Milijarde Billa Gatesa čine i vas bogatijim

Piše: Danijal Hadžović

Na internetu je posljednjih dana popularan meme koji, naizgled, pokazuje sve ono što je zlo i naopako s današnjim svijetom: na prvoj slici radnica iz azijske zemlje koja je za Zaru sašila haljinu za svega 0,60 dolara. Na drugoj, djevojka iz neke bogate zapadne koja ju je kupila za 60 dolara. Na trećoj slici Amancio Ortega, vlasnik Zare, čije se bogatstvo procjenjuje na basnoslovnih 74 milijarde i i 600 miliona dolara. Zaključak koji se nameće je nedvojben: potonji brutalno izrabljuje nesretnu radnicu i iskorištava konzumerizam zapadne djevojke kako bi se na njima bezobrazno bogatio.

Ovaj zaključak je tako samoevidentan i logičan. No samo ako ste laik ili, da vas ne mazimo s riječima – ekonomski nepismena osoba. U tom slučaju je vrlo moguće da ste i marksist, jer je ekonomska nepismenost preduslov slijeđenja markističkih ideja.

No, evo kako stvari stvarno stoje. Rođeni ste u radničkoj porodici, odrastali ste skromno. Još u tinejdžerskim danima zaposlili ste se kao prodavač u prodavnici odjeće.. Naučili ste u međuvremenu i kako praviti odjeću. Na kraju ste o odjeći naučili sve ili barem dovoljno da se u jednom trenutku odvažite da otvorite vlastiti butik. Velike su šanse da ste pritom uzeli kredit, stavili stan pod hipoteku i ušli u rizik da izgubite sve. Možda ste pak samo uštedjeli i odlučili rizikovati ušteđevinu, što je svakako manje rizična varijanta. U svojoj prodavnici mušterijama ste ponudili kvalitetnu odjeću za mali novac. Zaposlili ste neke ljude. Posao je išao odlično. Zahvaljujući dobrom poslu i kapitalu koji ste stekli otvorili ste drugu radnju. Druga je radila dobro, pa ste otvorili i treću. Zaposlili ste još više ljudi. Onda ste otvorili lanac prodavnica širom zemlje. Ljudi su obožavali vašu odjeću, pa ste odlučili preći granice. Vašom odjećom ste prvo pokorili regiju, pa zatim cijeli kontinent, a onda ste se proširili širom svijeta. Da li je u pitanju kvalitet, cijena, brand ili vjerovatno sve to pomiješano, nije ni bitno: milioni iz čitavog svijeta vole vašu odjeću. Vi ste imali ono nešto što vas je učinilo boljim od drugih.

Danas širom svijeta zapošljavate 92.000 hiljada ljudi i omogućavate im da imaju hljeb za stolom. Laiku na prvu može izgledati krajnje nehumano da haljinu koju djevojka u Indoneziji ili Vijetnamu šije za 60 centi vi prodajte za 60 dolara. No to je cijena rada u Vijetnamu. Ne određujete je vi, nego odnos ponude i potražnje. Zahvaljući tih 60 centi, koji u Vijetnamu sigurno vrijede daleko više nego kod nas, ta djevojka je ipak u stanju sebi obezbijediti ručak za stolom, jer da nije postojao strani investitor kome je interes bio otvoriti proizvodnju u zemlji poput Vijetnama, ona ne bi bila radila za 60 centi. Ne bi radila nikako ili bi radila daleko gori posao. Ne postoji vještački način da se njen standard podigne – rješenje je isključivo u podizanju produktivnosti koja postepeno podiže i standard pojedinaca, što je upravo zahvaljujući stranim investitorima i otvaraju tržišta kontinuiran trend u većim dijelovima Azije. Osim toga, njen rad je samo manji dio troškova koji treba pokriti: šta je sa ostalih 92.000 zaposlenih koji djeluju u istoj firmi, za troškovima distribucije, marketinga….?

Ipak, najvažnija stvar je da ništa ni od proizvodnje, ni tolikog broja radnih mjesta ni Orteginog bogatstva ne bi bilo moguće da nije jedne osnovne činjenice – milioni ljudi u svijetu vole Zarinu odjeću i spremni su svoj teško zarađeni novac mijenjati za nju. Bez donošenja dobriti i zadovoljavanja potreba tolikim milionima mušterija u svijetu, Ortega nikad ne bi zaradio toliki novac. Dakle, njegovo bogatstvo je nagrada koju su ljudi dobrovoljno odlučili da mu poklone za dobro u vidu kvalitetne odjeće koju im je preko svoje kompanije omogućio za male pare.

Problem zašto većina ljudi ne shvata ovaj jednostavan kapitalistički mehanizam je što su skloni ekonomiju posmatrati kao igru nulte sume. Mnogi bogatstvo u svijetu gledaju kao fiksni iznos, koji postoji sam od sebe. Bogatstvu je tu, samo je pitanje kako je raspoređeno. Da je stvarno tako, imali bismo puno pravo biti zgroženi spoznajom da je tako mali broj pojedinaca toliko bogatstva prigrabio za sebe. Ali to je samo zato što neki od nas nisu u stanju vidjeti dublju sliku. Iza milijardi Ortege, Bezosa ili Gatesa stoje doslovno milioni novostvorenih radnih mjesta, desetine inovacija, milijarde plaćenog poreza i u konačnici proizvodi koji nam uljepšavaju život i za koje dobrovoljno izdvajamo novac. Dakle, njihove milijarde  samo manji dio NOVIH vrijednosti čije stvaranje su omogućili, a koje se mjere u još desetinama puta većim iznosima.  I upravo bez tih akumuliranih milijardi ni investiranje u dalje inovacije, otvaranje novih radnih mjesta i dalja unapređenja proizvodnje ne bilo moguće. Ako su im investicije uspješne, uspijevamo i svi mi zajedno s njima. Razmislite ko ili šta vam  je omogućilo da posao obavljate na Microsoftovom softveru, razgovarate s prijateljem preko Vibera na iPhonu i gledate omiljenu seriju na Netflixu, sve to ne skidajući sa sebe Zarinu košulju.

Zašto ljudi u BiH mrze bogataše

Piše: Danijal Hadžović

 Kada se u BiH za nekoga kaže da je bogat ili se pomene riječ bogataš, prva asocijacija koja se budi u glavi većine ljude je neuki prostak koji je bogatstvo stekao na ratnoj muci i poratnoj privatizacijskoj pljački, mutan tip koji se bavi kriminalnim radnjama, ugnjetava obespravljene radnike i drži političare u šaci. Ova slika, mora se priznati, ima donekle uporište u realnosti, jer je postratni tranzicijski haos i urušavanje društvenih institucija na površinu izbacilo čitavu bujicu upravo opisanog tipa tranzicijske elite. Stoga se u bh. javnosti često može čuti da su upravo ti bogati pojedinci osnovni uzrok našeg siromaštva, stangnacije i besperspektivnosti, pa je uz takve tvrdnje neizostavan argument da u našoj zemlji bogatašima i bogaćenju treba stati na kraj. U tom kontekstu posebno upečatljiv je bio nedavni prijedlog SDP-a o uvođenju posebnog poreza na bogatstvo kako bi se ispravile „nepravde učinjene pljačkaškom privatizacijom“(što za sobom, barem prema logici SDP-a, povlači zaključak da je svako bogatstvo stečeno privatizacijskom pljačkom).

No, to je samo jedan od mogućih odgovora. Šta je sa uspješnim Bosancima i Hercegovcima diljem svijeta koji su bogati, a za koje pouzdano znamo da su svoj novac stekli poštenim radom i vrhunskim rezultatima. Zašto se uz pojam bogataša ne veže primjer Edina Džeke? Ili oskarovca Danisa Tanovića čije bogatstvo, prema vlastitoj imovinskoj kartici mjeri u milionima?

Ipak, ove i njima slične pojedince niko u javnosti ne napada zbog njihovog bogatstva niti pravi aluzije da je ono stečeno na nepošten i nečastan način, niti iko smatra da oni nanose štetu bosanskohercegovačkom društvu.  Razlog je što je izvor njihovog bogatstva javan, razumljiv i valoriziran od šire javnosti.

Svi znamo kako se igra fudbal. Mnogi, možda i većina dječaka je u nekom trenutku sanjala da jednog dana zaigra pred punim stadionom i među najvećim. Ipak, ni promil onih koji šutaju loptu u konačnici ne uspije da dostigne nebeske visine. Edin Džeko, kao vrhunski igrač, vjerovatno je najuspješniji fudbaler kojeg je naša zemlja imala i koji je kao rijetko ko proslavio ime BiH u svijetu. Fudbal većina voli i prati, a čak i oni koji to ne čine, shvataju da među svjetsku elitu dolaze samo rijetki uz mnoštvo odricanja, te da je njihova konačna zarada rezultat kako mukotrpnog rada, tako i miliona ljudi koji iz sedmice u sedmicu prate njihove fudbalske čarolije.

Zasluga Danisa Tanovića je također jasna. On je dobio Oscara i time se vječno upisao u historiju svjetske kinematografije. On radi sa svjetski poznatim glumcima. Većina nas sigurno ne zna režirati, ali gledamo i volimo filmove i taj uspjeh nam je vidljiv i jasan.

Iako među nama zasigurno ima pojedinaca koji će smatrati kako i navedene osobe zarađuju više nego što je „pravedno“, niko neće smatrati da je njihovo bogatstvo stečeno nepošteno ili da su oni zbog njega loši ljudi. Jednostavno, znamo na koji načćin su došli do svog bogatstva

No, rijekto ko od nas zna kako upravljati investicionim fondom? Ta oblast društva nam je potpuno nepoznata. Stoga što ne razumijemo izvor bogatstva osobe koja se bavim takvom aktivnošću, skloni smo njen uspjeh potcjenjivati i posmatrati ga kao nešto sumnjivo i nečasno. Općenito nam je teško pojmljivo kako u društvu u kome vladaju siromaštvo i oskudica neko može uživati u tolikom materijalnom blagostanju? Prirodna ljudska reakcija na to je da oni zaslužuju da dobiju barem dio tog bogatstva,  jer kako može biti pošteno da se neko jedva prehranjuje dok njegov sugrađanin uživa u neograničenom luksuzu? Mi bogataše uglavnom ne znamo. Oni žive povućeno. Ne vidimo ih u medijima, ne znamo ništa o njihovim aktivnostima i nepoznat nam je način na koji su došli do novca. Ljudi općenito ne podnose nepravdu, a svi signali im upućuju na to da su ta bogatstva nepoštena.

Jal i zavist su prilično ljudske osobine, koje posebno dolaze do izražaja u društvu u kome vlada siromaštvo. Sve to stvara idealan okvir, kako ideolozima bijede i egalitarizma, tako i neupućenim dobroćudnim pojedincima, da o bogatašima kreiraju stereotipnu sliku kao o beskrupuloznim pojedincima koji zarađuju na izrabljivanju i na tuđoj muci, te u skladu s tim i samo bogatstvo prikazuju kao nešto čega se moralni i pošteni ljudi moraju kloniti kao cilja. Ako je bogatstvo grijeh, siromaštvo ili barem prosječnost postaje vrlina, a sve to dodatno na društvenom planu hrani sam mentalitet prosječnosti, bijede, žudnje i zavisti.

 No bogatstvo samo po sebi nije ni nemoralno ni moralno. Bogatstvo je nemoralno i vrijedno svake osude ako je stečeno krađom, varanjem i nanošenjem štete drugima. Bogatstvo je moralno i hvale vrijedno ako je stečeno na pošten način, vrijednim i napornim radom, izuzetnim talentom, ulaskom u poduzetnički rizik, zapošljavanjem desetina radnika.

I to je poruka koju kao pojedinci s ciljem postavljanja društva na zdrave temelje moramo poslati. Trebamo kao društvo veću pažnju posvetiti ljudima poput Edina Džeke, koji su se obogatili tako što su nekom donijeli neko dobro. Bogatstvo je cool, plemenit cilj kojem trebate težiti, ali samo ako ga dostižete tako što unapređujete živote svojih bližnjih.

ZEMLJA GORI, A LJEVICA SE ČEŠLJA: Prestanite se glupirati i izađite ujedinjeno na izbore

Piše: Danijal Hadžović

Nakon oktobarskih izbora 2014. godine izgledalo je da će vladavina SDA biti duga i sigurna. Kao konsolidovana, organizovana i jaka stranka, nasuprot sebe je, pored SBB-a na desnici koji je zahvaljujući ad hoc lumpeproletarijatskom glasačkom tijelu uvijek osvajao solidan broj glasova, na ljevici imala SDP koji je doživio debakl bez pretjeranih izgleda da se u skorije vrijeme izdigne, te DF koji se ubrzo poslije izbora počeo osipati i rasipati. Posebno je tugaljivo bilo posmatrati kako ljevica na lokalnim izborima 2016. godine tvrdoglavo i prkosno sebi ispaljuje rafal u koljeno, gubeći dobijene bitke. Najznakovitiji je svakako bio primjer sarajevske Općine Centar, tradicionalne utvrde ljevice, koju je izgubila jer je protiv SDA odlučila nastupiti sa čak šest kandidata.

No da je politika, naročito u BiH, često turbulentnija i nepredvidivija i od najuzbudljivijih Spillaneovih krimića, svjedočimo posljednjih mjeseci. SDA, koja se nakon prošlih izbora činila nedodirljivim, počela je pucati po šavovima. Odlazak Šepića i grupe, sudski procesi, izlazak Konakovića, smjena Kukića i njegova osveta s rušenjem Vlade TK koja je začinjena bombom, te najava daljnih „čišćenja“ unutar stranke, siguran su nagovještaj turbulentnih vremena unutar SDA i u najboljem slučaju osipanju njihovih glasova na izborima ove godine.

Tako se razjedinjenoj ljevici ukazala prilika da na oktobarskim izborima ustane iz mrtvih i neočekivano doživi uspjeh. Čovjek bi pomislio da su na primjeru debakla u Općini Centar nešto naučili, ali ne lezi vraže. Željko Komšić već je samoincijativno najavio kandidaturu za Predsjedništvo. SDP pak tvrdi da će oni imati svog kandidata i, štaviše, da ljevica treba imati sva tri kandidata. Da stvar bude gora, najavljuju kandidata i u RS-u, kako djelovanje ne bi bilo samo autodestruktivno, nego se i Dodikovoj opoziciji barem malo otežao život. S tim se pak ne slaže njihov državni zastupnik Denis Bećirović, koji je, mudro rezonirajući, istupio samostalno, zahtijevajući zajednički nastup i jednog zajedničkog kandidata za Predsjedništvo. Ostatak rukovodstva partije zauzet je pravljenjem selfija. Naša stranka, nakon neočekivano dobrog rezultata na lokalnim izborima, se opet pogubila u za njih nadasve prezapetljanim političkim odnosima, pa se vratila onome što joj ide najbolje – trotoarima i živim ogradama. GS, kojeg su DF i SDP iz cijelih kombinacija izbacili, dramatično upozorava na mogućnost rata. 

Na koncu uprkos igrokazima o ujedinjenju ljevice koji traju više od godinu dana u vidu uzaludnih sastanaka, analiziranja i savjetovanja, svega nekoliko mjeseci pred izbore lijeve stranke nemaju ni platformu, ni program, ni plan šta konkretno da se dela, a kamoli dogovorene zajedničke kandidate na izborima. Tako na historijsku priliku koja im se pružila pred izbore ne njihovom krivicom, a pogotovo ne zaslugom, lijeve stranke reaguju poput tinejdžera kojem su pred prvi izlazak s djevojkom dali flašu viskija i ključeve od automobila.

Da stvar bude gora, podjele na ljevici i nisu bile rezultat nikakvih suštinskih idejnih sukoba i neslaganja (nedostatak istih je već tema za neki drugi tekst), nego odnosa njenih neodgovornih lidera koji su zbog ličnih sujeta i animoziteta strovalili kompletnu lijevu scenu. Stoga, ukoliko želimo da ova zemlja ima nešto što liči na iole ozbiljnu lijevu političku opciju, rukovodiocima lijevih stranaka treba poručiti jasno: uozbiljite se! Prestanite se glupirati!

Dogovorite zajedničke kandidate za ključne funkcije i jednog kandidata za Predsjedništvo. S jednim možda možete pobijediti, s više njih imate sigurne izglede da ne dobijete nijednog. Ako se zbog vlastitih ega na normalan način ne možete dogovoriti oko kandidata, organizujte unutrašnje izbore pa neka svima bude pravo ili ih izvucite ih šešira. Sve je bolje od razjedinjenog nastupa.

Izađite s jasnim programom i ciljem. Dogovorite zajedničku platformu djelovanja. Napravite konkretan i jasan plan šta namjeravate učiniti kad dođete na vlast. Ponudite alternativu postojećem stanju. Vaši glasači to od vas očekuju. Njih više ne interesuju vaši animoziteti, sukobi i napoleonske ambicije. To je jedino što može donijeti rezultat. To je jedino zrelo što možete napraviti. Ne ponašajte se poput derišta koje iz obijesti uništava rođendansku tortu i prije nego što stignu gosti.

U eri evropskih lidera koji obznanjuju kako je kršćanstvo jedini spas za Evropu, dok se hodnicima Evropske unije šire laži kako Bošnjaci grade islamsku državu, najgora stvar koja se može desiti su međusobno i unutar sebe zakrvljeni probosanski blokovi... Dok su sa druge strane nikad snažniji i konsolidovaniji Dodik i Čović. Fotelja u Predsjedništvu nije vrijedna države, posebno nakon što je više ne budemo imali.

Jedan profesor u BiH uveo je socijalizam u svoj razred: Ovo su bili rezultati

Profesor ekonomije na jednom lokalnom fakultetu u BiH  izjavio je da nikad u životu na ispitu nije oborio nijednog studenta, ali je nedavno morao oboriti kompletnu godinu. Naime, njegovi studenti su bili prekaljeni socijalisti, ljubitelji Tita, Che Guevare, Žižeka i Naomi Klein koji su se borili za socijalnu pravdu i jednakost,  ne želeći da iko bude siromašan, ali ni bogat.

Profesor je tada rekao: “U redu, uvedimo socijalizam u ovaj razred”. Sve će se ocjene sabrati i podijeliti s brojem  studenata, tako da će svako od vas dobiti prosječnu ocjenu …. (zamjenjujući ocjene za novac – što je svima lakše shvatljiv koncept). Od sada svi zajedničkim snagama radite kao tim i dijelite i uspjehe i neuspjehe”.

Nakon prvog testa, ocjene su bile prosječne i svi su dobili 4. Učenici koji su naporno učili bili su uzrujani što nisu dobili 5, a učenici koji su malo učili bili su sretni jer im je ocjena naglo skočila. Stoga su prije drugog testa studenti koji su nekad učili mnogo sada učili mnogo manje, a oni koji su prethodno učili malo sada su učili još manje.

Prosječna ocjena nakon drugog testa je bila 2.

Kada su uradili treći test, prosječna ocjena je bila 1.

Kako su se testovi nastavili, rezultati se više nikada nisu poboljšali, a u razredu je došlo do naglog pogoršanja atmosfere, teških međusobnih optužbi i nikada lošijih međuljudskih odnosa, jer niko više nije želio da ući za druge i svako je krivio svakog za svoj neuspjeh.

Na  veliko iznenađenje studenata, svi su pali predmet i profesor im je rekao da i socijalizam kao društveni sistem također mora propasti, jer kada je nagrada velika, nastojanja da se uspije su velika, ali kada država uzme svu nagradu, niko neće pokušati ili željeti da uspije.

Ništa ne može biti jednostavnije od toga.

Iz ove priče možemo naučiti sljedećih 5 lekcija.

1. Ne mogu se kroz državnu silu siromašni odvesti u prosperitet tako što će se zakonski novac otimati bogatim.
2. Ono što jedna osoba prima bez rada, druga osoba mora zaraditi bez primanja.
3. Država ne može nikome ništa dati što prethodno od nekog drugog ne oduzme.
4. Ne možete umnožiti bogatstvo dijeljenjem!
5. Kad polovica ljudi dobije ideju da ne moraju raditi, jer će se druga polovica brinuti o njima, a kada druga polovica dobije ideju da ne može raditi jer će neko drugi dobiti ono za što rade, to je početak kraja bilo kojeg naroda.

ISLAMSKOM DRŽAVOM DO HERCEG-BOSNE: Hrvatska politika priprema "bodljikavu žicu" za Bošnjake

Piše: Danijal Hadžović

„Danas, u jeku rasta konzervativizma i ksenofobije širom Zapada, pravi je trenutak da se konstantno podgrijava priča o rastu islamskog radikalizma i terorističke opasnosti među Bošnjacima, te u svijetu o njima stvori slika islamskih fundamentalista koji zabranjuju alkohol, umotavaju žene u burke i podržavaju terorizam, zbog čega predstavljaju prijetnju i strano tijelo u Evropi koje treba, ako ne otkloniti, onda makar uz pomoć njihovih civilizovanih kršćanskih komšija koji ih najbolje poznaju neutralisati, europeizirati i njihovu političku moć svesti na minimum“.

Ovu rečenicu napisao sam prije nešto više od godinu dana u tekstu u kojem sam tvrdio kako je stvaranje „islamske države“ u BiH glavni cilj srpskog i hrvatskog nacionalizma. Ukratko, kroz ciljanu i pomno osmišljenu propagandu, laži i manipulacije o Bošnjacima kao islamskoj prijetnji u Evropi koja se masovno odaje radikalizmu, odlazi na strana ratišta i sanja o formiranju islamske države, cilj je snažno derogirati poziciju Bošnjaka kao političkog faktora i probosanskih snaga kao bedema u odbrani državnosti Bosne i Hercegovine. Kada se sruši bedem, past će i čitava građa. Tada se umjesto kretanja ka više građanskoj i integrisanoj BiH, otvara širok prolaz za uspostavu novih, etničkih čistih entiteta u BiH ili otcjepljenje onih postojećih.

Danas, nakon godinu dana, ova agenda je živa i zdrava, nikad snažnija, i posebno predano i brižljivo njegovana od strane Dragana Čovića te aktuelnih vlasti u Hrvatskoj predvođenih HDZ-om. Tako smo u svega nekoliko dana imali najprije deklaraciju Kantona 10, koji vodi HDZ, gdje se pored negiranja presude čelnicima tzv. Herceg-Bosne i pozivanja na osnivanje trećeg entiteta, spominje „sve jača težnja bošnjačkog korpusa u Federaciji da se od Federacije, ako ne i od čitave BiH, stvori bošnjačko islamski kalifat u srcu Evrope“. Uporedo s tim, Dragan Čović je visokim evropskim zvaničnicima otvoreno rekao kako Bošnjaci žele stvoriti islamsku državu u BiH (slične izjave je za domaće potrebe već u nekoliko navrata javno davao). Ovakve izjave dio su istog repertoara kao i nešto ranije izjave hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o vjerskoj radikalizaciji i masovnom odlasku hiljada Bošnjaka u ISIL, ili masovnog medijskog spinovanja javnosti, što u Hrvatskoj, što od Čovićeve novinarske aparature, sa slikom Bošnjaka kao islamističke prijetnje. Da stvari po tom pitanju nisu nimalo bezazlene, potvrdio je  i bošnjački član Predsjedništva Bakir Izetbegović, koji je gostujući u emisiji Nedjeljom u 2 naveo da je „neko je u Bruxellesu raširio priču da mi težimo islamskoj državi u BiH“. Ne morate biti naročit genijalac da prepoznate koje taj „neko“ u cijeloj priči.

Kada se podvuče crta, stvari stoje ovako: u cijelom istočnom dijelu kontinenta vladaju ultrakonzervativne, islamofobične stranke koje su u jeku izbjegličke krize sebe ponosno titulirale kao branitelje Evrope od islamske najezde i govorile o obnovi kršćanskih temelja. U Austriji je u vladajućoj koaliciji s demokršćanima stranka s nacističkom prošlošću koja  sarađuje s Miloradom Dodikom i otvoreno zagovara nezavisnost Republike Srpske. U ostatku Evrope uglavnom vladaju demokršćani, među kojima HDZ  iz Hrvatske ima znatan utjecaj, zahvaljujući kojem je u Evropskom parlamentu usvojena rezolucija po mjeri Dragana Čovića o „federalizaciji BiH“. U Bosni i Hercegovini na sceni je čvrsta koalicija Dodika i Čovića ujedinjena u cilju podrivanja i slabljenja BiH kao države. Ta politika velikodušno je potpomognuta od Hrvatske koja vrši žestoka lobiranja za ciljeve Dragana Čovića, od Brisela do Moskve. U tom pogledu međunarodna pozicija za Bošnjake odavno nije bila teža, a u društvu islamofobičnih istočnoevropskih križara i demokršćanskih smutnjivaca, propaganda o islamskom radikalizmu i težnji ka islamskoj državi među Bošnjacima idealno je oružje za potpuno slabljenje njihove političke pozicije, izoliranje i, u konačnici, primoravanje demografske većine da uz manje pravo glasa bude žrtva demografske manjine.

Upravo će naredni mjeseci i razrješavanje pitanja izbornog zakona, preko kojeg HDZ politički nastoji izbrisati jednako Bošnjaka iz Orašja kao i Hrvata iz Sarajeva, te sebi sa stotinjak hiljada glasova trajno osigurati člana Predsjedništva, polovinu federalne i trećinu državne vlasti, pokazati rezultate ovih diplomatskih napora i lobiranja (a postoje već ozbiljne naznake da se iz pojedinih evropskih krugova sve snažnije zagovara usvajanje izbornog zakona po HDZ-ovoj mjeri).

Ključno pitanje je kako se u svemu ovome bošnjačka i probosanska politika trebaju postaviti . Prije svega, moramo biti svjesni da je aktuelna hrvatska politika, a sada je to potpuno jasno, neprijateljski nastrojena prema Bošnjacima i naročito ideji građanske BiH.  Zatim, biti svjesni da je ta politika očigledno ostvarila znatan utjecaj u samoj EU, zbog čega se mora krajnje oprezno pristupati svakoj inicijativi i pritisku koji prema BiH bude dolazio iz Unije. I ,u konačnici, neophodno je daleko ozbiljnije i sistematičnije raditi na vlastitom lobiranju i jačanju svoje pozicije na međunarodnoj sceni. Situacije u kojima naši najviši zvaničnici bivaju iznenađeni što neko po EU širi laži da stvaramo islamsku državu se ne smiju dešavati. Takve stvari se moraju preduhitriti. Potrebni su vlastiti lobiji u svim značajnim institucijama i državama, od Amerike do Rusije, utjecajni „prijatelji“ koji će se boriti za „našu stvar“ i nevladine organizacije koje će na međunarodnom nivou zagovarati naše ciljeve. Ali su za to prije svega potrebni definisani i jasni ciljevi kako bi se uopšte moglo znati šta želimo. I svakako, potrebne su ozbiljne i obrazovane diplomate, zbog čega treba razmišljati o pokretanju posebne škole za tu namjenu, jer sadašnji fakulteti koje imamo teško da ispunjavaju taj zadatak.

Iako bi  politika saradnje, međusobnog uvažavanja i dogovora, koja je dobrim dijelom bila na sceni  tokom vladavine Stipe Mesića, za stabilnost i napredak regiona svakako bila pametnija, Hrvatska je odlučila da igra prljavo za interes Dragana Čovića i kroz islamsku demonizaciju derogira političku poziciju i moć Bošnjaka. Iako možda nečasno, u međunarodnim odnosima je ovakvo djelovanje sasvim legitimno. Stoga su Bošnjacima neophodni instutucionalni i organizacioni kapaciteti koji će ovakve prakse preduhitriti, raksrinkati i, na koncu,  biti u stanju poraziti. U suprotnom će se teško izbjeći sudbina koju je Bošnjacima namijenio Dragan Čović, najslikovitije oličena u logorašima iz Heliodroma na robovskom radnom zadatku u Sokolu.

SAVEZNIKA NI U BIH, NI U EVROPI: HDZ-ovu ideju o trećem entitetu podržava Dodik i više NIKO!

Piše: Danijal Hadžović (Izvor: Slobodna Bosna)

Priličnu buru u Hrvatskoj i BiH, posebno u redovima i strukturama bliskim HDZ-u BiH, izazvala je vijest koju je objavio Večernji list iz Zagreba da Njemačka insistira na tome da Bosna i Hercegovina bude uređena kao građanska država što je, navodno, uzrok velikog sukoba između ove države i zvaničnog Zagreba.

Stvar je dodatno zakomplicirao zastupnik SPD-a u njemačkom Bundestagu Josip Juratović koji je, iako etnički Hrvat, u nedavnom intervjuu istakao da BiH treba da se kreće prema modelu građanske BiH kao jednom od ciljeva Njemačke, te je tvrdnje da je to bošnjačka ideja nazvao apsurdnim. Sam lider HDZ-a BiH Dragan Čović je ideju o građanskoj BiH nazvao „spinom“, no manje izbirljivi na riječima bili su medijski i intelektualni protagonisti bliski njegovoj politici koji su na vijest o stavu Njemačke reagovali tipičnom histerijom i bijesom, ne birajući riječi prema vodećoj evropskoj zemlji i politiici EU u BiH.

Da apsurd bude veći, prije samo nekoliko mjeseci, nakon što je u Evropskom parlamentu od hrvatskih zastupnika desnice izlobirana rezolucija u kojoj se zagovara federalizacija BiH, upravo od strane HDZ-a BIH mogla se čuti posve drugačija retorika. Riječ „federalizacija“ iz rezolucije prilično slobodno je protumačena kao zahtjev za stvaranje trećeg entiteta. Nastojala se stvoriti slika da je EU navodno saveznik HDZ-ovih političkih ciljeva, a u skladu s tim njihovi medijski spineri se nisu libili svakoga ko se protivi ideji trećeg entiteta nazvati „neprijateljem EU“. Nacionalistički trans svoj zenit je doživio „naučno-stručnim“ skupom pompeznog i diskriminatorskog naziva "Hrvati BiH - nositelji evropskih vrijednosti".

Ipak, isti ti krugovi koji su do prije koju sedmicu zajapureno klicali samima sebi kao „nositeljima evropskih vrijednosti“ i najvjernijim saveznicima EU, sada istu tu tvorevinu nazivaju „kolonijalnom silom u BiH“, a ljut je i sam Čović koji sigurno utočište i savezništvo ponovo traži u za EU i SAD nepoželjnom Miloradu Dodiku. Šta se desilo u međuvremenu?

Pa, u svijetu koji egzistira izvan HDZ-ovih iluzija o političkom odnosima u svijetu, ništa bitno, osim što ogoljava stanje u kojem se nalazi ova stranka i njena politika. Pokret za treći entitet koji predvod HDZ BiH je mali, slab i nemoćan. Nemoć stvara histeriju i bijes, a to dalje budi sve agresivniji i sve bezobzirniji nacionalizam. No, stvara također i osjećaj ugroženosti, a u takvom stanju svijesti vrlo lako je zavaravati se o vlastitom stvarnom stanju moći, poput toga da saveznike za svoje ideje vidiš tamo gdje ih nema, a činjenica je da na međunarodnom planu HDZ BiH za svoj koncept o stvaranju tri entiteta nema saveznika, pa čak ni u zvaničnoj Hrvatskoj.

Razlog tome nije što neko u Evropi ima nešto posebno protiv HDZ-a, nego što je sam koncept koji zagovara ova stranka o dodatnoj administrativnoj etnoteritorijalizaciji BiH koji svoje utemeljenje traži u postojanju „konstitutivnih naroda“, nešto radikalno suprotstavljeno samim temeljima EU. Nasuprot tome, građanska država koja prepoznaje isključivo pojedinca a ne bilo kakav etnički ili drugi kolektiv kao nosioca prava, jedan je od glavnih temelja zapadnih liberalnih demokratija. „Konstitutivni narodi“ s druge strane su socijalistički atavizam još iz ZAVNOBIH-a koji je ostao ugrađen i u dejtonsko uređenje BiH, kreiran u skladu s Lenjinovim konceptom „zajednice naroda“. On je po svim liberalno-demokratskim tekovinama na kojima se temelji i sama EU diskriminatoran, jer se po njemu politička prava crpe ne iz građanske nego kolektivne etničke pripadnosti, što drugim riječima znači da su neki građani u BiH „jednakiji“ od drugih (što je i presuda Sejdić-Finci decidirano potvrdila). Stoga bi bilo suludo očekivati da će Njemačka podržavati politički koncept koji je radikalno suprotstavljen osnovnim principima na kojima se temelji i ova država i sama Evropska unija.

I da li ovo sve, u konačnici, znači da će Bosna i Hercegovina pod pritiskom Njemačke i EU prestati biti država tri konstitutivna naroda i postati građanska država po uzoru na druge evropske zemlje? Apsolutno ne, i tu je izjava premijera Hrvatske Andreja Plenkovića da BiH u konačnici ostaje „država dva entiteta i tri konstitutivna naroda“ bila najtačnija i najrazumnija. Ma koliko suprotstavljen temeljnim vrijednostima EU, Dejtonski mirovni sporazum unutar kojeg se nalazi i Ustav BiH čvrst je međunarodni dokument koji su potpisale tri države, a njegovi garanti su još njih šest. Stoga, ne postoji nikakva mogućnost da jednostrana akcija ma koje svjetske sile dovede tek tako do promjene njegovih temeljnih načela. No, s druge strane također ne treba ni sumnjati da će u provođenju reformskih procesa zapadne države podržavati ona rješenja koja će se kretati u pravcu više građanske države umjesto dodatne etnoteritorijalizacije, što su od 1996. do danas jasno pokazale. Ne zato što vole Bošnjake više od druga dva naroda, nego što je to u duhu vrijednosti njihovih zemalja.

Na evropskoj sceni HDZ za svoj koncept stvaranja tri entiteta ili, kako oni vole reći, „federalizacije“ nema saveznika. Ali on ni na unutrašnjem planu nema nikakvu izglednu šansu da zaživi, s obzirom da Ustav BiH jasno nalaže da su za njegovu promjenu potrebne 2/3 glasova u Parlamentu (a uz to treba uzeti u obzir i mehanizme poput entitetskog glasanja, te postojanje Doma naroda).

Dakle, cijeli koncept trećeg entiteta koji bi Hrvate i administrativno i teritorijalno getoizirao u području zapadne Hercegovini, suštinski je zapravo jedna antievropska i retrogradna ideja, a u praktičnom smislu potpuno neostvariva. To ipak mnogobrojne zanesenjake idejom o obnovi Herceg-Bosne ne sprječava da kroz zapaljivu retoriku i uporno nametanje pozicije žrtve hrvatskom narodu, već godinama gromoglasno zastupaju ovu ideju kao jedino rješenje za Hrvate u BiH, a zahvaljujući činjenici da ona sve otvorenije postaje platforma i same „stožerne stranke Hrvata u BiH“, na političkoj sceni se kreira jedna vrlo nezdrava atmosfera gdje se pred agresivnim zahtjevima za rješavanje tobožnjeg hrvatskog pitanja koče i po strani ostavljaju svi bitniji reformski procesi i rješavanje ključnih socio-ekonomskih pitanja.U konačnici, najveća šteta se čini samom hrvatskom narodu koji, što zbog loše ekonomske situacije u zemlji, što zbog nametanja osjećaja ugroženosti i maćehinskog odnosa države prema njemu, u sve većem broju napušta Bosnu i Hercegovinu čineći tako najmalobrojniji konstitutivni narod u BiH još malobrojnijim i neutjecajnijim.

HDZ-u BiH i njihovoj propagandno-intelektualnoj mašineriji, u velikoj mjeri smještenoj u Zagrebu s korijenima iz Hercegovine, ovakvo sijanje stanja beznađa, ugroženosti i dizanja tenzija do sada su donosili sigurne glasove i uspješne karijere. Mimo takve retorike nije baš sigurno šta bi bili u stanju ponuditi. I što se oni više i srčanije bore za treći entitet i zaštitu konstitutivnosti, konstitutivnih Hrvata je sve manje, no borba da se „legitimnim predstavnicima“ osigura vlast je valjda rješenje svih problema. „Legitimnim predstavnicima“ koji će uz ovakve trendove na koncu birati i predstavljati jedino sami sebe.

ORDOLIBERALIZAM: “Pravila i red” koji stoje iza njemačkog ekonomskog čuda

Između socijaldemokratije i čistog ekonomskog liberalizma, postoji jedna ekonomska i politička teorija koja na najbolji način nastoji pomiriti slobodno tržište s kvalitetnom socijalnom zaštitom i snažnom državom. Riječ je o ordoliberalizmu. Ovo je ogranak klasičnog liberalizma koji je nastao u Njemačkoj tokom nacističkog razdoblja, kada su disidenti oko Waltera Euckena, ekonomisti u Freiburgu, sanjali o boljem ekonomskom sistemu. Oni su reagirali protiv planskih ekonomija nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza. No odbacili su i čisti laissez-faire i kejnzijansko upravljanje potražnjom.

Rezultat je bila škola koja je i idejno i kroz lična poznanstva bila bliska sadržajima Austrijske škole ekonommije povezane s Friedrichom Hayekom. Hayek i Eucken dijelili su mišljenje da je deficitarna potrošnja radi stimulisanja potražnje bio nadasve besmislen model. Ordoliberalizam se od austrijske škole međutim razlikovao u uvjerenju koliko snažna uloga države u ekonomiji treba da bude. Za razliku od austrijske škole ekonomije koja tradicionalno zagovara što je moguće manju državu, ordoliberali vjeruju da kapitalizam zahtijeva snažnu vladu kako bi ona stvorila okvir za uspostavljanje reda (latinski ordo) koji bi slobodnom tržištu omogućio najdjelotvornije funkcionisanje. No, snažna država u očima ordoliberala je samo ona koja postavlja pravila, ne i ona kejnzijanska koja otvoreno interveniše i vodi ekonomiju. Ordoliberali snažno i eksplicitno odbacuju državni intervencionizam i mješovitu privredu. Za njih je slobodno tržište etički poredak. Negiraju koncept pune zaposlenosti, subvencija, državne kontrole i politike cijena. Prema njima, državni intervencionizam je neprihvatljiv jer deformiše pravila igre na tržištu. Državnim intervencionizmom određeni privredni subjekti se stavljaju u povlašten položaj u odnosu na druge. Država jedino može podsticati ekonomiju ako stalno unapređuje institucije i pravila. No, ordoliberali su istvoremeno i zagovornici snažne i kvalitetne socijalne zaštite te su izvorni ordoliberali jednu od najvećih mana svijeta u godinama prije Prvog svjetskog rata vidjeli u njenom nedostatku. U tom smislu stvari poput univerzalnog zdravstvenog osiguranja i obezbijeđenih penzija ordoliberali smatraju neupitnim civilizacijskim dostignućem. Ipak, prema ordoliberalnoj teoriji sve vrste redistribucije bogatstva moraju biti zasnovane na čvrstim i jasnim pravilima koja će biti jednaka za sve i nijednoj grupi neće pružati posebne povlastice nauštrb druge.

Preko Ludwiga Erharda, prvog ministra ekonomije u Zapadnoj Njemačkoj ispred CDU-a i drugog kancelara poslije Konrada Adenauera, ordoliberalizam je snažno utjecao na njemačku poslijeratnu ekonomsku politiku. U mjesecima nakon kapitulacije nacista, Njemačka se nalazila u očajnom stanju. Zemljom su harali siromaštvo i glad, a inflacija je bila astronamska, pa je trampa postala glavni oblik trgovine. Erhard je kao službenik tada još uvijek okupacione vlade na svoju ruku i uz žestoko protivljenje nadređenih američkih funkcionera uspio provesti reforme koje će stvar iz temelja promijeniti. Reforme su se odnosile na prestanak kontrole cijena i pojednostavljivanje propisa za ekonomske aktivnosti. Povrće, voće, jaja i gotovo sva prehrambena roba je u potpunosti oslobođena kontrole cijena. Dozvoljene cijene većine drugih proizvoda maksimalno su povišene, dok u praksi državne kontrole cijena zapravo nisu ni vršene. Prethodno je uvedena njemačka marka kao nova valuta, a stabilnost će u narednom periodu postati njena glavna karakteristika. Osim toga, smanjeni su i do tada ogromni i destimulirajući porezi.

Iako su se savezničke vlasti bojale da će ovakvi potezi i prekid kontrole cijene i politike racioniranja dovesti do još veće nestašice hrane i odvesti cijene nebu pod oblake, u svega nekoliko sedmica do jučer prazne prodavnice su bile pune proizvoda, jer su ljudi shvatili da je stabilni novac koji su sada dobijali za njih puno vrijedniji od nekadašnjeg čiju je vrijednost stalno jela inflacija. Produktivnost je počela rapidno rasti, a rapidno je rastao i izvoz. Na ovim reformama i filozofiji ordoliberala u pedesetim će se desiti ono što je postalo poznato kao „njemačko ekonomsko čudo“.

U šezdesetim i sedamdesetim godinama pak na kratko se je desilo koketiranje s kejnzijanizmom koje je bilo vezano prvenstveno uz rast državne potrošnje. No ipak, ideje ordoliberalizma nastavile su većinski dominirati njemačkom ekonomskom politikom. Njemačka je nametnula svoju filozofiju antitrustne politike i monetarne čvrstine Europskoj uniji i ECB-u. Postoje ordoliberalni otisci prstiju i u Paktu o stabilnosti i rastu eurozone, koji je dogovoren tokom devedesetih godina kao sistem pravila koji podrazumijeva sprječavanje velikih budžetskih deficita.

 Ordoliberalizam danas

Financijska kriza iz 2008. godine oštro je pokazala jaz između Njemačke i ostatka svijeta. U Americi je donijela kejnzijanizam natrag u modu. I George Bush i Barack Obama na nju su reagirali fiskalnim poticajem. Njemačka je također usvojila fiskalnu ekspanziju, ali mnogi njemački ekonomisti su odlučno digli glas protiv toga.

No, ubrzo potom iz Njemačke se gotovo jedinstveno zagovarao antikejnzijanski koncept smanjenja potrošnje uslijed smanjenja potražnje koji se zahtijevao od većine članice EU. U Njemačkoj je čak i ustavnim zakonom predviđena „kočnica za rast duga“,  te nalaže da država uravnoteži svoje budžete do 2020. godine i ograniči savezno zaduživanje (za razliku od većine evropskih država njemački je budžet danas uravnotežen).

Naravno, svi njemački ekonomisti ne vide sebe kao ordoliberale. No, utjecaj tradicije i dalje je snažan na univerzitetima na kojima mnogi studiraju, kao i u Bundesbanci i Vijeću ekonomskih stručnjaka. I baš kao što su izvorni ordoliberali prešli u humanističke nauke i pravo, danas ih se također često obučava i kao advokate, politologe ili sociologe.

Svakako je zanimljiv fenomen da teorija koja je zaslužna za njemačko ekonomsko čudo i koja je u ovoj zemlji ostala i do danas dominantna te ogromnim dijelom oblikuje i fiskalnu i monetarnu politiku EU, mimo Njemačke je zapravo vrlo malo poznata, na Balkanu gotovo nikako.

A zbog svoje kombinacije politika slobodnog tržišta s kvalitetnom socijalnom zaštitu i vladavinom prava, možda bi upravo za države poput Bosne i Hercegovine mogla postati model na kojem bi se gradio ekonomski sistem.