President Reagan, we miss you

Čitam pisma podrške "svjetskih intelektualaca" napaćenoj bosanskoj radničkoj klasi (čitaj: Lejla Kusturica) u borbi protiv tlačiteljskog kapitalističkog sistema, slušam alkholizirani jebivjetarski intelektualni ološ kako mi čitav život dinsta mozak marksističkim bullshitom, slušam imbecilne prostačke izjave nekakvih cirkusantskih pokušaja od umjetnika, gledam kako mi u gradu nekakva skupina drogeraša s filozofskog i nvo ublehaša ruši institucije države i organizuje nekakve radničke sovjete, plenume, kurčeve-palčeve...

I sekiram se, ludim, žalostim se, pitam se šta sam Bogu zgriješio da se rodim u društvu u kojem na svakom ćošku moram trpiti teror bezumlja od tih morona.

A onda poslušam Reagana i bude mi lakše. Čak se u meni probudi i golemi optimizam. Ta, nije li ista ta ološ u šezdesetim imala intelektualnu dominaciju i čak divljala i rušila po evropskim gradovima, a ni terorizam im nije bio mrzak. A onda se sjetim da je sve to rezultiralo pojavom dva apostola, dva spasioca svojih društava, Ronijem i Maggie, koji su ih brutalno zgazili kao crve, porazili komunizam globalno i bacili ih na smetljište društva gdje i pripadaju. Narednih dvadesetak godina bili su u svojim mišijim rukama, poraženi, poniženi, nevidlljivi, da bi na prvu krizu izašli iz njih i počeli divljati, prostačiti i razvlačiti naše umove identično kao nekoć. U BiH pak, oni nikad nisu ni silazili sa katedri, političkih, kulturnih, društvenih, medijskih i svih mogućih institucija.

President Reagan, we miss you .