Oni drugi pak, svjesni da je Komšićeva popularnost, koja je znatno prevazilazila onu SDP-ovu, mnogo više rezultat njegove ratne prošlosti i jeftinih populističkih izjava nego bilo kakvih opipljivih organizacionih i političkih sposobnosti, sa krajnjom su skepsom posmatrali još jednu u nizu stranaka koja je zavonjala u domaćoj političkoj štali.
Nakon više od godinu dana postojanja ove stranke, svi su izgledi da su ovi potonji ipak daleko više u pravu. Svega dva mjeseca do opštih izbora, Demokratska fronta puca po svim šavovima i demonstrira organizacioni amaterizam na kakvom bi im pozavidio i Ibrahim Spahić.
Demonstrira li ovo išta slikovitije od ujdurme oko imenovanja kandidata za članove Predsjedništva? Nakon što je Komšić zahvaljujući bošnjačkim glasovima osam godina proveo na mjestu hrvatskog člana Predsjedništva, odlučio je nastaviti po starom, pa je najavljena kandidatura Slave Kukića koji je obznanio kako računa na glasove Bošnjaka. Međutim, Kukić je odustao od kandidature, a kao novi kandidat isturio se sarajevski profesor i kratkotrajni kantonalni ministar obrazovanja Damir Marjanović. No, s Marjanovićem su se pojavili malo kompleksniji problemi, jer ni on sam nije bio načisto šta je po nacionalnosti i za koju poziciju u Predsjedništvu se želi kandidirati, što njegovom stranačkom predsjedniku očito nije predstavljalo nikakav problem, pa je mrtav-hladan ispalio:
- Ne znam koje je nacionalnosti Damir Marjanović, ali ćemo ga kandidirati za hrvatskog člana Predsjedništva!
On je ipak, za razliku od ostalih političara, pošten i dobar čovjek. Vjerovatno i jeste, kao što je i svaki drugi čovjek u Bosni i Hercegovini, no to ih i dalje ne čini kompetentnim da sjede u najvišoj državnoj instituciji i vode stranku.
I onda, nagli obrat. Umjesto davanja dodatnog oružja u ruke raspudićima i borcima za treći entitet koji dananoćno dreče o aparthejdu koje Sarajevo provodi nad bh. Hrvatima, Marjanović je iznenadno objavio da, razočaran u poteze rukovodstva stranke, napušta Demokratsku frontu. Još uvijek nije otkrio šta je po nacionalnosti.
Alternativa je brzo nađena u Emiru Suljagiću, još jednom bivšem udarniku SDP-a i autoru ukoričenog hvalospjeva o Zlatku Lagumdžiji, koji danas kao i Komšić, ni najmanje ne bira riječi o svojim bivšim stranačkim saborcima. Kao vođa Građanske koalicije „Prvi mart“ koji je dosljedno lupao verbalne šamare vlastima u RS-u i zalagao se za jačanje bošnjačke pozicije u manjem entitetu, oštar na jeziku i konfliktan, Suljagić pored uobičajenih glasača DF-a zasigurno može računati i na dobar dio glasova onih Bošnjaka koji u njemu prepoznaju osobu koja je konačno dostojna suprotstaviti se RS-ovskom političkom kabadahijstvu, godinama personificiranom u Miloradu Dodiku. S te strane neloš izbor, no Predsjedništvo bi ipak trebalo nekako i da bude u funkciji u naredne četiri godine sa sva tri svoja člana.
Insistirajući na svojoj multietničnosti, DF se ipak nije htio zadržati samo na Suljagiću, pa su, simbolike radi, pored njega odlučili dati kandidata i za hrvatskog člana Predsjedništva, drugim riječima - naći nekog anonimnog luzera za kojeg mogu biti sigurni da ni na koji način ne može odnijeti glasove glavnom kandidatu. I tako, izvjesna Zora Šeremet-Terzić kandidirana je za hrvatskog člana Predsjedništva. No prije nego li smo uspjeli saznati ko je dotična osoba i kako uopšte izgleda, iz Demokratske fronte su nam javili da je Zora, zbog navodnih prijednji, odustala od kandidature i napustila zemlju, a umjesto nje možemo glasati za nekakvog Antu Popovića, psihologa iz Livna.
Zoru ili barem njenu sliku još uvijek nismo (ni čuli) ni vidjeli, no da se ipak radi o stvarnoj osobi potvrdio je MUP Kantona 10 koji je demantirao objavu iz DF-a da je njihova nesuđena kandidatkinja za Predsjedništvo prijavila prijetnje ili napustila svoj grad. Reakcija Komšića bila je iskrena i ljudska: 'Osjećam se kao kompletan idiot!'
Za razliku od konkurenata, ovi čak ne znaju ni pristojno slagati.
S razlogom. Onaj ko je u prethodnih osam godina imao priliku posmatrati konkretan rad Željka Komšića – dakle rad, a ne prijetnje udaranjem po nosu premijera Srbije - mogao je lako shvatiti da su njegovi državnički kapaciteti na krajnjem minimumu, a organizaciona sposobnost nepostojeća. Njegove pristalice će vam pak na to odgovoriti kako to nije toliko ni važno jer on je ipak za razliku od ostalih političara pošten i dobar čovjek. Vjerovatno i jeste, kao što je i svaki drugi čovjek u Bosni i Hercegovini, no to ih i dalje ne čini kompetentnim da sjede u najvišoj državnoj instituciji i vode stranku.
Ipak, ovakav diletantizam u vođenju stranke je zaista bilo teško očekivati. Ovaj tekst se dotiče tek jedne stvari u djelovanju ove stranke, kandidiranja osoba za Predsjedništvo, što je čak i kod onih najopskurnijih stranaka čisto formalna i rigorozna procedura. No ne i u Demokratskoj fronti, gdje se o potencijalnim kandidatima mjesecima špekuliše, pa se onda kao kandidat najavi osoba kojoj se ne zna ni nacionalnost i koja nakon toga naprasno napusti stranku, pa se kandidiraju potpuno anonimni ljudi kojima se kandidatura samo nekoliko sati poslije povlači, a sve to završava urnebesno komičnim laganjem rukovodstva stranke, u odnosu na koje čak i školarac koji pred učiteljicom smišlja izgovor za nenapisanu zadaću izgleda kao vrhunski maher.
Jer za razliku od konkurenata, ovi čak ne znaju ni pristojno slagati.
Nema komentara:
Objavi komentar