Cijena bolnih reformi: Zašto prosječni Čeh danas živi tri puta bolje od prosječnog Bosanca?!?

Objavljeno na: Depo.ba
Sa svojih 1,5 miliona stanovnika, dominantnom ulogom u zemlji, te golemim kulturnim i historijskim značajem koji uveliko prevazilazi granice države u kojoj se nalazi, Prag je danas nesumnjivo najsnažniji reprezent dramatičnih i iskonskih promjena koje su Češka Republika, ali i čitava Istočna Evropa prošle nakon rušenja „željezne zavjese“

Prag je grad kulture, velikih trgova, piva i vrhunskog noćnog života u kome, čini se, brojni turisti iz svih krajeva svijeta uživaju u daleko većem broju nego domaćini. A da se, nekim čudom, niste našli u pejsažu iz neke predivne bajke, na šta Prag svakim svojim kutkom podsjeća, nego u modernom gradu 21. stoljeća, podsjetit će vas šarenilo neonskih slova i luksuznih prodavnica kojima su danas u potpunosti prošarane mistične ulice i gotičke zgrade centra Praga. 

Na površini Prag djeluje iznimno bogato, živo, šareno, kao grad u kome se puno troši, dobro provodi i udobno živi. Gledajući praške ulice danas, teško je i zamisliti da su ih prije nešto više od četiri decenije brutalno gazili sovjetski tenkovi nakon propalog pokušaja tadašnjeg češkog komunističkog rukovodstva da za svoje građane pritisnute sovjetskom čizmom obezbijedi zehru slobode više, da bi 21 godinu kasnije Česi nenasilnom, „Baršunastom revolucijom“, trajno pozdravili komunizam, zajedno sa sovjetskim vojnicima koji su ga donijeli na svojim čizmama. Još nevjerovatnije zvuče priče ljudi koji pamte Jugoslaviju, o siromašnim Česima koji su nekoć u polurazvaljenim Trabantima dolazili na jugoslovensko primorje, te sa zavišću posmatrali bogatije i sretnije jugoslovenske domaćine.

Danas je situacija pak potpuno drugačija. Bruto domaći proizvod po glavi stanovnika (paritet kupovne moći) u Češkoj iznosi blizu 27.500 dolara. U samom Pragu on iznosi čak 42. 800 eura. Poređenja radi,  BDP po glavi stanovnika u Bosni i Hercegovini iznosi tek oko 9,500 KM.

Prosječna češka plata danas je oko 900 eura, dok je u Pragu otprilike duplo veća. Prosječna plata u BiH iznosi tek nešto više od 800 KM, ili 400 eura. Možda ovo i najslikovitije prikazuje napredak koji je Češka ostvarila posljednjih godina u odnosu na našu zemlju, ako se uzme u obzir da su 1990. imale vrlo slične startne pozicije.

Dobar geografski položaj Češke, ali i naročito Praga kao jednog od vjekovnih središta centralnoevropske civilizacije i nekadašnje prijestonice Svetog rimskog carstva, uz relativno povoljan poreski sistem i kvalitetan zakonski okvir, u ovu zemlju su u proteklim godinama privukli brojne strane investicije, među kojima rijetko koja od vodećih svjetskih korporacija nedostaje. Tu je također i naslijeđe jednog od par najznačajnijih industrijskih regiona Austrougarske koji je poslije sticanja nezavisnosti prerastao u jednu od najrazvijenijih i najuspješnijih industrijskih država između dva rata.

Češka također posjeduje relativno visok obrazovni nivo stanovništva i, posebno, tehničku pismenost širokih masa. Također, tranziciju je uveliko olakšala i činjenica da je Češka imala tradiciju demokratije i liberalnih vrijednosti iz doba Masarikove prve republike koja je još uvijek živjela u sjećanju starijih generacija i, posredno, u svijesti značajnog dijela naroda koji je nije doživjeo. 

Ipak, ovaj napredak ne bi mogao biti ostvaren da Češka tokom devedesetih nije provela korjenite ekonomske reforme. 

Vaclav protiv Vaclava

Vaclav protiv Vaclava: Prvi je bio predsjednik i omiljen kod češkog naroda, no drugi je tokom devedesetih bio premijer koji je posjedovao daleko veće poluge izvršne vlasti. Konačan rezultat vjerovatno je takav da Češka danas mnogo više liči na državu iz vizije Klausa, nego Havela

Dvije ključne ličnosti koje su obilježile stvaranje moderne češke demokratije jesu dva Vaclava – Havel i Klaus. Obojica su bili dio „Građanskog foruma“, spontano nastalog pokreta čeških građana  koji je odigrao presudnu ulogu u rušenju komunizma, a na čijem je čelu bio Havel. Ipak, nakon uspostave demokratske češke države, putevi dva Vaclava ubrzo su se ideološki razišli. Havel je bio proslavljeni pisac i najpoznatiji Čeh u svijetu, politički je predstavljao onu ljeviju, socijalniju struju u češkom društvu, koja je smatrala da Češka treba biti uređena kao socijalna država s izraženim stepenom redistribucije društvenog bogatstva od bogatih ka najsiromašnijim stanovnicima i procesom privatizacije koji bi išao postepeno. Klaus, s druge strane, ekonomist i veliki poštovalac Friedricha Hayeka, Margaret Thatcheri Miltona Friedmana, te tržišni fundamentalist, vjerovao je da Češka mora izvršiti radikalnu privatizaciju i transformaciju društva pod vodstvom jake centralizovane države. Prvi je bio predsjednik i omiljen od češkog naroda, no drugi je tokom devedesetih bio premijer koji je posjedovao daleko veće poluge izvršne vlasti. Konačan rezultat vjerovatno je takav da Češka danas mnogo više liči na državu iz vizije Klausa, nego Havela. 

Ako prosječnog Čeha pitate šta misli o ove dvije ključne ličnosti moderne češke političke historije, velike su šanse da će o Havelu imati samo riječi hvale, no mišljenja o Klausu prilično su podijeljena.

Potvrđuje to i Mariana Moravek, 39-godišnja nastavnica historije iz Praga. Tvrdi da je Havel bio simbol cjelokupnog češkog naroda i čovjek za kojeg su vjerovali da će ih voditi u bolju budućnost. Ipak, ključne poluge vlasti u devedesetim pale su u ruke Klausa, za kojeg smatra da je svojim radikalnim tržišnim reformama nanio veliku štetu Češkoj, posebno onim najugroženijim slojevima stanovništva:

- Klausov sistem u devedesetim naprosto je išao ka tome da se bogatstvo čitavog društva skoncentriše u ruke male odabrane elite koja je trebala postati novi gospodar češke države. Danas ti ljudi kontrolišu političke stranke, imaju ekonomiju u svojim rukama, dok je velika većina građana svedena na nivo njihove jeftine radne snage, kaže Moravek.

Smatra da je današnja Češka daleko od one države o kojoj su sanjali kada se rušio komunizam:

- Danas se zasigurno živi bolje nego u komunizmu, čovjek sa prosječnim primanjima sigurno sebi može obezbijediti udobniji život nego prije 30 godina. No, ovo nije ono društvo za koje smo se borili, društvo jednakih šansi, solidarnosti i saradnje, nego društvo životne neizvjesnoti i bespoštedne trke za profitom, u kojoj većina sa svojim problemima ostaje nevidljiva, manji broj prolazi solidno, dok duboka manjina iz svega izvlači enormnu korist i privilegije.

Arsen Lazarević:  Da nije bilo Klausa i spremnosti da pod svaku cijenu provede radikalne reforme, mislim da bi pozicija Češke danas bila mnogo gora.“

Suprotno mišljenje od Mariane ima novinar Arsen Lazarević, Beograđanin koji je u ovu zemlju s porodicom emigrirao sredinom devedesetih. Tvrdi da je razlog što mnogi Česi danas ne vole Klausa teška ekonomska situacija tokom devedestih za koju smatraju da je on odgovoran, ne shvatajući, kako on tvrdi, da je to bio bolan period tranzicije kroz koji se moralo proći, te da je upravo zahvaljujući reformama koje je on tada proveo Češka u devedesetim bilježila rast:

„Nažalost, zahvaljujući propagandi masovnih medija i dezinformacijama koje se šalju, danas mnogi ljudi mrze Klausa. No, da nije bilo njega i spremnosti da pod svaku cijenu provede radikalne reforme, mislim da bi pozicija Češke danas bila mnogo gora.“

Njegovo mišljenje dijeli još jedan Beograđanin, Vladimir Petrović, danas uspješan češki poduzetnik. Također je kao i Lazarević tokom devedestih izMiloševićeve Srbije odselio u Češku. Iako priznaje da je u cijelom procesu bilo nepravilnosti i elemenata korupcije, iznimno cijeni Klausove reforme tokom devedesetih, te ga smatra najzaslužnijom osobom za napredak Češke: 

- On je shvatio jednu ključnu stvar, da su brzina i korjenitost vlasničkih i svih ostalih transformacija u tranziciji ključan faktor, i da u zemlji u kojoj je komunistička vlast decenijama sistematski uništavala ili tjerala iz zemlje sve što makar malo počne da štrči ili na bilo koji način digne glavu, nema vremena da se čeka da se prirodnim putem stvore normalne društvene klase, jer će za to vreme kombinacija društvene strukture koja podsjeća na egalitarnu palačinku sastavljenu isključivo od niže srednje klase i novouspostavljenog demokratskog poretka umrtviti dinamiku ekonomskih i socijalnih transformacija do te mjere da će postojati ozbiljan rizik od povratka nereformisanih ili tek kozmetički reformisanih komunista na vlast. Njegova kuponska privatizacija zato nije bila odviše čista, ali je, zajedno sa jednom od najobuhvatnijih restitucija u postkomunističkim zemljama i setom veoma liberalnih ekonomskih zakona, otvorila prostor za više od dvije decenije izrazitog ekonomskog prosperiteta, koji je vremenom rezultirao stvaranjem prave srednje i više klase.

Za protivnike Klausovih ideja i njegovih politika ima vrlo jednostavno objašnjenje - društvo se, prema njegovom mišljenju, dijeli na one vrijedne, kreativne pojedince koji naporno rade i stvaraju nove vrijednosti, te one koji žele da žive od njihovog rada i imaju udoban život bez puno truda. Potonji će, kaže, po prirodi stvari uvijek biti protivnici politika koje je proveo Klaus:

- To su ili primitivni i neradništvu skloni dijelovi populacije, ili razne vrste lično ili socijalno frustriranih individua, kojih među “humanističkim” (pseudo)intelektualcima, naravno, ima jako mnogo. Onaj dio stanovništva koji je podržavao Klausove reforme bio je i ostao dio onog razumnog, praktičnog i preduzimljivog segmenta ovdašnje populacije koji je isključivo zaslužan za relativno blagostanje u ovoj zemlji i vuče ostatak nekonkurentnog, ekonomski pasivnog i parazitizmu sklonog stanovništva kao kamen oko vrata.

 

Nostalgija za socijalizmom

U Češkoj danas ne postoji jedinstven stav da li su reforme koje je provela Češka u proteklom periodu bile baš potpuno pozitivne ili ne. Ono što je nesumnjivo je da se život prosječnog Čeha posljednjih godina značajno poboljšao. Standard koji ima prosječan češki radnik još uvijek je otprilike dvostruko manji od onog koji ima njemački, no i dalje je višestruko veći u odnosu na onaj koji je prosječan Čeh imao netom nakon rušenja Berlinskog zida. Ipak, ostaje pitanje je li moglo bolje? Oko toga vjerovatno nikad neće biti saglasnosti. 

Dok su iz tranzicije jedni izašli kao pobjednici i etablirali se kao nova politička elita, drugi u sebi nose gorčinu i nezadovoljstvo trenutnim sistemom koji vlada u zemlji. Potvrđuju to i rezultati posljednjih izbora. Najjača stranka u Češkoj danas je socijaldemokratska stranka, koja s nedavom formiranom ANO,  drugom po jačini partijom milijardera Andreja Babiš, čini vladajuću većinu. No, ono što pak najviše iznenađuje jeste činjenica da je Komunistička partija Češke i Moravske danas treća najsnažnija stranka u Češkoj. S druge strane, stranka ODS  čiji je osnivač bio nekadašnji premijer Klaus i koja je presudno utjecala na krojenje Češke u proteklom periodu, danas je tek pet stranka po snazi.

Iako je riječ u zemlji koja je nekoć imala neki od najtvrđih komunističkih sistema, u kojem su i najmanji obrti bili u državnom vlasništvu, očito da u ovoj zemlji postoji nezanemativ broj ljudi koji žali za socijalizmom. Vladimir Petrović tvrdi da ova činjenica ne treba pretjerano da iznenađuje ako se uzme u obzir historija Češke:

- Radikalno ljevičarske ideje imaju doboke korijene u Češkoj. Nemojte zaboraviti da su komunisti sa više od 40% glasova glatko dobili prve i posljednje poslijeratne slobodne izbore u ovoj zemlji, prije nego što su u februaru 1948. izvršili puč i zaveli diktaturu. Naravno, sadašnja dominacija ljevičarskih i populističkih skupina u češkoj politici je također i posljedica velikih grešaka koje su glavne stranke desnice, na čelu sa Klausovom nekadašnjom strankom ODS, u prethodnom periodu sebi dopustile“.

Vladimir Petrović: Za razliku od Češke, političkim elitama u državicama bivše Jugoslavije pošlo je za rukom da toliko srozaju sve društvene i ekonomske parametre tih entiteta, da u odnosu na njih čak i Brozova SFRJ izgleda kao idila prosperiteta i harmonije

Pa ipak, Petrović ističe da iako postoje neke zajedničke poveznice, žal pojedinih Čeha za socijalizmom ni u kom slučaju ne treba poistovjećivati sa sveprisutnom jugonostalgijom koja koja vlada na Zapadnom Balkanu, jer kad se sve sabere i oduzme, razlike su ipak drastične:

- Šta god čovjek mislio o raznim potezima koje su predstavnici čeških političkih i ekonomskih elita tokom posljednjih četvrt vijeka restaurirane demokratije povlačili ili relativno visokom nivou korupcije, oni su uspjeli da stvore jedno relativno bogato i slobodno društvo, čija se ekonomska moć i kvalitet života koji velikoj većini svojih pripadnika omogućava ni po čemu ne može porediti sa bijedom, siromaštvom i zulumima komunističkog režima. Na najvećem dijelu jugoslovenskog prostora, sa vrlo dubioznim izuzetkom Slovenije, pošao je za rukom upravo suprotan trik: da toliko srozaju sve društvene i ekonomske parametre tih entiteta, da u odnosu na njih čak i Brozova SFRJ izgleda kao idila prosperiteta i harmonije“.

Kako BiH da postane Češka?

I dok pojedinci nezadovoljni rezultatima koje je Češka ostvarila u proteklih dvadesetak godina smatraju kako je ta država prebrzo provodila reforme i nije se pretjerano obazirala na položaj socijalno ugroženih kategorija, u Bosni i Hercegovini problem je upravo obratan – reforme su provođene isuviše sporo i neodlučno, tranzicija nikad nije dovršena, a cijelo društvu je u svakom aspektu zaostalo za svojim evropskim okruženjem.

Ovo potvrđuje i nedavni izvještaj MMF-a gdje se navodi da u državama Zapadnog Balkana tranzicija iz socijalizma u kapitalizam i demokratiji nije išla ni približno glatko i odlučno kao u drugim državama istočne Evrope, a kao poseban negativan primjer navedena je Bosna i Hercegovina. Glomazna i neučinkovito birokratija, brojne prepreke za razvoj privatnog sektora, mnoštvo neefikasnih kompanija u državnom vlasništvu i loš pravni okvir, neki su od brojnih problema s kojima se suočava bh. društvo danas.

MMF kao i Evropska unija su izričiti – ukoliko BiH želi imati bilo kakvu izglednu ekonomsku mogućnost i ostvari značajniji ekonomski napredak, neophodno je da čim prije provede set ekonomskih reformi koje će podrazumijevati smanjenje nameta na rad, smanjenje javne potrošnje, stvaranje kvalitetnijih i efikasnijih institucija, dovršetak privatizacije, itd...

Drugim riječima, BiH danas, u 2015. godini, tek treba u značajnijoj mjeri da provede one dubinske reforme koje je Češka okončala još u devedesetim. Posljedice takvih reformi svakako jesu bolne, mnoge kategorije stanovništva u njima moraju neminovno stradati, no neminovne su ukoliko se želi postaviti temelj za dugoročno uspješno i prosperitetno društvo.

Da je kojim slučajem naša zemlja takve reforme provela na vrijeme, tokom devedesetih, možda  prosječni Bosanac i Hercegovac koji je 1990. bio u boljem socijalnom stanju od svakog češkog građanina, danas ne bi imao tri puta manja primanja od prosječnog Čeha, a nekadašnji istok mu ne bio postao nedostižni zapad.