SAD HOĆE I JEDNOPARTIJSKU EKONOMIJU: Kako hercegbosanski novinari pokušavaju reketirati hercegovačke firme

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Nakon što je njihov pokušaj nasilnog nametanja izbornog zakona kojim bi sebi kroz etnoteritorijalni princip glasanja trajno obezbijedili vlast u ovoj zemlji doživio potpuni debakl, nervoza u strukturama HDZ-a postaje sve očitija, a potezi koje u međuvremenu povlače sve neobouzdaniji. To je posebno vidljivo u medijsko-propagandnoj sekciji ove stranke čiji protagonisti, kako vrijeme prolazi, su sve manje u stanju kontrolisati vlastiti bijes i histeriju zbog neispunjenih političkih, a vezano uz njih i ličnih ambicija.

Nakon upornih, ali ne pretjerano uspješnih pokušaja da svoje susjede diskredituju optužbama za islamski terorizam i pokušaje stvaranja islamske države, izmišljanja nepostojeće podrške za HDZ-ov izborni koncept u najvišim zapadnim krugovima i slavljenja u Hagu osuđenih ratnih zločinaca, udruženi medijski pothvat nepostojeće Herceg-Bosne za novu metu pronašao je ekonomiju u BiH. I to, da stvar bude zanimljivija, upravo firme čije je sjedište na području Hercegovine.

Naime, Čovićevim medijskim pulenima sada smeta i činjenica što neke kompanije s ovog područja se oglašavaju u medijima sa sjedištem u Sarajevu i RS-u. Tako je Zoran Krešić, novinar Večernjeg lista, gostujući u programu Radija Herceg Bosne izjavio da:

„HT Eronet nije hrvatska kompanija. Njezinim marketingom upravlja Deutsche telekom, i godinama većina novca iz marketinškog proračuna koji nije mali odlazi srpskim i bošnjačkim medijima, od kojih neki vode medijski rat protiv Hrvata, dok hrvatski mediji od kompanije čiji su korisnici uglavnom Hrvati dobivaju mrvice“.

Korak dalje od Krešića otišao je Čovićev nesuđeni konzul u SAD-u i još nesuđeniji ambasador u Češkoj (nijedna država mu zbog šovinističkih istupa nije htjela odobriti agreman) Ivan Šušnjar, koji je preko svog portala Poskok.info uputio i otvorene prijetnje „neposlušnim“ firmama:

„U daljnjem razdoblju pratit ćemo sve bošnjačke nacionalističke medije, koji budu producirali antihrvatske kampanje i huškali na dokidanje prava Hrvatima te pozivati hrvatske tvrtke da prestanu s oglašavanjem na istima. Ukoliko ne prestanu pozvat ćemo na bojkot korištenja proizvoda tih tvrtki. To je naprosto naša građanska dužnost“, napisao je Šušnjar u svom tekstu.

Ono što je javna tajna je da Dragan Čović već mjesecima trpi žestoke kritike pojedinih hercegovačkih biznismena zbog svoje zapaljive retorike i dizanja tenzija u Federaciji BiH. Naime, većina hercegovačkih kompanija svoj poslovni uspjeh upravo može zahvaliti onim područjima u BiH u kojima Bošnjaci čine većinu. Prirodno, i sama mogućnost da zbog narušenih međunacionalnih odnosa se desi pad kupovine njihovih proizvoda u ovim područjima, kod poslovnih ljudi iz zapadne Hercegovine stvara opravdan strah. S tim u vezi je sasvim logično da se ulažu i velika sredstva za oglašavanje u medijima, uglavnom smještenim u Sarajevu, koji imaju daleko veću praćenost i utjecaj nego što je to slučaj s nekolicinom malih medija u mreži Dragana Čovića i njegove stranke.

U današnjem svijetu globalizacije i otvorenog tržišta uistinu je čak i među najzagriženijim nacionalistima u svijetu teško naći primjere pojedinaca koji bi dizali glas protiv širenja njihovih kompanija van etničkih granica, shvatajući prostu ekonomsku činjenicu da to firmama, radnicima i društvu u cjelini donosi veće prihode i bolji standard.

No, to nije slučaj i s neukim „hercegbosanskim“ novinarima kojima su bijes i nebouzdana histerija jedina vodilja u radu. Teško se mire s činjenicom da njihovi slabo čitani mediji dobijaju tek djelić marketinškog kolača koji dobijaju daleko ozbiljniji, utjecajniji i čitaniji medij sa sjedištem u Sarajevu.

Stoga sada pokušavaju izvršiti medijski pritisak, svojevrsno reketarenje hercegovačkih preduzeća, ne bi li na jeftinom nacionalizmu i priči o izdajama uspjeli za sebe iskamčiti više novca, staviti poslovanje tih firmi pod dodatnu kontrolu vodeće hrvatske stranke i ograničiti ih na skromnu teritoriju u kojoj ona ima vlast.

Na taj način, nakon gorljivog zagovaranja naslijeđene komunističke tekovine „konstitutivnih naroda“, Čovićeva medijska mašinerija pokušava na velika vrata vratiti još jednu komunističku tekovinu – plansku ekonomiju pod kontrolom vladajuće partije, koja je u svugdje u svijetu doživjela debakl.

Ostaje da se vidi kako će na sve reagovati hercegovački privrednici koji su, bez ikakve sumnje, kao poslovni ljudi sigurno razumnije osobe od ostrašćenih piskarala.

DVIJE DECENIJE NA BUDŽETSKOJ SISI: Desetorica koštala državu oko 9,3 miliona KM, Genjac rekorder

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Bavljenje politikom jedno jedno je od najuosnijih zanimanja u BiH. I dok se na prste jedne ruke mogu nabrojati poslovi u realnom sektoru koji donose iznimno visoka primanja i udoban život, dok ti poslovi zahtijevaju izuzetnu stručnost, još veću traženost datog posla i razvijenost industrije u kojoj radite, politički hljeb je kudikamo lakši. Ovdje vam je dovoljno već nekoliko hiljada ili čak i stotina glasova da osigurate sebi platu od 3.000 do 7.000 maraka, a pored toga vas očekuju i službeni automobili, naknade za odvojen život, rad u komisijama…

No, ako vas već i sami građani ne žele i ne izaberu direktno na izborima – ni to nije razlog za očajavanje. Treb samo da budete u milosti predsjednika stranke, ili ako ste sami njen predsjednik, za vas uvijek postoje i kompenzacijske liste, domovi naroda i mjesta savjetnika, gdje ćete uprkos biračkoj (ne)volji moći naći uhljebljenje.

Barem institucija u BiH nedostaje.

Stoga je Inforadar pokušao da napravi mali presjek i pregled nekih od najskupljih političkih funkcionera u postdejtonskoj BiH, koji su poreske obveznike koštali milione KM.

POLITIČARI SA DVODECENIJSKIM STAŽOM

Kada su u pitanju kandidati za Predsjedništvo BiH na predstojećim izborima, u proteklih deset godina najviše sredstava iz budžeta institucija BiH isplaćeno je trenutnom članu Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda Mladenu Ivaniću (PDP). Ovaj političar, koji se i na ovogodišnjim izborima kandidovao za člana kolektivnog šefa države, zaradio je u proteklom periodu od politike na državnom nivou 834.883,31 KM. U politici je još od 1988. kada je ušao u Predsjedništvo SR BiH, a od tada je obnašao raznovrsne političke funkcije – od premijera RS, preko ministra vansjskih poslova, do člana Predsjedništva. Ipak, u odbranu Ivanića treba reći da je, za razliku od mnogih pojedinaca na našem popisu koji su birali konformizam i sigurnost pozicija u zakonodavnoj vlasti, kontinuirano bio spreman preuzimati odgovornost za najviše izvršne funkcije u zemlji.

Nešto manje u proteklih deset godina zaradio je član Kolegija Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH Šefik Džaferović, koji je na ovogodišnjim izborima kandidat SDA za člana kolektvnog šefa države. Iz džepova građana BiH na Džaferovićev račun uplaćeno je oko 720.000 KM. Šefik Džaferović je 1996. izabran za predsjedavajućeg Skupštine Ze-Do kantona, a od tada je kontiunirano na političkim funkcijama (od 2002. do danas je u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH).

Foto: Šefik Džaferović

Na trećem, zaoravo drugom mjestu je zastupnik u Zastupničkom domu Parlamenta BiH Denis Bećirović, koji je na ovogodišnjim izborima kandidat SDP-a za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka. Bećirović je u proteklom periodu obnašajući državne funkcije također zaradio oko 720.000 KM.

No, Bećirovićeva ukupna zarada mnogo je veća jer je prije 2008. godine također obnašao brojne političke funkcije, poput zastupnika u Zastupničkom domu PSBiH u periodu od 2006. do 2008. (mjesečna zarada 4,281 KM), zastupnika u Skupštini TK u periodu od 2002. do 2006. godine (mjesečna zarada 1,045 KM) i delegata u Domu naroda Parlamenta FBiH u periodu od 2000. do 2002. (mjesečna zarada 1,620 KM). Osim ovih funkcija, Bećirović je od 1998. do 2002. godine obnašao dužnost zastupnika u Zastupničkom domu Parlamenta FbiH, za što nije naveden iznos mjesečne zarade. Kad se sve sabere, nema sumnje da je Bećirović u proteklom periodu građane koštao znatno iznad milion KM.

Enormna sredstva iz budžeta institucija BiH isplaćena su i na račun zastupnika u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Senada Šepića. U posljednjih deset godina kandidat Nezavisnog bloka za člana Predsjedništva BiH zaradio je 666.000 KM. I Šepićeva zarada na račun građana BiH mnogo je veća jer u ovaj iznos nisu uračunata sredstva koja su bivšem članu SDA isplaćena dok je obavljao dužnost zamjenika ministra civilnih poslova BiH u periodu od 2007. do 2008. (mjesečna zarada 3,885 KM), zastupnika u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH u periodu od 2006. do 2007. (mjesečna zarada 1,400 KM) i zastupnika u Parlamentu FBiH u periodu od 2002. do 2006. (mjesečna zarada 1,868 KM). Osim ovoga, Šepić je i prvi na listi onih koji su najviše putovali u 2017. i naplatili svoja putovanja. Njegovi putni troškovi iznosili su 34.074 KM. Šepić je tokom 11 mjeseci 14 puta putovao u inostranstvo, najčešće u Strasbourg, Pariz i Tiranu, te jednom i u Toronto.

NAGRADA „ZLATNI GENJAC“

Istinski veteran skupštinskih klupa u BiH je Halid Genjac. Na prvim poslijeratnim izborima u BiH 1996. izabran je u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, a do 2000. bio je i član rukovodstva ovog doma. Na općim izborima 2000. ponovo je bio kandidat za Parlament BiH, ali nije osvojio dovoljno glasova.

Ipak, to nije spriječilo njegovo uhljebljenje, pa je postavljen za delegata u Domu naroda Parlamenta BiH. Tu se nije dugo zadržao. Iste godine iz Predsjedništva BiH se povlači, Alija Izetbegović a Genjac zauzima njegovo mjesto u državnom vrhu BiH. Na ovoj poziciji ostaje do izbora 2002. godine, kada ponovo ne uspijeva osvojiti mandat u Predstavničkom domu Skupštine BiH. Ipak, i ovaj put je imenovan za delegata Doma naroda Parlamenta BiH. Tokom četverogodišnjeg mandata bio je predsjedavajući Kluba bošnjačkog naroda. Na općim izborima 2006. Genjac nije direktno izabran u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH, ali je tamo ipak ušao preko kompenzacijske liste.

Foto: Halid Genjac

Četiri godine kasnije opet ne biva izabran u Predstavnički dom PSBiH, pa je po treći put imenovan za delegata u Domu naroda Parlamenta BiH. Ponovo je bio predsjedavajući Kluba Bošnjaka. Na izborima 2014. Halid Genjac je opet preko kompenzacijske liste ušao u Predstavnički dom PS BiH, no ni to nije dovoljno, pa je uz to delegiran i u Dom naroda, gdje je predsjedavajući Kluba Bošnjaka.

Dakle, pune 22 godine Halid Genjac je zastupnik ili delegat u najvišim zakonodavnim institucijama zemlje – a samo je jednom biran direktno na izborima! Koliko je u ovo periodu inkasirao novca iz budžeta teško je procijeniti, no ako uzmemo konzervativnu i skromnu procjenu da su mu prosječna mjesečna neto primanja bila oko 5.000 KM, doći ćemo do cifre od oko 1,3 miliona KM! Genjac je, da napomenemo, i na predstojećim izborima nosilac kompenzacijske liste SDA za Predstavnički dom Parlamenta BiH. Stoga, kada bi se upostavljala nagrada za parlamentarno neimarstvo od rata naovamo, ona bi nesumnjivo mogla da nosi naziv „Zlatni Genjac“.

Srebrnu medalju, „Srebrenog Genjca“, za budžetski staž dobija Nikola Špirić. Ovaj političar, osim što nadasve voli vlast i budžet, također je sklon i mijenjaju stranaka. Tako je prošao put od Šešeljeve Srpske radikalne stranke u ratu, preko vlastite minorne Demokratske stranke za Banja Luku i Krajinu, do SDS-a, PDP-a i SNSD-a. Prvi put kao kandidat SDS-a ulazi u Parlamentarnu skupštinu BiH 1998., a 2000. kao kandidat PDP-a ulazi u Dom naroda Parlamena BiH.  Na Opštim izborima 2002. opet nova stranka. Sada kao kandidat SNSD-a biva izabran u Predstavnički dom PS BiH.

ČOLAK (S)RASTAO SA HERCEG-BOSNOM

Poslije opštih izbora u BiH 2006. odrekao se mandata u Predstavničkom domu da bi 4. januara sljedeće godine bio imenovan za predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Na Opštim izborima 2010. izabran je za poslanika u Predstavničkom domu Parlamenta BiH, ali se odrekao mandata kako bi 10. februara 2012. bio imenovan za ministra finansija i trezora BiH u vladi Vjekoslava Bevande. Na izborima 2014. Špirić je ponovo ušao u Parlamentarnu skupštinu BiH. Već 16 godina nije mijenjao stranku. Kada se saberu sva primanja, i u slučaju Špirića dobija se cifra koja prelazi milion KM poreskog novca!

Foto: Nikola Špirić

Još jedan ljubitelj državne skupštinske klupe je i Salko Sokolović. Od 2006. kao kandidat SDA kontinuirano ulazi u Predstavnički dom, tako da kraju privodi svoj treći uzastopni mandat. Na oktobarskim izborima Sokolović ide po četvrti mandat, no ovaj put kao kandidat Nezavisnog bloka. Stvari očigledno ne želi prepuštati slučaju, pa je tako predvodnik kompenzacijske liste. Kada se saberu njegova mjesečna primanja, dolazimo do cifre da je kroz ovu pozicije inkasirao blizu 865.000 KM! Ipak, i pored tri uzastopna mandata Sokolović je jedan od najneprimjetnijih članova Parlamenta.

Još jedan SNSD-ov veteran za kojeg se stranka pobrinula kad već birači nisu htjeli je Dušanka Majkić. Prvi put se okušala na izborima 2000. za Narodnu skupštinu Republike Srpske (RS), ali nije izabrana. Ni dvije godine kasnije nije osvojila dovoljan broj glasova za mandat u Predstavničkom domu Parlamenta BiH. Ipak, u decembru 2004. godine Majkić ulazi u ovaj dom umjesto stranačkog kolege Nikole Kragulja koji je otišao na drugu funkciju. Poslanica SNSD-a ni na izborima 2006. nije uspjela direktno ući u Predstavnički dom PS BiH. Međutim, stranka je postavlja za delegata u Dom naroda Parlamenta BiH, a potom i u rukovodstvo ovog doma. Poslanički mandat u Predstavničkom domu PS BiH konačno osvaja 2010. godine, a 2014. je potvrdila svoje mjesto u ovom zakonodavnom tijelu. Za ovih 14 godina Majkić je državu koštala oko 1,1 miliona KM.

Kada je riječ o HDZ-u, jedan od najdugovječnijih funkcionera je Bariša Čolak, koji je politički rastao s Herceg-Bosnom. Čolak se učlanio u HDZ 1993 godine. Od 1993. do 1994. bio je pomoćnik ministra pravosuđa u Vladi Herceg-Bosne Krešimira Zubaka, a potom i njegov zamjenik. Nakon što je 1994. Washingtonskim sporazumom stvorena hrvatsko-bošnjačka Federacija BiH, Zubak je imenovan njezinim predsjednikom, a na položaju ministra pravosuđa Herceg-Bosne zamijenio ga je Čolak. Nakon ustroja kantona Federacije BiH 1996. godine, Čolak je izabran za prvog predsjednika vlade Zapadnohercegovačkog kantona.

Foto: Bariša Čolak

Na tom položaju ostao je do 1999. kada je imenovan ministrom pravde u Vladi FBiH. Na općim izborima 2000. dobio je mandat u Zastupničkom (Predstavničkom) domu Parlamenta FBiH gdje je ostao do maja 2002. Na izborima, u oktobru te godine postaje poslanik HDZ-a u Predstavničkom domu državnog Parlamenta. U januaru 2003. je imenovan na poziciju ministra sigurnosti BiH, gdje ostaje naredne četiri godine. Za ministra pravde BiH imenovan je u februaru 2007., i tu funkciju obavlja i danas. Od tada, pa zaključno sa junom 2010., je primio ukupno 182.414 KM po osnovu plaće, toplog obroka, regresa i naknade za odvojeni život. Ako se dodaju i zarade od članstva u komisijama, njegova ukupna zarada u ovom periodu iznosi 190.994 KM.

SA HAYAT TV U POLITIKU

Prema podacima Ministarstva finansija BiH, Čolakova mjesečna plaća u toku obavljanja ministarske funkcije porasla je sa 1.621 KM od februaru 2007. na 4.869 KM u junu 2010.. Na funkciji državnog ministra pravde do decembra 2013. Bariša Čolak je zaradio 420.500 KM po osnovu plaće, toplog obroka, regresa, naknade za odvojeni život i rada u komisiji. Od 2014. je delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Sve kada se sabere, i Čolak je od države u svojoj političkoj karijeri uspio inkasirati više od milion maraka.

Iako relativno mlad, veteran skupštinskih klupa je i SDP-ov Damir Mašić. Nakon kratkotrajnog vođenja top-liste na Hayat TV, shvatio je da je politika unosnija od zabavnog dijela novinarstva. Mašić se kandidovao za poslanika u Predstavničkom domu Parlamenta BiH 2000. godine. Iako nije direktno izabran, ulazi u Parlament jer je bolje rangirani kandidat početkom 2001. godine izabran za predsjednika UO Elektroprivrede BiH.

Narednih osam godina, od 2002., bio je u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH. Godine 2011. je imenovan za ministra obrazovanja i nauke u Vladi FBiH. Na izborima 2014. se kandidovao za federalni parlament i osvojio mandat, gdje ima mjesečna primanja oko 3.500 KM. S obzirom da su na entitetskom nivou primanja nešto niža, Mašić je državu koštao „samo“ oko 800.000 KM.

Foto: Damir Mašić

Ova svima poznata imena samo su reprezentativni primjerci, kapitalci među onima koji hljeb zarađuju isključivo sjedenjem po skupštinskim klupama, povremenim govorima, članstvom u komisijama i putovanjima o državnom trošku, bez preuzimanja pretjerane odgovornosti za konkretne političke poteze, a građane koštaju desetine miliona KM.

Treba li napominjati da je bilo kakvo radno iskustvo i karijera mimo politike za većinu ovih funkcionera nepoznanica. A i zašto ne bi bila, kada se uz pomoć tek par hiljada glasova u vlastitoj biračkoj bazi bez problema zaradi i više od milion KM tokom karijere. Ako kojim slučajem glasovi i izostanu, tu su uvijek kompenzacije i domovi naroda. Zaključak koji se sam po sebi nameće, i uopće nećemo pretjerati, jeste da je ovo – barem kada je u pitanju BiH – najbolji ili jedan od najboljih poslova na svijetu.

Budžetlije su pobijedile: Zašto reforma u BiH nije moguća?!

Stvari su prilično jasne u revolucijama. Svakako, često krvave, surove, neizvjesne, možda i tragične… No jasne su. Jedna grupa građana želi srušiti drugu s vlasti. S rušenjem žele promijeniti i sam način vladavine, njihov kompletan sistem vrijednosti, političku upravu, nerijetko i samo uređenje društva… Razlikuju se ciljevi i ideologije koje ih nadahnjuju, no ista su pravila igre, bilo da se radi o Američkoj revoluciji kada je britanska imperijalna monarhija zamijenjena liberalnom republikom, rušenju feudalizma u Francuskoj revoluciji, uspostavi komunizma u zloglasnoj Oktobarskoj revoluciji ili demokratskim promjenama u Srbiji rušenjem Miloševića 5. oktobra. Nešto suptilnije su one „revolucije“ unutar sistema, kada se nakon demokratskog preuzimanja vlasti dubinski i trajno reformiše društvo, kao što je to primjerice učinila Margaret Thatcher u Britaniji.

Bosna i Hercegovina je upravo primjer države koja vapi za dubinskim reformama. No, ovaj prvi, nasilni oblik revolucije, u BiH svakako nije moguć niti za njim ima potrebe, a drugi u pogledu provođenja dubinskih reformi… Pa, ni on nije pretjerano realan. Iako je do prije nekoliko godina Bosna i Hercegovina bila žrtva uobičajenog socijalisitčkog narativa, gdje su se problemi u društvu nastojali objašnjavati kroz „neoliberalizam“, „pljačkašku privatizaciju“, „diktaturu kapitala“ i druge isprazne radikalno ljevičarske ideološke fraze, posljednjih godina u medije i javni narativ istupili su ozbiljni ekonomisti, pojedini novinari i sami politički akteri koji su jasno detektovali ključne socio-ekonomske probleme koji koče napredak i razvoj BiH, a koji su sadržani prije svega u: glomaznoj i rastrošnoj državi, velikim i destimulativnim porezima, firmama gubitašima u državnom vlasništvu koje beskonačno sišu poreski novac, korupciji, niskom stepenu zaštite vlasničkih prava i općenito vladavine prava te sveprožimajućoj partiokratiji. Građanima – malim i srednjim poduzetnicima, profesionalcima, ali i samim radnicima – nije teško prihvatit ovakvu dijagnozu. Uostalom, osjete je svakodnevno na svojoj koži kroz pakao papirologije, poreze koje moraju plaćati te drske poglede i bezobrazluk „teta na šalteru“ i inih stranačkih uhljeba koje obilatu finansiraju za njihov nerad. Ipak, iako je većina postala svjesna problema, do rješenja je mnogo teže doći.

Prema popisu iz 2013. Bosna i Hercegovina ima 3,5 miliona stanovnika. Od toga broja penzionera je oko 700.000. Broj demobilisanih boraca iz rata 1992. – 1995. koji primaju neku vrstu naknade nije tačno poznat, ali procjenjuje da ih je oko 300.000. U administraciji je zaposleno oko 220.000 ljudi, koji godišnje sami potroše 3,3 milijarde KM, odnosno gotovo jednu trećinu svih bh. budžeta . Sve kad se sabere dobijamo više od trećine stanovnika koji direktno žive od budžeta. Dodajte u jednačinu maloljetna lica i ostale članove porodica budžetskih zaposlenika, pa ćete doći do zaključka da gotovo polovina stanovništva ima direktnu korist od bh. budžeta. A ako dodate u jednačinu i državne kompanije te raznorazne vrste budžetskih subvencija od onih privatnim firmama, preko poljoprivrede do kulture, otvara se pitanje – postoji li ovdje uopće iko da na neki način nema koristi od budžeta. Ovdje ne postoji manjina koju treba da ruši većina. Upravo većina je ta koju bi trebalo srušiti.

Ova činjenica nam govori da su dubinske reforme u BiH teško provodive ili gotovo nemoguće. Oni koji su sam sistem nisu, kao što to historijski često biva, mala elita koja je sebi priskrbila vlast preko koje maltretira tihu većinu. U BiH je upravo većina ta koja upravlja sistemom i maltretira malobrojnu manjinu koja je finansira. Ne postoji  organizovana društvena struktura koja bi udarila na uživaoce privilegija. Ne postoji, jer ih je malo, a i to podrazumijevalo da udare na svoju najbližu rodbinu i prijatelje. Ne postoji politička stranka koja najavljuje, a pritom ozbiljno i misli da provede reforme kresanja administracije, privatizacije državnih firmi i dovođenja u red socijalnih davanja. Ne postoji, jer bi to podrazumijevalo ne samo da okrenu nimalo bezazlenu armiju državnih uhljeba i uživaoca socijalnih davanja protiv sebe, što uglavnom ima fatalne političke posljedice, nego da se istovremeno odreknu i vlastitog političkog plijena i kapitala za širenje moći preko vlastitih državnih uhljeba i kontrole ključnih resursa preko državnih kompanija i instutucija. A tolike idealiste u politici baš i nemamo. I na kraju, ni u samom narodu ne postoji spremnost da se previše duboko ode u bilo kakvim reformama, zato što je broj ljudi koji bi od njih stradao i suviše velik, a narodu se već udomaćilo da se u administraciji izmišljaju poslovi „za malog“ ili ako se i privatno dela, da se preko političkih poznanstava sređuju raznorazni grantovi, papiri, porostori i tenderi.

Dosadašnje vladajuće političke stranke u BiH svih nacionalnih predznaka i u oba entiteta, u startu su prepoznale da je recept za njihovu stabilnu vlast i održavanje socijalnog mira uvesti što je moguće veći broj građana u sistem, bilo kroz obezbjeđivanje radnih mjesta u državnim sektorima ili transferiranjem sredstava iz budžeta. Sve to vremenom je nužno vodilo u bildanje i stvaranje glomazne, nebouzdane države koja puno troši, pa puno i traži tj. oprezuje, poklapa i guši kreativnost i incijativu svakoga ko pokušava djelovati mimo njene direktne kontrole, te omogućava ogromnu moć onima koji je kontrolišu. Većini stanovništva obezbjeđuje uglavnom tačno onoliko da nekako prežive, no istovremeno onemogućava uspostavu okvira koji bi omogućio snažniji rast i prosperitet, s obzirom da produktivnost i kreativnu energiju u društvu siše i  preusmjeava u raspodjelu, a ne razvoj.

Postoje dva moguća načina na koji bi se ovakvo stanje moglo promijeniti. Prvi je potpuni krah sistema, bilo kroz bankrot ili dubinsku političku krizu i preobrazbu, koji bi nametnuo „restart“ društva, odnosno izgradnju sistema od početka na potpuno novim temeljima. Takav scenarij, iako svakako nije nemoguć, u ovom trenutku nije izgledan.

Drugi je da se, uslijed silnih pritisaka i otpora, reforme u društvu vrše postepeno, onda kada može i do mjere do koje može bez da uzdrma ozbiljnije čitavo društvo i vlast koja ga predvodi. To bi pak podrazumijevalo kontinuirano postojanje prosvijećene vlasti koja shvata šta su ključni problemi u društvu, kako ih riješiti, te grabi svaku pravu priliku da se uhvati u koštac s njima kada god može. Naravno, po pitanju postojanja takve vlasti također ne treba biti pretjerani optimista, s obzirom da ni svi pritisci MMF-ova i međunarodnih zajednica ne uspijevaju utjecati na konkretniju akciju čim u provođenju reformi dođe na red neka od svetih političkih  krava – poput primjerice dovođenja administrativnog aparata u red.

Stoga, najizglednija opcija je da će BiH kao i do sada nastaviti životariti na samom evropskom začelju po ekonomskoj razvijenosti. Propasti vjerovatno neće, no neće se ni razviti s tromim, nefunkcionalnim, korumpiranim i rastrošnim sistemom koji naprijed ne da, ali previše ljudi zavisi od njega da bi ga se odreklo. Za preokretanje ovog trenda i pokretanje novog kursa bile bi potrebne uistinu dubinske, revolucionarne promjene, prije svega u samim glavama ljudi.

FILOZOFIJA NOŽA: Genocid je mučan, ali se isplati!

Piše: Danijal Hadžović (Slobodna Bosna)

Narodna skupština RS jučer je usvojila zaključke u kojima traži da Vlada RS stavi van snage Izvještaj komisije za Srebrenicu iz 2004. godine, te da se formira nova komisija koja bi u roku od godinu dana utvrdila „kompletnu istinu“ o događajima u i oko Srebrenice u periodu od 1992. do 1995. godine. Šta je ta „kompletna istina“ koja bi se, nakon presuđenog genocida na najvišoj međunarodnoj sudskoj instanci te u predmetima protiv nekolicine najviših ratnih vojnih i političkih funkcionera RS-a, trebala sad posebno utvrđivati pod režimskom palicom Milorada Dodika, možemo u startu zaključiti na osnovu jučerašnjeg nebouzdanog govora samog vođe.

Govorio je Dodik tako o „dogovorenoj tragediji s ciljem satanizacije srpskog naroda“, o podmuklim Amerikancima koji su u sadejstvu sa Sarajevom sve to planirali još od 1992. „ kako bi se pokrenula NATO intervencija protiv Srba“, spominjao je i „ustaše u muslimanskim uniformama, koji su u Drugom svjetskom ratu „ubili više od 2.000 Srba u srebreničkom okrugu“... Nadrobio je tako Dodiko u nekoliko nezgrapnih rečenica red negiranja genocida i umanjivanja samog zločina, red teorija zavjere o tome kako su Amerikanci krivi što je VRS upala u pomno isplaniranu klopku da pobije 8.000 Bošnjaka, red relativiziranja i pravdanja zločina kao odmazde gdje se otišlo i do ustaša, a dobro da nije i do Osmanlija.... Drugim riječima, nismo vas toliko pobili i nije to genocid, sve je podvala i specijalni rat protiv Srba; ako vas možda i jesmo pobili, to je što su nas Amerikanci navukli, a ako nas i jesu navukli, i to je bilo s opravdanjem, jer ste prije toga vi ubijali nas, ne samo prethodno u ovom, nego i u Drugom svjetskom ratu!

Iako ova, od Dodika jučer ponovljena opšta mjesta velikosrpskog narativa u posljednje tri decenije, zvuče krajnje degutantno, blesavo i nebulozno, upadajući u glib vlastite kontradiktornosti, ona zapravo pretjerano i ne teže biti odveć racionalna i utemeljena. Ona za cilj imaju nešto drugo – beskrajnim relativizatorskim akrobatisanjem spriječiti da u svijesti naroda pobjeda bude preispitavana ili, ne daj Bože, doživljena kao poraz, prvenstveno onaj moralni. Ako je zločina i bilo, nismo baš posve mi krivi, ili ga barem nismo počinili bez razloga.

Republika Srpska je, prema riječima glavnog ideologa modernog srpskog nacionalizma Dobrice Ćosića, jedina politička i ratna pobjeda Srba u Drugoj polovini 20. stoljeća. Iste te riječi o RS-u kao jedinom uspjehu Miloševića i srpske politike iz devedesetih, ponavlja i Ćosićev nekadašnji politički oponent iz DOS-a, bivši gradonačelnik Beograda i historičar Milan St. Protić, iako radi umirivanja vlastite savjesti dodaje na to i da: „metode koje su korištene u njenom stvaranja možda i nisu bile najčasnije“.

Drugim riječima, možda je stvaranje Republike Srpske podrazumijevalo genocid, kulturocid, klanja, etnička čišćenja, konentracione logore, masovna protjerivanja, pljačku imovine, no.. Genocid se na kraju isplatio. Republika Srpka postoji. Srebrenica je u RS-u. Negator genocida iz Dodikove stranke njom vlada. Promijenjena etnička većina suvereno upravlja s 49% BiH. Genocid je nagrađen, priznat, ugrađen u međunarodni poredak. Prljav posao je odrađen, mi sada možemo uživati u njegovim plodovima.

I od koga tu u konačnici treba očekivati da se posipa pepelom i međunarodno priznatu pobjedu pretvara u poraz? Možda od onih koji su je ratom stvarali i kojima je na kraju ta borba nagrađena? Možda od generacije koja se rata ne sjeća, emotivno vezanoj uz RS i odgojenoj uz postdejtonski nacionalistički narativ? Za njih Republika Srpska sigurno nisu ubijena djeca Sarajeva, strijeljani mladići Srebrenice ili zaklani logoraši Keraterma. Pitanje je da li za zločine znaju i žele li uopšte znati. Alternativa relativizaciji genocida je ignorisanje.

Jer u RS-u nema čak ni potrebe da se priča o genocidu. Već duže vremena niko srpsku politiku nije tjerao da raspravlja o dešavanjima u Srebrenici, niko je nije pozivao na odgovornost, čak ni bošnjački predstavnici. Tu je temu samoincijativno u cilju mobiliziranja glasača pred izbore, oprobano uspješnim metodama huškanja i dizanja tenzija, iz posve prizemnih interesa pokrenuo Dodik. Utom je ova retorika, ma koliko bila monstruozna i uvredljiva prema žrtvama, u suštini i korisna. Koliko god paradoksalno zvučalo, jedino ovakvi degutantni pokušaji istovremene negacije, umanjivanja i opravdavanja genocida sa srpske strane, uopšte i održavaju priču o genocidu u manjem entitetu, jedina su šansa da se ta tema otvori i jedina su nada da se, jednog dana, u nekim normalnijim okolnostima, neke trezvenije glave suoče s užasom i užasima počinjenim u njihovo ime.

Toga su svjesni i oni društveni čimbenici koji Dodikovom siledžijstvu suprostavljaju „okretanje budućnosti“, odnosno šutnju o svom političkom naslijeđu. Potpisom na Daytonski sporazum RS-u je data amnestija. Ona danas živi. Ona se izvukla s ubistvom. Oni koje je u Srebrenici ubila su mrtvi. Ne mora im polagati račune. Oni koji ih oplakuju su nemoćni. U RS-u se njima na riječ ne vjeruje ili ih se ne sluša. A mrtvi svakako ne govore.

Kad bi pričali, možda bi poručili da nisu stradali kao kolateralna šteta američko-bošnjačke zavjere, da nisu naplata zločina predaka iz Drugog svjetskog rata ili sredstvo specijalnog rata protiv Srba; da iza njihovih likvidacija ne stoji nikakva metafizika, nego puki zločinački pragmatizam – bili su muslimanska demografska smetnja; njihova smrt bila je inscenirana jedino ako govorimo o istom onom scenariju po kojem su prethodno stradali njihovi sunardonjaci u Prijedoru, Višegradu, Sarajevu, Foči, Zvorniku, Sanskom Mostu Vlasenici... Scenariju čiji Srebrenica nije bila nikakav eksces, nego najkrvaviji završni čin jedne četvorogodišnje simfonije užasa - stvaranja Republike Srpske.

TOP LISTA UHLJEBA: Sa vjerom u stranku – za pare i fotelju!

Piše: Danijal HADŽOVIĆ

Ove liste nećete imati na vašim glasačkim listićima. Kandidate koji se nalaze na njima nećete direktno birati na izborima. Osim redovnih listi, postoje i kompezacijske liste koje sastavljaju stranke, a služe za raspodjelu mandata nakon prebrojanih glasova. S obzirom da su u fokusu redovne stranačke kandidatske liste, priča o kompenzacijskim listama ostaje u drugom planu, iako često znaju biti ključne kod raspodjele mandata.

Kompenzacijski liste su mehanizam kojim se namiruju stranke, odnosno način da se strankama u onim izbornim jedinicama u kojima su prešle izborni prag, ali zbog nedovoljnog broja mjesta nisu dobile mandat, to nadoknadi davanjem kompenzacijskih mandata nakon što se sabere njihov ukupan broj glasova u entitetima.

Od 28 zastupnika u Zastupničkom (Predstavničkom) domu Parlamentarne skupštine BiH koji se biraju iz Federacije, njih sedam je s kompenzacijskih listi, a od onih koji se biraju iz RS – od 14 zastupnika pet će biti izabrano na ovaj način, ovisno o rezultatima koje stranke postignu na izborima.

ČETVRTINA KOMPENZACIJSKIH MANDATA

Kada je riječ o entitetskim parlamentima, tu je još veći broj kompenzacijskih mandata. Od 98 mandata u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH, čak 25 su kompenzacijski, a u Narodnoj skupštini RS od ukupno 83 zastupnika njih 20 će biti izabrano s kompenzacijskih listi. Prednost kompenzacijskih listi je u prvom redu što omogućavaju pravedniji sistem raspodjele mandata strankama u skladu s ukupnim brojem glasova.

Ključna mana je što omogućavaju kandidatima da s manjim brojem glasova – time i upitnim demokratskim legitimitetom – uđu u zakonodavne institucije države.

Tako je, primjerice, na izborima 2014. preko kompenzacijske liste u Parlamentarnu skupštinu BiH ušao Saša Magazinović, koji je osvojio svega 2.489 glasova. Poređenja radi, njegove partijske kolege u istoj izbornoj jedinici Damir Hadžić i Zlatko Lagumdžija – koji nisu ušli u Parlament, imali su pojedinačno 4.379, odnosno 6.258 glasova!

Sličan primjer je i Maje Gasal-Vražalica, koja je, iako među najslabije plasiranim kandidata DF-a u svojoj izbornoj jedinici, također preko kompenzacijskog mandata ušla u Parlamentarnu skupštinu BiH.

Devet od 25 poslanika, koji su ušli na prošlim izborima u Predstavnički dom Parlamenta FBiH, sa lista kompenzacijskih mandata dobilo je manje od hiljadu glasova birača, a kandidatkinja DF-a Franka Suzana Galić može se kazati da je rekorder kada je u pitanju „uspjeh“ za ovaj nivo vlasti. Povjerenje su joj ukazala 182 birača.

Kada je riječ o Narodnoj skupštini RS, od 20 poslanika koji su ušli u skupštinske klupe sa kompenzacijskih listi, sedam ih je dobilo manje od hiljadu glasova. Rekord, ali u kategoriji najmanji broj glasova, pripao je kandidatu DNS-a Adamu Šukalu, koji je zadobio povjerenje 260 glasača. Slijedi ga Ivana Lovrić, kandidatkinja koalicije Domovina, sa 322 glasa.

Veteran kompenzacijskih listi je Halid Genjac, koji je na ovaj način i 2006. i 2014. godine ušao u Parlament, prvi put u federalni, drugi put u državni.

GENJAC, RAMIĆ, ARNAUT, BORENOVIĆ…

Genjac, pogađate, na ovim izborima nosilac je kompenzacije liste SDA za Predstavnički (Zastupnički) dom Parlamenta BiH. Što je sigurno – sigurno je. Genjac se na listi ispred Alme Čolo, Nezira Pivića, Edina Mušića i Advije Čaušević.

Nosilac kompenzacijske liste SDA za Parlament BiH iz RS je Adil Osmanović, a na prvom mjestu liste za Parlament Federacije BiH je Salko Bukvarević. Kada je, pak, u pitanju Narodna sakupština RS, tu je šef stranke Bakir Izetbegović osigurao još jednog odanog saradnika – Edina Ramića, aktuelnog ministra u Vladi FBiH, no prema posljednjim istraživanja SDA jako loše stoji u RS pa će biti interesantno pratiti razvoj događaja u oktobru.

Da stvar bude gora, istom logikom se vode i sami predsjednici mnogih stranaka u BiH. Iako SDP pretenduje da bude vladajuća stranka poslije izbora u BiH, njen predsjednik Nermin Nikšić očigledno ne vjeruje u vlastitu popularnost među glasačima pa se, uprkos čelnoj poziciji na listi za direktan izbor, sam stavio i na čelo kompenzacijske liste.

Iza Nikšića na ovoj listi su Nada Miladin, Žan Matić, Belma Kapo, Munib Husejnagoć i Besima Borić. Nosilac liste za Parlament FBiH je Elvir Karajbić, ispred mlade i sve popularnije Lane Prlić, potpredsjednice stranke.

Nesigurnost s liderom SDP-a dijeli i predsjednik Naše stranke Peđa Kojović, koji se također stavio na čelo obje liste. Ispred NS-a kompenzacijsku listu za Parlament FBiH predvodi Nasiha Pozder.

I Sefer Halilović, predsjednik BPS-a, koji je politički u mnogo čemu DJL (društvo jednog lica) također nosi kompenzacijsku listu svoje stranke za državni parlament.

Očekivani „kompenzacijski kandidat“ je i Mirsad Kukić, nekadašnji potpredsjedik SDA koji je prije nekoliko mjeseci isključen iz ove partije. On sada predvodi listu svoje novoosnovane PDA za Predstavnički dom Parlamenta BiH.

Od stranačkih predsjednika iz RS koji su nosioci kompenzacijskih listi za Parlament BiH je Branislav Borenović, iz PDP-a. Liderski odgovorno i Borenović se osigurao eventualnog izbornog kraha vlastite stranke; preko kompenzacijske liste on će izvjesno ući u državni Parlament BiH i naredne četiri godine sebi osigurati oko 6.000 KM mjesečno.

Još jedan budžetski veteran sklon mijenjaju stranaka, Damir Arnaut, se izborio za naklonost stranačkog šefa pa se nametnuo na prvo mjesto kompenzacijske liste SBB-a. Iza njega su Edita Đapo, Adisa Omerbegović-Arapović te Nasir Beganović. Generalni sekretar te stranke Munib Jusufović je na vrhu liste za Parlament FBiH, ispred Sanele Prašović-Gadžo, Šemsudina Kavazovića i Adisa Arapovića.

DODIK NAGRADIO STEVANDIĆA

Akutelni potpredsjednik Federacije BiH Milan Dunović nosit će DF-ovu kompenzacijsku listu za Parlamentarnu skupštinu BiH, dok je za Parlament FBiH to mjesto pripalo Dževadu Adžemu.

Ispred novoformiranog Nezavisnog bloka Senada Šepića nosilac kompenzacijske liste je još jedan skupštinski veteran Salko Sokolović, koji već godinama sjedi u zakonodavnim institucijama, bez da se šire glasačko tijelo naročito sjeća njegovih nastupa. Nosilac liste za federalni parlament ispred ove stranke je Amer Obradović.

Listu HDZ-a BiH i političke partijice okupljene oko te stranke za državnu zakonodavnu vlast predvodi, naravno, desna Čovićeva ruka Borjana Krišto, dok Ivan Musa predvodi listu za Parlament FBiH.

Posebno zanimljivo je u slučaju SNSD-a. Naime, prvi na njihovoj kompenzacijskoj listi za Parlamentarnu skupštinu BiH nije čak ni član SNSD-a, nego predsjednik fantomske Ujedinjene Srpske, Nenad Stevandić, a tek iza njega na listi su poznati i priznati SNSD-ovci: Nebojša Radmanović, Staša Košarac, Dušanka Majkić, Lazar Prodanović…

Za one koji malo slabije poznaju stanje i političku situaciju u RS, Stevandić je bio dugogodišnji istaknuti član SDS-a s kojim se razišao nakon optužbi da radi za SNSD. Potom je bio fingirano neutralan, osnivajući svoju marginalnu Ujedinjenu Srpsku, a za sve je od Dodika nagrađen mjestom potpredsjednika Narodne skupštine RS, što je pozicija koje se regularnim putem ne bi mogao domoći ni za dva života. Njegovu vjernost Dodik sada nagrađuje startnom pozicijom na kompenzacijskoj listi, što znači da ćemo čovjeka kojeg se Bošnjaci i Hrvati u RS sjećaju po „banjalučkom crvenom kombiju“ kojim su „odvođeni“ nesrbi u ratu četiri naredne godine gledati u Parlamentu BiH kao jednog od uhljeba-kapitalaca.
Listu SDS-a za državni parlament, pomalo iznenađujuće, predvodi Aleksandra Pandurević, koja već ima iskustvo s kompenzacijskim mandatima, ali i veliku podršku vlastite glasačke baze. Ona je prvi put u Parlament ušla 2010. sa manje od 3.000 glasova. Međutim, na narednim je osvojila čak 24.000 više i direktno osvojila mandat. Ipak, što je sigurno – sigurno je.

Na predstojećim izborima, dakle, skriveni na kompenzacijskim listama na uhljebljenje čekaju mnogi predsjednici stranaka, ali i istaknuti članovi i dugogodišnji zastupnici i politički funkcioneri. Ako ih glasači i ne budu željeli gledati svojim očima u zakonodavnom institucijama – a mnoge od njih izvjesno neće (što također mnogi od njih i znaju), stranke su se potrudile da im preko kompenzacijskih lista osiguraju uhljebljenje.

Ključna pitanja koja se nameću jeste koliko stranke, lideri i politički funkcioneri mogu nisko pasti, šta će na sve reći birači i, na kraju, koliko je sve pošteno prema ukupnom demokratskom procesu u zemlji.

HVALA, DRAGANE: Bauk građanske Bosne širi se Bosnom

Piše: DANIJAL HADŽOVIĆ

1. Još od devedesete godine, kada je BiH imala mnogo građanskiji ustav no danas, nacionalne stranke na vlasti na velika vrata uvele su koncept vladavine kroz tzv. „dogovor naroda“. Nakon što su skinuli komuniste poslije gotovo pola stoljeća nedemokratske vlasti, nacionalni lideri poručivali su nam da budućnost političke stabilnosti i demokratskog prosperiteta BiH leži u međusobnom dogovaranju nacionalnih elita oko ključnih pitanja, čime su neformalno demokratiju u startu izvitoperili u etnokratiju. Razumljivo, nije trebalo dugo čekati, ni nekoliko sedmica, da princip „dogovora“ nacionalnih politika, koje su o budućem državno-pravnom položaju BiH imale međusobno potpuno isključive stavove, u praksi doživi potpuni krah, koji će u konačnici rezultirati brutalnim ratom i genocidom. Daytonskim mirovnim sporazumom kojim je prekinut nezavršeni rat, ne samo da je ratno stanje na terenu pretvoreno u administrativno uređenje, nego je princip „dogovora naroda“ kroz ustav dodatno proširen i cementiran, kroz konstitutivne narode i s njima u vezi tročlano Predsjedništvo, domove naroda i etničke kvote..

2. Ljudi u BiH u međuvremenu su se bili pomirili s konceptom vladavine kroz „dogovaranja naroda“. Postalo je nekako samorazumijevajuće da vlast čine predstavnici tri naroda i da se ključne odluke donose njihovim strogim i potpunim konsenzusom, te da vlast otprilike u jednakom omjeru pripada svakom od političkih predstavnika naroda. One stranke koje su u takvim etabliranim odnosima pokušavale iole zastupati i provoditi građanski koncept, ubrzo bi bile usisane u daytonsko živo blato. Najeklatantniji primjer bila je „platformaška“ vlast iz 2010. SDP-ov pokušaj da kroz svoju vladavinu pređe, doduše neformalne, no čvrsto utvrđene etničke i teritorijalne granice ministarstava, agencija i javnih kompanija, sve uz karikaturalni hrvatski dekor Rada za boljitak i crnokošuljaškog HSP-a, te vlastiti amaterizam u obnašanju vlasti, doveo je do krize u Federaciji BiH i povišenih tenzija. Mnogi su nas počeli ubjeđivati da se u dejtoniji ne može voditi građanska politika. Počela se osjećati nostalgija za vremenima vladavine kroz „dogovor naroda“. Izgledala su kao vremena stabilnosti. Iz HDZ-a su nam poručivali da će se stvari opet vratiti u normalu, a zemlja profunkcionisati kao nikad do sada, samo kad se njima kao „legitimnima“ vrati vlast. Mnogi bošnjački politički i društveni faktori su tu udicu zagrizli.

3. Poslije izbora 2014. stvari su „vraćene u normalu“. HDZ BiH ponovo je dobio svog člana Predsjedništvu. Dobio je i sve izvršne funkcije i upravne odbore koje je mogao. U ime „relaksiranja odnosa“ dobio je i odriješene ruke da na svom dijelu zemlje djeluje manje-više autonomno. No, u međuvremenu se možda malo i smetnulo s uma da se radi o stranci koja iza sebe ima nimalo bezazlenu historiju paradržavnih tvorevina, koncentracionih logora, masovnih zločina i ostalih sastojataka UZP-a, uz neuspješni pokušaj državnog udara u mirnodopskim uslovima. Vraćen na vlast, u najviše federalne institucije, s konsolidovanom moći, HDZ se posvetio onome čemu je obično sklon kad se osjeti jakim – podrivanju države.

Podnijela se apelacija ustavnom sudu čije je usvajanje iskorišteno da se preko promjene izbornog zakona pokuša promijeniti i cijeli ustav, tako da se HDZ-u trajno osiguraju gotovo sva hrvatska mjesta u Domu naroda i posredno izvršnoj vlasti, na način da bi se ona upražnjavala predominantno s teritorija na kojima ova stranka uživa neupitnu vlast. Predlagalo se slično i za Predsjedništvo, tako da se Komšiću i još nekom eventualnom „nelegitimnom“ Hrvatu gotovo i uskrati ljudsko pravo da bude biran. Počelo se prijetiti i postizbornim haosom i blokadom države ako ne bude po njihovom. Dodatno se učvrstio savez s Dodikom. Štaviše, SNSD-ov dopredsjedavajući u federalnom Domu naroda Puzigača, iskorišten je u da se grubo pregazi volja 80% predstavnika građana i blokira glasanje o promjeni izbornog zakona. Šurovalo se s Rusima. Počelo se naokolo i strašiti s muslimanima kao potencijalnom teritorističkom prijetnjom u Evropi. Plasirale su se i neke teorije koje tuknu na rasne, o Hrvatima kao jedinim nosiocima pozitivnih vrijednosti u BiH. U Evropi je ionako plima islamofobije i rasta podrške kojekavih populisitčkim desničarskim prikazama, pa valja nadu položiti i pokušati se nakačiti na te, što bi Dodik rekao, „povoljnije međunarodne okolnosti“.

4. Iako osovina Dodik-Čović već dobrano rovari po biću i državnosti BiH, s realnom mogućnošću da se poslije oktobarskih izbora odvaži i na neke ozbiljnije korake, djelovanju Čovića i HDZ-a u proteklom periodu ipak na jednoj stvari treba biti posebno zahvalan – devastirali su koncept „dogovora naroda“. Potvrdili su ono što je svakom, ko je bio sposoban iole dublje analizirati političke odnose u posljednjih tridesetak, a može i 150 godina, trebalo biti jasno – dogovora između „naroda“ u BiH teško da ikada i može biti. U prvom redu zato što nacionalne elite glede ključnih pitanja državno-pravnog uređenja BiH zauzimaju međusobno isključive poglede. Slijeđenje takvog koncepta u pravilu završava u privremenim i neprincipijelnim savezima dvaju nacionalnih elita protiv one treće, permanentnim političkim sukobima i beskonačnom rješavanju nerješivih pitanja.

- Taj koncept proizvodi stalne krize u BiH.

- Taj koncet je diskriminatoran. On podrazumijeva da se politički legitimitet crpi iz etničke pripadnosti i s njom u vezi dobijenih glasova, što sve ljude koji ne pripadaju jednom od tri konstitutivna naroda čini građanima drugog reda, onemogućujući im čak i kandidiranje na najviše funkcije u ovoj državi. Također dovodi i do toga da je glas jednog konstitutivnog građanina malo manje jednak od glasa druog.

- S obzirom da političko predstavljanje svodi na etničko predstavljanje, etnička pripadnost postaje osnov organiziranja i sukobljavanje političkih stranaka, vrteći društvo beskonačno u krug bavljenja neriješenim etničkim odnosima. To sprječava kako političku integraciju društva, tako i uspostavu istinskog pluralizma. Sve ideološke i programske razlike koje postoje među strankama i pojedincima, svi suprotstavljeni pogledi na primjerice ekonomiju ili socijalnu politiku, padaju u drugi plan u odnosu na neriješena etnička pitanja na kojima se sistem bazira.

5. Razvijene demokratije upravo stoga ne funkcioniraju na principu „dogovora naroda“. Nemoguće je imati efikasan sistem gdje vam za donošenje odluke treba konzensus svih.Smisao demokratije nije u općem konsenzusu, nego u vladavini većine. To podrazumijeva jednaku vrijednost svakog glasa svakog građanina. Provodi se volja onih koji preko svojih izabranih predstavnija u skupštini imaju natpolovičnu većinu. To nije savršeno pravedno, ali je najpravednije moguće. Svakako pravednije od toga da stranka s 10% glasova ima 40% entitetske, 33% državne vlasti i mogućnosti da blokira volju stranaka koje imaju ostalih 90% demokratske podrške. „Ali to će onda dovesti do preglasavanja Hrvata u BiH“, reći će dušebrižnici.

Strah je donekle opravdan, niko ne voli da bude u manjini, no problem ovakve vizure je što ona podrazumijeva da smo mi u političkom pogledu striktno pripadnici naroda, da su interesi tih naroda međusobno suprotstavljeni i da mimo etničkih među nama gotovo da nema nikakvih drugih suštinskih  ideoloških, svjetonazorskih i građanskih razlika, nego da svi razmišljamo i djelujemo kao jedno etničko tijelo s jednistvenim interesima. Daytonsko uređenje obilno hrani takav koncept i on teško da može biti prevaziđena dok god je sam sistem baziran na etničkom predstavljanju.

6. HDZ-ovi bezobrazno nerealni zahtjevi, otvoreno podrivanje države, prijetnje i vođenje huškačke kampanje, koji su još jednom demonstrirali svu gnjilost koncepta „vladavine naroda“ na kraju su urodili najboljom mogućom reakcijom. Ideja o građanskoj BiH ponovo je na sceni.

Čini se nikad aktuelnija, snažnija i utemeljenija. Sve većem broju ljudi postaje jasno da BiH teško da može biti funkcionalna, a kamoli pravedna država, bez uspostave osnovnih temelja za to – jednakosti svih građana pred zakonom i jednake vrijednosti svakog glasa. Među političkim strankama, posebno na ljevici, sve otvorenije se može čuti da je građanska država cilj kojem se teži. U političkoj areni više niko od probosanskih stranaka nije spreman praviti ustupke HDZ-u i SNSD-u u pravcu jačanja sistema „konsocijacije“, odnosno dodatnog slabljenja građanskog principa u korist etničkog predstavljanja i vladavine političke manjine nad većinom. Reis-ul-ulema Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović iz Washingtona poručuje da BiH treba da bude građanska država. Sve veći broj intelektualaca, novinara i aktivista javno istupa, argumentuje i otvara oči širi masama zašto je građanska država jedino rješenje, koje jedino može osigurati istinsku jednakost građana, pravdu i funkcionalniju državu. Ono čemu svjedočimo u Bosni i Hercegovini posljednjih mjeseci je postavljanje kontura pokreta za građansku državu koji ima potencijal da postane masovan. Sve veći broj ljudi želi državu zasnovanu na najvišim liberalno-demokratskim vrijednostima u kojoj prava ostvarujemo kao pojedinci i građani, a ne pripadnici kolektima.

Naravno, bez 2/3 parlamentarne većine u BiH Ustav je nemoguće mijenjati. No ideja o građanskoj državi mora biti ultimativni cilj svih probosanskih snaga, definirana, konsolidirana, tvrdoglavo zagovarana i održavana u životu, sve do dana kada ono što se danas čini politički nemogućim, ne postane politički neizbježno.