Zapuštene ulice zatrpane rupama i smećem, oronule fasade, horde pasa lutalica koje marširaju ulicama i siju strah, ljudima krcati dani i prazne noći, kokuzluk, zatvoreni muzeji, ublehaši koji kroje svaku poru, opšta apatija, bezidejnost i bezgranični cinizam kraste su koje krase tijelo današnjeg Sarajeva. Tek šaroliki jezici turista koji se s godinama sve više mogu čuti na ulicama i kratkotrajni lažni glamur Sarajevo film festivala još uvijek daju utjehu da je Sarajevo i danas bitan i vrijedan grad. No, i ovakav kakav jeste, grad na Miljacki po pitanju životnog standarda, prilika koje pruža, vanjskog izgleda i međuljudskih odnosa, i dalje je miljama napredniji u odnosu na većinu onoga što ostatak zemlje nudi. I tu zapravo i dolazimo do ključnog problema današnjeg Sarajeva.
Grad koji je kroz historiju bio trgovačko središte Osmanskog carstva sa širokom autonomijom, austrougarski centar na Balkanu te srce Jugoslavije koje je po mnogo čemu bilo superiornije u odnosu i na Beograd i Zagreb, imalo je nesreću da postane prijestolnica nakaradno sklepane dejtonske tvorevine cementirane mržnjom, podjelama i pljačkom, ogrezle u siromaštvu i beznađu, te potpuno izolovane od napretka svog evropskog okruženja.
Pitanje koje se postavlja je može li Sarajevo uopšte biti bitno bolje i drugačije od opšteg stanja u toj nekoherentnoj političkoj i društvenoj tvorevini čijim formalnim središtem je postalo?
Da bi se našao odgovor na ovo pitanje, najprije bi i u slučaju Sarajeva trebalo odgovoriti na vječita filozofska pitanja koja bilježe svako stvorenje: Ko sam ja, odakle potičem i kuda idem?
Može li Sarajevo uopšte biti bitno bolje i drugačije od opšteg stanja u toj nekoherentnoj političkoj i društvenoj tvorevini čijim formalnim središtem je postalo?
A tu već grad pokazuje golem problem sa samim sobom i svojim identitetom. Opterećeno bogatim historijskim naslijeđem i posebno stravičnom žrtvom iz posljednjeg rata, ponosno, uobraženo i osjetljivo, uljuljkano u vlastite mitove i zablude, Sarajevo zapravo ne zna kud udara, šta tačno hoće da bude, odnosno htjelo bi sve pomalo, i od svega na kraju ostaje ništa.
Sarajevo bi deklarativno da bude multietnički raj i evropski biser suživota i tolerancije, no danas je dominantno jednoetnički grad, koji bi i da bude prijestolnica svih Bošnjaka, što najčešće potvrđuje forsiranjem vjerskih simbola i iritiranjem svih onih koji se ne prepoznaju u njima.
Sarajevo bi da bude predvodnik građanske BiH otvorene prema svima i oslobođene od podjela i mržnje, no brutalno se obračunava sa svakim ko i na sekundu skrene sa dobro utabanih staza većinske istine.
U konačnici, Sarajevo bi željelo i dalje da misli da je bitan i poseban grad, no nesvakidašnjih stvari koji bi ga izdvajali u širem okruženju odavno nema ni u tragu, dok gorčinu zbog nedostatka istih pokušava kompenzovati upornim dokazivanjem superiornosti nad raznim „živopisnim“ bosanskohercegovačkim provincijama i obračunavanjem s njihovim tužnim kompleksima.
Sve ove težnje niti je međusobno moguće pomiriti, niti Sarajevo čak uspijeva značajnije razviti ijednu od njih. Umjesto toga stoji u mjestu, mudruje, svađa se, te sa zebnjom i karakterističnom ironijom gleda na svijet oko sebe, nesvjesno uloge koju ima. A ta uloga ni najmanje nije stvar s kojom se smije igrati ili je ne daj Bože zanemarivati.
Sarajevo bi da bude predvodnik građanske BiH otvorene prema svima i oslobođene od podjela i mržnje, no brutalno se obračunava sa svakim ko i na sekundu skrene sa dobro utabanih staza većinske istine
Prvenstveno u simboličkom, duhovnom pogledu, ma koliko to pretenciozno moglo zvučati - ali je tako, Sarajevo je svojim značajem i doprinosom izrodilo Bosnu, po njemu se čitava ta mistična i zatvorena zemlja prepoznaje i njena sudbina leži u njegovim rukama. Od toga u kakvom stanju bude Sarajevo i šta ono bude predstavljalo većini ljudi u BiH i šire, zavisit će i budućnost same države Bosne i Hercegovine.
A ako zaista želimo da ova zemlja u pravom smislu riječi bude multietnička država, zemlja sloge, udobnog života i mira, gdje različiti etnički i vjerski entiteti žive u harmoniji i saradnji, onda prije svega moramo uložiti sve napore da glavni grad učinimo slikom zemlje u kojoj želimo živjeti, da on postane velika Bosna u malom, nezaustavljiva bujica energije koja će cijelu zemlju povući za sobom. A da bi to postiglo, Sarajevo mora postati miljama bolje, civilizovanije i naprednije od realnosti društva u kome se nalazi.
Prvi korak ka tome mora biti veća tolerancija i otvaranje, otvaranje i tolerancija i prema onima čije mišljenje je pogrešno, pa možda čak i uvredljivo. Drugi korak je snažnije brendiranje, ponovno kreiranje nekih univerzalnih, svijetlih i snažnih simbola koje će ljude primamljivati i s kojima će se moći identifikovati. Treći, i vjerovatno najbitniji korak jeste postizanje ekonomske ekspanzije, stvaranje centra enormnih mogućnosti i udobnog života, grada u koji će ljudi dolaziti prvenstveno trbuhom za kruhom i željom da ostvare sve ciljeve, a taj motiv, ne sumnjajte, jači je od bilo kakvih podjela i političkih sukoba.
Drugim riječima, trebamo težiti da od Sarajeva za BiH i Balkan napravimo ono što je New York za Ameriku, svijet u malom, kosmopolitsko središte udobnog života i neograničenih mogućnosti u koje su svi dobrodošli, mjesto oslobođeno mržnje, predrasuda, ogorčenosti i jala. I Houston je ok grad, „izvorne američke vrijednosti“ u njemu su sigurno u većoj mjeri zastupljene, no on nikada neće biti bitan ni velik kao New York.
Trebamo težiti da od Sarajeva za BiH i Balkan napravimo ono što je New York za Ameriku, svijet u malom, kosmopolitsko središte udobnog života i neograničenih mogućnosti u koje su svi dobrodošli
Dakako, ovo što je navedeno zvuči kao potpuna utopija. Sarajevo je u suštini ipak mali grad u nimalo zahvalnom okruženju, a njegovi stanovnici nisu nikakvi nadljudi superiorni da naprave epohalno čudo. Ipak, pravo da sanjamo nam ne može niko oduzeti. A i napredak je uvijek počinjao od rijetkih pojedinaca koji su, kada bi se snazi njihove kreativnosti i lucidnosti dao otvoren prostor, kompletno društvo vukli za sobom.
Možda su umjetnici, poduzetnici i vizonari tu iza ugla, spremno čekaju da se oslobodi njihova energija, samo ih mi još ne vidimo. A i snovi katkad postanu stvarnost.
Nema komentara:
Objavi komentar