Kako je bošnjačka desnica pronašla svog Tita: Druže Erdogane, mi ti se kunemo!

    Kada imate posla s pojedincima spremnim da svoju ličnu slobodu i dostojanstvo za šaku lažne sigurnosti prepuste u ruke voljenom vođi, isto tako možete očekivati i da slobodu i suverenitet vlastite zemlje poklone na skrb nekom većem centru. Sad, je li u pitanju Moskva, Beograd ili Ankara, stvar je ukusa. Ključna razlika je ionako u tome je li tata ili je babo

Piše: Danijal HADŽOVIĆ (DEPO portal)
Pobjeda, ko zna koja po redu, Stranke pravde i povjerenja na lokalnim izborima u Turskoj, u nekoliko gradova BiH i Sandžaka dočekana je poput značajnije pobjede bh. fudbalske reprezentacije - s kilometarskim kolonama trubećih automobila, slavobitnim govorima lokalnih aktivista iz kojekakvih tursko-bosanskih udruženja, te desetinama zastava: zelenih, crvenih turskih, bijelih s plavim štitom i ljiljanima, ali i onim stranačkim, AKP-ovim.

To desničarsko bezrezervno podaništvo Turskoj, ili preciznije rečeno njenom lideru i partiji, ne ograničava se samo na puke medijske natpise, akcije bezumnih pojedinaca i organizacija, nego se konstantno potvđuje i ponašanjem najviših političkih zvaničnika; pa tako bošnjački član predsjedništva poput beglerbega zabačenog osmanskog pašaluka odanost svom sultanu, pardon, turskom premijeru, izražava riječima da je on njegov lider

Slavlje izbornog uspjeha jedne stranke u drugoj zemlji rezultat je epidemije erdoganomanije koja posljednjih godina sve više uzima maha u sredinama s većinskim bošnjačkim stanovništvom. Sam turski premijer itekako zaslužuje poštovanje za brojne pozitivne rezultate koje je ostvario. Došavši na čelo Turske početkom 21. stoljeća, baš u vrijeme kad su reforme njegovog prethodnika Demirela počele urađati plodom, Erdogan je nastavio kretati se istim kursom liberalizacije ekonomije i olakšavanja uslova za poslovanje, što će Turskoj omogućiti da u narednih desetak godina od siromašne i trome zemlje postane istinska ekonomska sila, regionalni lider i relevantan svjetski igrač.
Iako mu ekonomske rezultate niko nije mogao osporiti, borbu protiv Erdogana opozicija temelji prvenstveno na optužbama da je riječ o korumpiranom islamističkom autokrati koji Turcima pokušava uskratiti postojeće socijalne slobode te srušiti tekovine sekularizma na kojima se temelji moderna turska država.
Iako turski lider svoju religioznost i odanost islamskim vrijednostima nikad nije krio, na takve optužbe je nastojao odgovarati predstavljanjem sebe kao istinskog demokratu i konzervativca prozapadnog tipa. I zaista, u prvih desetak godina vladajuća AKP nije donosila zakone koji bi građanima Turske bitnije ograničili njihove lične slobode. Naprotiv, može se reći da je i stanje ljudskih prava tokom prvih godina Erdoganove vladavine značajno poboljšano, što se ogleda primjerice u ukidanju smrtne kazne, davanju manjinskih prava Kurdima, omogućavanju pokrivenim ženama da pohađaju univerzitete, itd...
Međutim, od trenutka prošlogodišnjih velikih demonstracija protiv truske vlasti na trgu Taksim, Erdogan polako ali sigurno počinje pokazivati da navodi o njegovim antislobodarskim namjerama itekako imaju utemeljenja. U međuvremenu je, suočen sa teškim optužbama za korupciju i sve snažnijim otporom Fethullaha Gülena i njegovog pokreta, donio niz zakona i odredbi kojima direktno ograničava slobode turskih građana. Tako je usvojen  sporni zakon o ograničavanju prodaje i reklamiranja alkoholnih pića koji je bio jedan od glavnih povoda prošlogodišnjih protesta, kao oružje borbe protiv opozicije zabranjeni su Twitter (odluku je naknadno poništio ustavni sud) i YouTube, erotske stranice su također zabranjene, a sama Erdoganova retorika postaje sve zapaljivija i u maniru svakog autokratskog vladara sastavljena od poziva na obračun s unutrašnjim i vanjskim neprijateljima kojima "smeta jaka i prosperitetna Turska".
Prvenstveno zahvaljujući ostvarenim ekonomskim rezultatima pod njegovom vladavinom, ali i stvorenom kultu ličnosti, nedavno održani izbori u Turskoj pokazali su da Turci i dalje u velikoj mjeri podržavaju Erdgoana, te da će on vrlo izvjesno i u budućnosti nastaviti da vodi ovu regionalnu silu s osamnaestom populacijom i sedamnaestom ekonomijom u svijetu. No, potezi koje vuče u posljednje vrijeme zasigurno ne najavljuju bolje dane za tursku demokratiju i slobode njenih građana, a činjenica da vaninstitucionalne antirežimske snage postaju sve snažnije govori da će Erdogan uslijed neminovnog straha za svoju sudbinu nastaviti povlačiti poteze koji bi mu u doglednoj budućnosti mogli obezbijediti diktatorske ovlasti.
Erdogan kao Tito bošnjačke desnice

Sam turski premijer itekako zaslužuje poštovanje za brojne pozitivne rezultate koje je ostvario. Došavši na čelo Turske početkom 21. stoljeća, baš u vrijeme kad su reforme njegovog prethodnika Demirela počele urađati plodom, Erdogan je nastavio kretati se istim kursom liberalizacije ekonomije i olakšavanja uslova za poslovanje, što će Turskoj omogućiti da u narednih desetak godina od siromašne i trome zemlje postane istinska ekonomska sila, regionalni lider i relevantan svjetski igrač.

I kakve to sad ima veze s nama? U društvu apsurda, zvanično poznatog kao Bosna i Hercegovina, Erdogan već godinama uživa status neprikosnovene političke zvijezde u odnosu na koju se potvrđuje vlastita ideološka pozicija. Dok bošnjačka ljevica s gnušanjem gleda turskog premijera kao na neoliberalnog islamistu koji svoju ekonomiju poklanja u ruke stranim bankama i predatorskim korporacijama, a državu vodi u mrak islamističke tiranije,  na desnici Erdogan uživa status svojevrsnog božanstva koje će, baš u skladu s navodnim Alijinim testamentom, kao lider Turske nekako istovremeno biti i naš vođa, te Bosnu izdići iz dejtonskog pepela a bošnjačkom narodu obezbijediti onaj položaj koji mu dostoji. Tako stvari funkcionišu u Bosni - ni uslovno rečeno prijateljski odnosi prema nekom narodu i zemlji ne mogu proći bez da se u njima istovremeno ne traži turska majka ili švapski babo.
To desničarsko bezrezervno podaništvo Turskoj, ili preciznije rečeno njenom lideru i partiji, ne ograničava se samo na puke medijske natpise, akcije bezumnih pojedinaca i organizacija, nego se konstantno potvđuje i ponašanjem najviših političkih zvaničnika; pa tako bošnjački član predsjedništva poput beglerbega zabačenog osmanskog pašaluka odanost svom sultanu, pardon, turskom premijeru, izražava riječima da je on njegov lider, što je vjerovatno nezabilježen presedan u odnosima dvije suverene zemlje, a prva stranka u Bošnjaka izdaje zvanična saopštenja u kojima daje bezrezervnu podršku svojoj prijateljskom AK partiji u borbi protiv „neprijatelja Turske“, odnosno Erdoganove opozicije.
Suštinski, radi se o godinama iskopavanom, dobro utabanom putu novog „poturčavanja“ Bošnjaka, koji je pompezno najavljen još onomad dok je bivši reis Mustafa Cerić izjavljivao da su Bošnjaci Turci, a Turska njihova majka, i dok su bošnjački mladići pobjedu turskih fudbalera nad hrvatskom reprezentacijom proslavljali klanjanjem na turskoj zastavi.
Je li tata ili je babo?
Dugogodišnji vapaji da nam nakon Alije Izetbegovića treba novi „pravi lider“, uslijed ograničene domaće ponude, svoje ostvarenje su našli u liku i djelu Recepa Tayyipa Erdogana. I time bošnjačka desnica pokazuje da se ona mentalno bitno ne razlikuje od svojih ljevičarskih rivala koji svoj ideološki profil i danas temelje na neskrivenom titoizmu i njegovanju vrijednosti i tekovina donešenih na krilima Komunističke partije Jugoslavije, odnosno da je riječ tek o drugoj strani istog antiliberalnog paternalističkog obličja.

Dugogodišnji vapaji da nam nakon Alije Izetbegovića treba novi „pravi lider“, uslijed ograničene domaće ponude, svoje ostvarenje su našli u liku i djelu Recepa Tayyipa Erdogana. I time bošnjačka desnica pokazuje da se ona mentalno bitno ne razlikuje od svojih ljevičarskih rivala,  odnosno da je riječ tek o drugoj strani istog antiliberalnog paternalističkog obličja

Imamo posla s dva dominantna politička vulgusa, dva tora ovaca, od kojih jedan još uvijek očajnički cmizdri za pokojnim, i potajno očekuje novog Tita kojeg povremeno vidi u raznim opskurnim političkim analfabetama ala Komšića, dok drugi vođen turkofilstvom i kolektivnim identitetom zasnovanim na polumjesecu i zvijezdi svog izmišljenog lidera pronalazi i nekoliko hiljada kilometara dalje od granica svoje zemlje.
Time se pokazuje da je ovaj narod još uvijek u fazi plemenske svijesti i da niti želi da misli slobodno, niti da ima vlast prema kojoj će se kritički odnositi. Bijes prema domaćim političarima, ponajviše je bijes na njihovu nesposobnost i nedostojnost da ispune traženu ulogu strogog i pravednog oca koji će nas obući, nahraniti i kojeg ćemo, u znak zahvalnosti za brigu i pažnju koju nam nudi, bezpogovorno slušati. A kada imate posla s pojedincima spremnim da svoju ličnu slobodu i dostojanstvo za šaku lažne sigurnosti prepuste u ruke voljenom vođi, isto tako možete očekivati i da slobodu i suverenitet vlastite zemlje poklone na skrb nekom većem centru.
Sad, je li u pitanju Moskva, Beograd ili Ankara, stvar je ukusa. Ključna razlika je ionako u tome je li tata ili je babo.