Piše: Danijal Hadžović (Analiziraj.ba)
Odluka SDP-a i Naše stranke da ne ulaze u pregovore s nacionalnim strankama o ulasku u vlast na entitetskom i državnom nivou, a DF-a da uđe, na površinu je, pored već poznatih animoziteta među liderima, izbacila i jedan ozbiljan, dugo tinjajući idejni sukob koji postoji među ovim opcijama. To je sukob koji je u prvom redu uslovljen odnosom prema krucijalnim državnim pitanjima u ovoj zemlji.
Jedan narativ, koji se već dugo kuhao u određenim intelektualnim, novinarskim i akademskim krugovima, tvrdi da su ona najvažnija politička i državotvorna pitanja, od geopolitičke pozicije BiH preko izbornog zakona, nacionalnog pitanja, ustava, suočavanja s ratnim zločinima i njihovim posljedica itd. zapravo tek jedna šarena laža kojom etnonacionalističke elite dižu tenzije i zamajavaju narod. Umjesto toga, ljevica bi se u vizuri ovih persona trebala baviti „konkretnim životnim problemima“, što u prevodu znači komunalnim pitanjima, socijalnom zaštitom, porezima, gej paradom, seksualnim odgojem u školama itd… U ovakvom rezonovanju vjerovatno najdalje je otišao jedan sarajevski profesor koji je u davanju savjeta o tome na kojim vrijednostima trebaju počivati stranke ljevice ustvrdio da se one moraju odreći čak i samog bh. patriotizma kao takvog, jer je patriotizam sam po sebi „desničarska tekovina“.
Ovakav narativ od prvog je dana bio prisutan u Našoj stranci, koja je s jedne strane kao nijedna stranka u historiji u BiH uložila golemu energiju da od marginalnih lokalnih stvari poput očuvanja parkova, sađenja cvijeća i postavljanja živih ograda pravi vrhunske političke probleme, a s druge pokazivala zavidnu nezainteresovanost, nesnalaženje ili čak otvoreno nipodaštavanje i ismijavanje krucijalnih državnih političkih pitanja.
Ipak, iako je SDP još od svojih zavnobihskih korijena preko ulaska u ratnu vladu Republike BiH do početnog u postdejtonskoj BiH pokazivao jasan državotvorni karakter, pod Nikšićem gorespomenuti narativ, posebno omiljen među mlađim sarajevskim kadrovima ove stranke skromne edukacije i još skromnijih radnih iskustava, uhvatio je dubok korijen i već ozbiljno podijelio ovu stranku.
Ništa Dodikove otvorene najave otcjepljenja RS-a, formiranje rezervnog sastava policije (uvođenje recipročnih mjera u FBiH SDP je pod svaku cijenu nastojao spriječiti), sve kobniji ruski utjecaj, preuzimanje pravosudnih institucija i CIK-a od strane SNSD-a i HDZ-a, blokiranje NATO puta, lobiranje Hrvatske protiv BiH u EU, sve otvoreniji Vučićevi nasrtaji na stabilnost i teritorijalni integritet naše države… Sve su to vječiti „predizborni trikovi“ i zamajavanje naroda da ne bi mislio šta mu je u frižideru. Umjesto toga, prava ljevica se bavi uređivanjem parkova, dijeljenjem besplatnih udžbenika i u slobodno vrijeme nebuloznim raspravama o klasnim sukobima i Marxovim opomenama. Pored toga, ljevičar zna da SDA smrdi, te da se s njom ne smije ni pod koju cijenu, ali su njeni otpaci istjerani iz stranke svakako dobrodošli i oni su sada poželjni partneri za gradnju utopijske „republike Sarajevo“ kao slike u malom onoga što cijela BiH može da bude, iako još uvijek nisu pokazali nikakav jasan plan, a kamoli viziju šta to tačno treba da bude.
NS se tako konačno našla na svom terenu – u svom gradu na svojoj eko-lokalnoj politici. SDP se podijelio između onih koji su odlučili svesrdno krenuti u sarajevsko lokalizovanje ljevice i onih koji su se usprotivili ovoj suludoj marginalizaciji stranke. DF je u konačnici ostao jedina snaga na ljevici koja upozorava da u ovim uistinu teškim političkim i geopolitičkim okolnostima za BiH povlačenje ljevice na lokalni nivo, dobrovoljno odustajanje od vlasti i zaziranje od bavljenja krucijalnim političkim pitanjima jeste pogubna politika.
DF u svemu nije ostao usamljen. Politici koju su odlučili povesti Naša stranka i frakcija SDP-a predvođena Nikšićem i na samoj ljevici suprotstavili su se brojni analitičari, bivši političari, aktivisti, ali i sami članovi SDP-a (od kojih su neki u međuvremenu i izbačeni iz stranke zbog toga). Sve to otvorilo je put formiranju jednog neformalnog društvenog pokreta istomišljenika koji s jedne strane stoje nasuprot klerikalnim, etnonacionalističkim i društveno konzervativnim politikama i dalje dominantnim u SDA, ali s druge strane i sve agresivnijim pokušajima lišavanja ljevice državotvornog identiteta i njenog svođenja na komunalna pitanja.
Ujedinjenje ljevice
Ipak, DF nije u stanju da postane okosnica ovog pokreta. DF je kao stranka potrošen. On nema kud dalje da se širi. Lošim vođenjem ili, bolje rečeno, rukovođenjem Željko Komšić je dozvolio da mu se stranka u nekoliko godina drastično ospe, ostajući njeno jedino prepoznatljivo lice. No, kao osoba koja je osvojila 225.000 glasova na posljednjim izborima, Komšić pokazuje i ogroman potencijal da bude udarna snaga za stvaranje jedne nove lijeve snage koja će voditi odgovorniju politiku.
Ovaj potencijal prepoznao je njegov prezimenjak Ivo Komšić, koji je u pravom trenutku inicirao formiranje lijevog pokreta. Ipak, u startu su napravljene početničke greške. Nije se smjelo dozvoliti da se uzme prilično neinventivni naziv „Socijaldemokratski pokret“ sa skraćenicom SDP, da bi se pod optužbama za plagijarizam već sutradan smislilo novo, rogobatnije ime: „Pokret socijalne pravde i demokratije“. Još manje se smjelo dozvoliti da na osnivačkoj skupštini pokreta glavnu ulogu igra Zlatko Lagumdžija, osoba u čijem autokratskom vođenju SDP-a, mnogobrojnim aferama, lošem kadroviranju i osilnom obračunavanju s neistomišljenicima i leži glavni uzročnik stanja u kome se ljevica danas nalazi. Ako su Lagumdžijina poznanstva i iskustva korisna za gradnju jedne ozbiljne političke organizacije, njega se eventualno može upitati za pokoji savjet, ali ga se nipošto ne smije stavljati u prvi plan, jer to može samo dovesti do toga da novi pokret ljevice u startu izgubi sav kredibilitet kod glasača. Pored onih starijih, iskusnih i nekompromitovanih kadrova kakav je sam Ivo Komšić, pokret ima sasvim dovoljno svježih mladih lica koje mora pridobiti i staviti u prvi plan svog djelovanja. To se prije svega odnosi na predsjednika GS-a Nihada Čolpu, koji je u kratkom vremenu pokazao zavidan nivo odgovornog i pronicljivog djelovanja, Reufa Bajrovića s njegovim golemim politološkim znanjem i međunarodnim vezama, ali i na osobe poput Dennisa Gratza i Albina Zuhrića, bivšeg predsjednika, odnosno genseka Naše stranke. Ovaj dvojac je, ni u jednom trenutku se ne kompromitujući, u političkom djelovanju već dokazao odlične organizacione sposobnosti kada su nakon izbornog debakla pod vodstvom Bojana Bajića NS u kratkom period uspjeli izgraditi u respektabilnu političku opciju, da bi potom nepravedno bili eliminisani iz stranke od dvojca Kojović-Ćudić, koji je upravo zahvaljujući njihovim temeljima ostvario dobar rezultat na zadnjim izborima.
Kako nam i ovaj primjer pokazuje, veliki, možda i ključni izazov za novi pokret ljevice predstavljat će „mirenje“ nimalo zanemarivih sujeta lidera koji ga budu činili i koji će morati dokazati da su nakon dvije i po decenije ličnih sukoba, borbi za fotelje i napoleonskih ambicija naučili lekciju i spremni su sebe podrediti višem cilju i ideji, jer je dosadašnje ponašanje u konačnici vodilo samo u podjelu, slabljenje i gore ishode za sve, posebno državu BiH.
Vraćanje državotvornog narativa
U strateškom djelovanju za potpuni uspjeh Pokret mora, kako mu i samo ime sugeriše, praviti što širu bazu nevladinih organizacija, intelektualaca i medija koje će okupljati ne oko novčano-interesnih klanova, kako se to udomaćilo u našem društvu, nego ideje.
A ta ideja u prvom redu mora biti vraćanje državotvornog bosanskohercegovačkog narativa, koji ljevici na ovom prostoru tradicionalno pripada, a koji je naišao na svojevrsnu ridikulizaciju od strane novih lijevih struja. No, temelji republike BiH i obnove njene državnosti jesu upravo uspostavljeni ljevičarskom borbom u Drugom svjetskom ratu. Suprotstavljene pogubnom antibosanskom savezničkom djelovanju Dodika i Čovića i ruskom utjecaju, jačanje državnih institucija, ulazak u NATO, jačanje veza s postojećim saveznicima i pronalaženje novih, lobiranje u svijetu za interese BiH ili borba za jednakopravnost građana u svim dijelovima države nisu pitanja koja smiju biti podređena uređivanju parkova ili kojima se ne bi uopšte ni trebalo baviti jer oko njih nema „konsenzusa“, nego najvažnija pitanja za svaku ozbiljnu probosansku stranku.
Postojećem dejtonskom uređenju s „tri konstitutivna naroda“ kao jednim od njegovih temelja treba beskompromisno suprotstavljati ideju građanske države u kojoj će vladati istinska jednakost građana pred zakonom i gdje se legitimitet za institucionalno političko predstavljanje neće crpiti iz etničke, nego građanske pripadnosti državi BiH.
U ekonomskoj politici umjesto dosadašnjeg modela gomilanja administracije, burazerskog kapitalizma oličenog u namještanju poslova politički uvezanim kompanijama i krajnje visokih nameta i loših propisa za mali biznis, pronaći model koji će podsticati privlačenje stranih investicija i razvoj privatnog poduzetništva, ali i omogućiti kvalitetnu socijalnu zaštitu za one zaista ugrožene te osigurati jednake mogućnosti za sve.
Ali prije svega je potrebno raditi na obnovi ideje Bosne i Hercegovine kao multietničke, snaže i slobodne države istinski ravnopravnih građana u kojoj nikom neće biti tijesno. Glas mujezina i zvona crkava ne smiju smetati jedno drugom kao što ni gej parade ne smiju smetati ni jednom ni drugom; bavljenje temeljnim državnim pitanjima i osiguravanje snažne i stabilne Bosne i Hercegovine nije skretanje pažnje od gorućih problema građana nego nužni okvir da bi se tim problemima uopšte i moglo baviti.
Posljednja politička dešavanja u zemlji otvorila su prostor formiranju jedne nove, velike, državotvorne, principijelne i nekompromitovane lijeve opcije kao istinske alternative postojećim dominantnim politikama, odnosno vraćanju na ulogu koju je u prvim postdejtonskim godinama imao SDP prije nego što je pod dugogodišnjom Lagumdžijinom vladavinom krenula destrukcija. Vrijeme je da se iz prošlih grešaka nešto nauči i otvori novo, lijevo poglavlje.
Nema komentara:
Objavi komentar