Uhljebljena društvena elita kao lažni glas poniženih i gladnih

       Naš komentar se bavi javnim nastupima ovdašnjih kvazimarksista i uhljebljene društvene elite koja sa predstavlja kao lažni glas poniženih i gladnih; treba li se suprostaviti pokušajima da zakon ulice i agresivnost ostrašćene manjine zamjeni demokratsku volju većine i poredatak zasnovan na parlamentarnoj demokratiji i izbornoj volji birača

Piše: Danijal HADŽOVIĆ (DEPO portal)
Nije nikakva tajna da je BiH zemlja teškog života, zemlja armije nezaposlenih, penzionera koji jedva preživljavaju, studenata bez perspektive i obespravljenih radnika koji bez obzira što u najvećem broju slučajeva crnče i do deset sati dnevno za 500-600 KM, mogu biti sretni što uopšte imaju posao. To je nešto o čemu slušamo svakodnevno. No, rijetko, gotovo nikad od samih pripadnika neke od tih kategorija koji bi nam iz prve ruke mogli govoriti o svojim životnim problemima i situaciji u kojoj se nalaze.

Predstavljanje ugroženih i obespravljenih zadaća je koju su u parazitsko-klijentalističkom dejtonskom poretku na sebe preuzeli profesionalni socijalno-demagoški trubaduri, opskurni likovi s akademskim titulama i osiguranim medijskim prostorom koji su na brbljavini o radničkim pravima i socijalnoj pravdi izgradili čitave karijere, stekli visok društveni ugled i znatno podebljali novčanike. Upravo su dešavanja u BiH u posljednjih nekoliko sedmica i nedavni (i još uvijek aktuelni) protesti, ovim štetočinama pružili izvrsnu priliku da se domognu najvećih pet minuta slave i nešto od svojih sumanutih ideja zaista i pokušaju provesti u praksu.

Nije neutemeljena bojazan da bi u aktuelnom stanju haosa i političkog straha, besprincipijelni i beskičmeni bezveznjaci koji nažalost legitimno predstavljaju građane, pored onih pozitivnih (poput ukidanja „bijelog hljeba“) u zakone mogli pretvoriti i mnoge od krajnje štetnih zahtijeva plenuma, koje u ime navodnih građana kreira šačica ostrašćenih i agresivnih ideologa. Time bi se stvorila jedna krajnje opasna situacija koja podriva same temelje demokratije - da neizabrana grupica bez ikakvog legitimiteta na paleži državnih institucija postavlja uslove i kroji zakone. No, upravo takvim snagama to i jeste cilj.

Iako  demonstranti nisu jurišali ni na privatne kompanije tajkuna ni na strane banke, a zahtjevi koji su se upućivali prema vlastima kretali su se prije svega u pravcu smanjenja plata i privilegija političara, ali i općenito svih zaposlenih u adminstraciji, što zasigurno nije nikakav ideološki nego zdravorazumski motiv oko kojeg postoji većinski društveni konsenzus, bh. intelektualna gerila okupljena u medijima, na univerzitetima i u nevladinim organizacijama potrudila se proteste odjenuti u odgovarajuće ideološko ruho. Već u prva dva-tri dana mogli smo pročitati tucet tekstova o velikoj socijalnoj radničkoj revoluciji, gdje su napaćeni i obespravljeni građani male BiH odlučili zadati težak udarac ni manje ni više nego globalnom tržišnom kapitalizmu! Pozivalo se tu i na paljenje čitave regije, a u svom sumanutom ushićenju zbog „dešavanje naroda“ išli su čak dotle da su nam hladno i samouvjereno davali predviđanja kako protesti iz BiH predstavljaju iskru koja prijeti da radnički požar proširi cijelom Evropom. A onda internacionalna socijalistička revolucija i proleteri svih zemalja ujedinjeni. Šta drugo. Ideološki karakter ovih protesta imao je biti potvrđen i podrškom vodećih svjetskih komunističkih intelektualaca, među kojima bh. marksistička avangarda s naročitim ponosom može istaći imena Noama Chomskog i Tariqa Alija, nekoć histeričnih pobornika Miloševićevog režima i jednih od najpoznatijih svjetskih negatora genocida u Srebrenici.

Stvar je kulminirala sa „spontanim“ osnivanjem plenuma, kao neformalne institucije direktne demokratije putem kojih se običnim građanima pruža prilika da razgovaraju o gorućim društvenim pitanjima, iznose svoja mišljenja, artikulišu zahtjeve i zatim ih upućuju prema nadležnim institucijama. Jedino što građanima nisu željeli napomenuti da su plenumi uzdanica savremene radikalne ljevice koja zagovara uništenje sistema parlamentarne demokratije, temelja svakog civiliziranog društva današnjice, i njenu zamjenu tzv. "direktnom demokratijom" čiji bi jedan od nosilaca trebala biti upravo institucija plenuma. Nisu također objasnili s kojim pravom su nešto, što je u načelu, barem kako su nam prvobitno predstavljali trebao biti opštenarodni bunt protiv aktuelne situacijeu zemlji, što onda nužno podrazumijeva učešće ljudi različitih ideoloških profila i socijalnih pozadina, ogrnuli žarko crvenom zastavom i od New York Timesa preko Gaurdiana do mostarskih smiješnih portala tamburali o klasnim borbama, proleterskim revolucijama i počecima novog poretka. Jasno je što nisu. Da su pokušali, nesumnjivo bi naišli na otpor i protivljenje upravo tih siromašnih i obespravljenih proletera za čija se prava bez legitimiteta navodno bore, jer većina tih ljudi u sebi ipak ima dovoljno dostojanstva da ne dopuste da budu jeftino topovsko meso za ostvarivanje mokrih ideoloških snova određenih elitističkih utopista. Dokazuje li ovo išta slikovotije od poruke koju su radnici Polihema i Konjuha uputili plenumašima kako neće dozvoliti da ih kojekakvi "revolucionari" zloupotrebljavaju za svoje političke ciljeve, uz napomenu da je njihov jedini interes u svemu da im firme prorade!

Predstavljanje ugroženih i obespravljenih zadaća je koju su u parazitsko-klijentalističkom dejtonskom poretku na sebe preuzeli profesionalni socijalno-demagoški trubaduri, opskurni likovi s akademskim titulama i osiguranim medijskim prostorom koji su na brbljavini o radničkim pravima i socijalnoj pravdi izgradili čitave karijere, stekli visok društveni ugled i znatno podebljali novčanike.

No, kao da su radnici Polihema i Konjuha zapravo i bitni u cijeloj priči. Cilj socijalnih protesta, ili barem onog što želi da se prikaže kao takvo, nikada i nisu svi sužnji koje mori glad. Kada se ogole velike parole i zvučne fraze, jasno je da su siromašne i ugrožene kategorije stanovništva tek puko  korisno oružje koje se koristi za nasilno preuzimanje vlasti i ostvarivanje ličnih interesa. U ovom slučaju evidentno je da su proteste na kojima smo sa svih strana slušali zahtjeve sa poništenjem privatizacije, većinski privatizovale radikalne ljevičarske grupacije. 

Pritom, njihove kolovođe, jednako poput privatizacijskih tajkuna i otuđene političke elite, s tim ozlojađenim kategorijama stanovništva na čijoj teškoj sudbini grade čitave karijere i intelektualne habituse, imaju vrlo malo dodirnih tačaka. Dobro uhljebljeni na budžetskim sredstvima i stranim donacijama, na univerzitetima i u kojekakvim NVO-ima, njihov život se sastoji od špaciranja po fakultetima, seminarima, koktelima, prijemima i kafanama za probrano društvo, sluđuju se pogrešnim teorijama i tuđim mislima koje nisu u stanju najbolje razumjeti te beskonačno besjede o pravdi, jednakosti i poželjnom društvu, a sve to daleko od stvarnih muka stvarnih običnih "malih" ljudi. Jer upravo te, obične, male, jednostavne ljude oni tretiraju kao priglupe mizerne jadnike kojima već treba produhovljeni pastir da ih konstantno prosvjetljuje i usmjerava na pravu put; upravo zbog njih, oni tako fanatično i mrze tržišnu ekonomiju, jer na tržištu vrijedite onoliko koliko su ljudi spremni platiti za ono što im nudite, a ljudi kao ljudi, „glupi“ i „primitivni“ kakvi jesu, radije će vrijeme provesti u gledanju Grand parade i jedenju bureka, nego u čitanju ili slušanju visprenih umotvorina naših intelektualnih gromada. Vjerovatno i sama pomisao na svakodnevnu tržišnu neizvjesnost gdje vlada bespoštedna borba i konkurencija, u odnosu na udobnost sigurne budžetske sise koju vam ti mali i glupi ljudi kroz svoje poreze obezbjeđuju, kod naše avangarde budi golem strah i mržnju.

Cilj socijalnih protesta, ili barem onog što želi da se prikaže kao takvo, nikada i nisu svi sužnji koje mori glad. Kada se ogole velike parole i zvučne fraze, jasno je da su siromašne i ugrožene kategorije stanovništva tek puko  korisno oružje koje se koristi za nasilno preuzimanje vlasti i ostvarivanje ličnih interesa. U ovom slučaju evidentno je da su proteste na kojima smo sa svih strana slušali zahtjeve sa poništenjem privatizacije, većinski privatizovale radikalne ljevičarske grupacije

Slično je i sa demokratijom. Jer kad ljudi biraju, onda oni biraju tako da na vanrednim izborima za načelnika opštine Banovići 91% birača glasa za kandidata SDA. I zato je parlamentarna demokratija smetnja! Zato nam ovih dana sarajevski zamašćeni i zabrađeni novinari pišu orgazmične tekstove o plenumima kao revolucionarnoj promjeni u svijetu koja ima da zamijeni „buržujsku“ parlamentarnu demokratiju, zato nam kržljavi marksist s FPN-a politološki stručno pojašnjava kako je plenum efikasniji sistem vlasti od parlamentarne demokratije i zato nam globalna radikalna ljevica koja u najvećem dijelu svijeta igra ulogu komičnih redikulskih klaunova, ovih dana sve svoje nade polaže u BiH, gdje na mirisu paleži i anarhije pokušavaju u djelo provesti svoj eksperiment „direktne demokratije“.

Svjesni da te ideje legalnim putem pomoću izbora ne mogu realizirati u praksu, jer podršku naroda veću od statističke greške nikad neće dobiti, pokazuju da su nimalo bezopasan i zanemariv društveni faktor i ne libe se poput lešinara zloupotrijebiti nezadovoljstvo građana radi uzurpacije vlasti i ostvarivanja vlastitih ideoloških ciljeva, a prvobitnim realnim zahtjevima demonstranata o smanjenju plata političarima i reviziji privatizacije već se polako nadodaju bedastoće o uvođenju progresivnih poreza, drakonskom oporezivanju privatnih firmi, smanjivanju broja radnih sati uz zadržavanje plata na istom nivou, nacionalizacijama, zabrani daljih privatizacija, itd...

Nije neutemeljena bojazan da bi u aktuelnom stanju haosa i političkog straha, besprincipijelni i beskičmeni bezveznjaci koji nažalost legitimno predstavljaju građane, pored onih pozitivnih (poput ukidanja „bijelog hljeba“) u zakone mogli pretvoriti i mnoge od krajnje štetnih zahtijeva plenuma, koje u ime navodnih građana kreira šačica ostrašćenih i agresivnih ideologa. Time bi se stvorila jedna krajnje opasna situacija koja podriva same temelje demokratije - da neizabrana grupica bez ikakvog legitimiteta na paleži državnih institucija postavlja uslove i kroji zakone. No, takvim snagama to upravo i jeste cilj.

Stoga, bez obzira ne ideološku profilaciju, od konzervativaca preko liberala do socijaldemokrata, sve društvene snage koje vjeruju u vrijednosti demokratije, parlamentarizma i vladavine zakone odlučno se moraju suprostaviti aktuelnim i budućim pokušajima da zakon ulice i agresivnost ostrašćene manjine zamijeni demokratsku volju većine. No, tu i nastaje problem. Kada pogledate prisutnost jednih u odnosu na druge u akademskim institucijama, nevladinim organizacijama, medijima, pa čak dobrim dijelom i političkim institucijama, dakle ključnim segmentima preko kojih se u najvećoj mjeri kroji društvo, otvara se pitanje ko je tu većina a ko manjina? BiH i njeni građani u toj sumanutoj percepciji svijeta u konačnici postaju samo još jedan mali-veliki front u vođenju borbe protiv globalnog liberalnog kapitalizma.