Još od završetka rata ponašanje
bošnjačkog naroda podsjeća na kakvo odrpano balavo neokupano čeljade koje luta
gradskim ulicama tražeći od prolaznika pola marke. Zahvaljujući potpunom
uživljavanju u ulogu žrtve što su aktivno podsticali vodeći domaći politički i
akademski krugovi, razvijeno je kolektivno uvjerenje da su strane sile i međunarodni
faktori ti koji su dužni rješavati naše probleme i urediti nam društvo- u
političkom ekonomskom, socijalnom i svakom drugom pogledu. Takvo stanje
svijesti u konačnici je bilo najpogubnije upravo po sam bošnjački narod.
U trenucima kada su pomračeni umovi
krenuli s realizacijom projekta uništenja bošnjačkog naroda ili njegovog
svođenja na nivo marginalnog političkog faktora, najbolji sinovi su ustali u
odbranu naroda i zemlje te dokazali da su i pored brutalnih zločina počinjenih
nad mnogim njihovim sunarodnjacima i vojne inferiornosti, ipak u stanju
odbraniti svoj narod, svoju zemlju i živote svojih porodica, te uporedo s tim
graditi državu. S druge stane naša politička elita se od samog početka u
gradnji države i postizanju pobjede u ratu, koristeći (tada s pravom) alibi
žrtve, daleko više uzdala u međunarodnu intervenciju (do koje, zbog tadašnjih
međunarodnih okolnosti nije došlo sve do pred sam kraj rata) nego u sposobnost
vlastitih snaga da stvar okončaju na terenu.
Na kraju je rezultat bio takav da je
rat voljom vodeće svjetske sile okončan bez pobjednika, a ista sila nam je u
sklopu mirovnog sporazuma kreirala novi Ustav i novo državno uređenje. Uporedo
s implementacijom Daytonskog sporazuma, narod- borac ubrzo se počeo pretvarati
u narod-socijalni slučaj. Klica mentaliteta žrtve koja je u ratu zasađena
ostavila je mahom negativne posljedice na ukupno stanje u narodu. Ratno
uvjerenje po kojem su nama kao žrtvi strane sile bile dužne da pomognu te
zaustave rat i zločin nad našim narodom, kasnije je preneseno i na sve moguće
pore društva i života, a političkim elitama postalo je osnov građenja
stranačkih identiteta.
Većina Bošnjaka smatrala je da je
prema njima nakon ratnih zločina samim mirovnim sporazumom učinjena golema
nepravda, te da je neophodno da vodeće zapadne sile budu glavni faktor koji će
im omogućiti da dođu na zelenu granu i ostvare napredak u političkom,
ekonomskom, kulturnom i svakom drugom pogledu. Iako je strana pomoć nesumnjivo
mogla biti kvalitetnija i bolje usmjerena, ona je ipak, šta god neko mislio o
tome, u ogromnoj mjeri postojala. Tokom i nakon rata u svrhu odbrane i obnove
BiH uložene su milijarde maraka, i iako se vrlo vjerovatno nikad neće saznati
ukupan iznos sredstava koja su prošla kroz našu zemlju, činjenica jeste da je
društvo vidjelo samo manji njihov dio kroz rijetke otvorene firme, gradnju
škola, bolnica, puteva ili pak vila, razvoj nevladinog sektora itd., dok je veći dio netragom nestao. Ni na političkom planu podrške nije
nedostojalo- OHR i drugi faktori međunarodne zajednice uložili su velike napore
u gradnju demokratskih institucija i unapređenje društva, desetine nadležnosti
prenesene su ovlastima visokog predstavnika sa entitetskog na državni nivo i
često je djelovalo kao da strani predstavnici više žele dobro našoj zemlji od
samih domaćih političara.
No, bošnjački politički lideri
stranu pomoć nisu posmatrali tek kao
dobrodošlu priliku za unapređenje društvenih kapaciteta; naprotiv, ona im je
postala osnovna politička vodilja. Insistirajući na ulozi žrtve, temelj
bošnjačkog političkog koncepta postao je lobiranje kod utjecajnih karika
međunarodne zajednice da one budu te koji će nam izgraditi društvo umjesto nas
samih, a velika većina običnih ljudi nažalost je krenula za tim konceptom.
Bošnjački političari su tako sebi stvorili krajnje lagodnu poziciju: dok su s
jedne strane homogenizirali narod i osiguravali podršku manipulisanjem njegovim
najosjetljivijim emocijama koje se tiču
ratne žrtve, s druge strane su imali savršen alibi da svoju političku
nesposobnost, neodgovornost, nedostatak vizije i korumpiranost, pored srpskih i
hrvatskih predstavnika koji "nam ne daju" i "koče",
opravdavaju i međunarodnom zajednicom koja "nam je skrojila nefunkcionalan
sistem" i "nije htjela da nam pomogne da ga promijenimo". Stvari
nisu bolje funkcionisale ni u ekonomiji gdje se očekivalo i još uvijek se
očekuje da zbog rata i preživljene žrtve, ili pak vjersko-bratskih odnosa s ovim ili onim
narodima i zemljama, drugi budu dužni investirati milijarde u našu zemlju koja
bi valjda dovijeka trebala živjeti od strane pomoći.
Bistvovanje pomoću stranih
političkih intervencija, humanitarne pomoći i stranih kredita prema svemu
sudeći se polako privodi svom kraju. Međunarodna zajednica sve više diže ruke
od Bosne i Hercegovine, OHR se već godinama ponaša kao puki posmatrač
bosanskohercegovačkih političkih prilika, pritisci stranih krugova moći na
domaće političare sve su slabiji i zemlja se polako ali sigurno prepušta
propadanju u crnu evropsku rupu. Situacija nije puno bolja ni na ekonomskom
planu. Stranih donacija koje su ionako
uglavnom bestragom nestajale ili uzaludno trošene u beskorisne stvari, odavno
već nema, a strane investicije našu zemlju zaobilaze u širokom luku, pa tako i
naše "bratske" arapske zemlje i Turska daleko više investiraju u
susjednu Srbiju (http://www.avaz.ba/vijesti/teme/dok-se-investicije-u-bih-broje-na-prste-arapi-u-srbiju-ulazu-200-miliona-eura) na čuđenje onih koji još uvijek vjeruju da kapital
poznaje vjerske i nacionalne pripadnosti
i da su za investicije presudni nekakvi prijateljski ili bratski odnosi,
a ne uslovi za razvoj poslovanja.
Insistiranje na ulozi žrtve prema
kojoj je učinjenja historijska nepravda, od naroda koji je pokazao da je
spreman braniti svoju zemlju krvlju i u kratkom vremenu organizovati otpor, u
zadnjih dvadesetak godina stvorio je jednu zavisničku, bespomoćnu, neodgovornu masu,
uvjerenu u dužnost čitavog svijeta da brine o njoj i rješava sve njene goruće političke, ekonomske
i socijalne probleme. Čitav bošnjački narod danas pomalo djeluje kao stanovnik
nekog siromašnog američkog crnačkog getoa koji živi na socijalnoj pomoći, novac
poreskih obveznika troši na skupocjene patike i brzu hranu, nikada nije
pokušavao naći posao, a socijalu smatra prirodnim pravom zbog historijske
nepravde koja je učinjena njegovim precima. No problem sa socijalnom pomoći,
osim što ako želite živjeti od nje ste osuđeni da budete na dnu društva kao što
je i BiH na dnu Evrope, je i u tome što radnim i produktivnim ljudima prije ili
kasnije dosadi da finansiraju nečije parazitiranje, kao što i ostatku svijeta
slučaj naše zemlje slučaja sve više dosađuje.
Sve dok svijet budemo posmatrali iz ugla žrtve kojoj neko nešto duguje,
umjesto da se uzdamo u vlastitu snagu i sposobnost da rješavamo probleme i
uredimo sebi društvo, nećemo izaći iz
aktuelnog gubitničkog statusa.
Nema komentara:
Objavi komentar