Piše: DANIJAL HADŽOVIĆ
1. Još od devedesete godine, kada je BiH imala mnogo građanskiji ustav no danas, nacionalne stranke na vlasti na velika vrata uvele su koncept vladavine kroz tzv. „dogovor naroda“. Nakon što su skinuli komuniste poslije gotovo pola stoljeća nedemokratske vlasti, nacionalni lideri poručivali su nam da budućnost političke stabilnosti i demokratskog prosperiteta BiH leži u međusobnom dogovaranju nacionalnih elita oko ključnih pitanja, čime su neformalno demokratiju u startu izvitoperili u etnokratiju. Razumljivo, nije trebalo dugo čekati, ni nekoliko sedmica, da princip „dogovora“ nacionalnih politika, koje su o budućem državno-pravnom položaju BiH imale međusobno potpuno isključive stavove, u praksi doživi potpuni krah, koji će u konačnici rezultirati brutalnim ratom i genocidom. Daytonskim mirovnim sporazumom kojim je prekinut nezavršeni rat, ne samo da je ratno stanje na terenu pretvoreno u administrativno uređenje, nego je princip „dogovora naroda“ kroz ustav dodatno proširen i cementiran, kroz konstitutivne narode i s njima u vezi tročlano Predsjedništvo, domove naroda i etničke kvote..
2. Ljudi u BiH u međuvremenu su se bili pomirili s konceptom vladavine kroz „dogovaranja naroda“. Postalo je nekako samorazumijevajuće da vlast čine predstavnici tri naroda i da se ključne odluke donose njihovim strogim i potpunim konsenzusom, te da vlast otprilike u jednakom omjeru pripada svakom od političkih predstavnika naroda. One stranke koje su u takvim etabliranim odnosima pokušavale iole zastupati i provoditi građanski koncept, ubrzo bi bile usisane u daytonsko živo blato. Najeklatantniji primjer bila je „platformaška“ vlast iz 2010. SDP-ov pokušaj da kroz svoju vladavinu pređe, doduše neformalne, no čvrsto utvrđene etničke i teritorijalne granice ministarstava, agencija i javnih kompanija, sve uz karikaturalni hrvatski dekor Rada za boljitak i crnokošuljaškog HSP-a, te vlastiti amaterizam u obnašanju vlasti, doveo je do krize u Federaciji BiH i povišenih tenzija. Mnogi su nas počeli ubjeđivati da se u dejtoniji ne može voditi građanska politika. Počela se osjećati nostalgija za vremenima vladavine kroz „dogovor naroda“. Izgledala su kao vremena stabilnosti. Iz HDZ-a su nam poručivali da će se stvari opet vratiti u normalu, a zemlja profunkcionisati kao nikad do sada, samo kad se njima kao „legitimnima“ vrati vlast. Mnogi bošnjački politički i društveni faktori su tu udicu zagrizli.
3. Poslije izbora 2014. stvari su „vraćene u normalu“. HDZ BiH ponovo je dobio svog člana Predsjedništvu. Dobio je i sve izvršne funkcije i upravne odbore koje je mogao. U ime „relaksiranja odnosa“ dobio je i odriješene ruke da na svom dijelu zemlje djeluje manje-više autonomno. No, u međuvremenu se možda malo i smetnulo s uma da se radi o stranci koja iza sebe ima nimalo bezazlenu historiju paradržavnih tvorevina, koncentracionih logora, masovnih zločina i ostalih sastojataka UZP-a, uz neuspješni pokušaj državnog udara u mirnodopskim uslovima. Vraćen na vlast, u najviše federalne institucije, s konsolidovanom moći, HDZ se posvetio onome čemu je obično sklon kad se osjeti jakim – podrivanju države.
Podnijela se apelacija ustavnom sudu čije je usvajanje iskorišteno da se preko promjene izbornog zakona pokuša promijeniti i cijeli ustav, tako da se HDZ-u trajno osiguraju gotovo sva hrvatska mjesta u Domu naroda i posredno izvršnoj vlasti, na način da bi se ona upražnjavala predominantno s teritorija na kojima ova stranka uživa neupitnu vlast. Predlagalo se slično i za Predsjedništvo, tako da se Komšiću i još nekom eventualnom „nelegitimnom“ Hrvatu gotovo i uskrati ljudsko pravo da bude biran. Počelo se prijetiti i postizbornim haosom i blokadom države ako ne bude po njihovom. Dodatno se učvrstio savez s Dodikom. Štaviše, SNSD-ov dopredsjedavajući u federalnom Domu naroda Puzigača, iskorišten je u da se grubo pregazi volja 80% predstavnika građana i blokira glasanje o promjeni izbornog zakona. Šurovalo se s Rusima. Počelo se naokolo i strašiti s muslimanima kao potencijalnom teritorističkom prijetnjom u Evropi. Plasirale su se i neke teorije koje tuknu na rasne, o Hrvatima kao jedinim nosiocima pozitivnih vrijednosti u BiH. U Evropi je ionako plima islamofobije i rasta podrške kojekavih populisitčkim desničarskim prikazama, pa valja nadu položiti i pokušati se nakačiti na te, što bi Dodik rekao, „povoljnije međunarodne okolnosti“.
4. Iako osovina Dodik-Čović već dobrano rovari po biću i državnosti BiH, s realnom mogućnošću da se poslije oktobarskih izbora odvaži i na neke ozbiljnije korake, djelovanju Čovića i HDZ-a u proteklom periodu ipak na jednoj stvari treba biti posebno zahvalan – devastirali su koncept „dogovora naroda“. Potvrdili su ono što je svakom, ko je bio sposoban iole dublje analizirati političke odnose u posljednjih tridesetak, a može i 150 godina, trebalo biti jasno – dogovora između „naroda“ u BiH teško da ikada i može biti. U prvom redu zato što nacionalne elite glede ključnih pitanja državno-pravnog uređenja BiH zauzimaju međusobno isključive poglede. Slijeđenje takvog koncepta u pravilu završava u privremenim i neprincipijelnim savezima dvaju nacionalnih elita protiv one treće, permanentnim političkim sukobima i beskonačnom rješavanju nerješivih pitanja.
- Taj koncept proizvodi stalne krize u BiH.
- Taj koncet je diskriminatoran. On podrazumijeva da se politički legitimitet crpi iz etničke pripadnosti i s njom u vezi dobijenih glasova, što sve ljude koji ne pripadaju jednom od tri konstitutivna naroda čini građanima drugog reda, onemogućujući im čak i kandidiranje na najviše funkcije u ovoj državi. Također dovodi i do toga da je glas jednog konstitutivnog građanina malo manje jednak od glasa druog.
- S obzirom da političko predstavljanje svodi na etničko predstavljanje, etnička pripadnost postaje osnov organiziranja i sukobljavanje političkih stranaka, vrteći društvo beskonačno u krug bavljenja neriješenim etničkim odnosima. To sprječava kako političku integraciju društva, tako i uspostavu istinskog pluralizma. Sve ideološke i programske razlike koje postoje među strankama i pojedincima, svi suprotstavljeni pogledi na primjerice ekonomiju ili socijalnu politiku, padaju u drugi plan u odnosu na neriješena etnička pitanja na kojima se sistem bazira.
5. Razvijene demokratije upravo stoga ne funkcioniraju na principu „dogovora naroda“. Nemoguće je imati efikasan sistem gdje vam za donošenje odluke treba konzensus svih.Smisao demokratije nije u općem konsenzusu, nego u vladavini većine. To podrazumijeva jednaku vrijednost svakog glasa svakog građanina. Provodi se volja onih koji preko svojih izabranih predstavnija u skupštini imaju natpolovičnu većinu. To nije savršeno pravedno, ali je najpravednije moguće. Svakako pravednije od toga da stranka s 10% glasova ima 40% entitetske, 33% državne vlasti i mogućnosti da blokira volju stranaka koje imaju ostalih 90% demokratske podrške. „Ali to će onda dovesti do preglasavanja Hrvata u BiH“, reći će dušebrižnici.
Strah je donekle opravdan, niko ne voli da bude u manjini, no problem ovakve vizure je što ona podrazumijeva da smo mi u političkom pogledu striktno pripadnici naroda, da su interesi tih naroda međusobno suprotstavljeni i da mimo etničkih među nama gotovo da nema nikakvih drugih suštinskih ideoloških, svjetonazorskih i građanskih razlika, nego da svi razmišljamo i djelujemo kao jedno etničko tijelo s jednistvenim interesima. Daytonsko uređenje obilno hrani takav koncept i on teško da može biti prevaziđena dok god je sam sistem baziran na etničkom predstavljanju.
6. HDZ-ovi bezobrazno nerealni zahtjevi, otvoreno podrivanje države, prijetnje i vođenje huškačke kampanje, koji su još jednom demonstrirali svu gnjilost koncepta „vladavine naroda“ na kraju su urodili najboljom mogućom reakcijom. Ideja o građanskoj BiH ponovo je na sceni.
Čini se nikad aktuelnija, snažnija i utemeljenija. Sve većem broju ljudi postaje jasno da BiH teško da može biti funkcionalna, a kamoli pravedna država, bez uspostave osnovnih temelja za to – jednakosti svih građana pred zakonom i jednake vrijednosti svakog glasa. Među političkim strankama, posebno na ljevici, sve otvorenije se može čuti da je građanska država cilj kojem se teži. U političkoj areni više niko od probosanskih stranaka nije spreman praviti ustupke HDZ-u i SNSD-u u pravcu jačanja sistema „konsocijacije“, odnosno dodatnog slabljenja građanskog principa u korist etničkog predstavljanja i vladavine političke manjine nad većinom. Reis-ul-ulema Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović iz Washingtona poručuje da BiH treba da bude građanska država. Sve veći broj intelektualaca, novinara i aktivista javno istupa, argumentuje i otvara oči širi masama zašto je građanska država jedino rješenje, koje jedino može osigurati istinsku jednakost građana, pravdu i funkcionalniju državu. Ono čemu svjedočimo u Bosni i Hercegovini posljednjih mjeseci je postavljanje kontura pokreta za građansku državu koji ima potencijal da postane masovan. Sve veći broj ljudi želi državu zasnovanu na najvišim liberalno-demokratskim vrijednostima u kojoj prava ostvarujemo kao pojedinci i građani, a ne pripadnici kolektima.
Naravno, bez 2/3 parlamentarne većine u BiH Ustav je nemoguće mijenjati. No ideja o građanskoj državi mora biti ultimativni cilj svih probosanskih snaga, definirana, konsolidirana, tvrdoglavo zagovarana i održavana u životu, sve do dana kada ono što se danas čini politički nemogućim, ne postane politički neizbježno.
Nema komentara:
Objavi komentar