Tačerizam je lijek za BiH

Nedavno preminula barunica Margaret Thatcher (1925.- 2013.) prva, i za sada jedina žena premijerka Velike Britanije i predsjednica Konzervativne partije, tokom svoje dvanaestogodišnje vladavine (1979.-1990)., što predstavlja najduži staž jedne osobe na čelu ove države u 20. stoljeću, trajno je preobrazila svoju zemlju i svojim je idejama dobar dio svijeta usmjerila na jedan novi politički i ekonomski kolosijek.

Rijetko koji lider u domaćoj i svjetskoj javnosti izaziva toliko oprečnih stavova kao što je slučaj s bivšom britanskom premijerkom. Razlog za to leži prvenstveno u njenom čvrstom, beskrupuloznom i odlučnom karakteru koji je kao takav bio neophododan za dubinske, bolne i u narodu često nepopularne, ali nužne reforme koje su u Velikoj Britaniji provedene. Kada je Thatcher 1979. godine ušla u svoj ured u Downing Street broj 10, zemlja se suočavala sa mnogobrojnim problemima- prosječna inflacija iznosila je čak 13%, porezi su bili ogromni i krajnje destimulirajući, čitave industrije poslovale su u velikim gubicima i kao rupe bez dna vještački održavane novcem poreskih obveznika, brojne štetne regulacije odvlačile su investicije i uništavale poduzetnički duh, dok su sindikati koji su si priskrbili ogromnu političku moć predstavljali nesnosan uteg britanskoj ekonomiji. Koliko je situacija bila ozbiljna možda najslikovitije ilustruje činjenica da je Velika Britanija u stranoj štampi često nazivana „ekonomskim bolesnikom Evrope“.

Reforme koje je Thatcher odlučila provesti bile su brze, sveobuhvatne i snažne. Započela je masovnu privatizaciju državnih kompanija (od telekoma, preko aviokompanije do rudnika), smanjila do tada ogromne i destimulirajuće porezne stope direktnih poreza, ukinula brojne štetne regulacije, provodila politiku štednje, obračunala se sa štetnim utjecajem sindikata i neprofitabilne segmente privrede pustila da propadnu. Iako su te promjene radnike zaposlene u gubitaškim firmama privremeno ostavile bez posla, a pojedince naučene živjeti od plodova tuđeg rada bez privilegija, one su bile nužne kako bi Britanija mogla ponovo postati ekonomski zdravo i stabilno društvo, i velikoj većini Britanaca donijele su daleko više koristi nego štete. O ekonomskim rezultatima Thatcherkine politike možda najbolje svjedoče podaci da je u dvanaest godina njene vladavine ukupni GDP Velike Britanije povećan za 23%, a lično bogatstvo uvećano je za čak 80%.

U državničkom pogledu Margaret Thatcher je bila jedna od danas zaboravljenih lidera koji imaju jasne principe i vrijednosti od kojih ni po koju cijenu nisu spremni odustati, te je odlučno i beskompromisno u njima istrajavala uprkos brojnim pritiscima javnog mnijenja. Nije bila populist, niti je ikad nastojala podilaziti narodnim masama, dapače, mnoge njene izjave i potezi bili su sušta suprotnost od onoga što bi većina možda željela čuti. U ideološkom pogledu bila je mješavina tradicionalnog britanskog konzervativca, nacionaliste i ekonomskog liberala. Svojim vođenjem zemlje, Britancima je ponovo vratila pomalo poljuljano dostojanstvo i ponos- od ekonomskog preporođavanja zemlje, preko sprječavanja argentinske okupacije Falklanda, do beskrompromisne političke borbe protiv komunizma i Sovjetskog saveza kao odumirućeg predvodnika odumiruće ideologije.
Lični prosperitet kao rezultat vlastitog rada, nedopustivost življenja na tuđi račun, poštena plata za pošten posao, život u skladu sa mogućnostima, te spremnost da se brani svaki pedalj domovine i njenog naslijeđa, možemo definisati kao osnovne tekovine tačerizma.

Thatcher u Bosni

Za razliku od drugih bivših komunističkih država poput Estonije, Češke ili Poljske, koje su nakon oslobađanja od crvene okupacije uspješno implementirale mnoge od politika za koje se zalagala Margaret Thatcher, i uspjele uspostaviti danas stabilna i uređena društva, Bosna i Hercegovina odlučila je biti ponavljač starih zabluda. U zemlji razrušenoj ratnim razaranjima i opterećenoj kako njegovim naslijeđem tako i tekovinama socijalizma, od nezavisnosti suvereno upravljalu razni neodlučni i bezprincipijelni populisti kojima osnovni sistem vrijednosti kojeg slijede predstavlja održavanje na vlasti radi nje same. U to ime, kako bi se kupila poslušnost naroda i podilazilo nagonima masa, naši vlastodršci nastavili su pothranjivati parazitski socijalistički mentalitet gdje je pojedinac uvjeren da mu država i društvo samim svojim postojanjem duguju nešto.

Takva politika ogledala se u nizu primjera- od zdravih i radno sposobnih građana su nakon rata planski i ciljano stvarani socijalni slučajevi (boračke naknade), najveće firme zadržane su u državnom vlasništu i (p)ostale su leglo korupcije i političkih spletkarenja, administracija se tokom godina gomilala i postala najpoželjnije radno mjesto koje se dobijalo za stranačku člansku i glas na izborima, a privatni sektor opterećen brojnim regulacijama i velikim nametima nikada nije oslobođen od političkog pritiska.

Rezultati su takvi da je BiH danas jedna od najsiromašnijih i nejbesperspektivnijih država u Evropi- s ogromnom nezaposlenošću, jednom od najvećih javnih potrošnji, brojnim državnim firmama-gubitašima koje su rupe bez dna i silom se održavaju novcem poreskih obveznika, velikim destimulirajućim porezima i brojnim besmislenim regulacijama, te korupcijom na svakom čošku kao jednim od glavnih obilježja društva. I umjesto hrabrog i odlučnog, ili barem postepenog obračunavanja s ovakvim naslijeđem, i provođenja nužnih reformi, vlade na raznim nivoima BiH, radi kupovine socijalnog mira i zadržavanja vlastitih privilegija, ovakav samorazarajući sistem svim silama nastoje što duže održati. U ime toga, spas se traži u zaduživanju kod MMF-a, a konačna propast ostavlja se političkim nasljednicima. Jer, sistem u kojem ogroman procenat stanovništva zavisi od budžetskih prihoda, a ti prihodi zbog prevelikog tereta na leđima realnog sektora postaju sve manji pa se stoga rashodi pokrivaju zaduživanjem, vrlo brzo sebe mora dovesti do stadija gdje novca za nagomilane budžetske potrebe jednostavno više neće biti. Privatni sektor će pokleknuti, krediti više neće biti odobravani, dugovi će biti nagomilani i ogromni, a sve to više neće imati ko plaćati i zemlja će doći u stanje bankrota.

Kako bi se spriječio takav scenarij, u BiH je nužno čim prije primjeniti tačerovsku doktrinu, što podrazumijeva finansijsku konsolidaciju, privatizaciju velikih državnih firmi, deregulaciju tržišta, likvidiranje gubitaša, reforme zdravstvenog i penzionog sistema, te što je možda i najvažnije, prekidanje s praksom da se zdravim i radno sposobnim ljudima omogućuje da budu primaoci socijalnih davanja.

Onaj ko bi bio spreman provoditi ovakve reforme, morao bi biti istinski patriota koji dobro svoje zemlje stavlja na prvo mjesto i misli na njenu dugoročnu perspektivu, ima izgrađen sistem vrijednosti, hrabar je i odlučan lider, ne podliježe pritiscima medija i masa, te je spreman učiniti brojne nepopularne i bolne, ali nužne poteze, kako bi ovo jednog dana mogla postati uređena i razvijena zemlja; i posebno važno, bio bi spreman na to da ga mnogi mrze. Takav lider bi morao biti bosanski Margaret Thatcher. No, u moru domaćih političkih beskičmenjaka i bezveznjaka takvog pojedinca nećete naći. Stoga, sami zaključite kakva subdina nas čeka.