Piše: Danijal Hadžović
Kada se u BiH za nekoga kaže da je bogat ili se pomene riječ bogataš, prva asocijacija koja se budi u glavi većine ljude je neuki prostak koji je bogatstvo stekao na ratnoj muci i poratnoj privatizacijskoj pljački, mutan tip koji se bavi kriminalnim radnjama, ugnjetava obespravljene radnike i drži političare u šaci. Ova slika, mora se priznati, ima donekle uporište u realnosti, jer je postratni tranzicijski haos i urušavanje društvenih institucija na površinu izbacilo čitavu bujicu upravo opisanog tipa tranzicijske elite. Stoga se u bh. javnosti često može čuti da su upravo ti bogati pojedinci osnovni uzrok našeg siromaštva, stangnacije i besperspektivnosti, pa je uz takve tvrdnje neizostavan argument da u našoj zemlji bogatašima i bogaćenju treba stati na kraj. U tom kontekstu posebno upečatljiv je bio nedavni prijedlog SDP-a o uvođenju posebnog poreza na bogatstvo kako bi se ispravile „nepravde učinjene pljačkaškom privatizacijom“(što za sobom, barem prema logici SDP-a, povlači zaključak da je svako bogatstvo stečeno privatizacijskom pljačkom).
No, to je samo jedan od mogućih odgovora. Šta je sa uspješnim Bosancima i Hercegovcima diljem svijeta koji su bogati, a za koje pouzdano znamo da su svoj novac stekli poštenim radom i vrhunskim rezultatima. Zašto se uz pojam bogataša ne veže primjer Edina Džeke? Ili oskarovca Danisa Tanovića čije bogatstvo, prema vlastitoj imovinskoj kartici mjeri u milionima?
Ipak, ove i njima slične pojedince niko u javnosti ne napada zbog njihovog bogatstva niti pravi aluzije da je ono stečeno na nepošten i nečastan način, niti iko smatra da oni nanose štetu bosanskohercegovačkom društvu. Razlog je što je izvor njihovog bogatstva javan, razumljiv i valoriziran od šire javnosti.
Svi znamo kako se igra fudbal. Mnogi, možda i većina dječaka je u nekom trenutku sanjala da jednog dana zaigra pred punim stadionom i među najvećim. Ipak, ni promil onih koji šutaju loptu u konačnici ne uspije da dostigne nebeske visine. Edin Džeko, kao vrhunski igrač, vjerovatno je najuspješniji fudbaler kojeg je naša zemlja imala i koji je kao rijetko ko proslavio ime BiH u svijetu. Fudbal većina voli i prati, a čak i oni koji to ne čine, shvataju da među svjetsku elitu dolaze samo rijetki uz mnoštvo odricanja, te da je njihova konačna zarada rezultat kako mukotrpnog rada, tako i miliona ljudi koji iz sedmice u sedmicu prate njihove fudbalske čarolije.
Zasluga Danisa Tanovića je također jasna. On je dobio Oscara i time se vječno upisao u historiju svjetske kinematografije. On radi sa svjetski poznatim glumcima. Većina nas sigurno ne zna režirati, ali gledamo i volimo filmove i taj uspjeh nam je vidljiv i jasan.
Iako među nama zasigurno ima pojedinaca koji će smatrati kako i navedene osobe zarađuju više nego što je „pravedno“, niko neće smatrati da je njihovo bogatstvo stečeno nepošteno ili da su oni zbog njega loši ljudi. Jednostavno, znamo na koji načćin su došli do svog bogatstva
No, rijekto ko od nas zna kako upravljati investicionim fondom? Ta oblast društva nam je potpuno nepoznata. Stoga što ne razumijemo izvor bogatstva osobe koja se bavim takvom aktivnošću, skloni smo njen uspjeh potcjenjivati i posmatrati ga kao nešto sumnjivo i nečasno. Općenito nam je teško pojmljivo kako u društvu u kome vladaju siromaštvo i oskudica neko može uživati u tolikom materijalnom blagostanju? Prirodna ljudska reakcija na to je da oni zaslužuju da dobiju barem dio tog bogatstva, jer kako može biti pošteno da se neko jedva prehranjuje dok njegov sugrađanin uživa u neograničenom luksuzu? Mi bogataše uglavnom ne znamo. Oni žive povućeno. Ne vidimo ih u medijima, ne znamo ništa o njihovim aktivnostima i nepoznat nam je način na koji su došli do novca. Ljudi općenito ne podnose nepravdu, a svi signali im upućuju na to da su ta bogatstva nepoštena.
Jal i zavist su prilično ljudske osobine, koje posebno dolaze do izražaja u društvu u kome vlada siromaštvo. Sve to stvara idealan okvir, kako ideolozima bijede i egalitarizma, tako i neupućenim dobroćudnim pojedincima, da o bogatašima kreiraju stereotipnu sliku kao o beskrupuloznim pojedincima koji zarađuju na izrabljivanju i na tuđoj muci, te u skladu s tim i samo bogatstvo prikazuju kao nešto čega se moralni i pošteni ljudi moraju kloniti kao cilja. Ako je bogatstvo grijeh, siromaštvo ili barem prosječnost postaje vrlina, a sve to dodatno na društvenom planu hrani sam mentalitet prosječnosti, bijede, žudnje i zavisti.
No bogatstvo samo po sebi nije ni nemoralno ni moralno. Bogatstvo je nemoralno i vrijedno svake osude ako je stečeno krađom, varanjem i nanošenjem štete drugima. Bogatstvo je moralno i hvale vrijedno ako je stečeno na pošten način, vrijednim i napornim radom, izuzetnim talentom, ulaskom u poduzetnički rizik, zapošljavanjem desetina radnika.
I to je poruka koju kao pojedinci s ciljem postavljanja društva na zdrave temelje moramo poslati. Trebamo kao društvo veću pažnju posvetiti ljudima poput Edina Džeke, koji su se obogatili tako što su nekom donijeli neko dobro. Bogatstvo je cool, plemenit cilj kojem trebate težiti, ali samo ako ga dostižete tako što unapređujete živote svojih bližnjih.
Nema komentara:
Objavi komentar