Piše: Danijal HADŽOVIĆ (Slobodna Bosna)
BiH ili tačnije Federacija BiH posljednjih dana ponovo svjedoči maratonskim sastancima političkih lidera na kraju kojih saznamo da dogovor nije postignut, ali da će se nastaviti dogovarati. Praksa je to, inače, u našoj zemlji. Otprilike jednom godišnje iskrsne tako neko krucijalno pitanje za uređenje i budućnost BiH oko kojeg političke stranke zauzmu nepomirljiva gledišta. A onda na scenu stupa međunarodna zajednica u obličju SAD-a ili EU sa serijom dugih i iscrpnih sastanaka, lobiranja i pritisaka ne bi li se politički lideri natjerali da pronađu bilo kakav konsenzus kojim će riješiti navedeni problem.
BiH ili tačnije Federacija BiH posljednjih dana ponovo svjedoči maratonskim sastancima političkih lidera na kraju kojih saznamo da dogovor nije postignut, ali da će se nastaviti dogovarati. Praksa je to, inače, u našoj zemlji. Otprilike jednom godišnje iskrsne tako neko krucijalno pitanje za uređenje i budućnost BiH oko kojeg političke stranke zauzmu nepomirljiva gledišta. A onda na scenu stupa međunarodna zajednica u obličju SAD-a ili EU sa serijom dugih i iscrpnih sastanaka, lobiranja i pritisaka ne bi li se politički lideri natjerali da pronađu bilo kakav konsenzus kojim će riješiti navedeni problem.
Zadnje u nizu krucijalnih pitanja u BiH oko kojih Ambasada SAD-a i Misija EU u BiH sastanče s političkim liderima je, naravno, izborni zakon. Odavno smo već u zeitnotu. Do izbora je jedva pet mjeseci, a na stolu je presuda Ustavnog suda po apelaciji Bože Ljubića kojom su se van snage stavile dvije odredbe Izbornog zakona BiH vezano za izbor delegata u Dom naroda Parlamenta FBiH. Čović nastoji iskoristiti priliku da pod svaku cijenu nametne izborni zakon po kome će se hrvatska mjesta u federalnom Domu naroda gotovo u potpunosti popunjavati iz onih kantona u kojima njegova stranka ima većinu, čime bi joj gotovo obezbijedio moć trajne kontrole nad FBiH. Probosanske stranke, naravno, odbijaju takav prijedlog. Ukoliko ne bude po njihovom, HDZ je već otvoreno zaprijetio izazivanjen postizbornog haosa i blokiranjem (preko Doma naroda) imenovanja nove vlasti u Federaciji. Dakle, u startu je jasno da između ovakve dvije koncepcije nema i teško može biti bilo kakvog konsenzusa, bez da jedna od strana brutalno ne pogazi sve svoje principe. No, ključno pitanje koje ovdje treba postaviti je zbog čega nam za donošenje jedne ovakve odluke, pored zvaničnih zakonodavnih institucija ove zemlje, trebaju „konsenzusi lidera“, uz sav pregovarački igrokaz koji uz njih ide.
Zbog činjenice da glede uređenja i drugih temeljnih pitanja ne postoji konsenzus među ključnim političkim akterima i stoga ni mogućnost donošenja brzih rješenja, u javnosti se često stvara percepcija da je BiH nefunkcionalna, neuspješna, pa čak nerijetko možemo čuti i „propala država“.
Međutim, nepomirljivi pogledi na određeno krucijalno ili manje krucijalno političko pitanje nisu nikakav dokaz nefunkcionalnosti ili neuspješnosti neke zemlje. Naprotiv, to je sama srž jedne demokratske države. Potpuno suprotstavljeni pogledi na adekvatan izborni zakon ili uređenje BiH nisu ništa manje dramatični nego što su, primjerice, različiti pogledi građana Velike Britanije na pitanje ostanka njihove države u EU, gdje su se s jedne strane kompletna Škotska, laburisti, liberali i dio Konzervativne stranke našli nasuprot drugog dijela Konzervativne stranke i ostalih evroskeptičnih grupa. Tijesnom referendumskom većinom na kraju su prevagu odnijeli potonji i tako trajno odredili sudbinu Ujedinjenog Kraljevstva. Tako funkcioniše demokratija. Većina odlučuje. To, dakako, nije idealan sistem. On je, kako i navedeni primjer dokazuje, često nepravedan prema velikoj broju ljudi te nerijetko vodi ka pogrešnim i lošim ishodima. No, on uz sve mane, on je u konačnici ipak najpravedniji sistem odlučivanja koji možemo zamisliti.
I tu dolazimo do problema BiH i njenog funkcionisanja. Ona je Daytonom ostala uskraćena za istinski demokratski sistem. Ona je uređena kao hibrid građanskog i nacionalnog gdje, zahvaljujući mehanizmima poput domova naroda i entitetskog glasanja, donošenje odluka zavisi od volje predstavnika etničkih grupa. Čak i u nerijetkim slučajevima kad predstavnici izabrane demokratske većine u donjem domu parlamenta usvoje neku odluku, nju često poništavaju ekskluzivno predstavnici etničkih grupa u domovima naroda, bez obzira na ukupni demokratski legitimitet. Rezultat je dakako, u najboljem slučaju krnja demokratija, nefunkcionalni sistem, tromost u donošenju odluka te enormna moć u rukama nacionalnih lidera koja uveliko nadilazi njihov izborni legitimitet, a sve to dalje dovodi do toga da se umjesto u zvaničnim institucijama, donošenje političkih odluka seli u kafane, restorane, vojne baze i strane ambasade s ciljem pronalaska konsenzusa. Tako umjesto „vladavine većine“, dobijamo pokušaj vladavine preko konsenzusa etničkih elita.
Dakle, BiH je nefunkcionalna ne zato što je po prirodi takva ili što se narodi u njoj ne vole, kako se često može čuti, nego zato što je Daytonski ustav stvorio sve preduslove da ona bude nefunkcionalna. I takva će biti sve dok na sceni ostane sistem odlučivanja gdje će jedan klub u parlamentu biti dovoljan da se ospori bilo kakva odluka ili zakon u državi. Problem će postojati dok god postoji ovakav način odlučivanja, a čak i da se kojim čudom riješi problem izbornog zakona prije izbora, u doglednoj budućnosti ponovo će nas dočekati dočekati neko novo „krucijalno političko pitanje“ oko kojeg će političke strane zauzeti „nepomirljive pozicije“, zbog kojeg će se dizati tenzije i kreirati percepcija o BiH kao neuspješnoj i nefunkcionalnoj državi.
Međutim, nepomirljivi pogledi na određeno krucijalno ili manje krucijalno političko pitanje nisu nikakav dokaz nefunkcionalnosti ili neuspješnosti neke zemlje. Naprotiv, to je sama srž jedne demokratske države. Potpuno suprotstavljeni pogledi na adekvatan izborni zakon ili uređenje BiH nisu ništa manje dramatični nego što su, primjerice, različiti pogledi građana Velike Britanije na pitanje ostanka njihove države u EU, gdje su se s jedne strane kompletna Škotska, laburisti, liberali i dio Konzervativne stranke našli nasuprot drugog dijela Konzervativne stranke i ostalih evroskeptičnih grupa. Tijesnom referendumskom većinom na kraju su prevagu odnijeli potonji i tako trajno odredili sudbinu Ujedinjenog Kraljevstva. Tako funkcioniše demokratija. Većina odlučuje. To, dakako, nije idealan sistem. On je, kako i navedeni primjer dokazuje, često nepravedan prema velikoj broju ljudi te nerijetko vodi ka pogrešnim i lošim ishodima. No, on uz sve mane, on je u konačnici ipak najpravedniji sistem odlučivanja koji možemo zamisliti.
I tu dolazimo do problema BiH i njenog funkcionisanja. Ona je Daytonom ostala uskraćena za istinski demokratski sistem. Ona je uređena kao hibrid građanskog i nacionalnog gdje, zahvaljujući mehanizmima poput domova naroda i entitetskog glasanja, donošenje odluka zavisi od volje predstavnika etničkih grupa. Čak i u nerijetkim slučajevima kad predstavnici izabrane demokratske većine u donjem domu parlamenta usvoje neku odluku, nju često poništavaju ekskluzivno predstavnici etničkih grupa u domovima naroda, bez obzira na ukupni demokratski legitimitet. Rezultat je dakako, u najboljem slučaju krnja demokratija, nefunkcionalni sistem, tromost u donošenju odluka te enormna moć u rukama nacionalnih lidera koja uveliko nadilazi njihov izborni legitimitet, a sve to dalje dovodi do toga da se umjesto u zvaničnim institucijama, donošenje političkih odluka seli u kafane, restorane, vojne baze i strane ambasade s ciljem pronalaska konsenzusa. Tako umjesto „vladavine većine“, dobijamo pokušaj vladavine preko konsenzusa etničkih elita.
Dakle, BiH je nefunkcionalna ne zato što je po prirodi takva ili što se narodi u njoj ne vole, kako se često može čuti, nego zato što je Daytonski ustav stvorio sve preduslove da ona bude nefunkcionalna. I takva će biti sve dok na sceni ostane sistem odlučivanja gdje će jedan klub u parlamentu biti dovoljan da se ospori bilo kakva odluka ili zakon u državi. Problem će postojati dok god postoji ovakav način odlučivanja, a čak i da se kojim čudom riješi problem izbornog zakona prije izbora, u doglednoj budućnosti ponovo će nas dočekati dočekati neko novo „krucijalno političko pitanje“ oko kojeg će političke strane zauzeti „nepomirljive pozicije“, zbog kojeg će se dizati tenzije i kreirati percepcija o BiH kao neuspješnoj i nefunkcionalnoj državi.
Ono što je Bosni i Hercegovini potrebno da postane funckionalna demokratija jeste otklanjanje kočnica ugrađenih u Daytonski ustav i uspostavljanje građanskog sistema odlučivanja. Ovo, dakako, ne znači i ukidanje konstitutivnosti i mogućnosti zaštite prava konstitutivnih naroda. Konstitutivni narodi mogu imati svoje klubove u zakonodavnima tijelima preko kojih će štiti nacionalna prava svoje grupe i zaustavljati odluke koje im idu na štetu. No ovlasti koje bi oni imali morale bi biti striktno ograničene na ono što zaista jesu suštinska nacionalna pitanja poput jezika, obrazovanje, kulture, itd... Ne može vitalni nacionalni interes biti pitanje plaćanja poreza kladionica ili uvođenja elektonskog glasanja. Nije ni moralno ni normalno, niti može pretjerano efikasno funkcionisati sistem u kojem svaku odluku može zaustaviti stranka s izbornim legitimitetom od 12% glasova.
Ono čemu HDZ-ov prijedlog izbornog zakona vodi samo je dodatno cementiranje takvog stanja i činjenje od BiH još nefunkcionalnije države.
Ono čemu HDZ-ov prijedlog izbornog zakona vodi samo je dodatno cementiranje takvog stanja i činjenje od BiH još nefunkcionalnije države.
Nema komentara:
Objavi komentar