Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Razgovaram s jednim sredovječnim jugonostalgičarem. Istaknutim društvenim radnikom. Veli mi da bi država trebala riješiti problem stambenog pitanja ljudi u BiH i obezbijediti svakom građaninu da ima stan. Pokušavam objasniti da je to gotovo neizvedivo, preskupo, da naša država nema sredstava da to sve plati, da bi nas to odvelo ili u dužničko ropstvo ili u ekonomsko uništenje kroz dodatne namete. Veli, može se to izvesti, uvest će se dodatni poreski namet na plate, ništa puno, svi će uplaćivati u fond, pa će ovi što nemaju moći dobiti stan. A šta dakle, ovi što imaju stan kupit će onim što nemaju, pitam. Da, kaže, to je socijalno pravedno.
Iznosim mu svoj koncept socijalne pravde. Ti od svoje plate izdvajaj dio za svoj vlastiti “fond solidarnosti” od kojeg ćeš nastojati sebi kupiti stan, a ja ću sebi od svoje. Ne slažeš se? Onda mi reci na osnovu čega ljudi koji su mukotrpno radili, štedjeli i plaćali kredite da sebi kupe stan bi sada trebali biti dužni još i tebi kupovati stan? Kolike namete pored ovih 70% u odnosu na neto platu bi još trebalo davat? Pitam i je li svjestan da bi uvođenje takvog jednog, papreno skupog i komplikovanog socijalnog programa na kraju opet rezultiralo milion puta viđenim scenarijem – da „prioriteti“ za dobijanje stanova postanu pojedinci uvezani sa strankama na vlasti, koji, da bi stvar bila gora, najčešće nisu ni u kakvoj socijalnoj potrebi.
Umjesto protuargumenta, slijedi tipična bujica optužbi koju sam u sličnim situacijama navikao slušati na svoj račun – socijalni darvinist, sluga kapitala, želim da ljudi budu beskućnici, uskraćujem im pravo na krov nad glavom…
Poznat mi je kao osvjedočeni ljubitelj bivšeg sistema, socijalizma, osoba kojoj se kapitalizam gadi, pa samo čekam kada će krenuti s hvalospjevima na račun bivše države, i počinje. Veli mi kako su svi u toj državi uplaćivali u fond za stambenu izgradnju. Eto, kako je mogla Jugoslavija, ona je riješila stambeni fond (nije, statistike pokazuju da većina radnika nikad nije došla do svoje nekretnine). Dalje mi se otvara pa otkriva istinske motive svoje jugonostalgije i ljubavi prema toj državi. Roditelji su mu na taj način, kaže, dobili ni manje ni više nego tri stana. Jedan od njih je u samom centru Sarajeva, inače luksuzni jevrejski stan u staroj jevrejskoj zgradi koji su najprije njegovim vlasnicima oteli ustaše pa onda prisvojili komunisti. Naravno, stanovanje u njima je bilo namijenjeno za komunističke glaševine. Njegov otac je bio jedan od takvih. Direktor jedne firme. Istaknuti „društveno-politički radnik“. Njih je zapao stan u samom centru i još dva. Negdje. Vjerovatno nije na Alipašinom polju. Te su betonske košnice bile namijenje radničkoj sirotinji. Uzaludno je bilo dalje dotičnoj osobi pokušavati objasniti da je sistem u kome svi plaćaju u zajednički fond, a stan dobiju samo neki, neki i tri, a neki niti jedan, dubinski nepravedan. Da je kupovina „kuća“ i „stanova“ u toj državi na kredite koje bi pojela inflacija, pa bi se otkupili za kikiriki, između ostalih stvari banke gurnula u nelikvidnost, a one u svom propalom stanju ubrzale put u bankrot Jugoslavije tokom osamdesetih. Da je i pored „politike zapošljavanja“ gdje su se fabrike nakrcavale prekomjernim radnicima, nezaposlenost u toj državi bila velika, dvadesetak posto, toliko velika da su doslovno milioni ljudi iz te zemlje odlazili u zapadne države na rad. Da se u suštini radilo o državi koja je živjela na stranim kreditima. Da su ti krediti u osamdesetim došli na naplatu. Da nije bila u stanju da ih vraća. Da je zemlja nakon toga završila u kolapsu i da je Ante Marković u konačnici tržišnim reformama pokušao bezuspješno spasiti tu zemlju. Krahirala je ekonomski pa se raspala politički, znamo s kakvim posljedicama.
Postoje dvije kategorije jugonostalgičara. U prvu, u suštini benignu, spadaju ljudi koji žale za vremenima kad su bili mlađi, ljepši, veseliji, imali siguran posao i platu od koje su mogli živjeti i u toj su zemlji svakako bolje prosperirali nego u ratnom i tranzicijskom haosu Bosne i Hercegovine. Tim ljudima trebamo vjerovati kada kažu da misle ono što stvarno misle kada pričaju o Jugoslaviji.
No, u potpuno drugu kategoriju jugonostalgičara spada gore opisani sagovornik. Objašanjavati mu realno, činjenično stanje s jugoslovenskom ekonomijom (da ne spominjemo tek politička i ljudska prava) i natjerati ga da spozna svu štetu njenih programa koji su bili loši tada, a kamoli danas, bilo bi kao mormona pokušati ubijediti da neće dobiti svoju vlastitu planetu kad umre. Naime, on navedeni sistem i njegove tekovine brani iz najprizemnijeg ličnog interesa.
Riječ je o privilegiranoj djeci komunizma, djeci partijskih funkcionera, vojnih lica, partijskih direktora, djeci koja su preko partije imala stanove, luksuz, putovanja i najskuplju odjeću sa Zapada. Pritom ta dječica nisu u stanju pokazati ni promil empatije i razumijevanja za ljude koji su morali biti opljačkani ili utamničeni da bi oni, dječica komunizma, mogli uživati silne privilegije. Ne, najčešće će ih otpisati kakvom prepoznatljivom teškom optužbom ala “nacionalist”, “četnik”, “ustaša”, “profiteter”, “dobio je što je zaslužio” i tako umiriti svoju savjest koja negdje duboko poručuje da su neki morali patiti da bi oni živjeli dobro. Riječ je o dječici koja za komunizmom žali, ne što voli komunizam kao komunizam, no što su komunizam i partija davali unosan život za odanost tom komunizmu i partiji.
Ta djeca komunizma mrze nacionaliste, ali ne samo zato što su oni svoje uhljebili gdje god su stigli i preuzeli kontrolu nad resursima, firmama, obrazovanjem i državom. Ta djeca komunizma mrze nacionaliste prije svega zato što su njihovim očevima oduzeli uhljebljenja, kontrolu nad resursima, firmama, obrazovanjem i državom.
Ta djeca komunizma, ozlojađena gubitkom položaja i privilegija, u tržišnoj ekonomiji najčešće se nisu snašla najbolje ili su se pak ponovo uhljebila na plodove tuđeg rada, pa stoga posebna meta bijesa i gnjeva su joj oni koji na tržištu uspijevaju nešto zaraditi. Oni su izgubili svoje privilegije, ostali su bez svoje države, pa su u ime toga odlučni da nam svima zagorčaju živote. Uništiti mladim ljudima svaku želju i ambiciju za uspjehom, radom, stvaranjem, širiti negativnu energiju i ubjeđivati nas da nikad nije i ne može biti bolje no što je u njihovom vremenu, te da je sve oko nas katastrofa, bijeda i očaj, kao da je njihova jedina životna misija danas.
Ta djeca komunizma zagovaraju da nam država i danas kupuje stanove, ne jer im je istinski stalo da bosanske sirotinje bez vlastitog stana, no jer je zbog takvih mjera tatica svojevremeno mogao doći do tri stana. I onog jevrejskog otetog u centru. U sistemu s takvim politikama oni su lično prosperirali.
“Mi smo u Jugoslaviji imali ovo i ono”, “nemojte robovati za primitivce koji drže firme”, “nama su davali”, “država duradi” – grakću iz sveg glasa, dok sanjaju rušenje, što lokalno što globalno, cijelog sistema u kome vide glavnog krivca što su ostali bez slatkog života.
Pojedinci kojima pripada junak našeg teksta danas nisu najmoćnija društvena kategorija.No jesu jedna od najglasnijih i najštetnijih. Šire pesimizam, depresiju i očaj; podržavaju sve što je rušilačko; plasiraju nam bajke o bivšoj državi i zovu nas da tražimo državu koja brine o nama od rođenja do groba, ali ne govore ko to da finansira; žele vlast ili se barem okoristiti njemu, ali ne jer misle promijeniti nešto na bolje (svojim idejama mogu samo na gore) no kako bi vratili, koliko se može, privilegije i luksuz koji je pripadao njihovim očevima.
Poput pripadnika stare feudalne kaste koja je nekoć, kroz 19. stoljeće, iz gnjeva i ozlojađenosti činila sve da potkopa i ocrni etablirani liberalni poredak i njenu vladajuću buružorsku klasu, te pokuša vratiti koliko-toliko svoje stare privilegije, tako i naše stare komunističke elite i njihovi potomci u borbi za privilegije čine sve što je u njihovoj moći da pod svaku cijenu spriječe bilo kakve dublje reforme u društvu, razilaženje sa socijalističkim naslijeđem, okretanje ka slobodnoj tržišnoj ekonomiji, pravnoj državi i individualizmu.
To su preživjeli relikti, zombiji jednog lošeg, poraženog i štetnog poretka i ideologije, koji ne samo da nisu ni alternativa ni rješenje, nego su odraz jednog dubinskog historijskog i mentalitetskog poraza ovog društva, osuđenog da se klati između crvenog i zelenog kolektivizma, koje otvoreno odbija da se okrene onim politikama i rješenjima koje jedino donose napredak i prosperitet. Što prije postanu stvar prošlosti, bit će nam svima bolje.
Nema komentara:
Objavi komentar