PREVARA ZVANA BH. BLOK: Plan luzerske frakcije SDP-a i Naše stranke da politički unište Komšića!

Piše: Danijal HADŽOVIĆ (Izvor: Slobodna Bosna)

Iako je nakon posljednjih izbora učinjen nešto konkretniji korak u  pravcu dugo najavljivanog ujedinjenja ljevice s formiranjem Bh. bloka, međusobno antagonizirane stranke i pojedinci koji  ga čine pukli su već na prvom ozbiljnijem izazovu: ući ili ne ući u vlast? Naša stranka i 2/3 SDP-a rekli su da se u vlast s nacionalnim strankama ne smije. DF i jedini uspješan, tuzlanski ogranak SDP-a, u vlast žele. Prvi možda po cijenu da uđu samostalno  na federalnom i državnom nivou, drugi odlučni sada da to urade barem u Tuzlanskom kantonu (i tako dovedu do dodatnog zaoštravanja odnosa sa sarajevskim krilom ove stranke). Tako se, sa svakim danom, čini da se Bh. blok  polako ali sigurno bliži svom kraju. Do sljedećih općih izbora vjerovatno ga se mnogi  neće ni sjećati. Uostalom, pamti li još neko zajedničke kandidate na lokalnim izborima 2016. koji se nikad nisu desili (s poraznim rezultatima za lijeve stranke), Jahorinsku deklaraciju i ostalu silnu lijevu ujediniteljsku mrtvorođenčad.

Posljednje mrtvorođenče izdržalo je, evo, već četiri mjeseca, iako od početka nije imalo nijedan vitalan organ u funkcij.  

Najprije valja podsjetiti na činjenicu da je u cijelom parlamentarnom svijetu smisao postizbornih koalicija kakva je ova, formiranje vlasti. Stranke sa istim ili sličnim političkim interesima i ciljevima u skladu sa svojim rezultatima se ujedinjuju kako bi formirale vlast ili barem postale snažnija pregovaračka sila. Bh. blok, iako je  sve skupa opcija s najviše mandata u Parlamentu FBiH te neko ko je mogao na sebe preuzeti predvođenje procesa  formiranja nove vlasti, odlučio je ostati opozicija. Ostaje pak misterija zašto je tačno svrsishodnije prašinu po skupštinskim klupama skupljati kao ujedinjena opozicija bez većeg utjecaja a ne kao pojedinačna stranka također bez većeg utjecaja. 

Drugi je problem sama organizacija, struktura i misija Bh. bloka, tj. što ništa od toga od prvog trenutka ne postoji. Ovaj politički savez nije definisao tačno koji mu je smisao okupljanja, kakve ciljeve želi da postigne, nije formirao svoje bilo formalne ili neformalne organe odlučivanja niti odredio pravila ponašanja. Umjesto toga, lideri stranaka ljevice naprosto su se okupili i obavijestili javnost “imamo Bh. blok”. U dioničkim društvima koja su motor moderne ekonomije i civilizacije glavni baja je onaj ko posjeduje najviše dionica, ali ne i u Bh. bloku u kojem je u odlučivanju 15% glasova SDP-a na izborima u FBiH postalo jednako kao i 4% Naše stanke,

Treći je problem činjenica da ovaj Bh. blok nema ni osnovu zajedničkih interesa, što je već pokazao haos oko samog pitanja za i protiv ulaska u vlast. Štaviše, ovo je čak i ideološki jedno poprilično heterogeno društvo. Nakon izlaska Komšića iz SDP-a i formiranja nove političke stranke, DF se u međuvremenu profilisao kao patriotska bh. stranka građanske i republikanske orijentacije, sa centrističkim ekonomskim programom koji nastoji spojiti tržišnu ekonomiju s kvalitetnom socijalnom zaštitom. SDP je nakon “demokratskih promjena” tj. skidanja Lagumdžije, krenuo putem svega suprotnog: postao je ponovo stranka sigurnog utočišta za lijeve ekstremiste i ideje s istočne strane Željezne zavjese, sve uz pozivanje na Marxa i gradnju “demokratskog socijalizma” u svom zvaničnom političkom programu. Osim toga, SDP je danas stranka u kojoj je postalo prihvatljivo slaviti 9. januar te Armiju BiH zvati stranačkom vojskom SDA i izjednačavati je sa VRS. Kada je riječ o Našoj stranci ona je, zavisno od interesa i okolnosti, nekad stranka liberalnog centra, a nekad stranka ljevice, a čuveni su uglavnom po svojim lokalnim eko-politikama koje su predlagali u Kantonu Sarajevo. Doduše, suočeni sa kritikama, u posljednje vrijeme pokušali su igrati i na kartu patriotizma, pa čak se pozivati i na lik i djelo Alije Izetbegovića, no u tome zvuče uvjerljivo otprilike kao kad bi sebi u Delikatesnoj pustil da im u pozadini uz Ness vaniliju pjevaju Behka i Ljuca. 

Stvari su još gore kad se uzmu u obzir međusobni odnosi koji vladaju u ovom bloku, od SDP-ove nikad ugašene želje da se osveti Komšiću zbog napuštanja ove stranke i potopa na izborima 2014., preko odluke NS-a da njegovu kandidaturu pokuša sabotirati preko izvjesnog kandidata iz dijaspore Boriše Falatara (koji je u međuvremenu negdje misteriozno nestao), izjednačavanja Komšića i Čovića, kontinuiranih optužbi da je pijun SDA do nazivanja istog “zadnjim smećem” od  istaknute funkcionerke ove stranke. 

Kad se uzme sve u obzir jasno je da je Bh. blok od prvog dana skoro pa osuđen na propast. No, koja mu je onda uopšte bila svrha i u čijem interesu? Ukratko, on je u interesu onim najslabijim na lijevoj sceni da prikriju svoje nedostatke. Kao da najgori učenik zatraži da se saberu sve ocjene u razredu, zbir podijeli s brojem učenika te svima da prosječna ocjena.

Našoj stranci kao najmanjoj članici  on omogućava da preko zajedničkog velikog bloka stekne moć i utjecaj o kojem kao stranka s 4% u FBiH i malim brojem zastupnika samostalno može sanjati. U tom svjetlu treba posmatrati i njihovo kabadahijsko ponašanje. NS kao mala stranka previše kadrova za vlast u kojoj bi svakako igrala marginalnu ulogu nema, ali kao samonametnuti lider ujedinjene opozicije igrajući na kartu poštenja i principijelnosti dolazi u savršenu poziciju da u doglednoj budućnost dodatno posiše glasove tobožnjih partnera, a suštinskih konkurenata na ljevici i sebi izgradi daleko bolju poziciju.

Iz istog razloga Bh. blok je poslužio i gubitničkim dijelovima SDP-a.  Naime, pričom o ujedinjenoj i snažnoj ljevici, istinskoj alternativi za BiH koja neće da proda svoje ideale ulaskom u vlast, skreće se pažnja s činjenice da je ova stranka u Sarajevu, gdje je vodi trio Magazinović-Mašić-Čengić, doživjela debakl , te da po broju glasova dijeli 4. i 5. mjesto sa SBB-om. Ništa bolje nije prošao ni sam predsjednik stranke Nermin Nikšić koji je na izborima po broju glasova bio tek 8. “najuspješniji” kandidat svoje stranke i u parlament na kraju morao ući preko kompenzacijske liste. Od približno 140.000 glasova koliko je SDP osvojio na posljednjim izborima, gotovo polovina njih je osvojena u Tuzlanskom kantonu čiji se odbor suočava s teškim optužbama sarajevskih junoša, koje idu i do psovanja majke i prozivanja da su "ruralne tuzlanske seljačine". Tako su umjesto otvaranja pitanja vođenja ove stranke i izbornog debakla sarajevske frakcije koja preuzela veći dio vođenja cijelog SDP-a, te sankcionisanja odgovornih, SDP-ovi gubitnici uspjeli  pažnju javnosti skrenuti na spinove o pravim ljevičarima i tobožnjim izdajnicima unutar ljevice. 

Najveći ceh svega zasad plaća Komšić. Ne samo da je nepromišljeno ušao u beskorisni brak s onima koji su  otvoreno pokušali pomoći Čoviću da uđe u Predsjedništvu i koji ga nastavljaju kititi titulama nacionaliste, SDA-ovog dužnika i smeća,  nego je dopustio da stranci koju vodi ruke sveže i marginalizuje je proračunati interes SDP-ovih izbornih gubitnika i kantonalnih stanaka.

Ulaskom u vlast sa SDA on bi, vrlo moguće platio cijenu na sljedećim izborima, no ništa manju neće platiti ni ostajući i dalje u savezu s onima koji čini sve da ga politički unište, pritom ne birajući riječi i vrste optužbi. 

Bh. blok u sebi naprosto ima previše antagonizama, suprotstavljenih interesa  i neraščišćenih računa da bi mogao preživjeti. Priča kojekakvih ljevičarskih utopista kako je on zadnja nada za ovu zemlju koja na čitavoj teritoriji treba da porazi nacionalne stranke, budalaština je koja pati od nedostatka osjećaja za realnost, uzimajući u obzir da ljevica nikad u historiji dejtonske BiH sve skupa nije osvojila više od 280.000 glasova (što SDA sama redovno uzima). Za to vrijeme, situacija za BiH u ovom sadašnjem trenutku nije nimalo ružičasta. Dodik i Čović preuzimaju institucije, radikalni desničari Evropu, pa red je i da neko od građanskih stranaka preuzme odgovornost.

REPUBLIKA SDP: Koliko skupo će Bosna i Hercegovina platiti neulazak ljevice u vlast

Piše: Danijal Hadžović (Analiziraj.ba)

Nakon maratonske sjednice Glavnog odbora SDP-a prošle sedmice, na kojoj je 61 delegat glasao za, a 31 protiv, stavljena je tačka na višemjesečne spekulacije o novoj vlasti u BiH u naredne četiri godine – nju, barem ne na državnom i federalnom nivou, i barem ne jedinstveno, neće činiti BH blok.

Ovakvoj odluci SDP-a prethodilo je višesedmično žestoko lobiranje kako izbornih gubitnika iz sarajevske frakcije SDP-a, tako i javnih ličnosti koje sebe tituliraju kao ljevičarske intelektualce. Ulazak u vlast s nacionalnim strankama, tvrdili su, značio bi izdaju svih principa, uništavanje i same ideje ljevice u Bosni i Hercegovini na duže staze te potpisivanje političkog samoubistva. Jedan od analitičara, u svojoj radosti zbog odbijanja ulaska u vlast, ushićeno je ustvrdio da je odluka da se ostane u opoziciji ni manje ni više nego “početak kraja nacionalnih stranaka u BiH”. Ipak, najrazbahaćenije u cijelom procesu se vjerovatno ponašala Naša stranka. Iako se radi o najslabijoj članici BH bloka, koja je na izborima na nivou FBiH osvojila svega četiri posto glasova, od početka se postavila kao vlasnik bloka. Nakon što su jednostrano već donijeli odluku da, bez obzira na volju druge dvije stranke, ni po koju cijenu neće ulaziti u vlast s nacionalnim strankama, SDP-u i DF-u su otvoreno i zaprijetili da bi njihova drugačija odluka značila raspuštanje BH bloka. Na kraju je bilo po volji NS.

No, postoji više razloga zbog čega odluka da se ne ide u vlast već u ovom trenutku podnosi ozbiljnu kandidaturu za jednu od najgorih političkih odluka u novijoj historiji Bosne i Hercegovine.

Najsnažnija opcija

Prije svega, treba imati na umu da je sa osvojena 32 mandata u Predstavničkom domu Parlamenta Federacije BiH (SDP 16, DF-GS 10 i NS 6), BH blok kao najsnažnija politička opcija bio u mogućnosti ne samo zahtijevati i dobiti mjesto premijera, nego pod svojim uslovima predvoditi proces formiranja vlasti. Uz to je BH blok mogao postaviti jasne uslove i reforme koje bi se partneri morali obavezati da ispune radi ulaska u vlast. Za to je postojao širok manevarski prostor. Ako se zbog delegata u Domu naroda HDZ kao partner u vlasti i nije mogao izbjeći, BH blok je, s druge strane, bio u prilici sebi obezbijediti što bolju vladajuću poziciju pregovarajući i sa SDA-om i SBB-om istovremeno. Dakle, zreo i trezven politički potez bio bi da je BH blok odmah poslije izbora dogovorio jasan sistem organizacije i funkcionisanja, temeljne principe djelovanja, ključne politike i reforme koje namjerava provesti u narednom periodu i, s njima kao uslovom, krenuo u proces formiranja vlasti. No, umjesto principa, programa i političke inicijative, blok je sav smisao svog djelovanja prethodnih sedmica sveo na trakavicu glede toga hoće li ili neće ući u vlast, pa odlučio da neće.

Drugi problem odluke BH bloka da ne ulazi u vlast je što ako neće on, neko mora. A taj neko su SBB i Fahrudin Radončić. Upravo je na stranicama njegove novine danima vođena kampanja da ljevica ne ulazi u vlast, sve uz naslovne strane obezbijeđene za “buntovnike” iz redova SDP-a i NS-a. Svega nekoliko dana nakon odluke GO SDP-a da ne ide u vlast, Radončić je dogovorio političku saradnju s PDA i A-SDA na svim nivoima, a onda otkrio da je delegacija njegove stranke već razgovarala sa SDA, te da “ozbiljan državnički pristup ne polazi od političkih sujeta”, čime je indirektno najavio da je na pomolu nova vladajuća većina u BiH. Drugim riječima, Radončić je, uz ulazak u vlast u Kantonu Sarajevo, iskoristio BH blok da sebi kupi vrijeme, poveća vlastitu pregovaračku cijenu i, nakon izbornog debakla, u vlast na kraju uđe kao veliki pobjednik. Zašto je za BiH Radončić u vlasti problematičniji od BH bloka? Za razliku od SDA koja je bila sklonija koaliranju sa BH blokom, Dodik i Čović od izbora nisu krili da bi kao partnera u vlasti voljeli vidjeti Radončića, što ne treba da čudi s obzirom na njihove dugogodišnje bliske odnose. Jednako kao i SNSD i HDZ, Radončić također podržava i konsocijacijsko uređenje BiH, za razliku od BH bloka koji je skloniji građanskom, i s tim u vezi javno je u više navrata kritikovao i kandidaturu Komšića za Predsjedništvo. Ovo je posebno važno u jeku činjenice da HDZ ulazak u vlast uslovljava novim izbornim zakonom po svojoj mjeri koji bi spriječio buduće slučajeve “Komšić”, što s BH blokom i samim Komšićem u vlasti ne bi bilo moguće.

Jačanje Čovićeve pozicije
Treća štetna stvar zbog ovakvog razvoja situacije s BH blokom je ponovno jačanje pozicije Dragana Čovića, s jedne strane, i rušenje ideje o građanskom probosanskom bloku, s druge. Kao odgovor na njegove agresivne nacionalističke nasrtaje i kampanju u proteklom periodu, koji su uključivali aktivnosti od veličanja osuđenih ratnih zločinaca, preko rušilačkog savezništva s Dodikom, pa do širenja u svijetu glasa o Bošnjacima kao potencijalnoj terorističkoj prijetnji za Evropu, došlo je do  stvaranja neformalnog probosanskog bloka. Ideološki odgovor na politike HDZ-a i Čovića pojavio se u vidu oživljavanja ideje o građanskoj državi nasuprot njihovog zagovaranja cementiranja konsocijacijskog modela, što je u konačnici rezultiralo i vraćanjem Komšića u Predsjedništvo, kao i navođenja SDA da i sama počne preuzimati narativ o građanskoj BiH. Umjesto da se taj momenat iskoristio za stvaranje jasnog i snažnog probosanskog bloka kao protuteže SNSD-u i HDZ-u koji bi postavio bedem njihovim političkim aspiracijama, desila se svojevrsna falatarizacija ljevice u BiH i svođenje politike na kantonalni nivo, gdje su Naša stranka i SDP kao svog primarnog protivnika označili SDA. Ovo je, s druge strane, SDA odvelo u pravcu pravljenja političkog dila sa SNSD-om i HDZ-om po manjoj cijeni, kako bi se, ako već nema kantona, osigurali za vlast na federalnom i državnom nivou, što je ovim dvjema strankama, u prvom redu HDZ-u, dalo  širok manevarski prostor i povećanu političku moć.

Epilog cijele priče: SNSD i HDZ ostaju apsolutni pobjednici koji sjede, čekaju i biraju oslabljenog partnera nakon rata između probosanskih stranaka. SBB, od strašnog izbornog gubitnika, zahvaljujući ljevici postaje pobjednik. SDA se vraća starom dobrom receptu dogovaranja s druge dvije nacionalne elite kao sigurne luke za svoju vlast.

BH blok pukao na prvom izazovu

Koja je korist za BH blok od svega? Koalicije nastaju prije svega s ciljem osvajanja vlasti radi ostvarivanja veće moći i lakšeg postizanja konkretnih političkih ciljeva i interesa. Ako zanemarimo činjenicu da je BH blok de factopukao već na prvom ozbiljnijem izazovu, nije jasno koja je sad tačno korist od ujedinjene ljevice koja je mogla biti vodeća vladajuća snaga u FBiH, a odlučila da ostane marginalna opozicija bez mogućnosti da direktno odlučuje o bilo čemu. Oni koji tvrde da je odluka o neulasku u vlast dobra jer pokazuje principijelnost i otpor nacionalizmu i strankama koje ga utjelovljuju, pate ili od ozbiljnog nepoznavanja političke scene u BiH ili opasnih deluzija. S obzirom na većinsku izbornu volju glasača prema nacionalnim strankama koja kontinuirano traje u ovoj zemlji od prvih izbora 1910., kao i činjenicu da samo uređenje BiH ima sve elemente konsocijacije, ideja o vlasti u BiH bez nacionalnih stranaka na nivou je dječijih bajki. I potencijalna korist koju bi ljevica mogla imati eventualno na izborima 2022. (a daleko je 22.) zbog pokazane principijelnosti, zvuči krajnje neozbiljno, uzimajući u obzir da od 1990. do danas stranke ljevice zajedno nikad nisu imale više od 20% glasova.

Šta još ostaje? Možda “Republika Sarajevo”? Moguće je da će Naša stranka i gubitnička sarajevska frakcija SDP-a u Sarajevu zaista pokušati da naprave utopiju u malom, odnosno ogledni primjer kako bi čitava BiH mogla izgledati pod njihovim vodstvom, no ipak su puno veće šanse da će Radončić, čim za sebe postigne dovoljno visoku cijenu, srušiti postojeću Vladu KS, iz koje je Komšić već nagovijestio povlačenje. I sve što će dobiti na kraju je jedno veliko ništa.

Tako to biva kada se politici pristupa s viškom iluzija a manjkom političkog znanja, najprije glede osnovne lekcije da je politika vještina mogućeg.

ŠTO NE MOŽE NIKO, MOŽE MILE: Da Dodik proglasi nezavisnost RS-a, Sarajevo bi organizovalo koncert za mir, a OHR izrazio zabrinutost!

Izvor: Slobodna Bosna

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Milorad Dodik, trenutno srpski član Predsjedništva BiH, a suštinski neprikosnoveni vladar Srba u BiH zadnju deceniju i po, danas je na obilježavanju 77 godina od stradanja Srba u banjalučkom naselju Drakulić izjavio da Srbi svoju budućnost ne vide u Bosni i Hercegovini, da je ona smetnja za razvoj bilo kojeg “entiteta, kantona ili naroda u njoj”, te također i da su visoki predstavnici “masovno, kriminalno kršili Dayton”. Ova izjava došla dan nakon što je njegova stranka SNSD zatražila ukidanje ureda OHR-a u Bosni i Hercegovini, a ona je opet došla nakon što je Milorad Dodik prije nekoliko dana izjavio da on ima već  sve pripremljeno za otcjepljenje Republike Srpske kad dođe povoljan trenutak i da će policija u roku od odmah biti na entitetskoj granici.

I dok kroz jadikovanje zbog navodnog urušavanja Daytonskog mirovnog sporazuma traži ukidanje OHR-a, ostaje neprimjećeno da upravo ovakav zahtjev predstavlja klasično antidejtonsko djelovanje, s obzirom da Spoarzum u Aneksu 10 predviđa postojanje Visokog predstavnika kao vrhovnog tumača Daytona koji, stoga, treba da ostane u BiH sve dok se Sporazum do kraja ne implementira (što se nije desilo, posebno u pogledu Aneksa 7, odnosno povratka raseljenih i protjeranih). Da ne spominjemo tek ranija vrijeđanja visokih predstavnika, slavljenja 9. januara nakon što ga je Ustavni sud proglasio neustavnim, neustavne referendume, već spomenute najave otcjepljenja i ostale Dodikove kućne čarolije.

No na Dodikovo političko i ustavno siledžijstvo odveć niko ne reaguje. Stranke iz Sarajeva se oglašavaju rijetko, OHR još rjeđe, a strane ambasade gotovo nikako. Potonji se pak jesu oglasili i jasno osudili najavu apelacije SDA Ustavnom sudu o ustavnosti naziva Republike Srpske. Sad, s pravom se može smatrati da je ovaj potez SDA obična demogagoija i u konačnici kontraproduktivan, no postavlja se ozbiljno pitanje – je li apelacija SDA koja je, usput, sasvim legalna i legitimna, jer Sud će na kraju svakako reći svoje, zaista veći skandal i problem u BiH od otvorenog vrijeđanja institucije Visokog predstavnika i nazivanja njenih odluka “kriminalnim”? Je li podnošenje zahtjeva Ustavnom sudu da ocijeni ustavnost nečega  gore od otvorenog kršenja donesene odluke tog istoga suda, koje u konačnici prolazi bez ikakvih sankcija?

Odgovor na ova pitanja je jasan, ali postavlja nova – kako smo došli u situaciju da se Dodiku toleriše najbrutalnije političko silejdžistvo, dok i minimalni koraci iz Federacije koji bi mogli podići tenzije, čak i ako su potpuno u skladu sa zakonom i ustavom, bivaju dočekani na nož?

Kako (nam) se desilo da šef OHR-a, Valentin Inzko, sazove vanrednu sjednicu Vijeća za provedbu mira jer je SDA najavila apelciju Ustavnom sudu a nije ni registrirao zahtjev Dodikovog SNSD-a za ukidanje Aneksa 10 Dejtonskog sporazuma? SDA traži promjenu nekoliko riječi u Aneksu 4, a SNSD traži potpuno ukidanje Aneksa 10! 

Upravo navedeni primjeri zorno govore o političkoj moći koju danas ima Milorad Dodik. Od dolaska na vlast 2006. godine do danas, Dodik predano radi na realizaciji političkog projekta jačanja i osamostaljivanja RS-a uz istovremeno zaustavljanje bilo kakve dalje integracije BiH. Drugim riječima, što je više moguće spriječiti funkcionisanje BiH, raditi na jačanju vlastitih institucija i njihovih kapaciteta i, ako se dočekaju bolji dani, biti spreman za otcjepljenje. Dodiku je savršeno pogodovala činjenica što je nakon pada Aprilskog paketa došlo i do naglog smanjenja intervencije zapadnih država u unutrašnja pitanja BiH, što je iskoristio da u upražnjen prostor dovede Rusiju kao svog glavnog međunarodnog pokrovitelja.

No, osim odustva odlučnosti i adekvatne reakcije zapadnih zemalja na njegovo antidržavno djelovanje, Dodiku odgovara i činjenica da on i među oponentima u Bosni i Hercegovini ne nailazi na ozbiljniji otpor i čak ni ozbiljniji pokušaj da bude osujećen u svom djelovanju. Nešto je, svakako, do nesposobnosti samih političkih aktera s probosanske scene da se Dodiku uspješno suprotstave, ali mnogo toga je i do činjenice da su u udruženom, više nesvjesnom nego svjesnom poduhvatu, mnogi političari, mediji, intelektualci i analitičari u Sarajevu učinili sve što je bilo moguće da potpuno eutaniziraju probosansku opciju, prenoseći takvo rapsoloženje i na međunarodne institucije u Sarajevu.

Naime, dok je Dodik uspješno provodio projekat i rušio granice dozvoljenog i mogućeg u razgradnji države, u probosanskoj javnosti je postavljena mentalna državna granica na relaciji Baščaršija-Stup. Umjesto aktivnog suprotstavljanja Dodiku i njegovim politikama te borbe za BiH, kako na domaćem terenu cijele BiH, tako i uz pomoć prijatelja u svijetu, uporno je nametan  narativ da treba: “čistiti u svom dvorištu”, “posvetiti se konkretnim životnim pitanjima, a ne nasjedati na Dodikove provokacije”, ili da će “Dodika srušiti gladni narod”... U gorem slučaju kroz sve ove godine svjedočimo čak i mnogobrojnim pokušajima opravdavanja i pranja Dodikove politike iskazane kroz  stupidne konstatacije tipa “Dodik je čovjek s kojim se može razgovarati”, “nije on nacionalista, on to mora zbog glasača”, itd.

Tako Dodik u konačnici dobija odriješene ruke negirati genocid, slaviti ratne zločince, kršiti odluke Ustavnog suda i u konačnici predano rušiti državu, što se dočekuje ignorancijom ili čak i pronalaženjem  opravdanja, dok unutar probosanske pozicije i namjanji vid “nacionalizma” nailazi na drvlje i kamenje. Stoga ne treba da čudi što, primjerice,  protivnici ulaska ljevice u vlast danas kao svoj glavni argument koriste to da se “ne smije sa SDA”, kao da ulazak u vlast na državnom nivou ne podrazumijeva aranžman također i sa HDZ-om i SNSD-om i kao da je SDA, šta god neko inače mislio o njoj, tu najveće zlo! 

I u tome leži Dodikova apsolutna pobjeda. On ne samo da je uspostavio potpunu vlast nad polovinom države i još mnogim ključnim državnim institucijama, nego je dobio na pladnju i potpunu eutaniziranost prema svojim politikama onih koji bi trebali biti njegovi prirodni neprijatelji. Oni su u praktičnom djelovanju odveć pomireni s onim što i Dodik uporno tvrdi, da je BiH podijeljena država, ne pokazujuć ni minimalan interes prema onom što on godinama radi, gradi, a bogami i razgrađuje kroz svoj entitet.

Sutra kada bi Dodik, ne daj Bože, proglasio nezavisnost Republike Srpske, manji broj ljudi bi zaista bio spreman uzeti oružje. No, istovremeno bi se pojavila i armija onih koji bi ih brzo ušutkali kao huškače na rat, nacionaliste, fašiste i pozvali na sabur i pronalazak mirnog, političkog i pravnog rješenja za novonastalu situaciju. U tom cilju vjerovatno bi se organizovao i neki koncert za mir s Dubiozom kolektiv i Letu štuke na kojem bi se poslale poruke tipa: “Ostajte ovdje”, “Ne dajte da nas dijele”, “Ko nas ba zavadi” ili “Mi volimo RS”.... Možda bi se pokušalo i šetati "za mir" do Lukavice, dok ih maskirani policaci na granici ne bi zaustavili na Vracama. Većina se vjerovatno ne bi ni pomjerila iz fotelja. Stranke u Sarajevu bi pisale ljutita saopštenja, neke bi osuđivale, ali i napominjale da se ne smiju zanemarivati konkretni problemi građana i kupiti jeftini politički poenti na Dodikovom avanturizmu, dok bi OHR izrazio zabrinutost. Dodik bi za to vrijeme mogao rahat nastaviti graditi državu RS. Kao i dosad.

EKSTREMNA DESNICA SE SPREMA ZA PREUZIMANJE EVROPE: Dodikov novi iskorak ka ultranacionalistima

Objavljeno na: inforadar.ba

Piše: Danijal Hadžović

Predstavnici SNSD-a, Slobodarske partije Austrije i italijanske Sjeverne lige dogovorili su prije dva dana u Beču da ove tri stranke intenziviraju saradnju, posebno u okviru međusobne podrške u pogledu proširenja EU, migrantske krize i zaštite evropskih vrijednosti, kao i u ekonomsko-socijalnoj oblasti.

Kasnije taj dan predsjednik SNSD-a i srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik i predsjednik Slobodarske partije i austrijski vicekancelar Heinz-Christian Strache razgovarali su o potrebi jačanja saradnje ove dvije partije, kao i produbljivanju i jačanju odnosa Austrije i Republike Srpske. Strache je, podsjetimo, već ranije izjavio da Republika Srpska “ima pravo na nezavisnost”.
Dodik, također, gaji dobre odnose i sa francuskim Nacionalnim savezom (bivšim Nacionalnim frontom) Marine Le Pen, a njegovi bliski i dobri odnosi sa zvaničnom Moskvom, kojoj je godinama na čelu Vladimir Putin, su već toliko puta potvrđeni.

NACIONALNE GRANICE I INTERESI

Šta nam ovi politički savezi govore o politici Milorada Dodika i predstavljaju li oni opasnost za BiH?Među ovim strankama, dakako, postoje određene razlike, prije svega u pogledu ekonomskih politika. Dok je Slobodarska stranka, primjerice, izrazito ekonomski liberalna, francuski Nacionalni savez ima izrazito socijalnu notu. No opet, one danas  u Evropi čine jedinstven politički front – front desničarskih populističkih stranaka. U datim političkim okolnostima postoji mnogo više faktora koji ih spajaju nego onih koje ih razdvajaju.

To su, u prvom redu, nacionalizam, odnosno primarna i predominantna orijentisanost na nacionalne granice i interese; u skladu s tim prirodno i euroskepticizam, otpor imigraciji, islamofobija i sve skupa otpor liberanoj ideji EU zasnovanoj na otvorenim granicama, političkoj integraciji, zajedničkom tržištu i toleranciji.

Dodikovi partneri iz desničarskih populističkih stranaka, zahvaljujući nezadovoljstvu evropskih masa zbog imigracione krize, predstavljaju najbrže rastući pokret u Evropskoj uniji, s realnom mogućnošću da nakon sljedećih izbora za Evropski parlament postanu jedan od dva vodeća bloka.

Foto: Dodik ozvaničio saradnju sa ultradesničarima: Slobodarskom partijom Austrije i italijanskom Sjevernom ligom

Upravo je ovo, dakle desničarsko preuzimanje Evrope koje otvoreno potpomaže svojim angažmanom, kao svoj glavni cilj u narednom periodu naveo Steve Bannon, bivši šef izborne kampanje Donalda Trumpa i njegov kratkorajni glavni savjetnik. Bivši vojnik, bankar, poslovni čovjek, režiser dokumentarnih filmova i pokretač niza uspješnih medijskih projekata, Bannon je vjerovatno najutjecajniji desničarski ideolog danas u svijetu, a pokret koji je inspirisao popularno se naziva Alt-right (alternativna desnica).

Bannon, međutim, sebe deklariše kao “ekonomskog nacionalistu” a njegov je cilj, ukratko, preokrenuti liberalne tekovine globalizacije, odnosno političkog, kulturnog i ekonomskog spajanja svijeta, te vratiti se konceptu zatvorenih nacionalnih država i ekonomskog protekcionizma. Nakon što je pomagao Trumpu da dođe na vlast s upravo navedenom retorikom, Bannon je odlučan isto učiniti s desničarskim strankama širom Evrope. Mnoge od njih već jesu vladajuće, poput upravo spomenute Slobodarske stranke koja je manjinski partner u Kurtzovoj Vladi Austrije, Sjeverne lige, koja je na vlasti u Italiji, i niza sličnih stranaka koje danas vladaju u zemljama Višegradske grupe.

Sa Steveom Bannonom u ljeto prošle godine u Washingtonu se sastala tadašnja premijerka a sadašnja predsjednica RS Željka Cvijanović. Inače, na lobiranje u SAD-u vlast Milorada Dodika proteklih godina potrošila je cijelih 30 miliona KM.

IZRAŽENE SEPARATISTIČKE AMBICIJE

Nekoć je Dodik važio za socijaldemokratu, bio miljenik međunarodne zajednice u BiH i član međunarodnih socijaldemokratskih političkih saveza. Njegov politički uspon i dolazak na vlast 2006. bio je popraćen sve zapaljivijom i oštrijom nacionalističkom retorikom u okviru koje je, već te godine, prvi put spomenuo pravo RS-a na referendum o otcjepljenju, što je politička mantra koju će kasnije često ponavljati kao svoj ultimativni cilj.

Iako je i nakon skretanja ka nacionalizmu relativno duži period uživao simpatije i međunarodne zajednice i sarajevske medijske i političke javnosti, koji su takvu retoriku nastojali pripisati neiskrenoj sračunatosti kako bi se osvajali glasovi i manipulisalo narodom, Dodik je tada sebi jasno izabrao politički put. Iako čak i danas od mnogih analitičara i političkih faktora svjedočimo tolikim pokušajima da se njegovo djelovanje relativizuje i pripiše tek pukom političkom pragmatizmu, manipulaciji i želji za moći, istina je posve suprotna – Dodik upravo govori ono što misli, a ono što govori provodi u praksu.

Zaoštrena retorika i veličanje ratnih zločinaca možda su ga odveli do izbacivanja iz Socijalističke internacionale 2012., ali etnički očišćen entitet unutar BiH ionako nije mogao otpočeti proces “otcjepljivanja” na vrijednostima socijaldemokratije. Unutrašnje preduslove za taj cilj godinama priprema pomno, od zaustavljanja procesa prenosa nadležnosti na državni nivo, koji je bio intenzivan do 2006., preko snažnog naoružavanja policije oružjem dugih cijevi, pravljenja vlastitih paralelnih obavještajnih službi, izgradnje institucija do snažnog lobiranja po svijetu.

Taj cilj u svojoj srži je izrazito nacionalistički, pa je za njegovo ostvarivanje bilo neophodno neglo skretanje udesno – od socijaldemokratije ka nacional-populističkoj desnici. Upravo među takvim strankama širom svijeta Dodik je u konačnici našao političkog saveznika i međunarodnog partnera za svoje ambicije jer oni, jednako kao i on, ne vjeruju u globalizaciju i multietničke tvorevine, već u nacionalne države krvi i tla, te se “nezavisna RS” savršeno uklapa u taj koncept, što dodatno podebljava činjenica da ona egzistira tik pored muslimana.

Tako je Dodik uspostavio savezništva i veze širom svijeta, od Izraela preko Moskve do evropskih desničarskih stranaka.

Dodik je često isticao da je ključni zid koji još uvijek pred njim stoji za proglašenje nezavinosti Republike Srpske nepovoljna geopolitička situacija u svijetu. Sa snažnom Rusijom, Trumpom u Bijeloj kući, desničarskim prijateljima na vlasti u Evropi i otvaranjem mogućnosti razmjene teritorije između Srbije i Kosova i promjene granica na Balkanu, taj zid je već odavno dobrano načet. Samo da ne bude na kraju – nismo znali.

NAKON ŠTO JE BH BLOK ODBIO KOALICIJU S NACIONALNIM STRANKAMA: Kolika je cijena neulaska ljevice u vlast?

Izvor: Inforadar

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Od izbora u oktobru prošla su četiri mjeseca, a vlast na federalnom i državnom nivou još se ne nazire. Ključno pitanje koje je posljednjih sedmica isplivalo glasilo je – Kako će postupiti Bh. blok? Poznato je da su odmah poslije rezultata izbora tri stranke ljevice (SDP, DF i NS) odlučile formirati zajednički politički blok, koji je posljednjih dana biti u centru pozornosti.

Ova odluka omogućila im je, prije svega, da kao stranke koje dijele slične vrijednosti i svjetonazorenastupe kao najjači blok u Federaciji BiH i samim tim imaju u startu najjaču pregovaračku poziciju za formiranje nove vlasti, kao primjerice u Kantonu Sarajevu gdje su u koaliciji sa strankama desnog centra uspjeli formirati novu Vladu bez SDA i dobiti (za Našu stranku) poziciju premijera. Ova većina pružala im je potencijalno i mogućnost da i u pregovorima za ulazak u novu vlast (više nivoe, federalni prevashodno) zahtjevaju mjesto premijera.
Ipak, problem se pojavio po pitanju koalicionih partnera.

BEZ KOALICIJE SNSD-HDZ NEMA VEĆINE

SDA u Zastupničkom domu Parlamenta Federacije BiH ima 27 zastupnika, HDZ BiH zajedno sa satelitima 16 zastupnika. Bh. blok zajedno ima 32 (SDP 16, DF-GS 10 i NS 6). Za parlamentarnu većinupotrebno je 50 zastupnika.

Na državnom nivou neizbježno je koaliranje sa SNSD-om i HDZ-om (zbog hrvatskog kluba u Domu naroda), a na federalnom sa HDZ-om (opet zbog Doma naroda). Pred Bh. blokom našle su se tri opcije na stolu. Na federalnom nivou: ući u politički aranžman sa SDA i HDZ-om, koalirati sa HDZ-om i manjim strankama, ili ostati u opoziciji. Na državnom: ući u aranžman sa SDA, HDZ-om i SNSD-om, ići sa SNSD-om, HDZ-om i nekom manjom strankom, ili ostati u opoziciji.

Pošto bi koaliranje sa HDZ-om na federalnom nivou bez SDA zahtijevalo široku koaliciju stranaka, te budući da koaliranje na jednom podrazumijeva i aranžman za drugi nivo vlasti, ova opcija je u startu isključena (iako se generalni sekretar SDP-a Irfan Čengić do kraja zalagao za nju). Stoga je ključno pitanje postalo da li ići u aranžman sa SDA (+HDZ-om na federalnom i HDZ-om i SNSD-om na državnom), ili ostati u opoziciji?

Po ovom pitanju Bh. blok se na kraju duboko podijelio.

Nije tajna da je DF bio spreman za ulazak u vlast. Naša stranka je, s druge strane, postavila jasan ultimatum da oni ni po koju cijenu „neće koalirati s nacionalnim strankama“ te da ukoliko SDP i DF to učine smatrat će takav čin napuštanjem Bh. bloka. SDP se, pak, duboko podijelio: na jednoj strani našli su se stariji članovi, poput Mire Lazovića i tuzlanskog odbora predvođenog Enverom Bijedićem koji su željeli ući u vlast, nasuprot sarajevskih mladih lavova Irfana Čengića, Saše Magazinovića i Damira Mašića (u čijem je kantonu SDP na izborima doživio potop, završivši tek kao četvrta stranka), koji su bili odlučni da odsudno zaustave ulazak SDP-a u vlast sa SDA.

Nakon jučerašnjeg sastanka prevagu je odnijela osovina NS–pola SDP-a. Tako su partije Bh. bloka i zvanično saopštile – definitivno neće ulaziti u vlast s nacionalnim strankama.

Istina, pozitivna strana ove odluke je što im ona omogućava da ostanu principijelni, održe svoje predizborno obećanje da neće koalirati s nacionalnim strankama, djeluju kao konstruktivna opozicija te pokušaju sačuvati jedinstvo Bh. bloka u narednim godinama. Također, dosadašnja historija pokazuje da stranke koje su koalirale sa SDA na kraju nisu završavale dobro.

To su na svojoj koži osjetili svi: od Stranke za BiH, preko SDP-a, do SBB-a. Nakon koaliranja sa SDA, sve ove partije bi na izborima – prije ili kasnije –doživjele potop. Također, u vladama je dominantnu ulogu tradicionalno vodila SDA kao očito neko koje je puno iskusniji u bh. političkom sistemu i vođenju političke igre, zbog čega njihovi koalicioni partneri, s jedne strane, ne bi uspijevali provesti gotovo ništa od obećanih mjera, a s druge bi postali duboko kompromitovani kod svojih glasača.

DA LI JE KS BITNIJI OD DRŽAVE

Negativna strana neulaska u vlast je u prvom redu to što se stranke ljevice sada i definitivno odriču mogućnosti da bilo šta od svojih političkih ciljeva i obećanja pokušaju provesti u praksi s pozicije vlasti. Također, ovom odlukom otvaraju se širom vrata ulasku u vlast SBB-a – uz veću cijenu. S obzirom na poznate bliske odnose Radončića s Dodikom i Čovićem, u trenutku kada Dodik otvoreno najavljuje da ima spremno otcjepljenje, a Čović ucjenjuje izbornim zakonom, pitanje je da li je odgovorno prepustiti partnersku poziciju SBB-u u takvom prilično kompleksnom trenutku za državu.

I treća problematičnost ove odluke koja se nameće je opstanak same Vlade Kantona Sarajevo, u koju su pojedine stranke Bh. bloka, poput NS, uložile sve napore. Naime, izvjesno je da će kroz aranžman za formiranje vlasti na federalnom i državnom nivou SDA htjeti iskoristiti priliku da sruši trenutnu Vladu u Kantonu Sarajevo. Naravno, jasno je da će s tim ciljem SBB-u ili još nekim strankama SDA biti spremna ponuditi unosnije pozicije od onih koje trenutno drži, a oni više ne bi imali nikakvog razloga da ih odbiju. To bi na kraju, vrlo lako, ljevicu moglo dovesti do toga da izgubi vlast i u svojoj samoproglašenoj svetoj političkoj kravi – Kantonu Sarajevo!

Foto: Sve su prilike da će Radončić ponovo u vlast sa Izetbegovićem

Problem se također javlja i u vezi sa srpskim delegatima u Domu naroda. Jasno je da je za svaku odluku potrebna trećina glasova iz svakog etničkog kluba, a bez srpskih glasova iz Bh. bloka široko su otvorena vrata SNSD-u da sada po prvi put dobije i potpredsjednika Federacije BiH, i možda čak – uz lobiranjeHDZ-a – pokuša ući u novu federalnu Vladu. No, ne treba smetnuti s uma da mnogi dijelovi Bh. bloka, poput već spomenutog Bijedića, po svaku cijenu žele ući u vlast, te da među strankama bloka ne postoji konsenzus oko čitavog niza pitanja, što otvara pitanje hoće li uopšte ova koalicija uspjeti opstati.

Kada se sve sabere i oduzme, najveća prednost odbijanja ljevice da uđe u vlast jeste privremeno čuvanje jedinstva Bh. bloka i „čistog obraza“ kod glasača, zbog kojeg će se moći nadati dobrom rezultatu na sljedećim izborima.

Ipak, pitanje je da li to nadmašuje negativnosti koje donosi ovakva odluka? Naime, iako se od pojedinih analitičara moglo čuti da ova odluka predstavlja „početak kraja nacionalnih stranaka“, procijenite sami koliko ta izjava može biti realna kad se uzme u obzir da u RS-u nacionalne stranke uživaju plebiscitarnu podršku, da Hrvati u BiH u ogromnoj većini glasaju za nacionalne stranke, da SDA tradicionalno osvaja između 250 i 300 hiljada glasova, a da sve stranke ljevice zajedno nikad nisu imale više od 250.000 glasova.