Bh. zona sumraka: Šta bi bilo s Gatesom, Trumpom i Tarantinom da su rođeni u Bosni?!?

Oni spadaju među najutjecajnije i najuspješnije ljude na svijetu, kreativce i genijalce koji su donijeli revolucionarne promjene u svojim strukama i trajno unaprijedili svijet. Ipak, svi oni su imali sreću da budu rođeni u razvijenim i uređenim državama u kojima su njihov talenat i ideje mogli doći do punog izražaja. No šta da su kojim slučajem navedene osobe rođene u BiH, zemlji u kojoj je faktor uspjeha sve prije nego znanje i sposobnost? Dobrodošli u Depo zonu sumraka...

 

Objavljeno na: Depo.ba

Richard DAWKINS

Britanski biolog, teoretičar evolucije i naučno-fantastični pisac danas je jedan od najutjecajnijih svjetskih intelektualaca. Poseban je trn u oku vjernicima širom svijeta zbog svoje promocije ateizma i naučnog dekonstruiranja religijskih dogmi.
 

No u našoj zoni sumraka Dawkins je rođen u BiH. Iznimno nadaren i brilijantan student, Dawkins je u konačnici doktorirao biologiju i zaposlio se na Sarajevskom univerzitetu. No, nije se samo zaustavljao na tome. Kao uvjereni ateist, u skladu sa naučnim spoznajama do kojih je stigao,  Dawkins je na svojim predavanjima otvoreno počeo kritikovati kreacionisitčki koncept stvaranja svijeta od Boga, čije postojanje se usuđivao dovoditi u pitanje. Snimak jednog od predavanja ubrzo je izašao u javnost, izazvavši lavinu negativnih reakcija. Islamistički časopis SAFF objavio je tekst pod naslovom „Sarajevski agresivni ateisti na fakultetima pozivaju na borbu proitv Bošnjaka i muslimana“, pojedinci su ga optužili da je „sljedbenik ustaške i četničke genocidne ideologije koja putem promocije ateizma priprema teren za novi genocid na Bošnjacima“, a tadašnji reis-u-ulema Islamske zajednice u BiH mu je poručio da će, ukoliko tako nastavi, „imati sarajevsko proljeće“. Dawkinsove poštanske i kućne adrese uskoro su počele zatrpavati gomile prijetećih poruka, a od kojih je posebno upečatljiv bio metak koji mu poslan u koverti.

No sarajevski profesor se nije dao pokolebati. Hrabro i odvažno je i dalje nastavio javno promovisati svoja uvjerenja i svoje naučne spoznaje, što je kulminiralo s objavom knjige „Iluzija o Bogu“. Knjiga je izazvala nezabilježen gnjev i histeriju pripadnika sve tri konfesije u BiH, a čak i mnogi koji su mu do tada pružali stidljivu podršku ustvrdili da je ovaj put prešao granice dobrog ukusa i uvrijedio osjećanja vjernika. Nekoliko dana nakon objavljivanja knjige Dawkins je preživio napad nožem u kojem je zadobio teže tjelesne povrede, a prema njegovim riječima napala su ga „dva muškarca dugih brada i kratkih pantalona“. Njegova knjiga ubrzo je povučena iz prodaje „iz sigurnosnih razloga“.

Nedugo nakon izlaska iz bolnice Dawkins je napustio BiH. Danas živi i radi u SAD-u.

Jon STEWART

U stvarnom svijetu on je najpopularniji svjetski komičar, tv voditelj i politički satiričar, no u našem paralelnom, Jon Stewart imao je bitno drugačiji put. Od školskih dana imao je reputaciju šaljivdžije, pa je jednog dana odlučio da se okuša i kao stand-up komičar. Međutim, tada u BiH nije postojalo mjesto na kome se praktikovala stand-up komedija. Televizija, klubovi, pubovi, radio - ništa... Ambiciozni i agilni šaljivdžija u više navrata je gazde nekolicine kafića nastojao uvjeriti da će im uz malu novčanu naknadu, prirediti vrhunsku zabavu i privući goste u objekat, no razgovori su najčešće završavali s letvom usmjerenom prema njegovoj glavi, nakon što mu argument „marš napolje“ nije djelovao uvjerljivo. Stewart je pokušavao naći angažman i u nekom od pozorišta, ali mu je redovno poručivano da takav površni i vulgarni oblik zabave ne zadovoljave stroge kriterije teatra.

Ni to nije pokolebalo mladog i talentovanog Stewarta, pa je odlučio prijavljivati se na konkurse za tv voditelja. Na jednoj popularnoj sarajevskoj televiziji je uspio dogurati do drugog mjesta na audiciji, no posao je ipak dobio Fikret zbog, kako su rekli iz produkcije „ležernijeg, narodskijeg ponašanja i prirodnije dikcije, koja je u Stewartovom slučaju suviše tačna“. Ni tada Stewart nije pokleknuo. Sljedeće godine se ponovo prijavio na konkurs za voditelja na istoj televiziji, svojski se potrudivši da utjelovi idealnog voditelja za gledateljstvo te televizije - mumljao je dok govori, otezao samoglasnike, svako Č je zamijenio s Ć, glumio budalu, sklapao nesuvisle rečenice, no ponovo je bio drugi, završivši iza Amara koji je, kako je pojašnjeno, u odnosu na anglosaksonsko Stewart imao mnogo zvučnije prezime. Kasnije je pokušao dobiti posao voditelja na OBN-u, no u toj tv kući su ga u startu odbili rekavši mu da je isuviše straight za njihov medij.

U međuvremenu, na Stewartovu veliku sreću, u Sarajevu su se pojavili pubovi koji organizuju stand-up nastupe. Jon Stewart nastupa gotovo svaked sedmice, a mjesečno, kako kaže, ponekad uspije zaraditi čak i do 300 KM!!!

Quentin TARANTINO

Kao eskcentričan i povučen momak, (naš) mladi Tarantino nikada nije nailazio na podršku i razumijevanje svoje okoline u Kaknju. Ne dijeleći interese i poglede svojih vršnjaka, još u najranijim danima se zaljubio u sedmu umjetnost, trošeći skromni džeparac na iznajmljivanje filmova iz videoteke, zbog čega su često ispaštale ocjene u školi i vodile ga u žestoke svađe s roditeljima. Ipak, Tarantino je imao jasan cilj – upisati režiju na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu. Kada mu je za 13. rođendan dedo Arif iz Njemačke donio video kameru na poklon, Quentin je mogao početi s prvim koracima ka ostvarivanju svojih snova, a u rodnom kraju i danas pamte njegove prve amaterske uratke zbog kojih je čitav Kakanj znao biti na nogama.
 

Ipak, strogi sarajevski profesori  u početku baš i nisu bili fascinirani Tarantinovim umijećem, no na Akedemiju je na kraju ipak primljen. Iz četvrtog puta. Akademiju je završio kao vrhunski student, najbolji u svojoj generaciji, neizmjerno željan da pokrene umrtvljenu bh. kinematografiju, osvježi je vlastitim unikatnim pripovjedačkim stilom i unese novi život u najprepoznatljive bosanske arhetipove.

Međutim, nadređene i iskusnije kolege nisu prepznavale Tarantinov entuzijazam i potencijal. Scenarij za prvi film "Reservoir Dogs" glatko je odbačen od nadležnih fondacija za dodjelu sredstava, kao i drugi scenarij „Petparačke priče“, koji su članovi fondacije i kolege ocijenili „kao vulgarnu, krvoločnu i besmislenu prostotu čije i samo pisanje predstavlja uvredu za bogatu bh. kinematografiju“. Ostavši dosljedan svom stilu, Tarantino je konkurisao i sa trećim scenarijem za film „Kill Halal Bilal“, ali te godine sredstva za snimanje filma dobio je scenarij o ljubavnom paru koji se na početku filma ševi, u sredini se rjeđe ševi, a na kraju filma se potpuno prestaje ševiti jer je glavnik lik u međuvremenu postao vehabija.
 

Nakon niza odbijanja njegovih scenarija, bez sponzora i institucija koji bi podržali njegove ideje, Quentin je završio na liječenju od alkohola, prošavši kroz tešku životnu bitku. Izliječio se.

Danas radi kao montažer na javnom servisu. Nikada nije snimio nijedan film.

Donald TRUMP

U stvarnom životu on je milijarder i jedan od vodećih američkih biznismena.

No naš Trump je sarajevsko dijete, rođeno u prosječnoj srednjoklasnoj porodici. Ozlojađen sivilom i uspavanošću rodnog grada, energični mladić maštao je da jednog dana rodnom gradu podari carstvo luksuznih poslovnih zgrada, kockarnica, sportskih terena i elitnih noćnih klubova. Ipak, bez političkih veza i početnog kapitala put do ostvarenja sna bio je težak... I nikad nije ni ostvaren.
 

Nakon što je uspio sakupiti 4.000 KM, te predati 11.321 otkucanih stranica papirologije u 678 potrebnih dokumenata, neuobičajeno hitrim i agilnim radom, nadležne institucije su nakon svega tri mjeseca i šest dana Trumpu izdale dozvolu za pokretanje biznisa. Prvih mjeseci posao mu je išao jako dobro i s lakoćom je uspijevao izlaziti na kraj s birokracijom, rokovima, neplaćanjima, prijebojima, blokadama, najvišim doprinosima na svijetu, parafiskalnim nametima i drugim sitnicama koje život bh. poduzetnika čine zanimljivim. Usput je i savršeno ovladao tehnikama ispunjavanja obaveza prema državi, poput rješavanja procedura o dobijanju Potvrde o Zahtjevu s Potvrdom, koja će mu biti neophodna prilikom podizanja Potvrde i predavanja sljedećeg Zahtjeva.

Ipak, nakon svega nekoliko mjeseci, svemu je došao kraj. Iako se svojski trudio da redovno i predano izmuruje svoje obaveze, kako prema radnicima, tako i prema državi, tog kobnog, nesretnog dana, u kasi se odnekud našlo 40 KM viška – na oči strogog inspektora! Do dana današnjeg mu nije jasno otkud su se te pare stvorile. U konačnici je njegova firma zatvorena, a Trump je, što zbog nedostatka novca, što zbog urođenog bosanskog inata, odbio platiti kaznu. Digao je ruke od posla, a šest radnika poslao na biro da „država brine o njima“. Nakon toga, učlanio se u SDA.
 

Donald danas radi na šalteru Ovjera za pravna lica u općini. Lijepo mu je. Ima 850 KM plaću. Ima dvoje kolega s kojima se smjenjuje na šalteru. Tu i tamo se našale sa klijentima, pa ih ubjeđuju da oni nisu pravno nego fizičko lice. Ili ih jednostavno šalju kod Billa na treći sprat po Potvrdu, onako, iz šege. Najbolja im je šala kada odbiju Potvrdu iz CIPS-a insistirajući na ovjerenoj kopiji. Eh, to su dani…

Bill GATES

U stvarnom svijetu on je najbogatiji čovjek na planeti i kompjuterski genij koji je revolucionizirao kompjutersku industriju. No naš Bill Gates je rođen u Buturovićima kod Osenika. Fizički i suviše slabašan, nevješt da obrađuje njivu i bavi se teškim fizičkim poslovima od prvog dana je smatran za crnu ovcu u porodicu, što nije uspio ublažiti ni izvanredan uspjeh koji je ostvarivao u školi.

Kao srednjoškolac sa 16 godina uspio je kupiti prvi polovni kompjuter. S obzirom da je uz, za svoj rodni kraj, uz čudnu i neuobičajenu spravu, provodio većinu svog vremena i zanemarivao svoje poslove na njivi, strogi otac mu je postavio jasan ultimatum – njiva ili kompjuter. Gates je na kraju zajedno s kompjuterom izbačen iz kuće, nakon čega je bio primoran raditi kao konobar, a narednih nekoliko godina provest će u borbi za egzistenciju, uz seljakanja iz stana u stan i sukobe s gazdama zbog kirije.

Ipak, kao izvanredan učenik na kraju je upisao Elektrotehnički fakultet. Imajući nesvakidašnje i revolucionarne ideje za razvoj informatičke tehnologije, Bill je fakultet doživljavao kao teret i gubitak vremena, te ga je u konačnici odlučio napustiti kako bi se posvetio realizaciji svojih ideja. Zajedno sa prijateljem kupio je potrebno kompjutersku opremu, iznajmio jednu sarajevsku garažu i krenuo stvarati informatičku revoluciju. Ipak, nakon tri mjeseca garaža je zajedno sa svom opremom opljačkana, a zlata vrijedni podaci sačuvani na njoj otišli u nepovrat. Počinioci nikad nisu pronađeni.
 

Bill danas radi u Opštini na trećem spratu i rješava birokratske procedure. Dobar je prijatelj s Donaldom Trumpom.

Sylvester STALLONE

Životna priča Sylvester Stallonea zasigurno je jedna od najfascinantnijih ikad u svijetu showbussinesa. Jeste li se ikad zapitali zašto Stallone radi takve grimase i izraze lica u svim svojim filmovima? Rođen je s paraliziranim donjim lijevim dijelom lica. Međutim, to ga nije spriječilo da početkom sedamdesetih dođe u New York, bez finansijskih sredstava i obezbijeđenog krova nad glavom, kako bi, ni manje ni više, postao glumac. No, očekivano, apsolutno niko ga nije htio angažovati. Bez prebijenog centa u džepu klošario je i spavao po autobuskim stanicama i parkovima, a bio je je toliko siromašan da je morao prodati svog jedinog prijatelja, psa lutalicu, nekom strancu za 25 dolara. Jedno vrijeme se izdržavao snimajući pornografske filmove zadnje klase.

Jednog dana, kad je gledao borbu Muhammad Alija, dobio je ideju za scenarij za film. Nije spavao cijeli vikend i u tri dana je napisao cijeli scenarij za film Rocky.  Na kraju je uspio naći producente koji su bili voljni snimiti film, no osnovni uslov je bio da on u filmu ne igra glavnu ulogu, na šta Stallone nije htio ni pomisliti. Nakon dugih i teških pregovora, konačno je pronašao producenta koji je pristao da on bude glavna uloga.

Rocky je snimljen za svega milion dolara, a na kraju je zaradio 250 miliona i postao jedan od najčuvenijih filmova svih vremena, dok je Stallone danas jedna od najvećih zvijezda Holywooda. „Rocky“ je u konačnici dobio Oscara za najbolji film, a Stallone bio nominovan za najbolju mušku ulogu. Ako tražite priču o „american dreamu“, teško da ćete naći bolju od ove. Mali čovjek na samom društvenom dnu i pored svih udaraca koje je poput glavnog junaka njegovog filma podnosio, nije odustajao od svojih snova, te je u konačnici stvorio grandiozno djelo i ušao među najveće. No sad zamislimo da Stallone nije imao sreću da bude rođen u SAD-u, zemlji u kojoj je i prosjak s ulice u stanju napisati scenarij koji će već prihvatiti neki producent i učiniti ga jednim od najvećih filmova ikad.

Zamislimo u našoj zoni sumraka da je Stallone rođen, recimo u Prači. Pun želja i snova, bez novca i obezbjeđenog krova nad glavom dolazi u Sarajevo da upiše glumu i ostvari svoje snove, no na Akademiji ga bez razmišljanja odbijaju zbog govorne mane uzrokovane paralizom jednog dijela lice. Bez prebijenog novca u džepu i države koja bi mu pružila pomoć, Stallone klošari i spava po gradskim parkovima i haustorima, a za razliku od SAD-a, ne može čak ni porniće snimati kako bi preživio. Jednog dana dobio je ideju za scenarij za film. Nije spavao cijeli vikend i u tri dana je napisao cijeli scenarij za film Rocky. No Stallone živi u državi u kojoj se filmovi snimaju svake prestupne godine, a da biste dobili sredstva za njih prinuđeni ste aplicirati za državna srestva, što opet zahtijeva da budete dio jednog dobro uhodanog i uštimanog klana. Rocky, dakako, nikad neće ugledati svjetlo dana. 

A Stallone? Već je prilično osijedio, no često ga možete sresti u ćoškovima sarajevskih ulica. Sjedi i šuti, odrpan, zarastao, nesnosno zaudara... S njim je uvijek njegov vjerni pas lutalica. Udijelite mu nekad koju marku.

Stephen KING

U realnom svijetu on je majstor horor žanra i jedan od najprodavanijih pisaca čija su djela interpretirana kroz film, radio dramu i strip. 

No u našoj zoni sumraka, King je rođen u BiH i njegov put izgleda bitno drugačije. Pokazavši još u ranoj životnoj fazi veliko interesovanje za horor stripove i literaturu, počeo je i sam pisati horor priče iz zabave, potajno se nadajući da bi u svojoj zemlji mogao pokrenuti jedan potpuno novi žanr. 

Dok je još bio u dvadesetim godinama napisao je knjigu „Keri(ma)“, za bh. prilike po svemu neobičnu horor priču o djevojci s nadnaravnima sposobnostima, za koju je vjerovao da će mu donijeti slavu i uspjeh. No, ono što je mladi i naivni King previdio je da živi u zemlji gdje je svaki peti stanovnik nepismen, oni koji znaju čitati, uglavnom ne čitaju knjige, a oni koji ih čitaju, čitaju isključivo šokantne autobiografije starleta, manje šokantne autobiografije fudbalera i štiva o kompleksnim odnosima i velikim životnim pitanjima koji ispunjavanju život jedne mahaluše. „Kerima“ je u konačnici u javnosti dobila tek manju pažnju, a i to samo zbog toga što je bila riječ o neuobičajenoj tematici.

Nešto veću pažnju djelu posvetila je struka. Uvijek časno predano poslu i spremna i pored silnih obaveza temeljito analizirati svaki redak koji se ikad objavi u ovoj zemlji, ocijenila je knjigu kao besramni pokušaj privlačenja pažnje besmislenom šund literaturom, dok je jedan ugledni sarajevski profesor ocijenio da je nedopustivo da knjige piše neko ko nije kod njega završio Odsjek za komparativnu književnost i nema teorijsko znanje o romanu. 

Poučen neuspjehom knjige, King je znao šta mu je činiti. Upisao je Filozofski fakultet, Odsjek za komparativnu književnost i na kraju doktorirao. Danas ima siguran posao profesora na fakultetu, sigurnu platu, ugledni je član društva. Poput nekolicine svojih kolega s Filozofskog, javnosti je najpoznatiji kao jedan od vodećih medijskih eksperata za politiku, ekonomiju, kulturu, sport, globalno zagrijavanje i agrikulturu. Ne piše više romane, no član je i rukovodilac više udruženja književnika i intelektualaca, kao i komisija za dodjeljivanje književnih nagrada. 

Tiger WOODS

Najbolji golfer na svijetu i jedan od najuspješnijih sportista današnjice u našoj bh. zoni sumraka rođen je u Čajniču. 

Od malih nogu Tiger je, pored za svoj kraj krajnje neobičnog fizičkog izgleda, pažnju privlačio i svojim nesvakidašnjim interesovanjima. Čim je prohodao počeo je majčinom oklagijom udarati razne predmete po kući, dok je slobodno vrijeme u školskim danima provodio po njivama, na kojima bi iskopao nekoliko rupa i po čitav dan improvizovanim golferskim štapom ubacivao loptice u njiih. 

Woods je, po svemu poseban i drugačiji od svojih vršnjaka, imao posve neobičan san – postati profesionalni golfer. No, mali problem mu je predstavljala činjenice što ne samo da u svom kraju nije imao nijedan teren za golf, nego i u državi u kojoj živi takvi tereni teško da bi se na prste jedne ruke mogli nabrojati. Pored toga, zbog neobičnih aktivnosti malog Tigera, cijela porodica Woods dospjela je na loš glas, dok je on sam služio kao predmet poruge i maltretiranja svojih vršnjaka. 

Razbješnjen i očajan, otac Srboljub Woods obišao je sve moguće popove, travare i gatare u Čajniču i okolini, očajnički prijetio da će mu te sotonske američke rabote ubiti batinama, pokušavao ga je držati zatvorenog u kući, no Tiger bi uvijek nekako pronašao način da se iskrade na njivu i bavi svojom opsesijom. Sve prijetnje, savjeti, molbe, poruge i narugavanja nisu bile dovoljne ni da na trenutak posustane od svojih snova. 

Na kraju, shrvan nemoću i beznađem, otac Srboljub preorao je cijelu njivu na kojoj je napravljen improvizovan teren, štap kojim je ubacivao loptice mu je razbio od glavu, a prijetnju da će mu ako iskopa samo još jednu rupu on iskopati oba oka, Tiger je ovaj put shvatio krajnje ozbiljno.

Tiger Woods danas radi kao tehničar u fabrici vode u Čajniču i ugledan je građanin. S društvom se često kroz smijeh prisjeća dana kada je kao klinac pokušavao biti pionir golfa u svome kraju i maštao o velikoj svjetskoj karijeri, pripisujući to čudnim silama pod čijim je utjecajem tada bio. 

Barack OBAMA

Iako nije imao zavidnu karijeru u privatnom sektoru, Obamina nesvakidašnja karizma, politički idealizam, (naučeno) vrhunsko govorništvo i posvećenost ljudskim pravima omogućili su mu uspon od senatora u državi Ilions do predsjednika vodeće sile svijeta.

U našoj bh. verziji priče, Obama, sin kenijskog studenta koji ga je napustio kad je imao samo dvije godine vrativši se u rodni kraj, odrastao je uz majku i očuha. Neobično bistar i talentovan, život mu je bio vrlo lak. U školi izvrstan đak, poštovan od nastavnika i profesora, omiljen od ženskog roda (što navodno nema veze s legendama koje kruže o atributima njegove rase), poštovan od muških vršnjaka, Baracku se od prvog dana predviđao zavidan životni uspjeh. 

Nakon završetka srednje škole, Barack je otišao na studij u SAD-u. Vrativši se u BiH nakon studija, nevičan teškom i zahtjevnom radu, uključio se u rad nevladinih organizacija, pokazavši izniman talenat za prikupljanje sredstava iz državnih, entitetskih, kantonalnih, opštinskih, EU, soroševskih i inih fondova radi borbe za ljudska prava i poboljšanje položaja običnog malog čovjeka čiju sudbinu dijeli i za kojeg će se, još u djetinjstvu se zarekao, boriti dok god je živ. 

Uporedo sa predanim i mukotrpnim radom u nevladinom sektoru, Obama je i politički angažovan. Kao član jedne stranke, već drugi mandat služi kao zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo iz reda Ostalih, a prošle godine, kada je nakon nasilnih demonstraciju premijer Vlade podnio ostavku, kandidovao je samog sebe za novog mandatara, no dva glasa, njega i njegovog stranačkog kolege, ipak nisu dovoljna za imenovanje. 

Pored politike, ostaje aktivan u nevladinom sektoru, a također dobro gura i privatni biznis, no o tome nerado govori u javnosti. Možda  nije predsjednik najjače sile svijeta, no vjerujte, političari i soroševci i u BiH mogu vrlo lako uspjeti. 

Bjork 

Islandska umjetnica neobičnog glasa i muzičkog stila, danas spada u jednu od najpopularnijih i najcjenjenijih muzičarki na svijetu, a također se bavi i glumom. Tokom karijere, nominirana je za 12 Grammy nagrada, jednog Oscara i dva Zlatna globusa 

Ipak, Björk Ólafsdóttir, u ovoj priči i za ove prilike osoba čudnog imena i još čudnijeg prezimena, rođena je u BiH. 

Još od najmlađih dana zbog svojih neobičnih interesa i ekscentričnog stila oblačenja i ponašanja, Bjork je odudarala od okoline, osjećajući se čitav život usamljeno i neshvaćeno. Ipak, nije odustajala od svojih ambicija, pa je vrlo rano počela samostalno da vježba pjevanje, ples i glumu te stvara sopstvena djela, koja baš i nisu nailazila na oduševljenje i razumijevanje okoline. Neprepoznavanje talenta pripisivala je pogrešnim ljudima kojima je okružena, vjerujući da će među pravim ljudima od struke neko već spoznati njen potencijal. 

I tako, godinama je kucala na vrata izdavačkih kuća, producenata, urednika i kantautora, predstavljajući svoj materijal, no stvari poput „premale sise“, „ravna zadnjica“, „neprikladan glas“, „prekomplicirani tekstovi“,  „neprihvatljiv zvuk“, najčešće su stvari kojima je odbijana. Uslijed naleta očaja, okušala se i u popularnom muzičkom showu "Zvijezda moreš biti ti", one godine kad je Kadra zapalio bh. publiku i najavio skoro punjenje Koševa. Ispala je još na audiciji, u prvom krugu, odmjerenom i stručnom konstatacijom jednog od članova žitija da je njen nastup „bio nešto najblesavije što sam čula u životu“.

 Björk Ólafsdóttir je u međuvremenu završila rodne studije i radi kao asistent na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Ostat će upamćeno i da je kao jedan od moderatora propalog  Plenuma građana i građanki Sarajeva, otjerana s pozornice od prisutnih ljudi koji su bili nezadovoljni njenim načinom vođenja.

Ponekad održi neku svirku u nekom od sarajevskih kafića za alternativnu raju.

Zašto je pobjeda Syrize u Grčkoj sjajna stvar

Pobjeda Syrize u Grčkoj je najbolja stvar koja se mogla desiti. Grčka danas uistinu nije neka napredna država sa zavidnim sistemom vrijednosti i dostignućima za kojim bi se moglo žaliti, nego jedna mala, korumpirana, socijalističkim politikama već davno uprošatena mediteranska prčija.

Nakon što komunistički retardi do kraja unište Grčku, imat ćemo jedan fenomenalan ogledni primjer kuda vode socijalističke politike, ljevica iz čitavog svijeta još jednom će svjedočiti rušenju svojih mokrih snova i osramotiti se, ostali evropski narodi imat će veliku opomenu, a mi, tržišni liberali, još jednom ćemo slavodobitno moći reći - eto, jesmo li vam rekli!

Problem za našu poziciju upravo i jeste bio u tome što, za razliku od osamdesetih, nismo imali zapravo više nijedan, ili gotovo nijedan primjer socijalisitčke ekonomije u praksi, koji bi kristalno jasno, crno na bijelo potvrđivao da su bijeda, siromaštvo i potpuno zaostajanje jedini rezultati koje socijalističke politike u bilo kom obliku mogu donijeti. Nakon globalne ekonomske krize, svjetska radikalna ljevica je, osokoljena, okupirala javni prostor proglašavajući kapitalizam nehumanim, propalim i nefukcionalnim sistemom, ponovo oživljavajuće svoje, u praksi potpuno propale i kompromitovane ideje kao alternativu kapitalizmu. Zbog očiglednih nedostataka postojećeg kapitalizma, u takvom ozračju mnogi ljudi su bili skloni prigrliti proklamanovane vrijednosti nepostojećeg socijalizma. U narednom periodu će te ideje doživjet još jedan sramotan poraz i pokazati da je graditi na njima uspješno i prosperitetno društvo nemoguće.

No budite oprezni. Nakon što još jedan socijalistički eksperiment, kao i apsolutno svaki do sada u ljudskoj historiji, doživi brutalan bankrot u praksi, i ne sumnjajte da će, opet kao i svaki put do sada, ljevičari za svoj neuspjeh optužiti MMF, Njemačku, Svjetsku banku, strani kapital, svjetske centre moći, CIA-u....

Islamisti iz našeg sokaka

Obajvljeno na: Depo.ba

Pucnji u novinare i karikaturiste Charlie Hebdoa nisu bili tek pucnji primitivnih fanatika uvrijeđenih i sluđenih zbog vrijeđanja poslanika Muhameda. Ne, to je bio rafal jedne zločinačke, vrhunski organizovane ideologije u svijet čije vrijednosti iz dna duše mrzi i doživljava kao najvećeg neprijatelja, jer predstavljaju potpunu negaciju njenog mračnjaštva - vrijednosti slobode govora, slobode uma, duhovitosti i prava na različitost.

S načinom na koji je Charlie izražavao svoje stavove se niste morali slagati, mogli ste ih, kao i mnogi na zapadu, smatrati vulgarnim, odrvatnim novinama koje prelaze sve granice dobrog ukusa. To je vaše pravo, jednako kao što je i bilo pravo Charlija da se u svojoj kreativnoj slobodi izražava baš onako kako se izražava. Cijena slobode i života u slobodnom društvu nažalost uključuje i pravo drugih ljudi na slobodu da se i na najbezobzirniji i najbrutalniji način šprdaju s onim što vi smatrate svetim. Veličanstveni je to rezultat višestoljetne borbe ljudskog roda za slobodu, rezultat koji svakako neće i ne smije biti podređen bilo čijim svetinjama i nježnim osjećanjima, jer bi time i sloboda govora kao takva izgubila svoj smisao.

Te vrijednosti, u čijoj odbrani su novinari i karikaturisti Charlie Hebdoa ubijeni, zbog svih zlodjela i licemjerja koje on danas proizvodi nisu zapadni svijet, ali jesu vječni i temeljni ideal tog svijega, te su i pored svega, najsnažnije i najdosljednije zastupljene upravo u tom svijetu.

Cijena slobode i života u slobodnom društvu nažalost uključuje i pravo drugih ljudi na slobodu da se i na najbezobzirniji i najbrutalniji način šprdaju s onim što vi smatrate svetim

I prvenstveno zbog vrijednosti koje su zvjerski napadnute, a ne zbog slaganja ili neslaganja s njegovim načinom izražavanja, svi slobodumni ljudi svijeta su ovih dana jasno i nedvosmisleno bili Charlie.

Da želi spadati u taj svijet i da je na njegovoj strani, jasno je pokazao i bh. mainstream kroz izvještavanja većine naših medija, kao i istupe intelektualaca, umjetnika i političara. Ipak, upravo ovakve stravične tragedije poput Charliea pokazuju da mimo tog društvenog mainstrema, u umovima i srcima više nimalo zanemarivog broja ljudi, vlada jedan potpuno drugačiji svijet, svijet utemeljen na dijametralnim vrijednostima i svjetonazorima.

Monstruozan zločin u Parizu na porvršinu je izbacio čitavu bujicu zastrašujućih i umobolnih komentara, običnih, neznanih ljudi, praćenih huškačkim tekstovima medija za koje uzaludno želimo vjerovati da su marginalni, a koji zločin ili otvoreno podržavaju smatrajući ga sasvim primjerenom i adekvatnom kaznom za vrijeđanje Poslanika, ili ga osuđuju, ali uz ono odvratno i pogano ALI, gdje se raznim bezumnim akrobacijama zločin pokušava relativizovati, od zaključaka da su „sami čačkali mečku“, preko stavljanja masakra u široki društveno-historijski kontekst zločina francuskog imperijalizma, pa do imbecilnih teorija zavjere koje u svojoj izopačenosti idu dotle da se sam masakr proglašava cionističko-masonsko-imperijalističkom izrežiranom farsom koja za cilj ima vođenje rata protiv muslimana.

Oni slobodu govora ne drže pretjeranom vrijednošću ili joj barem ne žele dozvoliti da ode dotle da propituje njihove vjerske svetinje i istine, jer u suprotnom agresija i nasilje za njih postaju sasvim prihvatljiv odgovor.

Oni temeljne vrijednosti zapada kao, uz sva zlodjela i licemjerje koje proizvodi, ipak vrhunca naše civilizacije, ni najmanje ne drže nečim čemu im um i srce trebaju težiti.

Ako želimo biti u stanju liječiti ovaj problem, najprije sebi konačno moramo priznati da smo kao društvo bolesni, ozbiljno bolesni. Ideologija koja je izmasakrirala novinare i karikaturiste Charlieja, te policajca Ahmeda koji je životom platio njihovo pravo na slobodu izražavanja, je tu - u našem sokaku, u umovima i srcima naših komšija

Oni na svijet gledaju iz ugla neukog, primitivnog, uplašenog i sluđenog muslimana koji je svoj identitet, svoju svijest i sudbinu poistovijetio sa svakim muslimanom ovog svijeta kojeg vidi, uvijek i isključivo, kao žrtvu velikog globalnog rata zapada protiv islama, protiv njega samog. U takvom pogledu na svijet i najzaostalija društva, i najmostruoznije ideologije i pokreti koje se pozivaju na islam, i ubice koje svoje stravične zločine čine s Allahom na usnama, postaju ili posve očekivana reakcija na teror i ugnjetavanja koji trpe, ili tek jedna velika instalirana zavjera zapada u globalnom džihadu protiv muslimana ili pak - kod onih već potpuno pomračenih umova - borci za slobodu muslimana i islamskog svijeta.

Oni su u konačnici i rezultat bezobzirne gospođe Evrope koja ih je tokom rata ravnodušno prepustila na klanje njihovim dželatima, tjerajući mnoge od njih da se okrenu ka istoku. Amerika je svojim angažmanom uzaludno pokušala sprati ljagu zapadne civilizacije koju je Evropa ostavila. No, napose im je stvorila nakaradnu, nefukcionalnu državu, a ratovi nakon 11. septembra nažalost nisu mogli ne biti doživljeni od mnogih kao ratovi protiv svih muslimana kao takvih.

Nakon propasti komunizma, a s njim i bivše Jugoslavije, oni su trebali postati punopravni dio novog zapadnog svijeta. No u potpunosti nikada nisu. Nakon preživljenog genocida, protjerivanja, silovanja i ponižavanja, prvenstveno zahvaljujući onima koje su kroz sve godine birali da ih vode, ostali su skliješteni u bosanskom trokutu, izloženi siromaštvu, beznađu i propadanju. Zapad, koji je davno izgubio svaki duhovni sadržaj, osim proklamovanih vrijednosti slobode i ljudskih prava, neuvjerljivog sna o Evropskoj uniji i beskonačnog konzumerizma, nije uspio osvojiti njihove umove. Takvi, moralno utučeni, osiromašeni, razočarani te razapaeti između istoka i zapada, islamske vjere i evropske kulture kojoj tradicionalno pripadaju, postali su pogodno tlo da i ona najzloćudnija i najopasnija sjemena koja je vjetar donio s istoka proklijaju među njima. Ona  im, za razliku od duhovno ispraznog zapada, nude duhovno utočište i što je najvažnije – dežurnog krivca za sve njihove probleme – zapadnu civilizaciju, njenu politiku i njene vrijednosti.

Potpuno mimo društvenog mainstreama, međunarodnih i domaćih institucija i njihovih proklamovanih vrijednosti, oni su danas tu sa svojim medijima, ideolozima i sljedbenicima. Oni, kojima su na srcu vrijednosti Muslimanske braće, Hamasa ili u najdrastičnijim slučajevima Islamske države, a neprijateljske one u ime kojih su poginuli novinari Charlieja, danas su velika i opasna društvena armija koja se neće moći vječno držati na distanci.

Ako želimo biti u stanju liječiti ovaj problem, najprije sebi konačno moramo priznati da smo kao društvo bolesni, ozbiljno bolesni. Jer ideologija koja je izmasakrirala novinare i karikaturiste Charlieja, te policajca Ahmeda koji je životom platio njihovo pravo na slobodu izražavanja, je tu - u našem sokaku, u umovima i srcima naših komšija.

Pos'o dobar, a para laka: Osam svetih pravila kako se uhljebiti na budžetske jasle...

Objavljeno na: Depo.ba

Klipan si koji je studirao deset godina, no  skoro ništa ne znaš, ništa te ne interesuje i nesposoban si za bilo kakav ozbiljan rad? Ne želiš robovati poslodavcu za mizernu nadnicu,  razbijati glavu brigama i misliti na egzistenciju? Cilj ti je ostatak života provesti u razbibrigi i uživanju u udobnom životu koji neće zahtijevati težak rad i trud? Imamo idealan posao za tebe – budžetlija!

Uhljebljivanje je dobro poznata i stara tradicija koju sve bh. vladajuće garniture dobro primjenjuju na svim nivoima, od stvaranja raznih nepotrebnih agencija za istraživanje nuklearne energije (!), preko organizacije lokalne uprave, gradova i općina, do mjesta članova uprava, savjetnika i članova nadzornih odbora u javnim i državnim firmama. U administraciji u našoj državi radi blizu 200.000 fanatičnih stranačkih vojnika i zaposlenje u nekoj od državnih institucija i firmi te automatski čini pivilegovanim pripadnikom gornjeg, vladajućeg sloja društva kojem je ostatak stanovništva na usluzi – od šalteruše do načelnika opštine - ti si taj kojem dolaze na noge, od koga zavise i ko drži njihovu sudbinu u svojoj šaci. Za razliku od nesretnika koji čame na birou i prinuđeni su mukotrpno raditi za 500 KM, ti za njihov novac dobijaš sigurno radno mjesto, visoku i redovnu platu, plaćene doprinose, mnoštvo neradnih dana, duge godišnje odmore te posao koji zahtijeva malo ili nimalo rada i daje ti priliku za dugoročno udoban i bezbrižan život.

Prošli su izbori, formiraju se nove vlasti na svim nivoima i sada je pravo vrijeme da i ti nađeš mjesto pod suncem u nekoj od hiljada opština, kantona, agencija, firmi... Iako se u javnosti može čuti da će od ove godine početi da se smanjuje broj zaposlenih u javnoj upravi ili da nema dovoljno novca u budžetu za toliki broj uhljeba (eto, kao problem poreze povećati), znaj da su to tek puke zlonamjerne glasine i špekulacije, jer kao što bi toEinstein (još davno) utvrdio: „Samo su rast javne potrošnje i administracije u BiH, ljudska glupost i svemir beskonačni, iako samo za ovo zadnje nisam siguran!“

Ako nemaš amidžu kao visokopozicioniranog kadra neke od vladajućeg stranaka, put ka uhljebljenju bit će dug, težak i mukotrpan, no u potpunosti će se isplatiti kada napokon jednog dana osjetiš čar kožne fotelje u nekoj od državnih institucija. Ipak, prije toga morat ćeš proći kroz nekoliko nužnih koraka:

Korak prvi: Učlani se u stranku

Još uvijek nisi član nijedne stranke? Pa šta čekaš?! Smjesta otiđi do sjedišta stranke u svom opštinskom odboru i učlani se. Ali pazi, učlaniti se trebaš u neku od vladajućih stranaka koje će u narednom periodu obnašati vlast, jer se samo preko njih dolazi do ostvarenja sna o uhljebljivanju na budžet. Prilikom učlanjivanja u stranku nemoj se voditi ideološkim i programskim principa, jer našim političkim opcijama je to svakako špansko selo.

Korak drugi: Moral ostavi kod kuće

Ako si osoba visokih moralnih vrijednosti koja drži do principa, ne učlanjuj se u stranku, ne traži uhljebljenje. To nije posao za tebe. Ako želiš postati budžetlija, morat ćeš zaboraviti na svako dostojanstvo i samopoštovanje, biti spreman lagati, varati, ogovarati, podmetati, znati se uvijek pravoj osobi uvući tamo gdje treba, a u ostvarivanju svog cilja - sva sredstva moraš smatrati opravdanim. Jesi li spreman na to?

Korak treći: Ne stvaraj neprijatelje

Prilikom upuštanja u čari stranačkog života neophodno je biti fin sa svima. I kad kažemo sa svima, doslovno mislimo – SA SVIMA! Za tvoje dalje napredovanje i uhljebljenje poželjno je da svakom članu s kojim se susrećeš, on naloženog klinca koji je došao da mijenja svijet do prefriganog predsjednika opštinskog odbora koji je već davno prošao sve muke koje te čekaju, pokazuješ uvijek nasmijano lice i dobru volju, biti raja i dio tima, jedan od onih s kojim će se identifikovati i kome će biti spremni omogućiti što brže i uspješnije napredovanje u stranačkoj hijerarhiji.

Naravno, ti znaš da se do pozicija i uhljebljenja dolazi samo preko onih najviše rangiranih članova stranke, te da ti obični članovi predstavljaju smrtne neprijatelje i konkurenciju koja je tu s jednakim ciljem kao i ti. No baš zbog toga, prema njima se odnosi uvijek ljubazno i fino, neka steknu lažnu sliku da si im prijatelj i saveznik. No, kada ti to bude u interesu, iskoristi prvu priliku koja ti se pruži da im zabiješ nož u leža i otarasiš ih se.

Korak četvrti: S funkcionerima najbolji

Put kojim se dolazi do uhljebljena na budžetu vodi kroz debela crijeva znanih i neznanih stranačkih rukovodilaca i ljudi od bilo kakve moći, dakle svih pojedinaca koji ti mogu bilo direktno ili posredno obezbijediti posao. Ako sa običnim članovima moraš biti fin, funcionere moraš obožavati! Za čovjeka od funkcije u BiH nema udbonijeg osjećaja nego da bude okružen osobama spremnim da mu uvijek ljube dupe. Stoga, ne libi se zasipati ih komplimentima, iskazuj im divljenje i strahopoštovanje, pokažit očaranost svakim njihovim potezom i prijedlogom.... Naprosto, uvjeri ih da u tebi imaju bezrezervnog podanika.

 

Korak peti: Budi aktivan

Od prvog dana učlanjenja u neku od vladajućih stranaka na umu ti kao zvijezda vodilja mora biti kultna rečenica poznatog bh. političara: „Partija je važnija od države!“. Mi bismo rekli – partija je važnija od života! Ne propuštaj sastanke, uvijek se prvi javljaj za obavljanje svih mogućih i nemogućih stranačkih zadataka, na Facebooku svakodnevno kači hvalospjeve o svojoj stranci i njenim udarnim članovima, reži na sve moguće i nemoguće političke protivnike, svaki potez tvoje stranke budi spremni fanatično i bezrezervno braniti od svih napada i kritičara.

Upamti, nemaš nikakve lične principe, moralna uvjerenja ni ideološke vrijednosti  - zakon i svetinja ti je sve ono što partija i njeno rukovodstvo urade i kažu da je ispravno, makar se to kosilo s onim što su do jučer tvrdili. Za uhljebljenje u državni sektor neophodno je svoje JA zamijeniti sa partijskim MI.

Korak šesti: Ne pametuj

Pun si energije, ideja i želje da doprineseš istinskoj promjeni i poboljšaš svoje društvo? Koga briga! Ako se s tom namjerom učlanjuješ u stranku, ne učlanjuj se, suvišan si, bespotreban i vrlo brzo ćeš sam odustati od političkog aktivizma kad se uvjeriš da kucaš na potpuno pogrešna vrata.

Osobine poželjne i neophodne za uspinjanje u stranačkoj hijerarhiji i u konačnici uhljebljenje u nekoj od državnih institucija jesu poslušnost, podaništvo i sluganstvo. Pokazivanjem pretjeranog znanja, inteligencije, sposobnosti ili, ne daj Bože, spremnosti na razmišljanje vlastitom glavom, u običnim članovim ćeš buditi zavist, prezir i mržnju, u nadređenim paranoičnu sliku budućnosti u kojoj ti sjeditš na fotelji višoj od njihove... Svi će biti protiv tebe i ubrzo ćeš biti POČIŠĆEN!

Stoga, ako imalo sebi želiš dobro, pokaži određenu rječitost i uvjeri ih da nisi baš potpuni tokmak koji će ih blamirati kada ga postave na neku funkciju, no zaboga, ne pametuj, ne ističi se, ne pokazuj bespotrebna znanja!

Korak sedmi: Izjasni se kao Srbin

Jedna od blagodati Saveza budžetskih republika Bosne i Hercegovine je i taj što u njemu postoje konstitutivni narodi, koje mnogim pojedincima omogućuju da samo na osnovu svoje etničke pripadnosti zauzmu najvažnije državne funkcije. Stoga, tvoje uhljebljenje uveliko će olakšati nacionalno izjašnjavanje kao pripadnika jednog od, u tvojoj sredini, manjinskih naroda, što konkurenciju za državne pozicije namijenjene pripadnicima tih naroda uveliko umanjuje.

Ne osjećaj se neugodno i izdajnički što se izjašnjavaš za nešto što nisi. Uhljebljenje je ipak daleko preča i bitnija stvar od nacionalnog identiteta

Korak osmi: Nauči igrati pasijans

Nakon što si dokazao svoju vjernost, bio aktivan, efikasno eliminirao svoju konkurenciju i uspio se nadređenim zavući 'tamo gdje treba', ispunio si sve potrebne uslove za uhljebljenje. Ti si jedan, a opština, ministarstava, agencija i firmi ima na stotine, te će se već negdje izmisliti za tebe novo radno mjesto. Međutim, prije početka „rada“ na novom radnom mjestu, bilo bi dobro da naučiš igrati pasijans ili neku drugu društvenu igru. Dani u kancelariji znaju biti nesnosno dosadni i monotoni, sve vijesti koje su te zanimale na 112 regionalnih portala si već pregledao, te bi bilo dobro da nađeš neku zanimljivu video igru ili zanimaciju koja će ti pomoći da lakše prebrodiš dosadne budžetske dane.
 

No mimo dosade kao velike tegobe koja muči mnoge uposlenike na budžetu i nerijetko im uzrokuje brojne psihičke probleme, posao je dobro plaćen i siguran, gubitak posla je moguć samo u slučaju silaska tvoje stranke s vlasti, a i to ako si na višoj funkciji, slobodni dani su učestali, godišnji odmori dugi, a život postaje bezbrižan i udoban. Na kraju uviđaš da je incijacija koju si morao proći u stranačkoj hijerarhiji bila i više nego vrijedna žrtve i sa slatkim sažaljenjem gledaš onu armiju nesretnika koji crnče u privatnom sektoru za mizernu nadnicu da bi tebi obezbijedili platu, i još ti moraju dolaziti na noge, jer ti si sada vlast. Uz dosljedno slijeđenje navedenih pravila i pravi odabir političkih moćnika u čijem ćeš unutrašnjim organima realizovati svoju političku ambiciju, jednog dana možda doguraš i do ministra.


Ukoliko ti se pak navedeni koraci koje moraš proći kako bi se uhljebio na budžetske jasle čine previše napornim i nedostojnim, nema razloga da se sekiraš... Uvijek se možeš učlaniti ili osnovati neku nevladinu organizaciju. No, o tome nekom drugom prilikom.

Bošnjaci - taoci dvije zloćudne antizapadne ideološke paradigme

Pita me drug koji već deset godina živi u Americi i već je poprilično i mentalno postao Amerikanac, preneražen komentarima o zvjerskom zločinu u Francuskoj koje je čitao po našim portalima i stranicama, zašto Bošnjaci imaju poglede na svijet kakve imaju i kako je moguće da prilikom ovakvih stravičnih situacija dolazi do takvih reakcija - relativiziranja, ignorisanja zločina ili čak od strane mnogih umobolnika i podržavanja. Možda sam u krivu, no stvari gledam otprilike ovako.

Riječ je zapravo samo o logičnoj posljedici dugodišnjeg društvenog ambijenta koji se brižno i marljivo kreira od onih opskurnig, gnjilih, amoralnih društvenih struktura koje su sebi zacementirale pozicije od univerziteta preko medija i nevladinog sektora do politike, i koje kao maligno tkivo vlastitu mizeriju i destruktivnost šire svuda oko sebe, polako ali sigurno ubijajući čitavo društvo.

U bošnjačkom narodu danas domiraju dvije ideologije i dva pogleda na svijet - jedan neokomunistički, vrlo frustriran, bijesan i žedan osvete, koji se sa svojim historijskim porazom nikad nije pomirio, i drugi tradicionalisitčki - netrpeljiv, djelomično islamistički, najčešće jarko obojen i nacionalizmom koji uspijeva ukomponovati u svoj svjetonazor, manje otvoren, no vrlo raširen i nimalo bezazlen.

No kako dolazi do toga? Početkom devedesetih se i među bh. muslimanim dešava nacionalno buđenje, koje je zapravo više bilo vjersko, no za razliku od Srba i Hrvata, muslimani tada nemaju etablirane nacionalno orijentisane institucije i strukture, te se one tek tada u pravom smislu riječi počinju graditi. Tada na bošnjačkoj desnici, kao odgovor propalom komunizmu, dolazi do stvaranja dvije struje koje ideološki nisu baš potpuno podudarne, no do danas djeluju u čvrstom savezu i nije ih uvijek lako ni razlikovati - jedne izrazito vjerski nastrojene kojoj se i nacionalizam koji jarko boji vjerom savršeno uklopio u vlastiti svjetonazor, te druge manje klerikalne, no također nacionalističke, koja je s prvom našla dovoljan zajednički sadržilac da djeluju zajedno.

Pored te, druga struktura koja se davno formirala i samo nastavila tamo gdje je stala, jeste ona stara komunistička koja se svojih ideala i principa nikad nije odrekla, usput se je prilagodila novim tekovinama zapadne radikalne ljevice, te s krajnjom mržnjom i neviđenim otporom reagovala je i reaguje na svaki pokušaj bilo kakve reformacije društva u pravcu uvođenja tržišne ekonomije i približavanja vladajućim zapadnim tekovinama.

Zašto ovo spominjem? U takvoj konstalaciji odnosa upravo je bilo nemoguće stvoriti neku prozapadnu liberalnu, ako hoćete i istinski građansku struju u bošnjačkom narodu, koja bi taj narod okrenula ka zapadu i uvukla u voz za novo doba.

Umjesto toga, bošnjački narod ostaje talac dva historijski destruktivna i promašena koncepta, on se, kao namrgođeni starac, iako je jedan od najmlađih naroda u Ervopi, grčevito opire usvajanju bilo kakvih modernih tekovina i napuštanju svojih moralno bankrotiranih i nedopustivih zabluda.

Jedni drže džamije, kapital i dio fakulteta, drugi drže medije, veći dio fakulteta i nevladine organizacije. Poklopljen je svaki bitniji segment društva koji kreira javno mnijenje i uspjeh u bošnjačkom društvu uslovljen je prihvatanjem i prilagođavanjem jednom od ova dva dominantna koncepta.

Rat je Bošnjacima stvorio trajnu ranu i frustraciju žrtve, žrtve koja će postati temelj građenja bošnjačke nacije. Evropa je prema u ratu u BiH imala krajnje licemjeran odnos, prepuštajući Bošnjake njihovim dželatima ili ih čak i otvoreno podržavajući u njihovom zločinačkom naumu, zbog čega se već u ratu javio osjećaj prezira i bijesa prema zapadu, i zbog čega mnogi i jesu svoje utočište počeli tražiti na istoku, među muslimanskim zemljama. Tek će intervencija SAD-a i angažman Clintonove administracije djelomično vratiti povjerenje Bošnjaka u zapad i uvjeriti ih da nisu sami i da na zapadnoj strani imaju prijatelje koji ih žele, i Amerika je uistinu u prvim godinama nakon rata bila vrlo omiljena među Bošnjacima.

Ipak, 11. septembar, ratovi u Afganistanu i Iraku i sve ono što je uslijedilo stvari će promijeniti iz temelja. Još i prije nego što je prva raketa ispaljena na neku od talibanskih baza, domaća ljevica, potpomognuta svojim istomišljenicima iz bijelog svijeta, ako je već morala šutit tokom bombardovanja Srbije, sada je ponovo dočekala svojih pet minuta da objavi vlastiti džihad zapadnoj civilizaciji. U prvi plan i prvenstveno od strane ljevičarskih medija, na sva zvona se oživljavaju stare markističke stupidarije o zapadnim imperijalističkim krvoločnim "buržujima", ovaj put umotanim u eufemizme "korporacija" i "krupnog kapitala", koji izmišljaju islamski ekstremizam kao izgovor za pokretanje imperijalističkih ratova i ugnjetavanje jadnih, siromašnih i nemoćnih naroda, a u svojoj ludosti idu čak dotle da se i u mnogim, vrlo utjecajnim medijima i od strane nekih od vodećih intelektualaca, i sam 11. septembar proglašava inside jobom insceniranim tek tako da bi se dobilo opravdanje za nova imperijalna osvajanja. S druge strane, vjerski nastrojen dio stanovništva, već duboko istraumiran kompleksom žrtve, a s nevjerovatnom i ubitačnom panislamskom sviješću gdje svakog muslimana iz svakog naroda svijeta doživljavaju svojim bližnjim, i agresivno i bijesno reaguju na svaku kritiku bilo kojeg muslimana i muslimanskog društva na svijetu, taj rat tretira kao ništa drugo nego globalni rat protiv svih muslimana, kao rat protiv samih sebe, šireći osjećaj vlastite žrtve i ugroženosti na sve muslimane svijeta koje posmatraju kao žrtve istih neprijatelja i iste globalne zavjere.

Zato ne pitajte i što Bošnjaci reaguju tako kako reaguju, bojažljivo, neodlučno, nerijetko i relativizirajuče. Reaguju zato što se već decenijama, najprije komunističkim bullshitom, a sada u vjetrovima s istoka, jednom profanom i stravičnom propagandnom mašinerijom uvjeravaju da je zapad zločinački, imperijalistički, da im svima želi zlo, a da su čak i islamistički terorizam i sve svinjarije koje pravi samo logičan i očekivan odgovor na teror koji trpe od imperijalista. I iako se međusobno mrze, iako jedni druge kite najgorim mogućim imenima, ovo je pak segment oko kojeg su i naši komunisti i tradicionalisti, dvije preovladavajuće društvene struje, zauzele isti stav i gdje imaju istog neprijatelja - zapadnu civilazciju.

No paradoksalno je da se u takvom odnosu snaga, upravo ova neokomunistička bošnjačka struja uspjela nametnuti i biti percipirana kao moderno, građansko, prozapadno lice bošnjačkog naroda. I oni to zaista jesu, kada su u pitanju odjeća koju nose, piće koje konzumiraju i muzika koju slušaju, no zapad i njegove temeljne