rlamentu Federacije BiH uskoro slijedi ponovno izjašnjavanje o Zakonu o radu čije je prvobitno donošenje, da podsjetim, Ustavni sud FBiH krajem prošlog mjeseca proglasio neustavnim. Zakon će, prema svemu sudeći, i ovaj put biti usvojen, ali s uvjerljivijom većinom u odnosu na prošli, s obzirom na to da su iz SBB-a, i pored prethodne najave da će opstruirati rad Parlamenta zbog nemile situacije u kojoj im se našao vođa, rekli da će Zakon podržati. Upravo neustavni ad hoc način na koji je prvobitno donesen ovaj zakon kao jedna od bitnijih stvari za buduće odnose i funkcionisanje ovog društva, pokazuje sav diletantizam i neozbiljnost onih koji nam kroje živote i određuju budućnost.
Stvari su još gore kada se uzme u obzir ono što je prethodilo donošenju Zakona o radu. U ozbiljnoj i uređenoj državi zakon kojim se liberalizuje tržište rada i omogućava lakše zapošljavanje i otpuštanje radnika izvjesno bi bio podržan od stranaka desnog centra uz asistenciju liberala. Protiv bi nesumnjivo bile stranke ljevice. Dakle, one stranke koje ideološki u većoj mjeri teže tržišnom rješenju i poduzetničkoj slobodi bile bi uz ovakav zakon. One stranke koje na prvo mjesto stavljaju interes i zaštitu radnika, čak i nerijetko nauštrb ekonomskog rasta, usprotivile bi mu se. U takvom društvu kao glasač znate jasno šta dobijate kada glasate za jednu ili drugu političku opciju, odnosno za koga glasati u skladu s vlastitim uvjerenjima.
I prividno je identična situacija bila i u Federaciji BiH. Zakon o radu prvobitno je prošao zahvaljujući dvjema vladajućim konzervativnim strankama, SDA i HDZ-u, uz asistenciju nekolicine manjih stranaka. Zakonu su se, pak, žestoko protivili DF i SDP, dvije vodeće socijaldemokratske stranke. Dakle, baš onako kako bi to nominalno ideološki i programski trebalo da izgleda u jednoj pristojnoj demokratiji, osim što je u slučaju Federacije BiH Prijedlog Zakona o radu utvrđen još 2013. od Vlade koju je predvodio SDP, što je predlagač Zakona bio DF i što će nam udarnici SBB-a koji su krajem prošle godine s naslovnice svog stranačkog biltena urlali o uvođenju robovlasničkog sistema i ponižavanju radnika, sada mirne duše glasati za takav zakon... I vjerovatno za njega imati samo riječi hvale. Vidite, kada se u BiH bavite politikom, motiv da nešto podržite ili rušite je u nijansama, odnosno u tome da li u datom trenutku obnašate izvršnu vlast ili ste, pak, tek opozicija bez vladajućih fotelja, budžeta i javnih kompanija, a time i tolike obaveze da slušate diktat međunarodne zajednice.
U RS-u, pak, ni tog ideološkog privida nije bilo. Tamo je vladajuća k'ofol socijaldemokratska stranka koja se k'ofol opire stranom diktatu mnogo temeljitije i ozbiljnije pristupila provođenju ovog zakona, toliko ozbiljno da je i predsjednica tamošnjeg sindikata izbačena iz Skupštine tokom njegovog usvajanja. Protiv je redom bila opozicija navodnog desnog centra, uz argumentaciju koja je na momente podsjećala na najubitačnije pasuse Komunističkog manifesta, ne videći problem u tome što je na državnom nivou potpisala istu tu Reformsku agendu i obavezala se na njeno provođenje.
Stvari nisu daleko bolje ni kada se u svemu sagleda uloga međunarodne zajednice koja i stoji iza ovog zakona. I kompletna Reformska agenda (čiji je Zakon o radu do sada najbitnije čedo), kojom nam se preko blesavih reklama koje vrijeđaju razum i bodu srce najavljuje “oslobađanje od okova”i “ekonomski razvoj”, suštinski je zapravo jedan opskuran dokument u kojem su te temeljite reforme koje, navodno, trebaju trajno preobraziti i unaprijediti bosanskohercegovačko društvo, stale na temeljitih šest stranica A4 formata!
I to vam je otprilike ram za sliku naše domovine, evropske periferije s polukolonijalnim statusom – sastanu se međunarodni diletanti i vašim lokalnim polupismenim diletantima uvale set reformskih mjera pun opštih frazetina (“treba smanjiti namete”, “treba olakšati zapošljavanje”), bez ikakvog detaljnog preciziranja šta, kako i koliko, šta se s tim uopšte želi postići, koje će to efekte imati i kakve će to u konačnici rezultate polučiti.
Nema tu ni ljevice ni desnice, ni bilo kakvog programa, vizije, koncepta ili blagog pojma kako se vodi država i čemu ona uopšte služi. Tek sukoba interesnih političkih grupa koje se poput suparničkih bandi za vlast bore tek radi moći i privilegija koju im ona donosi. U tom cilju dovoljno je da im u svojstvu trećerazrednog bjelosvjetskog apartčika koji je dobio priliku da se negdje osjeća bitnim i moćnim zaprijetite zavrtanjem kredita, korupcijskim aferama i uskraćivanjem prijema, i bespogovorno će u praksu provesti svaki vaš naum i želju, iako ih, doduše, ni sami niste do kraja razradili, a kamoli uzeli u obzir društveno-ekonomski okvir zemlje kojoj ga namećete.
Mada, u konačnici, možda čak ni to nije toliko loše u situaciji kada vam domaći političari mimo provincijske pohlepe i stomačnog kalkulanstva, neku iole suvislu vlastitu ideju o tome kako kvalitetno organizovati državu i omogućiti prosperitet ionako nemaju. A niti je, u odnosu na vlastite intelektualne i obrazovne kapacitete objektivno i mogu imati.
Nema komentara:
Objavi komentar