Piše: Danijal Hadžović (InfoRadar)
U Sarajevu je 27. januara održana komemoracija posvećena Međunarodnom danu sjećanja na žrtve Holokausta. Na komemoraciji su prisustvovali članovi Predsjedništva Željko Komšić i Šefik Džaferović, najviši vjerski velikodostojnici, strani ambasadori i ostali nosioci najviših funkcija u državi.
Nisu prisustvovali predsjedavajući Predsjednišva BiH i lider SNSD-a Milorad Dodik i nekadašnji hrvatski član Predsjedništva, lider HDZ-a BiH i Dodikova desna ruka Dragan Čović.
Za potonjeg, međutim, to ne treba da čudi s obzirom da je upravo tih dana bio zauzet usvajanjem Deklaracije na zasjedanju Hrvatskog narodnog sabora (HNS) kojom se njegova stranka još jednom odlučila suprotstaviti civilizaciji i zdravom razumu, osuđujući i odbacujući presudu hercegbosanskoj šestorki za udruženi zločonački poduhvat (UZP) koja im je izrečena u Hagu pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (najvišom međunarodnom sudskom instancom te vrste).
Na komemoraciji žrtvama Holokausta Čović nije bio, ali redovno skokne na komemoracije u Bleiburg kako bi odao počast stradalim izvršiocima Holokausta.
PONOSNO NJEGOVANJE FAŠIZMA
Vrijednosti neke stranke i političkog pokreta najbolje se vide po simbolima koje slijede i ličnostima kojima odaju počast. A da Čović neprisustvovanjem komemoraciji žrtvama Holokausta i redovnim prisustvovanjem komemoraciji njihovih dželata slijedi samo tradicionalnu, dobru utabanu liniju svoje stranke, savršeno demonstriraju i nazivi ulica koje na teritoriji pod svojom kontrolom HDZ ponosno njeguje.
Vrijednosti neke stranke i političkog pokreta najbolje se vide po simbolima koje slijede i ličnostima kojima odaju počast. A da Čović neprisustvovanjem komemoraciji žrtvama Holokausta i redovnim prisustvovanjem komemoraciji njihovih dželata slijedi samo tradicionalnu, dobru utabanu liniju svoje stranke, savršeno demonstriraju i nazivi ulica koje na teritoriji pod svojom kontrolom HDZ ponosno njeguje.
Tako je, primjerice, Mostar počašćen ulicom ustaškog ideologa Mile Budaka, autora čuvene krilatice “trećinu Srba pobiti, trećinu protjerat, a trećinu pokrstiti u Hrvate”, što je predstavljalo taktički i ideološki temelj monstruoznog genocidnog plana u NDH. Svoje mjesto pod suncem dobili su i predvodnici neuspješnog puča u NDH, ministar unutrašnjih poslova Mladen Lorković i ministar oružanih snaga Ante Vokić.
Ulicama u Mostaru okićeni su i ustaški komandant zloglasne Crne legije Jure Francetić, kao i njegova desna ruka Rafael Boban. Upravo će pomenutom dvojcu u čast na zvaničnoj smotri bojovnici HVO u januaru 1996. u glas pjevati Evo zore, evo dana..
Političko i vojno rukovodstvo vojske koja je pjevala u čast “Juri i Bobanu” u konačnici je u Hagu osuđeno zbog projekta UZP-a, i upravo je HDZ bio taj koji je, uz drvlje i kamenje na Haški tribunal, na kraju jasno i preglasno poručio da odbacuje i osuđuje presudu!
S druge strane, projekat kreiranja etnički čiste Republike Srpske, uz genocid i etničko čišćenje, svoju direktnu inspiraciju pronašao je, između ostalog, i u kvislinškom Ravnogorskom četničkom pokretu iz Drugog svjetskog rata, pa je ovaj entitet postao okićen nizom spomenika i ulica posvećenih đeneralu Draži i drugim istaknutim četnicima koji svoje mjesto pronalaze i na rukama fudbalskih reprezentativaca.
Ovu SDS-ovu četničku renesansu Milorad Dodik, iako partizanski sin, nije dirao, shvatajući da je za vladavinu baziranu na fanatičnom srpstvu ona politički oportuna, no zato je brižljivo nastavio njegovati lik i naslijeđe “tvoraca Republike Srpske” kroz, primjerice, nazivanje studentskih domova po Radovanu Karadžiću.
INSPIRACIJA IZ II SVJETSKOG RATA
Bošnjaci su se, pak, suočili s “problemom” da tokom Drugog svjetskog rata nisu imali svoj autentički partizanski pokret, no zato se SDA svojski potrudila da tamo gdje vlada, ako ništa, onda ono barem izbaci imena antifašista i narodnih heroja, te u nedostatku boljih primjera naziva škole po kojekakvim Busuladžićima i Đozama koji su bili otvoreni saradnici i simpatizeri nacističkog okupatora.
Da li ovo sve znači da mi zapravo od 1992. do danas živimo fašizam?
Bošnjaci su se, pak, suočili s “problemom” da tokom Drugog svjetskog rata nisu imali svoj autentički partizanski pokret, no zato se SDA svojski potrudila da tamo gdje vlada, ako ništa, onda ono barem izbaci imena antifašista i narodnih heroja, te u nedostatku boljih primjera naziva škole po kojekakvim Busuladžićima i Đozama koji su bili otvoreni saradnici i simpatizeri nacističkog okupatora.
Da li ovo sve znači da mi zapravo od 1992. do danas živimo fašizam?
I da i ne. U pogledu samog političkog sistema i ljudskih prava, mi ipak imamo kakvu-takvu demokratiju, koju ponajprije možemo zahvaliti činjenici da se nalazimo u Evropi i pod snažnim smo utjecajem SAD-a i evropskih država.
No, u političkom pogledu, fašistički pokreti, njihovi protagonisti i simboli, postali su sastavni dio folklora nacionalističkih stranaka koje su došle na vlast 1990. Kako je trebalo rušiti komunizam, tako su sebi prisvajali i sve one simbole i vrijednosti koje su historijski bili oponent Narodnooslobodilačkom pokretu, zbog čega su fašisti kao najradikalniji i najotvoreniji protivnici komunizma postali poželjni.
U slučaju krvavih ratnih projekata Republike Srpske i Herceg-Bosne, fašizmi i fašistički pokreti iz Drugog svjetskog rata služili su i kao direktna inspiracija i legitimizacija njihovih zločinačkih pohoda.
Tako su fašistički pokreti i ideologije postali inkorporirani dio etnonacionalističkih narativa u ovoj zemlji s kojima se dobar dio glasačke baze idenfitikuje kao s izrazom nacionalnih težnji. Tako Čović možda i nije lično fašist, ali zna da je za pokret koji vodi i predstavlja svakako popularno pojaviti se na bleiburškoj komemoraciji koju će pozdraviti veći dio glasača, no ne i na komemoraciji žrtavama Holokausta.
I dok god nacionalistički narativi i pokreti budu palili i žarili bh. političkom scenom, Francetić, Budak i Draža bit će dobrodošli na dobrom dijelu BiH.
Nema komentara:
Objavi komentar