas u ovoj zemlji nema nikakve perspektive i budućnosti i želite otići, ali osim priče kako se treba noge hvatati, čak ni to nećete učiniti. Proteste organizovane povodom toga što su politički idioti odbili da vam omoguće dobijanje stipendija za studij u nekoj od zemalja Evropske unije ćete nakon žestoke pijanke prespavati, a ionako ne biste imali vremena za to, jer valja tolike Facebook statuse lajkovati i youtube klipove odgledati.

Pred ljudima ćete se često ponašati krajnje ogorčeno, razočarano, izlijevat ćete bijesnu žuč na državu koja nije u stanju pobrinuti se za vas i pronaći vam posao. No, suštinski ništa nećete učiniti za poboljšanje svog statusa, jer dok su tu roditelji da vam dnevno daju po 10 KM i tolerišu vaše valjanje po njihovom trosjedu, vaš život je super, bezbrižan, ispunjen razbibrigom i površnim emocijama te oslobođen stresa. Naročito nećete učiniti ono što iščekuju raznorazna komična medijska piskarala koja konstantno maštaju o nekakvom mladalačkom buntu i revoluciji, a da pritom i ne pokušavaju definisati s kojim ciljem bi se to bunilo i šta bi se činilo nakon toga.
I tako, godine prolaze, a broj neambicioznih, beskorisnih i nerealiziranih mladih ljudi se strahovitom brzinom štanca. I tako će biti sve dok se mladi budu ponašali kao objekt koji čeka da mu neko drugi nešto da,  a ne snaga koja će preuzeti stvar u svoje ruke i donijeti promjenu u društvu. Dakako, ne tako što će rušiti ulice i praviti nekakve revolucije, nego što će prvenstveno promijeniti vlastiti mentalni sklop i odnos prema životu i radu.
Da, znamo da nam je država nikakva, da je ekonomija u očajnoj situaciji, nezaposlenost ogromna, da poslovno okruženje nudi malo nade za optimizam u neki veći ekonomski napredak i da politički nesposobnjakovići koji nas vode jednostavno nisu u stanju stvoriti uređeno i zdravo društvo koje će vam omogućiti ličnu realizaciju i napredak. I šta sad? Nije li upravo to razlog više da od takve države i onih koji ju vode prestanete očekivati da se pobrinu za vas i riješe vaše životne probleme te umjesto toga se pobrinete sami za sebe i postanete ti koji stvaraju i unapređuju društvo, uprkos državi, političarima, vašim roditeljima, profesorima...?
To vam niko neće reći, ali država vam ne duguje ništa i neće vam ništa dati, a i ako da, skupo će vam naplatiti. Prepušteni ste sami sebi. Možete misliti da je takav sistem nepravedan, nehuman, tlačiteljski, no nema vam drugog. Što prije shvatite, bolje ćete proći. Umjesto svođenja svog ovozemaljskog bistvovanja na cjelodnevno dangubljenje po kafama, drndanje Facebooka, gledanja Big Brothera i Farmi, i življenja na grbači vaših roditelja čije trošite plate, invalidnine i penzije, vrijeme je da prestanate biti generacija životnih promašaja i postanete generacija poduzetnika, respektabilnih intelektualaca, društvenih aktivista, dobrih zanatlija, angažiranih umjetnika, pa zašto ne i energičnih političara čija uloga se neće svoditi na ispunjavanja kvota poslušnih klimoglavaca, ukratko - generacija koja će razbiti hrđave okove nacionalizma, letargije, socijalističkog mentaliteta i opšte depresije, te postati neko ko u pravom smislu te riječi unosi novu energiju i stvara nove vrijednosti.
Znam da je put težak jer zahtijeva prije svega dizanje iz tog usmrdjelog kreveta u kome ležite, jednako kao što je Christiane Kerner morala iskoristiti priliku da, iako teško bolesna, krišom izađe iz stana i vidjevši na ulicama reklame za Coca-Colu, Ikeu, nove automobile, nove doseljenike iz zapadnog dijela zemlje te helikopter koji odnosi Lenjinovu bistu, shvati da je zatvorenu u sobu sin drži u lažnom svijetu, jednako kao što i vas drže vaši roditelji, nastavnici i političari, pripadnici generacije koja vam je u naslijeđe ostavila očajno društvo u kome ste primorani živjeti. Mijenjajte ga!