Piše: Danijal Hadžović
Tokom 1991. i 1992. godine HDZ BiH bio je vatreni pobornik nezavisnosti BiH od Jugoslavije, čemu je uveliko i doprinio. Godinu dana kasnije ova stranka zajedno sa svojom paradržavnom tvorevinom kreće u otvoreni rat protiv sada nezavisne BiH i njenih legalnih političkih i vojnih vlasti, s ciljem pripajanja njenih dijelova Republici Hrvatskoj. Projekat je u Haškom tribunalu presuđen kao udruženi zločinački poduhvat. Već 1994., nakon vojnih neuspjeha i međunarodnih pritisaka, bh. filijala HDZ pristaje na stvaranje Federacije BiH i igra relativnu konstruktivnu ulogu u zajedničkim oslobodaličkim vojnim akcijama i zaustavljanju rata u našoj zemlji.
Nova pobuna desila se 2001. Nezadovoljni novom vlašću u Federaicji, Alijansom za promjene, u kojoj HDZ (kao ni SDA) nije našao svoje mjesto, te izmjenama izbornog zakona, ova stranka pokušava oživiti Herceg-Bosnu kroz projekat tzv. Hrvatske samouprave, u okviru koje osniva Hrvatski narodni sabor kao njegovo parapolitičko tijelo. Cijela avantura u konačnici završava neslavno, s intervencijom SFOR-ovih tenkova, oštrim mjerama međunarodne zajednice i rukovodstvom HDZ-a preko grane, u svojstvu bjegunaca od zakona. Platformaška vlast nije dugo potrajala, pa je HDZ BiH već 2002. ponovo na vlasti. No u narednim godinama je bio miran, sa desetkovanim kadrom igrao je relativno konstruktivnu ulogu, a o nekakvim samoupravama i eskluzivnom hrvatskom entitetu dugi niz godina nije smio ni zucnuti. Histerija se ponovo oslobađa 2006. kada Željko Komšić kao kandidat SDP-a pobjeđuje u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva, a eruptira kada isti uspjeh ponavlja 2010., pri čemu se i izvršna vlast u Federaciji uspostavila bez HDZ-a BiH. Narativ s kojim je tada javnost bombardovana iz ove stranke i s njom povezanih krugova glasio je da je takvim potezima izvršena grupa majorizacija hrvatskog naroda u BiH, da su Hrvati svedeni na nivo građana drugog reda, da su potrebni bolji institucionalni mehanizmi zaštite koji će garantovati „legitimnim“ da vladaju, a da iza sve nedaće stoji SDP koji je odlučio na svoju ruku prekršiti prava jednog naroda i tako proizvesti krizu vlasti.
Da bi se stvar vratila u normalu, poručivali su nam, potrebno je samo „legitimnim“ predstavnicima vratiti ono što im pripada, pa će Federacijom i BiH ponovo da zavladaju red i stabilnost . Rečeno, učinjeno. „Legitimni“ su se ponovo, na svim nivoima, vratili u vlast 2014., a njihovi partneri su bili krajnje velikodušni, pa su im od pozicija prepustili praktično sve što su mogli dobiti. Udicu o „vladavini legitimnih“ kao preduslovu stabilnosti i sloge u Federaciji i BiH, svjesno ili ne, zagrizli su i mnogi u Sarajevu, te se nakon ovih izbora očekivala funkcionalna vlast i stabilizacija prilika.
No, umjesto toga, HDZ BiH, osokoljen kontrolom institucija i povraćenom moći, u politički život, kao nikada ranije, donio je prijetnje, ucjene i blokade kao sredstvo djelovanja. Plasiranje priča o masovnoj terorisitčkoj prijetnji među Bošnjacima, koncerti podrške ratnim zločincima, veličanje i prizivanje Herceg-Bosne, prijetnje prelascima Rubikona, držanje državnih institucija kao taoca uskrnule parapolitičke organizacije HNS-a, sve uz otvoreno savezništvo s Dodikom i otvorenu podršku od HDZ-ove vlasti u Hrvatskoj, tekovine su djelovanje ove stranke u proteklom periodu.Trenutni vrhunac ovog pohoda je izborni zakon.
Koristeći djelomično prihvaćenu apelaciju Bože Ljubića po kojem je neustavnim proglašena odredba da se „svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu, HDZ i HNS nastoje nametnuti svoj libanski prijedlog izbornog zakona, po kome bi nečija etnička pripadnost bila i njegova izborna jedinica, što bi radikalno transformiralo Ustav i BiH dodatno cementiralo kao tek puki i labavi savez tri etnije. Cilj je, dakako, evidentan – izborni mehanizam ustrojiti tako da HDZ-u i njegovim satelitima trajno osigura člana Predsjedništva te većinu delegata u Domu narodu bez kojeg niti jedan zakon ne može proći, dakle svu hrvatsku vlast u zemlji.
S obzirom da ovakav izborni zakon, nepoznat svakoj ozbiljnoj demokratskoj i pristojnoj zemlji ne podržava niti jedna stranka mimo HNS-a, HDZ BiH ima spremljeno rješenje – pored spomenutog prelaska Rubikona, otvoreno najavljuje pretvaranje čitave države u Mostar, odnosno sprečavanja „implementiranje izbornih rezultata“, što bi u prevodu značilo nedelegiranje zastupnika u Dom naroda iz kantona pod HDZ-ovom vlašću, bez kojih potom nema ni predsjednika Federacija, ni entitetske ni državne vlade. Na taj način HDZ BiH pravi brzu i efektnu simboličku transformaciju od tobožnjeg ugroženika iz opozicije kojem su uskraćena elementarna prava do razularenog siledžije koji postavlja ultimatum – ili će biti po našem ili blokiramo cijelu državu.
No ova prijetnja institucionalnim nasiljem ako mimo demokratske procedure i većine ne bude po njihovom, ima i svoju dublju pozadinu – ona je tek nastavak jedne te iste politike HDZ-a koja je na sceni od prvog dana. Ta politika ukratko podrazumijeva kontinuirano i neumorno podrivanje države kako bi se izvukla što je moguće veća moć i koristi za sebe, koja se potom zloupotrebljava za dalja podrivanja. HDZ nastoji biti konstruktivan kada je slab, u defanzivi ili primi iole teži udarac. Konsolidovan i s moći u rukama, on djeluje krajnje destruktivno i po BiH pogubno. Jednako kao što je bio na braniku BiH kada je trebalo proglašenjem nezavisnosti rat iz Hrvatske prebacivati u našu zemlju, tako je, u trentku kada je ojačao i zaokružio teritoriju pod svojom kontrolom, vojni nalet Karadžićevih i Miloševićevih trupa pokušao iskoristiti za svoj stvarni cilj – otcjepljenje Herceg-Bosne od BiH. Tek ga je vojni poraz natjerao da opet promijeni ulogu. Kao što je nakon sloma Hrvatske samouprave godinama stajao mirno i sarađivao, tako je i nakon povratka političke moći 2014. sebi dao oduška pokazati pravo lice političkog siledžije.
Tobožnja HDZ-ova opredijeljenost za cjelovitu i funkcionalnu BiH tek je taktičko sredstvo zbog nedovoljne političke moći, traženje manevarskog prostora za približavanje stvarnom cilju koji ova stranka od početka ima. A taj cilj nije i nikada i nije bila Bosna i Hercegovina, barem ne ona istinski građanska, multietnička i moderna, nego u prvom redu ekskluzivna i zaokružena hrvatska jedinica unutar BiH sa svim svojim organima upravljanja. U tom smislu Bosna i Hercegovina ako i treba postojati, ona se tretira samo nužno zlo i prelazna faza. Kao što zapis historije kristalno jasno pokazuje, svako povećanje vlastite moći HDZ BiH spremno dočekuje za demonstraciju sile i dodatno rastakanje države. Kada bi njihov ultimativni cilj, Herceg-Bosna, jednog dana i postao stvarnost, sve ukazuje na to da bi ona u organizmu BiH igrala istu onu razarajuću ulogu koju trenutnu igra RS pod Dodikovim vodstvom.
Stoga, vjerovati da se popuštanje i pravljenjem neprincipijelnih ustupaka u HDZ-u dobija konstruktivan i uspješan partner, grubo je nepoznavanje same suštine ove stranke. Ne, time se samo čini da Herceg-Bosna bude na korak bliže.
Nema komentara:
Objavi komentar