Ujedinjenje ljevice u BiH - utopija ili dolazeća budućnost?!

Socijaldemokratija u Bosni i Hercegovini nalazi se na historijskom dnu. Sedamnaestogodišnja vladavina Zlatka Lagumdžije SDP-om u konačnici je rezultirala time da je od jedne jedinstvene stranke koja je nekoć oko sebe okupljala sve pristalice lijeve ideje, ljevica u BiH danas podijeljena na dvije veće, međusobno zakrvljene stranke, te još nekolicinu manjih strančica kojima je i prelazak cenzusa u nekom od kantona golem uspjeh. SDP kao donedavno vodeći u našoj državi sveden je na nekih sedam-osam posto glasova i postao je uglavnom beznačajan politički faktor koji se o krojenju sudbine ove zemlje, barem u naredne četiri godine, neće pretjerano pitati.

Posebno je bio bolan uvjerljiv poraz od Demokratske fronte, stranke Željka Komšića koji je do jučer bio jedan od najodanijih Lagumdžijih kadrova.

No stvar prijeti da bude i gora, s obzirom da je izborni debakl koji je doživio SDP i pitanje izbora novog predsjednika stranke na površinu izlučio sav gnjev, sukobe i podjele koji su godinama bili prisutni u stranci i koji bi je u potpunosti mogli odvesti na put samouništenja.

U takvom ambijentu, iz SDP-a su,  uprkos svim prljavim riječima i teškim optužbama koje su izrečene u predizbornoj kampanji, pozvali na ujedinjene ljevice! S jedne strane je to potez očajnika kojim SDP zapravo poziva na osiguravanje vlastite, u ovom trenutku nimalo izvjesne političke budućnosti, no s druge strane, odlaskom Lagumdžije, uz izbor adekvatnog nasljednika koji uživa podršku u narodu, zaista se otvara  prostor da se ljevica konsoliduje, osnaži te sve svoje snage ponovo okupi oko jednog političkog bloka ili čak jedne stranke.

Da ideja o ponovnom ujedinjavanju ljevice ne mora biti tek puka utopija očajnika na brodu koji tone najavio je i sam Željko Komšić izjavom da je ujedinjene ljevice u BiH neophodno

Prvi korak ka tome je već učinjen ujedinjavanjem, ili bolje rečeno vraćanjem Unije socijaldemokrata pod okrilje SDP-a BiH. Istini za volju, ionako se radilo o maloj i nebitnoj stranci potrošenih političara, no od viška glava ne boli. Također, da ideja o ponovnom ujedinjavanju ljevice ne mora biti tek puka utopija očajnika na brodu koji tone najavio je i sam Željko Komšić izjavom da je ujedinjene ljevice u BiH neophodno.

No da bi se ta ideja u dogledno vrijeme zaista i realizirala, ljevica u BiH bi najprije trebala riješiti pitanje koje je kudikamo bitnije od međusobnih interesnih sukoba i animoziteta – pitanje vlastitog identiteta.

S obzirom na dejtonsko uređenje zemlje i društvene odnose koji vladaju u BiH, domaća ljevica djeluje kao anomalija, suvišna i nesposobna da bilo šta od svojih proklamovanih vrijednosti realizira u praksu.

Ona zagovara građanski koncept u zemlji ustavno definisanoj kao troetnička država, u kojoj je etnička pripadnost glavni stub javnog života, a rijetki pokušaji da se u takvom sistemu uvodi građanska priča, poput kandidiranja i izbora Komšića u Predsjedništvo BiH, završavala su samo dodatnim slabljenjem građanske ideje i jačanjem etničkih nacionalizama.

Ona se poziva na multietničnost i opštebosanski karakter, koji proklamuje i kroz svoja rukovodstva sastavljena od pripadnika svih konstitutivnih naroda i tzv. ostalih u BiH, no u praksi njen utjecaj završava u Tuzli, odnosno ograničen je samo na ona područja u kojima Bošnjaci čine apsolutnu većinu.

Da bi se ta ideja u dogledno vrijeme zaista i realizirala, ljevica u BiH bi najprije trebala riješiti pitanje koje je kudikamo bitnije od međusobnih interesnih sukoba i animoziteta – pitanje vlastitog identiteta

Ona  ljubomorno njeguje vrijednosti i tekovine bivšeg socijalističkog sistema, što joj osigurava snažan socijalni temelj te omogućava podršku dobrog dijela građana koji sa simpatijama gledaju na bivši sistem, no mimo lešinarenja na jugonostalgiji, sama ne uspijeva stvoriti smislen lijevi politički koncept koji će u skladu s modernim tekovinama socijaldemokratije ponuditi vlastita rješenja u okviru postojećeg bh. društvenog okvira.

Od nje se napose očekuje i da vodi snažnu socijalnu politiku, štiti prava radnika i ukroćuje kapitalizam, sve to u državi u kojoj najveći dio budžeta već odlazi na socijalna davanja i javnu upravu, u kojoj je okosnicu „radničke klase“ čini zaposleni u administraciji i državnim firmama, dok se s minornim privatnim sektorom opterećenim visokim nametima, koji je neophodan za finansiranje jake socijalne države, istinski kapitalizam nazire samo u tragovima.

Stoga, ljevica u BiH se u konačnici javlja tek kao frustracija, prkos postojećem uređenju, društvenim odnosima, etničkom nacionalizmu, socijalnoj nejednakosti, klerikalizaciji društva i vladajućim nacionalnim elitama i njihovim politikama. No mimo tog pukog prkosa i proklamovanih alternativnih vrijednosti, sama kroz sve ove godine ne nudi nikakav jasan plan i program na koji način te vrijednosti namjerava provesti u praksu.

Pored toga, pitanje ujedinjavanja ljevice je pak još uvijek ograničeno na područja s bošnjačkom većinom, te je ono zapravo prvenstveno pitanje ujedinjavanja SDP-a i DF-a kao stranaka koje potiču s istog izvora. U slučaju da na Kongresu SDP-a stranku preuzme neko iz najbližeg Lagumdžijinog kruga, izvjesno je da od te priče neće biti ništa, odnoso da će SDP krenuti putem daljeg osipanja i slabljenja, iz čega DF uveliko može profitirati i nametnuti se kao jedina ozbiljna ljevičarska snaga. Ukoliko bi, pak, na čelo stranke došao neko od nekompromitovanih kadrova koji uživaju pozitivan imidž u glasačkom tijelu, ujedinjavanje SDP-a i DF-a, bilo u jednu stranku ili stvaranjem političkog saveza kao početnog koraka, postalo bi izgledna opcija, što bi za budućnost i sudbinu bh. ljevice bila iznimno pozitivna stvar, jer kad se po strani ostave svi lični animoziteti i trvljenja, u suštini se radi o političkim opcijama s identičnim političkim principima za  koje bi i djelovanje pod istim kišobranom bilo posve logično.

Osnovni preduslov ujedinjavanja ljevice u BiH nakon godina lutanja  ipak mora biti davanje odgovora na pitanja „ko smo, gdje smo, kuda idemo?“

No osnovni preduslov ujedinjavanja ljevice u BiH nakon godina lutanja  ipak mora biti davanje odgovora na pitanja „ko smo, gdje smo, kuda idemo?“, odnosno osmišljavanje kako da se u okviru datih, nimalo zahvalnih dejtonskih okolnosti, bilo šta od proklamovanih vrijednosti realizira u praksi.

U suprotnom, nekoj zamišljenoj budućoj ujedinjenoj ljevici će se desiti isto ono što je i SDP-u nakon izborne pobjede 2010., kada je po konačnom preuzimanju vlasti, nakon više godina opozicionog djelovanja, demonstrirao do tada neviđeni politički amaterizam, pogubljenost i bezidejnost, jednako poput svojih prethodnika plivajući uz struju i održavajući status quo u društvo, uz nešto veći žar u borbi za najviše funkcije u državnim institucijama i javnim firmama.  A ako vas interesuje kako u konačnici završava takva politika, vratite se na početak teksta.

Puče grom iz vedra neba: Kako su 'narodnjaci' matirali Dodika i Čovića?

Kada su u aprilu ove godine domaće političke snage koje pripadaju Evropskoj narodnoj stranci potpisale platformu o zajedničkim vrijednostima, činilo da će nakon dosadašnjeg iskustva sa čitavim nizom sporazuma i platformi koji su ostali tek mrtvo slovo na papiru, i ovaj dokument doživjeti sudbinu tek jedne neprimjetne fusnote u nestabilnoj i nepredvidivoj političkoj historiji BiH.

                         

Ako je iko još i pamtio taj sporazum, vjeru u mogućnost njegove realizacije i bilo kakvog opštebosanskog savezništva bloka stranaka iz iste ideološke porodice dodatno su umanjili rezultati izbora nakon kojih je SNSD, iako tijesno ispred oponenata, i dalje ostao vodeća stranka u RS-u, a Čović kao izbor hrvatskog naroda jasno pokazao da mu je Dodik, brat po destruktivnosti, ipak najdraži, kada mu je poslije izbora hitro potrčao u zagrljaj i postigao s njim sporazum o formiranju zajedničke vlasti SNSD-a i HDZ-a na svim nivoima. Dominacija osovine Čović-Dodik činila se zapečaćenom sudbinom naše zemlje u naredne četiri godine.

Pa ipak, da više neće dopustiti da BiH tek tako nastavi robovati samovolji i siledžijstvu određenih domaćih političkih aktera i da imaju vrlo ozbiljne planove s ovom zemljom, ključni evropski igrači sve jasnije pokazuju. Tek što je obznanjena zajednička incijativa Njemačke i Velike Britanije za provođenjem ključnih reformi u Bosni i Hercegovini, s naročitim akcentom na one ekonomske, kao grom iz vedra neba desio se veliki obrat na političkoj sceni – SDA, Demokratska Fronta i Savez za promjene (SDS, PDP i NDP) potpisali su sporazum o formiranju vlasti na državnom nivou, uz poziv HDZ-u da se pridruži.

Dominacija osovine Čović-Dodik činila se zapečaćenom sudbinom naše zemlje u naredne četiri godine...

I tako, umjesto dovođenja SDA kao vodeće bošnjačke stranke pred svršen čin i primoravanja da se povinuje volji osovine Dodik-Čović, stranke potpisnice sporazuma su vrhunskim potezom u maniru šahovskog velemajstora stvari preokrenule u svoju korist, stavivši SNSD i HDZ u nimalo lagodnu poziciju. Uz pametan pristup i dovoljnu dozu političke mudrosti ovaj sporazum može predstavljati historijsku prekretnicu koja će BiH donijeti krajnje pozitivnu promjenu i svjetliju budućnost, i to iz nekoliko razloga:

1. Sudbina SNSD-a

Savez za promjene u državnom parlamentu ima dovoljan broj zastupnika za formiranje Vijeća ministara, te vlast na državnom nivou bez SNSD-a već je sada izgledna. Ipak, za razliku od Parlamentarne skupštine BiH, u RS-u je situaciju bitno drugačija.

U Narodnoj skupštini Republike Srpske SNSD sa svojim dosadašnjim vjernim partnerima Socijalističkom partijom i DNS-om već ima tijesnu većinu od 42 poslanika koja je potrebna za formiranje vlasti, no usvajanje zakona bi bilo uslovljeno prisustvom i glasanjem svakog njihovog člana na sjednicama Skupštine. S druge strane Savez za promjene ima 36 zastupnika što je nedovoljno za formiranje parlamentarne većine.

Po prvi put okrenuti leđa lideru SNSD-a kojem je i aktuelna Vlada u Srbiji okrenula leđa, i zahvaljujući svojim zastupnicima formirati sigurno skupštinsku većinu i postati čak možda i premijer, ili u cilju održavanja dosadašnjeg saveza ostati uz Dodika i nastaviti biti dio Vlade koju predvodi SNSD? 

O formiranju buduće Vlade RS ključnu riječ će imati Socijalistička partija Petra Đokića te koalicija 'Domovina' predvođena SDA. Ukoliko bi u jeku najnovijeg sporazuma na državnom nivou, „Domovina“ stala uz Savez za promjene, tu bi se radilo već o 41 zastupniku. Đokić, kome je Savez za promjene nudio čak i poziciju premijera, tada bi se našao u golemoj dilemi: po prvi put okrenuti leđa lideru SNSD-a kojem je i aktuelna Vlada u Srbiji okrenula leđa, i zahvaljujući svojim zastupnicima formirati sigurno skupštinsku većinu i postati čak možda i premijer, ili u cilju održavanja dosadašnjeg saveza ostati uz Dodika i nastaviti biti dio Vlade koju predvodi SNSD?

2. Sudbina HDZ-a

Iako se poslije izbora činilo da će Čović i HDZ koji su osvojili uvjerljivu većinu glasova hrvatskog naroda imati gotovo neograničen manevarski prostor u pregovorima oko formiranja vlasti, potpisivanjem Saveza na državnom nivou su potezi koje HDZ može povući postali krajnje ograničeni.

Iako za to postoji teoretska mogućnost, bilo bi krajnje štetno i destruktivno da se vlast na bilo kom nivou formira bez stranke koja je dobila neospornu podršku hrvatskog naroda. Da ne spominjemo da bi njihovi zastupnici u Domu naroda nedolaskom na glasanje mogli blokirati usvajanje bilo kojeg zakona. Ipak, za razliku od 2010. kada je federalna Vlada formirana bez HDZ-a BiH, što se pokazalo kao velika greška, dok je na državnom nivou isti pokušaj neslavno propao, ovaj put im niko ne zatvara vrata. Odmah po postizanju sporazuma HDZ je dobio poziv da se priključi i učestvuje u formiranju Vijeća ministara.

Ukoliko bi poziv odbili, šta bi im moglo biti opravdanje? Pozivanje na majorizaciju hrvatskog naroda kao najefikasnijeg HDZ-ovog oružja u ostvarivanju političkih ciljeva, teško da bi ovaj put moglo polučiti značajnije rezultate, makar se radilo i o najzagriženijim nacionalistima, izuzev ukoliko Čović nekako ne uspije uvjeriti svoje glasačko tijelo da je zapravo Dodik njihov legitimni predstavnik, a učešće SNSD-a u vlasti na državnom nivou ključni interes hrvatskog naroda.

Sama ideja da će Čović zarad ljubavi s Dodikom i dogovorenog savezništva biti spreman odreći se vlasti, proizvesti krizu te direktno se suprostaviti interesima ključnih evropskih igrača, čini se pomalo suludom

Osim toga, izvjesno je da ovaj sporazum na državnom nivou direktno podržava Evropska narodna stranka čiji je i HDZ BIH član. Čović je napravio debelu grešku u koracima ako je vjerovao da će mu igrači sa zapada blagonaklono gledati na bezrezervno savezništvo s Dodikom, Putinovim satelitom, u trenucima kada zapadni svijet jednoglasno osuđuje rusku intervenciju u Ukrajini i uvodi joj sankcije.  Stoga, u narednim danima bit će krajnje zanimljivo gledati kako će se, sada s krajnje suženim manevarskim prostorom, ponašati Čović. Iako tu mogućnost  ne treba apriori odbaciti, sama ideja da će Čović zarad ljubavi s Dodikom i dogovorenog savezništva biti spreman odreći se vlasti, proizvesti krizu te direktno se suprostaviti interesima ključnih evropskih igrača, čini se pomalo suludom.

3. Napredak Bosne i Hercegovine

Značajniji angažmana Evropske unije u BiH kojem svjedočimo posljednjih mjeseci za prvenstveni cilj ima provođenje prijeko potrebnih reformi u našem društvu, prvenstveno onih ekonomskih, koje bi našoj državi konačno omogućile bitniji napredak. Nakon dugog niza godina krajnje zategnutih odnosa na političkoj sceni, nefukcionalnih vlada, zapaljive i huškačke retorike, najava raspada BiH i novih ratova, te uporedne ekonomske stagnacije i krajnjeg zaostajanja u procesu evropskih integracija, čini se da bi stvari u BiH konačno mogle krenuti s mrtve tačke.

Najprije će Dodiku, kao ključnom destabilizirajućem faktoru i kočničaru napretka BiH, čak i u slučaju da njegova stranka ponovo formira vlast u RS-u, biti oduzet značajan kolač vlasti i moći s kojim je raspolagao prethodnih godina. Druga pozitivna stvar je što su potpisnice sporazuma jasno naglasile da je nakon godina zastoja i beskonačnog naduravanja konačno stiglo vrijeme da se zajedničkim snagama počne raditi na provođenju ključnih reformi i ostvarivanju onih ciljeva koji su svim građanima Bosne i Hercegovine u zajedničkom interesu.

Svakako je bitno naglasiti i da ovaj vjetar pozitivnih promjena u bh. društvu dolazi od strane narodnjačkih stranaka koje pripadaju najvećoj evropskoj porodici partija, vladajućih u većini zemalja, te se i s te strane može očekivati nastavak pozitivnog utjecaja Evropske unije na političke prilike u BiH, kao i početak znatno većeg napretka u procesu evropskih integracija. Ovim se također, naročito nakon iskustva s vladavinom nominalno socijaldemokratskih stranaka SNSD-a i SDP-a, razbija od ljevičarskih krugova dugo godna ponavljan mit o narodnim (često tituliranim i kao nacionalnim) strankama kao glavnoj kočnici za napredak i suživot u BiH.

Sama činjenica da je od relevantnih stranaka potpisan jedan ovakav dokument u kojima su se obavezali da će sukobe i animozitete ostaviti po strani te zajednički raditi na napretku naše zemlje, ostavlja nadu da bi Bosna i Hercegovina konačno mogla postati daleko podnošljivija država za sve svoje građane

U ovom sporazumu posebno treba pozdraviti i ulogu Demokratske fronte koja je kao preduslov učešća u vlasti postavila prijedlog konkretnih mjera koje treba provesti, a među kojim svakako u prvi plan treba istaći one ekonomske u kojima se zagovara rasterećenje privatnog te smanjenje plata u javnom sektoru. Nakon nekoliko početnih gafova, ovakvim pristupom i prijedlozima DF demonstrira političko sazrijevanje i spremnost na ozbiljne političke poteze. Uz dosljedan rad i postavljanje stručnih ljudi na pozicije koje će u budućnosti biti pod njihovom ingerencijom, Demokratska fronta ima mogućnost da ublaži bijes pojedinih simpatizera koji će im zasigurno zamjeriti ulazak u savezništvo s ovim strankama, te da nakon solidnog rezultata na zadnjim izborima stekne još veći broj pristalica.

Ipak, kada analizirate sadržaj potpisanog Sporazuma o principima djelovanja zakonodavne i izvršne vlasti u BiH u mandatnom periodu 2014.-2018., ne možete se oteti utisku da se radi o ishitrenom dokumentu prepunom opštih fraza i nedorečenosti, u kojima se nudi jako mali broj konkretnih mjera koje buduća vlast treba provesti, te ostaje bojazan da bi na prvom ozbiljnijem pitanju ovaj savez moga lako pući.

No, nakon iskustva s vlastima u zadnjih desetak godina, sama činjenica da je od relevantnih stranaka potpisan jedan ovakav dokument u kojima su se obavezali da će sukobe i animozitete ostaviti po strani te zajednički raditi na napretku naše zemlje, ostavlja nadu da bi Bosna i Hercegovina konačno mogla postati daleko podnošljivija država za sve svoje građane.

Sve uz zadavanje snažnog udarca Dodiku i Čoviću.

Gospodine Izetbegoviću, otvorite 100.000 radnih mjesta i začepite nam usta!

Na netom završenim izborima SDA je  ostvarila veliku pobjedu povrativši status vodeće stranke u FBiH, dok je njihov Bakir Izetbegović sa znatnom prednošću nad protukandidatima sebi obezbijedio još jedan mandat u Predsjedništvu. Ovaj izborni razultat logičan je i očekivan kada se uzme u obzir da se radi o dobro organizovanoj stranci koja je uspjela sačuvati jedinstvo, s jakim socijalnim temeljom te pozamašnim procentom vjernog glasačkog tijela koje, što zbog egzistencijalnog interesa, što zbog sentimentalne vezanosti, na svakim izborima bezuslovno zaokružuje zelenu stranku.

Niti su Bakir Izetbegović niti SDA među svojim ciljanim glasačkim tijelom imali ozbiljnijeg konkurenta koji im je infrastrukturno iole mogao parirati, dok su se s druge strane političkog spektra glasovi lijevo nastrojenih glasača rasparčali na nekoliko međusobno sukobljenih stranaka.

Pobjedu SDA na izborima najavila je i ambiciozna, energična predizborna kampanja, u kojoj su pompezne i pomalo megalomanske promotivne spotove pratila gotovo jednaka takva obećanja, a u uho nam je posebno ušlo ono Izetbegovićevo o novim radnim mjestima. Najprije smo dobili obećanje da će u slučaju pobjede njega i njegove stranke svaki mjesec biti otvorano hiljadu novih radnih mjesta, odnosno, kako je također podcrtano, nekih stotinjak hiljada za osam godina (koja hiljada gore-dole).

Sad, nije da nam je baš precizirao i pojasnio kako su to svaka tri glasa za njega i njegovu stranku preduslov za po jedno novo radno mjesto, i zašto je baš magična cifra od 300 hiljadarki, koju na kraju nije osvojio, neophodan preduslov za, kako bi rekao Fahrudin Radončić „cunami snažnog razvoja“

Kako to valjda nije zvučalo dovoljno uvjerljivo, Izetbegović je otišao korak dalje, usput dajući sebi i alibi u slučaju eventualnog neuspjeha, pa je obećao 100.000 novih radnih mjesta, ali za 300.000 glasova! Sad, nije da nam je baš precizirao i pojasnio kako su to svaka tri glasa za njega i njegovu stranku preduslov za po jedno novo radno mjesto, i zašto je baš magična cifra od 300 hiljadarki, koju na kraju nije osvojio, neophodan preduslov za, kako bi rekao Fahrudin Radončić „cunami snažnog razvoja“, no optimista i djelomični naivac u nama hoće vjerovati da ta izjava nije bila tek puko i podmuklo lupetanje i zamajavanje građana radi dobijanja njihovih glasova, nego da se iza nje krio pomno razrađen i revolucionaran ekonomski plan do kojeg je nakon svih ovih godina SDA konačno došla, a koji će našoj zemlji omogućiti da se digne iz kaljuže siromaštva, životnog beznađa i ekonomskog propadanja, te u kratkom vremenu doživi istinski preporod.  

Za razliku od brojnih pojedinaca iz tzv. građanskog bloka, koji su pobjedu Izetbegovića i SDA dočekali sa njima svojevstvenim kletvama i pogrdama na račun vlastitog „glupog“ i „primitivnog“ naroda, koji nikako da svoju demokratsku volju prilagodi njihovim ideološkim preferncijama, ja im, kao neko kome je dobrobit vlastite zemlje, a bogami i sebe lično, daleko značajnija od svjetonazorskih i partijskih ratova, od srca želim da dato obećanje o otvaranju novih radnih mjesta i ispune.

Također, želim se nadati i da je Izetbegović svjestan činjenice da je obećanje dao u trenutku kada makroekonomski pokazatelji za BiH i nisu pretjerano zavidni, kada dobar dio Evrope na čijem dnu suvereno tavorimo još uvijek proživljava recesiju, te da bi čak i u slučaju otvaranja stotinu hiljada novih radnih mjesta u narednih, koliko zapravo, četiri ili osam godina,  što bi svakako bio solidan uspjeh, u BiH i dalje ostala zaprepaščujuća brojka od 450.000 nezaposlenih.

I koji li je onda smisao takve države? Ima li ona uopšte ikakvu drugu svrhu osim podmirivanja armije od desetina hiljada kadrova iz vladajućih stranaka u državnim institucijama i s njima povezanih ljudi iz privatnog sektora, koji su postali istinska vladajuća klasa ovog društva? Ili, kako bi to sam Izetbegović rekao, „oni koji su se snašli“

Ipak, realist u meni govori da od ostvarenja ovih pompeznih obećanja u konačnici neće biti ništa, i to iz više razloga.

Prvo, stranka na čijem je čelu Izetbegović sada i zvanično, već četvrt stoljeća suvereno, gotovo bez prekida, vlada Bosnom i Hercegovinom, uključujući i prethodne četiri godine kada, istina, nije bila najjači faktor, no aktivno je učestvovala u vlasti na više nivoa. Rezultati dugogodišnje vladavine SDA su i više nego vidljivi – BiH je prema ekonomskim parametrima prikovana za evropsko dno, o ulasku u EU već je postalo deplasirano i maštati, korupcija, kriminal, javašluk i nesposobnost izjedaju naše društvo na apsolutno svakom nivou, građani žive ispod svakog dostojanstva... A da im obezbijedi to dostojanstvo zaista teško mogu očekivati od države koja nije u stanju ispunjavati ni najosnovnije dužnosti i zaštititi svoje vitalne institucije od šačice huligana kojima je dovoljno svega nekoliko molotovljevih koktela iz kućne radionice da od njih naprave zgarišta.

I koji li je onda smisao takve države? Ima li ona uopšte ikakvu drugu svrhu osim podmirivanja armije od desetina hiljada kadrova iz vladajućih stranaka u državnim institucijama i s njima povezanih ljudi iz privatnog sektora, koji su postali istinska vladajuća klasa ovog društva? Ili, kako bi to sam Izetbegović rekao, „oni koji su se snašli“.

Od njih  i u ime njih se mali biznis u našoj zemlji guši  brojnim nametima i nesuvislim zakonima, država od prosječnog radnog čovjeka oduzima preko 60% njegove zarade, dok se iskaznica neke od vladajućih stranaka smatra ključnim preduslovom za dobijanje bilo kakvog posla, a sve to sprječava stvaranje iole zdrave ekonomije u ovoj zemlji. I kako sad čovjek da vjeruje da oni kao stranka, koja je i ponajviše zaslužna što živimo u državi u kakvoj živimo i što u društvu vladaju takvi odnosi, mogu postati snaga koja će raskinuti sa svojom dosadašnjom dugogodišnjom praksom, rasjeći sve te pipke glomazne hobotnice interesa, kontrole i moći, i preko noći krenuti u gradnju jednog boljeg, po svemu drugačijeg društva?

Drugo, nadu da će se ikakva bitno pozitivnija promjena desiti u narednom periodu još manje ulijeva činjenica da SDA na ove izbore nije izašla sa nekom novom snagom, novim neokaljenim i neisprobanim ljudima koji bi nam ponudili neku novu viziju i nadu da bi stvari mogli okrenuti na drugačiji kolosijek. Naprotiv,  njihove izborne liste, kao ni u jednoj drugoj stranci, sačinjavali su stari „provjereni kadrovi“,  koji već godinama čine dio vlasti i u čiju smo se (ne)sposobnost da vode ovu državu dovoljno puta uvjerili. Čovjek uistinu mora biti krajnje skeptičan po pitanju mogućnosti raznih Zukića, Sarajlića i Konakovića da ovoj zemlji donesu bilo kakav napredak.

Ipak, naivac i optimista u meni želi vjerovati da se iza obećanja o otvaranju 100.000 radnih mjesta krije pomno razrađen i genijalan ekonomski plan čija realizacija garantuje ekonomski preporod naše zemlje

Treće, ipak, naivac i optimista u meni želi vjerovati da se iza obećanja o otvaranju 100.000 radnih mjesta krije pomno razrađen i genijalan ekonomski plan čija realizacija garantuje ekonomski preporod naše zemlje, no ni Izetbegović niti bilo koji drugi član stranke ga nigdje nisu predstavili. Nijedne riječi o tome koji bi to projekti i reforme trebali omogućiti otvaranje tolikog broja radnih mjesta, osim ako, valjda, u to ne računamo Izetbegovićevo uporno insistiranje na nekim do sada jedva vidljivim turskim investicijama koje, valjda, zahvaljujući idolopklonstvu njega i njegove stranke prema turskom predsjedniku Erdoganu i njegovoj AK partiji, uskoro trebaju početi padati i prehranjivati čitavu BiH.

No, kada već SDA i Izetbegović, i pored sve većeg podozrenja ključnih zapadnih igrača čijim vrijednostima i civilizaciji barem nominalno teže, Erdogana i njegovu stranku vide kao svoj idejni svjetionik, možda, ali samo možda, ne bi bilo loše da, recimo, pokušaju kopirati i njihov ekonomski program koji je Turskoj u posljednjih nekoliko godina omogućio enorman razvoj, te umjesto megalomanskih i ničim potkrijepljenih obećanja i hvalisanja lično dovedenim investitorima, konačno počnu raditi nešto na stvaranju boljeg institucionalnog i sistemskog okvira za privlačenje stranih investicija, smanjenju javne potrošnje, ukidanju javašluka u državnim firmama i glomaznoj administraciji te rasterećenju privatnog sektora.


U tom slučaju će ih za četiri godine, ako ponovo budu davali  ambiciozna obećanja o masovnom zapošljavanju i snažnom razvoju bh. ekonomije, možda neko i shvatiti ozbiljno. Na potezu su.

Za dobrobit BiH – pružimo podršku Dodiku u borbi za hrvatski entitet!

Izborna kampanja Milorada Dodika, kako se moglo i očekivati, svedena je na papagajsko ponavljanje nekolicine i Bogu i narodu odveć napornih i besmislenih populističkih idiotarija, ne bi li i ovaj put na podizanju tenzija i raspirivanju onih najnižih strasti dobio većinsku podršku srpskog puka. Ne treba mu jadnom isuviše zamjerati na tome, jer kada svoje kompletno političko bistvovanje temeljite na glumljenju robusnog narodnog autokrate koji RS vodi u nezavisnost, a  koje još nema ni na vidiku, dok istovremeno za sobom ostavljate stravičnu bijedu, kriminal, korupciju i beznađe, onda vam i ne preostaje ništa drugo nego da jašete na megalomanskim obećanjima i izazivate društvene sukobe, ne bi li vam narod možda još jednom nasjeo na to.


Jedna od novijih, po ko zna koji put ponovljenih Dodikovih demagoških floskula,  je  izjava hrvatskom Jutarnjem listu da će pomoći Hrvatima da dobiju svoju državu u BiH. I ne samo dobiju, nego se i otcijepe zajedno s njom!


Izvrsno! Postoji li gora stvar za svakog iskrenog borca za treći entitet, a bolja za svakog protivnika dalje političke podjele BiH po etničkom principu od toga da glavni zagovornik trećeg entiteta bude Milorad Dodik?!


Priča o trećem entitetu, koju mnogi hrvatski politički subjekti, intelektualci i obični građani sve otvorenije nameću, svoje uskrsnuće prvenstveno ima zahvaliti neodgovornoj politici iz Sarajeva. Iako vječna  želja mnogih krugova u BiH i Hrvatskoj, i samo javno spominjanje trećeg entiteta  godinama nakon rata je bilo pod ključem, prvenstveno zbog gotovo jednoglasnog oštrog protivljenja međunarodnih sila bilo kakvoj daljoj podjeli BiH.

Postoji li gora stvar za svakog iskrenog borca za treći entitet, a bolja za svakog protivnika dalje političke podjele BiH po etničkom principu od toga da glavni zagovornik trećeg entiteta bude Milorad Dodik?!

Zahvaljujući ponajviše dvostrukom izboru Komšića u Predsjedništvo većinskim glasovima Bošnjaka, a onda u manjoj mjeri i formiranjem platformaške Vlade 2010., izostavljanjem iz nje dva HDZ-u koja su, šta god neko mislio o njima,  imala plebiscitarnu podršku hrvatskog naroda u BiH, borci za treći entitet su u ruke dobili vrlo snažan argument o ugroženosti Hrvata kao manjinskog naroda u FBiH , kojem bi u trenutnoj konstalaciji odnosa jedino treći entitet mogao obezbijediti zaštitu kolektivnih prava i sigurnost od preglasavanja.

I ne samo da je unutar BiH pitanje trećeg entiteta postalo otvoreno, nego su takva rješenja počela nailaziti i na sve veći broj pristalica mimo naše države, od aktuelne hrvatske ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, koja je bila vjerovatno zadnja osoba od koje biste to očekivali, preko Evropske narodne stranke koja je nedavno podržala federalizaciju BiH, pa do posljednjeg izvještaja Krizne grupe u kome se za prevazilaženje gorućih problema u našoj državi predlaže formiranje trećeg entiteta.


Dakle, treći entitet je od potpune tabu teme o kojoj jedva da se javno zborilo i zbog koje je nekoć SFOR intervenisao,  danas postao jedno od realnih rješenja za BiH koje polako i u međunarodnoj zajednici  dobija sve veći broj pristalica. No, zagovornici trećeg entiteta, ukoliko žele da on bude priča s realnim mogućnostima da uspije u stvarnosti,  pored pozivanja na ugroženost hrvatskog naroda, morat će također ponuditi i vrlo jake dokaze da će umjesto skupe, trome i nefunkcionalne Federacije BiH od deset kantona, troentitetske država omogućiti ne samo zaštitu hrvatskog naroda, nego također i bolji i funkcionalniji sistem, te u konačnici  snažniju državu BiH.

Kod Bošnjaka i općenito probosanski orijentisanih krugova tu pak dileme nema, jer su gotovo svi jednoglasni  protiv  stvaranja trećeg entiteta koji vide kao projekat dodatnog slabljenja BiH do njenog potpunog raspada, a onaj bošnjački političar ili partija koji bi i pomislili praviti ustupke u tom pravcu bi se vrlo brzo mogli pozdraviti s političkom karijerom.

Stoga, kada stvari sagledate realno, najbolja stvar koja se potonjim mogla desiti, a borcima za troentitetsku BiH zadati teške glavobolje, kada bi u toj glavi šta imali, jeste da najgrlatiji borac za treći entitet postane Milorad Dodik, kabadahijski autokrata pećinskih manira koji otvoreno veliča Mladića i Karadžića, koji se sumnjiči  za višemilionski kriminal, koji negira genocid u Srebrenici, koji insistira na otcjepljenju Republike Srspke i zagovara uništenje BiH i koji, što je također vrlo bitno, u trenucima dok rat bjesni u Ukrajini, a kompletan zapadni svijet nameće oštre sankcije Rusiji, na predizbornim teferičima SNSD-a  ispod Putinovih slika reve u mikrofon narodnjačke pjesme.

A kada vam, sve uz čvrsti zagrljaj Dragana Čovića, najgrlatiji borac za treći entitet dobije oličenje u veličatelju ratnih zločinaca, negatoru genocida i putinisti, koji još sve to pravda ciljem da uništi BiH kao državu, boljeg argumenta protiv trećeg entiteta ne možete imati, ni pred Bogom ni pred zapadnim silama

Da stvar bude gora, u zalaganju za treći entitet i navodnoj pomoći Hrvatima, argumenti Dodika istovjetni su onim probosanske pozicije, a to je da će treći entitet voditi u slabljenje BiH i u konačnici njen raspad.


A kada vam, sve uz čvrsti zagrljaj Dragana Čovića, najgrlatiji borac za treći entitet dobije oličenje u veličatelju ratnih zločinaca, negatoru genocida i putinisti, koji još sve to pravda ciljem da uništi BiH kao državu, boljeg argumenta protiv trećeg entiteta ne možete imati, ni pred Bogom ni pred zapadnim silama od čije će volje  budući preustroj BiH i ponajviše zavisiti.

Zato, umjesto nerviranja, odgovaranja i suprotstavljanja, pružimo Dodiku punu podršku u njegovoj borbi za treći entitet i omogućimo toj ideji da zajedno s laktaškim vođom uskoro odleti na smetljište historije.


O položaju Hrvata u BiH te nužnom preustroju Federacije, bošnjački i hrvatski predstavnici svakako će uskoro morati sjesti za stol i pronaći rješenje prihvatljivo za obje strane, što svakako isključuje stvaranje novih etničkih federalnih jedinica u BiH.

Historijsko NE: Dodik je bio u pravu - poslije Škotske, na redu je Srpska!

Na historijskom referendum održanom jučer, građani Škotske odlučili su da i nakon nešto više od 300 godina i dalje žele ostati u političkoj zajednici sa Englezima, Velšanima i Sjevernim Ircima.

Prosječnom žitelju balkanskih zemalja koji je tokom svog životnog vijeka imao već ličnih iskustava sa referendumima i prekrajanjima granica, čitava priča oko škotskog referenduma morala je djelovati odveć patetično i zamorno. Ni na trenutak se nisu spominjali prolivena škotska krv i sveta engleska zemlja, Englezi nisu otkopavali kosti Henrika VIII i nosali ih diljem britanskog ostrva, ostali smo uskraćeni i za kičenje cvijećem tenkova koji su na putu da separatističke škotske falange spriječe od njihovog zločinačkog nauma, a Davidu Cameronu nije padalo na pamet poručiti Škotima nešto tipa: „Nemojte misliti da Škotsku nećete odvesti u pakao, a škotski narod možda i u nestanak...“.

Umjesto toga, dobili smo tek nekolicinu tolerantnih i argumentovanih debata ZA i PROTIV, pozive i vapaje premijera i unionistički opredijeljenih britanskih političara i javnih ličnosti Škotima da ne razaraju uspješnu porodicu, te s druge strane poruke sececionista da je konačno stiglo vrijeme da Škotlanđani prestanu zavisiti od Westminstera i počnu sami odlučivati o svojoj sudbini. Prije svega finansijskoj.

I to je sve. Kao da sve te britanske narode historija nije ničemu naučila. Kao da se tako krucijalna i sudbonosna pitanja poput stvaranja novih država i mijenjanja odnosa u Evropi mogu tek tako rješavati običnim glasanjem naroda ZA ili PROTIV, bez tenkova, haubica, masovnih grobnica i silovanja, bez masovnih skupova na kojima će nacionalisitčke vođe prijetećim i umilnim glasovima pozivati desetine hiljada tona deliričnog i zapjenjenog topovskog mesa u nove ratove.., bez čak i ozbiljnijih prijetnji suprotnom taboru o strašnim mukama koje će ih dočekati ako se odluče na put koji će se kositi s njihovimm interesom.

Davidu Cameronu nije padalo na pamet poručiti Škotima nešto tipa: „Nemojte misliti da Škotsku nećete odvesti u pakao, a škotski narod možda i u nestanak...“

I tako, u toj iritantno mirnoj, toleratnoj i dosadnoj atmosferi građani Škotske su jučer izašli na referendum i, na žalost mnogobrojnih sanjara novih granica u Evropi ili naprosto hejtera Engleske,  tijesnom većinom odlučili da i dalje žele ostati dio Ujedinjenog Kraljevstva. Odluka Škotlanđana posve je racionalna. Sa godišnjim GDP-om per capita od preko 37.000 dolara, grandioznom demokratskom tradicijom, visokim stepenom sloboda u svakom aspektu društva, od ekonomije preko medija do ulice, odličnim humorom, sjajnom muzikom, još boljim škotskim viskijem i nešto lošijim vremenom i hranom, Velika Britanija je sjajna zemlja u kojoj svaki pojedinac i grupa mogu u punoj mjeri ostvariti kako individualna tako i kolektivna prava, i iz takve, planetarno uspješne, bogate i slobodne zemlje očito nema razloga da se ide.

Od 1707. godine, kada je postignut sporazum o stvaranju unije između Engleske i Škotske, Škotlanđani su dali enorman doprinos kako britanskom carstvu, tako i čitavom svijetu – od Adama Smitha koji je prvi teoretski objasnio ekonomski sistem koji je Britaniji omogućio da sve do Drugog svjetskog rata bude najbogatije i najveće carstvo svijeta, u kome sunce nikad ne zalazi; Aleksandra Fleminga koji nam je podario pencilin; Grahama Bella kojem dugujemo telefon i desetina drugih naučnika, pronalazača, političara i pisaca pa do planetarno prepoznatljivih škotskih simbola poput gajdi, kilta ili pak njihovog nenadmašnog viskija.

Danas, godine 2014., iako ih na otoku ima oko osam puta manje od Engleza, većina Škota ne smatra da su ugjetavani i da bi u njihovoj obnovljenoj nezavisnoj državici živjeli sretnije i  bolje upravljali svojom sudbinom nego u što je to  sada slučaj u Velikoj Britaniji.

Škotska kao primjer za RS  

I tu dolazimo do pitanja Bosne i Hercegovine i njenog dijela čiji predsjednik već godinama najavljuje referendum o otcjepljenju...

Koristeći svaku priliku da nam, u potpunom nedostatku bilo kakvih konkretnih politika i ideja, već ko zna koju godinu zaredom, daje do znanja kako čim prije želi bježati iz BiH, Milorad Dodik se osvrnuo i na referendum u Škotskoj, najavljujući nam, uz konstaraciju da je ovo početak rekonstrukcije evropskih granica, da sljedeća na red dolazi Srpska. Na njegovu žalost, od rekonstrukcije granica, barem kada je u pitanju britanski otok, očigledno nema ništa.

Za razliku od Škotske  koja se kao država pojavljuje još u 9. stoljeću, Republika Srpska nastala je kao rezultat mirovnog sporazuma kojim je okončan krvavi rat, a u njene same temelje ugrađeno je stotine masovnih grobnica i džamijskih ruševina

No ne treba zatvarati oči na činjenicu da, kada bi se kojim slučajem sutra u Republici Srpskoj raspisao referendum o izdvajanju iz BiH, za razliku od Škotske, velika većina građana bi glasala ZA. Na njihovu (ne)sreću tu mogućnost još uvijek nemaju, a i RS teško da je i u kom pogledu usporediva sa Škotskom.

Za razliku od Škotske  koja se kao država pojavljuje još u 9. stoljeću, Republika Srpska nastala je kao rezultat mirovnog sporazuma kojim je okončan krvavi rat, a u njene same temelje ugrađeno je stotine masovnih grobnica i džamijskih ruševina.

Za razliku od Škotske, politički lideri, generali i intelektualci sa ostalih 51% teritorije BiH ostanak RS u državi sigurno ne bi nastojali ostvariti dobronamjernim uvjeravanjem i apelima, niti bi uopšte pomišljali na mogućnost priznavanja referenduma.

Za razliku od Škotske, u vascijelom svijetu, izuzev možda Rusije i eventualno nekih bantustana, RS niko živ ne bi priznao kao nezavisnu državu; i u konačnici, što je možda i najvažnije, za razliku od Škotske, u društvu permanentne spremnosti na dovršavanje nikad završenih ratova, pokušaj otcjepljenja Republike Srspke ne bi prošao bez spominjanja svete bosanske zemlje i srpske krvi, bez masovnih skupova na kojima će nacionalisitčke vođe prijetećim i umilnim glasovima pozivati desetine hiljada tona deliričnog i zapjenjenog topovskog mesa u nove ratove, bez tenkova koji će biti kićeni cvijećem, i bez krvavih i stravičnih prijetnji koje će najaviti nove masovne grobnice, silovanja, haubice i granate...

Stoga, mogućnost referenduma o otcjepljenju u Republici Srpskoj, jednako kao i njenog ukidanja, ostaje mokri san neodgovornih i nepromišljenih pojedinaca, te političkih i medijskih nitkova koji će na širenju strahova i rasplamsavanju najosjetljivih emocija kod ljudi, graditi svoja politička i materijalna carstva.

Škotski primjer u konačnici ipak ostaje svjetionik za sve nas pojedince koji vjerujemo u ideju cjelovite, slobodne i uspješne BiH u kojoj će svaki pojedinac i grupa osjećati da na najbolji način mogu upravljati svojom sudbinom

No škotski primjer u konačnici ipak ostaje svjetionik za sve nas pojedince koji vjerujemo u ideju cjelovite, slobodne i uspješne BiH u kojoj će svaki pojedinac i grupa osjećati da na najbolji način mogu upravljati svojom sudbinom.

San ostaje da se jednog dana probudimo u zemlji u kojoj će, čak i ako se raspiše referendum o izdvajanju Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine, u demokratskoj i tolerantnoj atmosferi, većina njenih građana, pa makar ona bila i tijesna, zaokružiti protiv.


Za sada ovo djeluje kao pusta utopija, no dug je put pretvaranja Bosne i Hercegovine u Veliku Britaniju, odnosno uspješnu državu u kojoj će Republika Srpska i sve njene sastavne jedinice biti  integralni dijelovi koji će doprinositi napretku i uspješnosti zemlje, a velika većna građana u BiH vidjeti najbolji okvir za ostvarivanje svojih interesa.

Šikaniranje Ede Maajke - sramotna šutnja dok se vonj atnisemitizma širi Bosnom

„Ljudi me vrijeđaju putem interneta, ne samo mene nego cijelu moju obitelj. Ako pogledate, većina tih uvreda dolazi iz razloga jer sam oženjen Jevrejkom. To pokazuje mržnju prema Jevrejima koja me je iznenadila količinom. Ja niti jednom izjavom ili postupkom nisam opravdao tu mržnju, ne znam uopće kako se može opravdati tuđi primitivizma... Ljudi koji generalno mrze Hrvate, Srbe, Bošnjake, Jevreje, Palestince, ili bilo koju etničku, religijsku, ili rasnu skupinu, nisu moji prijatelji i za mene su u najmanju ruku bliski fašizmu. Takvih ima svugdje, moja greška je bila što sam mislio da među Bošnjacima ima malo toga, ali svi ovi komentari na mom profilu, na portalima i netu, ispod članaka vezanih za mene mi govore jednu drugu tešku istinu, govore je svima nama“

Ovo je između ostalog navedeno u krajnje iskrenom i dostojanstvenom FB statusu, kojim je popularni reper Edo Maajka sredinom prošle sedmice izrazio javni protest zbog brojnih prijetnji i uvreda kojima je posljednjih sedmica svakodnevno zasipan, a u šta se svako može uvjeriti pregledom njegovog FB profila.

Otvoreni linč prema popularnom reperu posve je očekivana reakcija histeričnog i prostačkog bošnjačkog polusvijeta na neoprostivi grijeh koji je počinio – oženio je Jevrejku! Da stvar bude gora, on čak i živi u zločinačkom i fašističkom Izraelu koji nam iz dana u dan ubija braću muslimane ili braću nesvrstane Arape. A takve stvari se ne praštaju u kreiranoj atmosferi antisemitske mržnje i linča, potpuno proključaloj s posljednjim sukobima u Gazi. Takve stvari morale su izlučiti pogani gnoj bošnjačke imbecilštine na čovjeka koj je odlučio zaljubiti se i zasnovati porodicu sa osobom, u ovom trenutku potpuno pogrešne nacije i vjere.

No treba li ovo nekog da iznenađuje? U društvu u kome već danima na društvenim mrežama i forumima svjedočimo prizivanjima Hitlera, bacanjima fetvi na Izrael i Jevreje, pozivima na džihade i istrebljenje jednog čitavog naroda, šikaniranje nekog ko je povezan s Jevrejima ili je i sam Jevrej, mu ga dođe kao šlag na tortu.

Otvoreni linč prema popularnom reperu posve je očekivana reakcija histeričnog i prostačkog bošnjačkog polusvijeta na neoprostivi grijeh koji je počinio – oženio je Jevrejku!

I ne, ne radi se tu samo o neželjenoj posljedici opravdanog bijesa zbog politike Izraela, jer se u društvu već duže vremena brižno i ciljano kreira atmosfera antagonizacije i stigmatizacije kompletnog jevrejskog naroda kao neprijateljske skupine zločinaca i tlačitelja, što sa svakim novim sukobom u Gazi omogućava malim fašistima da, oslobođeni od društvene osude, neometano šire svoje izopačene ideje  pozivajući na osvete i istrebljenja. Čovjeka hvata jeza i od same pomisli šta bi takvi mali izopačeni imbecili bili spremni učiniti da kojim slučajem žive u 1941. godini. Srce im danas donekle može biti na mjestu, jer su ih prije kojih sedamdesetak godina ideološka braća nacisti, uz asistenciju njihovih tadašnjih domaćih istomišljenika, gotovo u potpunosti riješili jevrejskog balasta, nakon neka četiri stoljeća zajedničkog života Jevreja i Bošnjaka.

Ali zašto je kompletno društvo pognulo glavu pred takvim izopačenim stavovima, u kojim se koristi svojih pet minuta za neometano ispoljavanje divljaštva? Zašto prijetnje najpopularnijem reperu na ovim prostorima već skoro punu sedmicu ne nailaze ni na kakvu ozbiljniju reakciju javnosti, kad već ranije nije bilo ozbiljnijih reakcija na eskalaciju antisemitizma u našem društvu?

Gdje su sada ti silni borci za ljudska prava koji su na navodnoj borbi protiv diskriminacije i mržnje izgradili vrlo unosne karijere? Gdje su ti silni medijski analitičari u vječnoj potrazi za fašistima koje iz sedmice u sedmice nepogrešivo namirišu u najzabačenijm kasablijskim uglovima? Gdje je iko od tih silnih umjetnika koji su nam puno poznatiji po svojim stavovima o svemu i svačemu nego po konkretnim djelima, jer se uvijek osjećaju pozvanim da glume glas pravde i tolerancije?

Čovjeka hvata jeza i od same pomisli šta bi takvi mali izopačeni imbecili bili spremni učiniti da kojim slučajem žive u 1941. godini?

Od ljubitelja djela Fatmira Alispahića vjerovatno je nerealno očekivati da osude ovakve pojave, no zašto šuti kompletna „građanska“ BiH koja se kune u ideje multikulturalne i tolerantne Bosne, u kojoj se nijedan njen građanin ne smije osjećati ugroženo?

Da li se prave svi mrtvi i čekaju da se ovo zlo koje trenutno buja u našem društvu smiri i samo od sebe prođe? Ili se možda i sami slažu s njim? Razloga mogu biti samo dva –  ili se boje ili odobravaju.

Ako je ovo prvo po srijedi, taj strah je dobrim dijelom opravdan, jer u stvorenoj  atmosferi mržnje i linča ni najmanje nije preporučljivo navlačiti na sebe bijes gomile agresivnih divljaka željnih krvi i osvete. A kada se tolika mržnju sručila na jednog od najpopularnijih muzičara u BiH i regionu, nije teško zamisliti s kakvim bi se tek mukama morao suočiti neko manje poznat i manje medijski zastupljen, dok na bilo čiju podršku, kako vidimo, ne može računati. Ipak, ma koliko strah možda bio i realan, ta sramotna i kukavička šutnja ne može imati čvrsto opravdanje.

No,  možda i ta šutnja u konačnici ima sasvim prizeman uzrok, što ideološki, što interesdžijski.

Ne ulazeći u opravdanost takvog stava, jedna od rijetkih stvari oko kojih unutar bošnjačkog naroda postoji apslutni konsenzus je odnos prema državi Izrael i izraelsko-palestinskom sukobu. Bez obzira jašu li na političkoj tradiciji titoizma ili mladomuslimanstva koji se po ovom pitanju gotovo i ne razlikuju, dominantno mišljenje u bošnjačkom društvenom diskursu je da je Izrael zločinačka država koja je uzurpirala palestinski teritorij, izvršila etničko čišćenje domicilnog stanovništva te već decenijama provodi sistematski zločin nad palestinskim narodom.

Zašto šuti kompletna „građanska“ BiH koja se kune u ideje multikulturalne i tolerantne Bosne, u kojoj se nijedan njen građanin ne smije osjećati ugroženo?

Posljednja intervencija IDF-a u pojasu Gaze dala je priliku da taj rijetki ideološki konsenzus i nacionalna sloga dostignu svoj zenit, pa je uslijedilo doslovno utrkivanje armije raznoraznih političkih subjekata, analitičara, nvo aktivista, društvenih komentatora i koga sve ne, svih ideoloških boja i usmjerenja, ko će glasnije i odlučnije osuditi Izrael s jedne, i pružiti bezuslovno podršku i solidarnost palestinskom narodu s druge strane.

I kome bi onda palo na pamet da u trenutku kada cijelo pučanstvo podržava tvoj pogled i kada si u prilici da svojim javnim istupom za tili čas pokajmačiš popularnost i ugled kao nikad prije, bespotrebno na sebe navlači bijes cjepidlačenjem oko tamo nekih ljudskih prava zbog nacističkih ispada i prijetnji reperu?

Treba li ovdje ponavljati već otrcanu frazu da ogorčenost postupcima izraelske ili bilo koje države, grupe ili pokreta, ne može biti opravdanje za širenje mržnje prema jednom kompletnom narodu ili vjerskoj grupi? Očito da treba, jer se masovnom šutnjom u našem društvu se upravo to odobrava. Nije bitno radi li se ovdje o Jevrejima, muslimanima, homoseksualcima ili nekom četvrtom, bitan je princip, bitno je postojanje odbrambenog društvenog mehanizma koji će se oštro suprotstaviti i spriječiti šikaniranja i javna linčovanja bilo koje grupe ili pojedinca.


Ako će društvo koje se voli pozivati na ideje multikulturalizma, tolerancije i građanskog društva zbog koristoljublja, straha ili prizemne političke agende, sedmicama mirno posmatrati verbalno agresiju i divljaštvo osiljenih malih fašista, tada ni ideja multikulturane, tolerante i građanske BiH nije ništa drugo doli mrtvo slovo na papiru koje se koristi kao propagandno sredstvo za ostvarivanje nekih posve drugačijih ciljeva.

Posrnula nada bh. ljevice: Da li će Demokratska fronta preživjeti do izbora?

Kada je negdje sredinom prošle godine pali anđeo SDP-a Željko Komšić i zvanično proglasio formiranje svoje nove stranke, Demokratske fronte,  nada i optimizam ispunili su srca desetina hiljada lijevo orijentisanih građana BiH koji su u njemu vidjeli posljednju nadu za stvaranje neke istinske građanske, probosanske političke platforme, koja će ponuditi viziju i program za bolju, snošljiviju i prosperitetniju državu – i drugačiju od trenutnog tronacionalnog nefukcionalnog kazamata.

Oni drugi pak, svjesni da je Komšićeva popularnost, koja je znatno prevazilazila onu SDP-ovu, mnogo više rezultat njegove ratne prošlosti i jeftinih populističkih izjava nego bilo kakvih opipljivih organizacionih i političkih sposobnosti, sa krajnjom su skepsom posmatrali još jednu u nizu stranaka koja je zavonjala u domaćoj političkoj štali.

Nakon više od godinu dana postojanja ove stranke, svi su izgledi da su ovi potonji ipak daleko više u pravu. Svega dva mjeseca do opštih izbora, Demokratska fronta puca po svim šavovima i demonstrira organizacioni amaterizam na kakvom bi im pozavidio i Ibrahim Spahić.

Demonstrira li ovo išta slikovitije od ujdurme oko imenovanja kandidata za članove Predsjedništva? Nakon što je Komšić zahvaljujući bošnjačkim glasovima osam godina proveo na mjestu hrvatskog člana Predsjedništva, odlučio je nastaviti po starom, pa je najavljena kandidatura Slave Kukića koji je obznanio kako računa na glasove Bošnjaka. Međutim, Kukić je odustao od kandidature, a kao novi kandidat isturio se sarajevski profesor i kratkotrajni kantonalni ministar obrazovanja Damir Marjanović. No, s Marjanovićem su se pojavili malo kompleksniji problemi, jer ni on sam nije bio načisto šta je po nacionalnosti i za koju poziciju u Predsjedništvu se želi kandidirati, što njegovom stranačkom predsjedniku očito nije predstavljalo nikakav problem, pa je mrtav-hladan ispalio:

- Ne znam koje je nacionalnosti Damir Marjanović, ali ćemo ga kandidirati za hrvatskog člana Predsjedništva!

On je ipak, za razliku od ostalih političara, pošten i dobar čovjek. Vjerovatno i jeste, kao što je i svaki drugi čovjek u Bosni i Hercegovini, no to ih i dalje ne čini kompetentnim da sjede u najvišoj državnoj instituciji i vode stranku.

I onda, nagli obrat. Umjesto davanja dodatnog oružja u ruke raspudićima i borcima za treći entitet koji dananoćno dreče o aparthejdu koje Sarajevo provodi nad bh. Hrvatima, Marjanović je iznenadno objavio da, razočaran u poteze rukovodstva stranke, napušta Demokratsku frontu.  Još uvijek nije otkrio šta je po nacionalnosti.

Alternativa je brzo nađena u Emiru Suljagiću, još jednom bivšem udarniku SDP-a i autoru ukoričenog hvalospjeva o Zlatku Lagumdžiji, koji danas kao i Komšić, ni najmanje ne bira riječi o svojim bivšim stranačkim saborcima. Kao vođa Građanske koalicije „Prvi mart“ koji je dosljedno lupao verbalne šamare vlastima u RS-u i zalagao se za jačanje bošnjačke pozicije u manjem entitetu, oštar na jeziku i konfliktan, Suljagić pored uobičajenih glasača DF-a zasigurno može računati i na dobar dio glasova onih Bošnjaka koji u njemu prepoznaju osobu koja je konačno dostojna suprotstaviti se RS-ovskom političkom kabadahijstvu,  godinama personificiranom u Miloradu Dodiku. S te strane neloš izbor, no Predsjedništvo bi ipak  trebalo nekako i da bude u funkciji u naredne četiri godine sa sva tri svoja člana.

Insistirajući na svojoj multietničnosti, DF se ipak nije htio zadržati samo na Suljagiću, pa su, simbolike radi, pored njega odlučili dati kandidata i za hrvatskog člana Predsjedništva, drugim riječima - naći nekog anonimnog luzera za kojeg mogu biti sigurni da ni na koji način ne može odnijeti glasove glavnom kandidatu. I  tako, izvjesna Zora Šeremet-Terzić kandidirana je za hrvatskog člana Predsjedništva. No prije nego li smo uspjeli saznati ko je dotična osoba i kako uopšte izgleda, iz Demokratske fronte su nam javili da je Zora, zbog navodnih prijednji, odustala od kandidature  i napustila zemlju, a umjesto nje možemo glasati za nekakvog Antu Popovića, psihologa iz Livna.

Zoru ili barem njenu sliku još uvijek nismo (ni čuli) ni vidjeli, no da se ipak radi o stvarnoj osobi potvrdio je MUP  Kantona 10 koji je demantirao objavu iz DF-a da je njihova nesuđena kandidatkinja za Predsjedništvo prijavila prijetnje ili napustila svoj grad. Reakcija Komšića bila je iskrena i ljudska: 'Osjećam se kao kompletan idiot!'

Za razliku od konkurenata, ovi čak ne znaju ni pristojno slagati.

S razlogom. Onaj ko je u prethodnih osam godina imao priliku posmatrati konkretan rad Željka Komšića – dakle rad, a ne prijetnje udaranjem po nosu premijera Srbije - mogao je lako shvatiti da su njegovi državnički kapaciteti na krajnjem minimumu, a organizaciona sposobnost nepostojeća. Njegove pristalice će vam pak na to odgovoriti kako to nije toliko ni važno jer on je ipak za razliku od ostalih političara pošten i dobar čovjek. Vjerovatno i jeste, kao što je i svaki drugi čovjek u Bosni i Hercegovini, no to ih i dalje ne čini kompetentnim da sjede u najvišoj državnoj instituciji i vode stranku.


Ipak, ovakav diletantizam u vođenju stranke je zaista bilo teško očekivati. Ovaj tekst se dotiče tek jedne stvari u djelovanju ove stranke, kandidiranja osoba za Predsjedništvo, što je čak i kod onih najopskurnijih stranaka čisto formalna i rigorozna procedura. No ne i u Demokratskoj fronti, gdje se o potencijalnim kandidatima mjesecima špekuliše, pa se onda kao kandidat najavi osoba kojoj se ne zna ni nacionalnost i koja nakon toga naprasno napusti stranku, pa se kandidiraju potpuno anonimni ljudi kojima se kandidatura samo nekoliko sati poslije povlači, a sve to završava urnebesno komičnim laganjem rukovodstva stranke, u odnosu na koje čak i školarac koji pred učiteljicom smišlja izgovor za nenapisanu zadaću izgleda kao vrhunski maher.

Jer za razliku od konkurenata, ovi čak ne znaju ni pristojno slagati.